Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Crkva je evidentno poražena oko Istanbulske, a sada hine da je ta tema nebitna i radije bi da se o njoj ne priča

Božo Kovačević piše o reakcijama iz Crkve nakon što je ratificirana Istanbulska

Kad je postalo jasno da ni narod ni njegove službene predstavnike u Saboru nisu uspjeli pridobiti za svoj antimodernistički pristup problemu nasilja u obitelji, rodnoj ravnopravnosti i ljudskom pravima, biskupima bi bilo draže da se više javno ne razgovara o temi koju su sami promovirali kao sudbinsko biti ili ne biti hrvatskog naroda i hrvatske države. Način na koji su biskupi agitirali protiv premijera Plenkovića predstavlja eklatantno odstupanje od sekularnih ustavnih načela i od duha dokumenata koje je donio Drugi vatikanski sabor

I u crkvenim redovima postali su svjesni da su biskupi i oni koji su tjednima s oltara i na konferencijama za novinare harangirali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije ovaj put doista pretjerali i da su doživjeli uvjerljiv poraz. Silna logistika upregnuta u pripremu prosvjednih skupova u Zagrebu i Splitu – koja je uključivala čak i kvalifikaciju političkih neistomišljenika kao heretika – nije polučila očekivani rezultat.

Na skupovima se nisu pojavile stotine tisuća prosvjednika kako su to organizatori željeli. Da bi Crkvi bilo u interesu da se fokus javnosti premjesti s Istanbulske konvencije, potvrđuje i urednički uvodnik u Glasu koncila od 16. travnja. Ondje Ivan Miklenić optužuje Vladu da je, upućujući Istanbulsku konvenciju na ratifikaciju, samo željela skrenuti pozornost s mnogo važnijih pitanja. Mediji su, tvrdi Miklenić, pridonijeli stvaranju dojma da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno oko Istanbulske konvencije premda to ni izdaleka nije najvažniji problem hrvatskoga društva.

Sad bi im bilo draže da se o tome ne razgovara

Miklenić pritom u potpunosti prešućuje činjenicu da se cjelokupna crkvena hijerarhija, brojna vojska propovjednika i organizirana skupina fundamentalističkih aktivista tjednima bavila dezinformiranjem javnosti o tome što u tekstu Konvencije piše, koja je prava intencija tog dokumenta, kakve navodne opasnosti za suverenitet Hrvatske i za opstanak hrvatskog naroda proizlaze iz njezine ratifikacije.

Učestalost kojom su se službeni predstavnici Crkve i njihovi civilni adlatusi obraćali javnosti u povodu te ratifikacije kao i mesijanski patos kojim su nastojali potkrijepiti uvjerljivost svojih apela i prijetnji jasno su upućivali na to da Crkva problem ratifikacije Istanbulske konvencije drži izrazito važnim pitanjem. Biskupi su u povišenom tonu upozorili da ta ratifikacija spada među one političke odluke „koje za sobom neizbježno povlače ozbiljne posljedice za život naroda i za budućnost hrvatske države“.

Želeći umanjiti važnost neuspjeha dugotrajne političke kampanje protiv ratifikacije, Miklenić sada – suprotno onom što su sami biskupi izjavljivali – tvrdi da je Istanbulska konvencija marginalno pitanje. Sad kad je postalo jasno da ni narod ni njegove službene predstavnike u Saboru nisu uspjeli pridobiti za svoj antimodernistički pristup problemu nasilja u obitelji, rodnoj ravnopravnosti i ljudskim pravima, biskupima bi bilo draže da se više javno ne razgovara o temi koju su sami promovirali kao sudbinsko biti ili ne biti hrvatskog naroda i hrvatske države.

Istanbulska kao pokus za odmjeravanje snaga

Nije potrebno biti osobito politički pismen da bi se shvatilo da se iza patetičnih crkvenih izjava o brizi za narod i državu krije interes Crkve za jačanje svojih pozicija u nadmetanju sa sekularnom državom. Demokratski legitimiranoj svjetovnoj vlasti Crkva je suprotstavila svoju teokratsku legitimaciju. Pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije izabrano je kao pokus za odmjeravanje snaga između sekularne države i antisekularističkih ambicija crkvene hijerarhije u Hrvatskoj.

Da je ovo prvi put da se Crkva tako otvoreno uključila u političku kampanju, mogli bismo pomisliti da je riječ o nenamjernoj pogrešci, o ekscesu koji nije izraz pravih težnji crkvene hijerarhije. No, poznato je da to nije prvi put da se Crkva izravno miješa u politiku. Dugogodišnje nastojanje Crkve da vjerske dogme instalira kao kriterij za poučavanje odgojnih i obrazovnih sadržaja u školama izvan okvira vjeronauka samo je jedan od primjera crkvenog miješanja u politiku. Upravo je to miješanje – uz nekritičko povlađivanje trenutne vlasti crkvenim interesima – glavni uzrok zastoja kurikularne reforme.

Isto tako neskrivena je namjera Crkve da svoje patrijarhalno viđenje braka, koje katolici mogu nesmetano provoditi u djelu temeljem svojih slobodno izabranih vjerskih opredjeljenja, nametne kao isključivi zakonom propisani model. Isto tako, odbijajući prihvatiti činjenicu da su i pro choice i pro life moguće opcije, Crkva svoje shvaćanje da žena nema pravo na izbor ni kad je u pitanju kontracepcija radi izbjegavanja trudnoće ni kad je riječ o prekidu neželjene trudnoće želi nametnuti kao jedino dopustiv pristup za oblikovanje zakonskih rješenja.

Politička taktika uvažavanja crkvenih stajališta

Opredjeljivanje u vezi s temama koje dotiču srž crkvenih učenja shvatljivo je i, u kontekstu sekularne demokratske države, treba se uvažiti kao jedno od relevantnih stajališta. Nastojanje crkvenih predstavnika da svoja shvaćanja predstave kao jedino moguća i jedino dopustiva moglo se prihvatiti kao svojevrsna politička taktika usmjerena na postizanje što je moguće većeg stupnja uvažavanja crkvenih stajališta.

Ali kad se Crkva pridružila otvoreno pučističkim nastojanjima protivnika javne upotrebe ćiriličnog pisma u Vukovaru i prosvjedima branitelja obilježenim i terorističkim prijetnjama, postalo je jasno da je za Crkvu bila neprihvatljiva činjenica da je dužnost predsjednika Republike obnašao deklarirani agnostik, a dužnost premijera socijaldemokrat. Kako su crkveni dužnosnici navikli na sagledavanje mnogih problema u milenijskoj perspektivi, malo je vjerojatno da im nije poznato kako su sve do 16. stoljeća glagoljica i ćirilica korištene kao pisma na kojima su pisani crkveni i svjetovni dokumenti ondje gdje su živjeli Hrvati.

U skladu s tom povijesnom činjenicom, bilo bi razumno od crkvenih otaca da su tada javno upozorili da je neopravdano poistovjećivati ćirilično pismo samo sa srpskim okupacijskim snagama koje su počinile zločine u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. No, tadašnji trenutni politički interes detronizacije socijaldemokratske vlasti nadvladao je nad osjećajem dužnosti crkvenih predstavnika da promiču mir, razumijevanje, zajedništvo, strpljenje te poštivanje zakona i državnih institucija.

Crkvena pravila iznad domaćeg zakonodavstva

Poneseni uspjehom crkvene političke kampanje protiv socijaldemokratske vlasti crkveni su autoriteti, vjerojatno, zaključili da će nametanje njihovih stajališta kršćanskodemokratskoj vladi – koja ionako mnogo duguje Crkvi – biti daleko lakša zadaća. Način na koji su biskupi agitirali protiv premijera Plenkovića predstavlja eklatantno odstupanje od sekularnih ustavnih načela i od duha dokumenata koje je donio Drugi vatikanski sabor.

Da Vatikan i neki njegovi predstavnici u Hrvatskoj smatraju da su crkvena pravila iznad domaćeg zakonodavstva, pokazala je afera oko samostana Dajla. Tijekom trajanja sudskog procesa kojim je benediktinski red potraživao imovinu od Porečko-pulske biskupije Vatikan je 2011. godine izravno intervenirao naredivši tadašnjem biskupu Milovanu da navedenu imovinu preda benediktincima. Kad je biskup to odbio učiniti, sam papa Benedikt XVI ga je suspendirao na jedan dan i drugog biskupa ovlastio da u njegovo ime provede navedenu transakciju.

Pritom je vatikanska diplomacija namjerno zanemarila dobro poznatu činjenicu da je pitanje te imovine regulirano Osimskim sporazumima. Jugoslavenske vlasti isplatile su odštetu talijanskim vlastima i benediktinci su – u slučaju da im odšteta nije isplaćena – od talijanskih vlasti trebali tražiti novac. Taj primjer nema nikakve veze ni sa kakvim svjetonazorskim opredjeljenjima. Vatikan je intervenirao u korist jedne zainteresirane talijanske skupine protiv interesa Porečko-pulske biskupije.

Imamo sve manje stanovnika, a sve više župa

Budući da je odšteta Italiji plaćena proračunskim sredstvima tadašnje Jugoslavije, taj postupak Vatikana je posredno bio usmjeren protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države jer im je htio oteti ono što je već jedanput bilo plaćeno. Svi ovdje navedeni primjeri ponašanja predstavnika Katoličke crkve ukazuju na političku instrumentalizaciju crkvenih institucija i tradicija. Svjetonazorske razlike se pritom koriste samo kao sredstvo mobiliziranja vjernika u interesu ostvarivanja ciljeva koji, nerijetko, nikakve veze nemaju s crkvenim poslanjem kako je ono opisano u dokumentima Drugog vatikanskog sabora.

Budući da su ti dokumenti, s jedne strane, i načela Ustava RH, s druge, temelji na kojima su uspostavljeni sporazumi između Svete stolice i Republike Hrvatske, jasno je da uočena odstupanja od tih temeljnih načela nameću potrebu preispitivanja tih sporazuma. Kako Ustav RH jamči slobodu vjeroispovijesti i ravnopravnost svih pred zakonom, primjena ustavnih načela prilikom tog preispitivanja ne bi trebala implicirati nikakve svjetonazorske sporove i nesporazume.

Isto tako, nikakve veze sa svjetonazorima ne bi trebalo imati postavljanje zdravorazumskih pitanja, poput ovog: Ako se broj stanovnika Hrvatske neprestano smanjuje, nije li nelogično da je broj biskupija u Hrvatskoj povećan i ne bi li bilo logično da se, razmjerno smanjivanju broja stanovnika i vjernika, smanjuje i broj župa što bi impliciralo smanjivanje proračunskih izdvajanja za Katoličku crkvu koja za svaku župu prima dvije prosječne plaće iz državnog proračuna?

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
13 članaka Više o autoru