‘Kod muškaraca uvijek su mi bile najvažnije ruke’

Tako smo umjesto razgovora o umjetničkim temama, intervju s Irenom Vrkljan započeli pomalo neočekivano raspravom o ljubavi i sreći, ali i o smrti i starosti. Na pitanje koliko su fizički izgled i ljepota važni u životu, Vrkljan odgovara kako je bitan izraz lica, a ne ljepota. “Neki moji prijatelji tvrde da sam uspjela sačuvati taj svoj izraz, premda, moram priznati, nisam baš u to sigurna. Meni su, primjerice, kod muškaraca uvijek bile najvažnije ruke. Imala sam jednog hofiranta koji je imao grozne ruke pa zbog toga nikada nisam mogla biti s njim, jer za mene ruke govore o čovjeku više nego lice i oči. No, kad se ostari ljepota nestaje, više te nitko ne primjećuje, prolaze kroz tebe, guraju te, uopće ne vide da hodaš pogotovo ako, kao ja, hodaš uz pomoć štapa. To, nažalost, posebno vrijedi za žene. O tome je pisala književnica Slavenka Drakulić u svojoj knjizi Nevidljiva žena i druge priče”.

Kako bi potkrijepila te svoje tvrdnje, Irena Vrkljan ispričala je zastrašujuću epizodu koju je ovih dana doživjela u Zagrebu. “Ušla sam u tramvaj i stala uz mjesto za invalide gdje je sjedio neki mladić od oko 20 godina. Pogledao me i rekao: “Samo vi stojite. Sigurno očekujete da ću se ja ustati jer su vas, dok ste bili mladi, odgajali da ustajete starijim ljudima.” Nakon što sam odgovorila da je to točno, mladić mi je hladno odbrusio: “Samo vi stojite i dalje, ja vam neću ustati.” Bila sam, dakako, zaprepaštena no onda sam se sjetila da u mojoj ulici postoje dva mlada čovjeka koji me, uvijek kad me sretnu, pitaju treba li mi neka pomoć, mogu li nešto učiniti za mene? Dakle, nije sve tako crno, nisu svi mladi ljudi kao onaj mladić iz tramvaja.”

Otkrivanje vlastite intime i potraga za identitetom

Irena Vrkljan objavila je do sada više od dvadesetak pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja te veliki broj scenarija za televizijske i radijske drame. Njeni su radovi prevedeni na više jezika, a dobitnica je nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Ivan Kovačić, Tin Ujević, nagrade HAZU-a za najbolji roman te priznanja Vladimir Nazor za životno djelo. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008. Na početku karijere Irena Vrkljan pripadala je generaciji krugovaša, a od zbirke Krik je samo tišina iz 1954. do zbirke Doba prijateljstva iz 1963., njena je poezija bliska nadrealizmu, da bi se potom sa zbirkom Soba, taj strašni vrt, 1966., počela baviti analizom pitanja egzistencije, autorefleksije i subjektivne gnoseologije.

Potom objavljuje djela u kojima otkriva vlastitu intimu, traga za identitetom, prepoznavanjem sebe u tuđim biografijama, prolazi kroz proces samospoznavanja i samopotvrđivanja, otkriva svoju prošlost, osobne i obiteljske drame. Napisala je također dva kriminalistička romana, Posljednje putovanje u Beč i Smrt dolazi sa suncem. Irena Vrkljan kaže kako su smrt i seks, za razliku od svijeta, u nas još uvijek tabu teme, jer je u pitanju ljudska intima o kojoj nitko ne želi govoriti.

Težak brak s Golobom, pjesnikom koji ju je varao

Što se pak ljubavi tiče ističe kako ona nije raj nebeski, da zna biti jako lijepa, ali i vrlo teška. “Dva puta sam se udavala. Prvi puta za pjesnika Zvonimira Goloba s kojim sam prevodila djela njemačkih autora. Bili smo u braku 9 godina, bio je jako zgodan čovjek, ali vrlo kompliciran, među ostalim i nepopravljivi ženskar. Mučio ga je osjećaj manje vrijednosti, pa je, kako bi to prikrio, bio bahat i arogantan. Zbog toga ga mnogi nisu voljeli, nije bio simpatičan pjesnicima Antunu Šoljanu i Josipu Pupačiću ni slikaru Stančiću. Svi su oni bili puno bolji sa mnom.

Probala sam ga pripitomiti, ali nije išlo. Bio je vrlo hladan čovjek, a da nikad nisam saznala zašto. Kad mi je umro otac, nije išao sa mnom na sprovod u Rovinj, pravdajući se da mrzi sprovode. A tko ih voli? Poslije su mi pričali da još nisam stigla do Rijeke, a on je već vukao neku ženu u naš stan. Dugo sam to trpjela, imala sam razumijevanja jer sam i ja prije braka imala dosta avantura, no s njim se nije moglo. Osim što nije bilo lako, Golob mi je naškodio u životu. Tek nakon što smo se rastali ponovno sam se zbližila s ljudima koji su se udaljili od mene kad sam se udala za njega”, priča Vrkljan.

Ljubav s njemačkim piscem i odlazak u Berlin

Životna prekretnica Ireni Vrkljan dogodila se 1966., kad je u Zapadnom Berlinu upisala novoosnovanu Akademiju za film i televiziju. Namjeravala je studirati režiju, da bi se nakon tri godine vratila na zagrebačku televiziju gdje je, među ostalim, sedam godina pisala scenarije za iznimno poznatu i popularnu dokumentarnu seriju Portreti i susreti. U toj emisiji, koja je postala kulturološki fenomen, širokoj publici na prihvatljiv način predstavljala je najveće umjetnike svoga vremena. No susret s Bennom Meyer-Wehlachom, njemačkim piscem, scenaristom i dramaturgom, koji je na Akademiji angažiran kao honorarni docent dramaturgije, presudio je da ostane u Berlinu punih 40 godina.

“Premda nismo bili mladi, ja sam imala 37, a Benno gotovo 40 godina, dogodila nam se ljubav na prvi pogled. Samo tjedan dana nakon što smo se upoznali, odlučili smo živjeti zajedno. Pronašli smo jedno oronulo potkrovlje u koje sam ušla s malim koferom i knjigom Dnevnik Franza Kafke. Vjenčali smo se 1972. kako bi dobila papire potrebne za boravak u Njemačkoj.”

Na pitanje jesu li i za tu ljubav bile presudne Bennove ruke, Irena Vrkljan je bez oklijevanja odgovorila: “Naravno, i kod njega su mi ruke bile najvažnije, jer su bile iznimno lijepe. No, moram reći da sam već prije našeg prvog susreta pročitala nekoliko njegovih radova, a posebno me zaintrigiralo zašto je prestao pisati te zašto se, kako je javno priznao, bojao bijelog papira. Osim toga Benno je bio jako zgodan, izgledao kao Kafka, impresionirala me njegova profinjenost, a na kraju se pokazao da je bio i jako dobar, pažljiv i nježan čovjek. Uostalom u 40 godina braka nikada se nismo ozbiljno posvađali.”

Prvi susret, čarobno opisan u Bennovom dnevniku

Benno Meyer-Wehlach opisao je prvi susret s Irenom u svom dnevniku koji će uskoro biti objavljen pod naslovom Dnevnik telegrafskog impresioniste koji je za izdavanje pripremio Josip Pandurić. I Benno je, koje li slučajnosti, prije nego li je upoznao Irenu, pročitao nekoliko njenih radova, rukopisa te priloga za prijemni ispit.

“Među papirima nije bilo fotografije, to tada nije bio običaj. … Malu, (tako je Benno zvao Irenu), čitao sam sa zanimanjem, s dvojbom, uznemiren. Tu je netko napisao pedesetak scenarija za filmove, dobivao nagrade i u Italiji. I bio zaposlen na televiziji. A Mala je bila samo dvije godine mlađa od mene. Šest objavljenih knjiga poezije, mnogo knjiga prevedenih s njemačkog. Što ona uopće hoće?… U njima je bilo neke nikamo smještene tuge… I što bih joj ja mogao ponuditi, ja koji nikada nisam predavao… Mogla je biti lijepa. Tako mi se činilo. To sam priželjkivao. Ali o tomu nisam želio misliti”.

Nakon toga uslijedio je njihov prvi susret koji je Benno opisao vrlo slično kao i Irena. “To držanje. Taj pogled. Pokret ruke. Visina, krhkost. Već same te oči. Tek kad je progovorila, rekla svoje ime …. tamnim punim glasom, a i nekako drugačije obojenim tonom, kad je ljubazno rekla i nastavila govoriti, pitanje je bilo riješeno…”.

Četrdeset godina zajedničkog života između Zagreba i Berlina

Tako su Irena i Benno započeli zajednički život koji je trajao punih 40 godina. Benno Meyer-Wehlack objavio je 12 knjiga pjesama, proze i eseja, 11 televizijskih i filmskih scenarija. Vodio je dnevnik od 1954. pa sve do 1995., a objavio je na hrvatskome knjigu Zagrebačke bilježnice 1967 – 1987. u kojoj je u formi esejističkih bilježaka opisao svoje boravke u Hrvatskoj. Uz kratke priče, napisao je 25 radiodrama; mnoge u suautorstvu s Irenom Vrkljan. Umro je u veljači 2014., nakon čega se Irena Vrkljan vratila u Zagreb. Kaže kako su njih dvoje uvijek kad su bili u Berlinu poželjeli otići u Zagreb i obrnuto. Zbog toga je uvijek živjela između ta dva grada jer se nije mogla odlučiti gdje će ostati.

Za razgovora Irena Vrkljan više je puta zapalila cigaretu. Objasnila je kako puši od svoje 18. godine kad je počela ocu krasti cigarete, a nije ih se odrekla jer joj je njen liječnik objasnio da bi za njen organizam bio preveliki šok da odjednom prestane pušiti. Premda se teško kreće, Vrkljan je intelektualno i dalje u punoj formi, a sama kaže kako svi drže da ima jako dobro pamćenje. Preko dana vrijeme najradije krati čitanjem knjiga, a navečer, kad joj od čitanja suze oči, gleda televiziju.

‘Za Plenkovića čujem preko tranzistora, ne znam kako izgleda’

U stanu Irene Vrkljan tek su četiri tehnološke novine: kompjuter na kojem samo piše, no ne prati vijesti preko interneta, tu je još fiksni telefon, jer mobitela nema, mali starinski tranzistor te televizor. No ni on nije u punoj funkciji. Naime, Vrkljan može na njemu gledati samo njemačke programe.

“Tranzistor je stalnu upaljen i na njemu slušam samo Treći program hrvatskog radija, a na televiziji gledam isključivo njemačke programe jer hrvatskih nemam. Možda će vam se učiniti pomalo čudnim, ali ja nemam pojma kako izgleda premijer Andrej Plenković i ostali političari jer ih nikada nisam vidjela. Tu i tamo čujem za njih, ali vidjela ih nisam. Znate, oduvijek sam bila apolitična, mene je uvijek zanimala samo umjetnost. Sada je moj svijet ova moja sobica.

Naš veliki teoretičar književnosti, povjesničar i esejist Stanko Lasić napisao mi jednom kako nam ništa drugo od svijeta ne preostaje osim sobe u kojoj živimo. I bio je u pravu: slike i knjige koje imam sav su moj svijet. Ne mogu zamisliti da moram otići živjeti u dom ili da završim u bolnici. Moram ovdje umrijeti, jer bez toga ne mogu.”

‘Benno je htio da umremo zajedno, kao njegovi roditelji’

Nakon što se dotaknula teme smrti, Vrkljan odmah upozorava: “Nemam nikakvog straha od smrti. Samo ne želim umirati u nekom staračkom domu ili u bolnici. To nikako ne bih željela, to zaista ne bi bilo lijepo. Nadam se da će me jednog dana strefiti šlag i da ću tako završiti. Sve je dobro dok se mogu sama kretati, a što će biti dalje vidjet ćemo. Benno je htio da umremo zajedno, kao njegovi roditelji kojima je njihov liječnik dao pripravak od kojeg su zajedno umrli. Nažalost, nama nitko ništa nije ponudio, premda bih ga ja odmah uzela.

Oboje smo potpisali da ne želimo biti na aparatima kada dođe kraj, pa zbog toga Bennu nisu smjeli umjetno hraniti. Bio je na kraju toliko dementan, da mu doktori nisu davali lijekove, tek nekoliko malih tableta, jer drugo nije imalo smisla. Kad bi se u nas moglo, odmah bih odabrala programiranu smrt. Zalažem se za eutanaziju, zato sam da svatko može sam izabrati način na koji će umrijeti. To se, dakako, ne smije dozvoliti mladim ljudima koji bi nakon neke krize ili depresije mogli ishitreno poželjeti umrijeti.”

Vrkljan kaže kako njezin život bez Benne više nema naročitog smisla. “Nije lijepo probuditi se sam u 6 sati ujutro i samom sebi pripravljati kavu i doručak. Nekoliko sam puta sanjala kako vidim Bennu u sobi. Probudila bih se i rekla mu da ću mu napraviti kavu i doručak. To je strašno, ta samoća zaista nije lijepa. Po prirodi nisam optimist, pa sam tako znala imati napadaje pesimizma. Budila bih se u 5 ujutro, ali i Benno bi se odmah probudio sa mnom te sam mu mogla ispričati sve svoje crne misli. On doista nije bio tipičan Nijemac. Sada nemam nikoga, osim nećakinje Sandre i njenog supruga Nenada, no to je cijena dugog života. Prokletstvo starosti je da izgubite sve bliske ljude, ti gubici su teški, nenadoknadivi. A moje generacije više nema, ostala je samo praznina, ništavilo, posjećuje me još samo sin Miljenka Stančića, a i on već ima 67 godina.”

Epizoda o samoubojstvu slikara Karla Sirovyja i supruge

Pričajući o smrti, Vrkljan se prisjeća jednog bračnog para koji je zajedno počinio samoubojstvo. “Moj tata bio je prijatelj sa slikarom Karlom Sirovym koji je za vrijeme NDH pune četiri godine skrivao svoju suprugu pijanisticu Zdenku. Ona je bila Židovka prezivala se Weiss, a poslije je promijenila prezime u Bijelić, ali to joj nije pomoglo. Živjeli su u Buconjićevoj 7 u Zagrebu, oboje su imali kapsule cijankalija te su se dogovorili da će ih popiti ako ih pronađu ustaše.

Na sreću preživjeli su ustaški režim, ali nakon rata, negdje 1946. ili 1947., netko ih je otkucao kao sumnjive jer je Karl govorio šest jezika. Kad su došli udbaši, Karla je to toliko povrijedilo, da je u automobilu kojim su ga vozili na policiju progutao cijankalij. Njegova supruga učinila je to isto, čim je čula da je Karl mrtav. Moja sestra napravila je kasnije veliku izložbu njegovih radova te je detaljno rekonstruirala njihov život. I ja imam jednu njegovu sliku”, priča.

Uznemireno prati jačanje antisemitizma u Europi

Premda Vrkljan stalno ponavlja kako je cijeli život apolitična, kako nikada nije bila u Partiji, pokazalo se da, iako ne prati politički život u Hrvatskoj, s velikom pozornošću prati zbivanja u svijetu. Posebno je zabrinjava obnavljanje antisemitizma u Europi. “Još je Venecija u 16. stoljeću imala geto za Židove kojima se već tada branilo da se bave određenim zanimanjima, posebice financijama. Kad se danas spomenu Jevreji onda svi prvo pomisle na milijardere i Rothschilde, a ne onu židovsku sirotinju koja je dolazila iz Galicije gola i bosa. Njih nitko ne vidi. Znate, najveći je problem rast antisemitizma u Njemačkoj, ne buđenje, nego baš jačanje.

Antisemitizam je oduvijek prisutan u toj zemlji samo je do sada bio potisnut. A iza antisemitizma uvijek maršira fašizam. Veliki broj Nijemaca nažalost su nacionalisti. Berlin se, primjerice, potpuno promijenio, nekoć je to bio multikulturalan i multinacionalan grad, a danas se samo trči za novcem. Bennov i moj veliki prijatelj Claudio, Čileanac, doktor filozofije, slikar i pisac, ispričao mi je kao se vozio u Berlinu autobusom. Premda je bila gužva, nitko nije htio sjesti pokraj jedne mlade crnkinje. To se ipak prije nije događalo. Kancelarka Angela Merkel je iznimka u Njemačkoj, zato ju ne vole. Sve je počelo kad je otvorila granicu za izbjeglice i to joj dio Nijemaca neće oprostiti. Znate, puno je europskih zemalja u kojima danas prevladava nacionalizam, od Ukrajine do Hrvatske.

Svojedobno smo Benno i ja gledali šestosatni dokumentarac o holokaustu, a jedan dio bio je snimljen u Ukrajini. Tamo su pitali seljake kako je moguće da nisu osjetili miris sprženog ljudskog mesa iz obližnjeg logora smrti. Svi su odgovorili da nisu imali pojma što se tamo događa, što, dakako, nije istina. Uostalom ja sam još 1968., dok nisam dodala Bennovo prezime, u Berlinu u poštanskom sandučiću našla poruku ‘Stranci van’. Nije mi jasno, uopće ne razumijem kako je moguće da danas neki ljudi veličaju ustaški ili fašističke režime, ne znam je li u pitanju zaborav ili neznanje o strahotama koje su se događale. O čemu god da se radi, jednako je zastrašujuće.”

Kako je djed za vrijeme NDH skrivao Židovku, gospođu Vinku

Nakon što je sve to izgovorila u jednom dahu, Irena Vrkljan s ponosom je ispričala jednu anegdotu iz života svoje obitelji. “Moj djed, otac moje majke, pune je četiri godine za ustaškog režima skrivao kod sebe Židovku koju smo mi djeca zvali teta Vinka, a prezime joj je bilo Spiler. On je zbog nje više puta mijenjao adresu kako im ustaše ne bi ušle u trag i na kraju su živi dočekali slom NDH. Djed je umro 1955., teta Vinka je doživjela 90 godina, a Benno i ja posjećivali smo je sve do njene smrti. Moram priznati da je divno znati kako je netko iz moje obitelji za ustaškog režima pokazao takvu hrabrost i ljudskost. Zbog toga doista ne mogu razumjeti da danas netko zaziva ta strašna vremena.”

Irena Vrkljan kaže kako nikada nije bila opterećena mržnjom prema drugima i drugačijima te da nikada nije bila nacionalist. “Potječem iz izrazito miješane obitelji. Mama je bila rođena u Travniku u BiH, njeni su neko vrijeme živjeli u Mostaru, a na kraju su preselili u Beč pa je postala Austrijanka. Premda obitelj mog oca vuče podrijetlo iz Lovinca, on je rođen u Bugarskoj gdje mu je neko vrijeme radio otac. Djed koji je skrivao Židovku bio je Slovenac, a jedna prabaka bila je Talijanka. Ja sam pak rođena u Beogradu gdje sam živjela do 10 godine kad sam se s roditeljima i mlađim sestrama Verom i Nadom preselila u Zagreb.”

Irena Vrkljan danas živi od mirovine od oko 4.000 kuna plus 600 kuna umjetničkog dodatka te od Bennove obiteljske mirovine od 200 eura. Kaže kako je to dovoljno, budući da ne plaća stanarinu jer je stan u vlasništvu obitelji, a od kad se vratila 2014. iz Berlina nije trebala ništa kupiti jer je sve što joj treba od odjeće i obuće donijela sa sobom. Objašnjava kako joj novac nikada nije bio važan, kako nije bila frustrirana što ga nije imala koliko joj je možda trebalo. Zbog toga se zaposlila na televiziji tek kad ju je nagovorio tadašnji generalni direktor RTV-a Zagreb general Ivan Šibl koji joj je govorio da se ne može živjeti od poezije što je, dakako, bila istina jer su honorari bili vrlo mali. Tako je prvo otišla na radio, a potom na televiziju gdje najprije radila vijesti iz kulture. Zaključila je kako je po svom odnosu spram novca danas velika iznimka.

‘Oduvijek sam mrzila građanski, obiteljski život’

“Živjela sam 40 godina u Berlinu, a vratila sam se kući bez auta, bez kuće na moru. Ispada da sam bila budala ili potpuno nesposobna. No takav moj odnos prema novcu posljedica je činjenice da sam mrzila građanski, obiteljski život. A upravo je moja obitelj inzistirala na takvom životu: u našem stanu postojali su špajzcimer i badecimer, posebne kristalne čaše za vino, a posebne za šampanjac, porculansko posuđe, srebrni beštek, sve sam to mrzila. Bila sam sretna kad sam se odselila i počela živjeti sama te se družiti s kreativnim ljudima, slikarima, umjetnicima, pjesnicima, a oni su oduvijek bili sirotinja. Oduvijek sam voljela slikarstvo, radije sam se družila sa slikarima nego s piscima. Volim gubitnike, ne volim pobjednike, gubitnici su mi bliži.

Netko je pametno zaključio kako se veliki imetak može steći samo pljačkom, da još nitko nije postao bogat na pošten način. Uostalom Karlo Štajner, hrvatski revolucionar austrijskog podrijetla, autor kultne knjige 7000 dana u Sibiru priznao mi je da je živio kao svetac, nikad ne bi preživio staljinističke gulage. Kad se u logoru vidio komadić kruha, pričao mi je Štajer, odmah ga je trebalo zgrabiti i pojesti, jer se u protivnom umiralo od gladi. Zaključio je kako nitko nije mogao ostati anđeo i preživjeti logor.”