Aktualni crkveni raskol u pravoslavnom svijetu, uzrokovan odlukom carigradskog patrijarha da prizna ukrajinsku autokefalnu crkvu, nakon čega je Moskva odlučila raskinuti sve veze s tamošnjom patrijaršijom, upućuje nas na prisjećanje o sudbini carigradskih Grka. Naime, aktualni crkveni raskol, kojeg mnogi uspoređuju s raspadom kršćanskog svijeta na katolički i pravoslavni dio iz 1054. godine, posve zanemarujući pojavu reformacije i protestantizma, iznova je ukazao na razlike između stvarne i simboličke moći u pravoslavnom svijetu. Stvarna se naravno odnosi na Moskvu koju se često naziva i ‘trećim Rimom’, dok simbolička logično pripada Carigradu.
Sudbina pak carigradskih ili istanbulskih Grka prilično je poučna za sva višenacionalna i multikulturna društva. Ne bi čak bilo pretjerano reći kako su tamošnji Grci zapravo najveće žrtve grčkog rata za nezavisnost i općenito stvaranja grčke države. Zanemarimo li sada povratak na doba prije uobličavanja ideje nacije, u vrijeme osvajanja Carigrada od strane Osmanlija, koji jesu iskazali drukčiji odnos prema tom gradu, javno iskazujući ambiciju da se proglase nasljednicima Bizanta, ono što nas zanima događalo se u 19. i 20. stoljeću.
Legalizacija etničkog čišćenja
Naime, sve do prvog grčkog rata za nezavisnost iz 1821. carigradska grčka elita, poznata pod nazivom fanarioti, de facto je upravljala trgovinom i vanjskom politikom Osmanskog Carstva. Ime su dobili po četvrti fenjerxxa u kojoj su živjeli i činili većinu, istoj onoj četvrti u kojoj je smješten legendarni nogometni klub Fenerbahče. Kao sloju stanovništva koji je bio duboko ukorijenjen u državne strukture Carstva, a istovremeno povezan s čitavim europskim i mediteranskim svijetom, fanariotima je, neovisno o apsolutnoj pripadnosti drevnoj helenskog kulturi i grčkom svijetu, novonastajuća ideja nacionalizma bila posve strana. Tim prije jer su živjeli u većinski turskom okruženju. Stoga, logično nisu podržali prvi grčki rat za nezavisnost iz 1821., koji ih je doveo u tešku poziciju, ali ih još uvijek nije fizički udaljio iz Istanbula.
Rat koji se pak dogodio sto godina kasnije, kad su nakon okončanja Prvog svjetskog rata grčke trupe uz pomoć saveznika iz Antante i njihovih obećanja napale Malu Aziju, s namjerom uspostave Velike Grčke, da bi na kraju iz tog rata izašle poražene, završio je katastrofalnim sporazumom iz Lausanne. Taj sporazum iz 1923. godine koji se kao zla slutnja nadvio nad balkanske prostore, faktično je legalizirao etničko čišćenje, budući da je uveo ideju tzv. humanog preseljenja stanovništva, tako dragu nekim našim liderima koji su je željeli i djelomično uspjeli implementirati i kod nas u posljednjem ratu. Posljedica tog sporazuma bila je činjenica da je oko 2,5 milijuna Grka otišlo iz Turske u Grčku, dok je u drugom smjeru krenulo oko pola milijuna Turaka. O nebrojenim traumama tih ljudi dugo vremena se nije govorilo, budući da ta vrsta narativa nije odgovarala nacionalističkim matičnim državama, ali su one bile ogromne.
Nepovratno devastiran multikulturni Solun
U kulturnom smislu bogato muzičko nasljeđe melankoličnih pjesama maloazijskih Grka koje su poznate pod nazivom ‘rebetike’, a najviše nalikuju kombinaciji fada i sevdaha nastavilo je živjeti među egzilantima, iako su ih grčke vlasti, posebno u doba vojne diktature strogo zabranjivale u javnosti. Tada je nepovratno devastiran multikulturni Solun, do tada druga luka Osmanskog Carstva i grad s gotovo idealnim omjerom Grka, Turaka i Sefardskih Židova, što je proces kojeg su nacisti doveli do kraja skoro potpunim pogromom tamošnjeg židovskog stanovništva.
Grčka Smyrna gotovo da je potpuno iščezla, pretvorivši se također u skoro jednonacionalni turski Izmir i to je uglavnom zadesilo sve maloazijske obalne gradove sa značajnom grčkom zajednicom. Ovaj grčko-turski rat je i uveo pojam genocida u europsku svijest, govorimo naravno o genocidu Turske nad Armencima, ali su i generalno svi ti Balkanski ratovi s početka 20. stoljeća uopće stvorili u zapadnoj javnosti još uvijek aktualnu sliku o nestabilnom i brutalnom Balkanu. Ta relativno nova, tek sto godina stara slika u europskoj javnosti, danas se doživljava kao nešto što je oduvijek postojalo u svijesti i umnogome je odredilo percepciju ratova za jugoslavensku baštinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Carigradski Grci nikad nisu stvarno prihvaćeni
Što se tiče istanbulskih, tj. carigradskih Grka, oni su tada doživjeli prvi značajniji demografski udarac, s obzirom da ih je gotovo tri četvrtine od oko 200 tisuća otišlo iz grada, po prvi put u povijesti. Uglavnom su se naselili u Atenu, u kojoj nikad nisu postali do kraja prihvaćeni, imajući u vidu da ih i danas tamošnje domicilno stanovništvo naziva Turcima. Njihov nogometni klub AEK iz Atene, je možda i najpoznatiji simbol te zajednice, jednako kao što također prvoligaš Smyrnos njeguje memoriju na porijeklo utemeljitelja kluba. AEK inače znači ‘atletsko društvo Konstantinopolis’.
Preostala grčka zajednica u Carigradu, od nekih još uvijek značajnih 50-ak tisuća stanovnika, definitivan je udarac doživjela za vrijeme aktualizacije ciparskog pitanja, kada se u noći sa 6. na 7. rujna 1955. dogodio tzv. Istanbulski pogrom, točnije organizirana pljačka grčkih trgovina, premlaćivanje pa čak i ubojstva ljudi, uz pasivno držanje vojske. Taj događaj usmjerio je najveći dio preostalih Grka ka odlasku, nakon čega ih je u današnjem višemilijunskom Istanbulu ostalo živjeti tek oko 2,5 tisuće. Oni i Carigradska patrijaršija čiji legitimitet izvire iz tamošnje grčke zajednice, naravno ne mogu niti u teoriji imati utjecaj i moć kojeg imaju ruska crkva i država koja stoji iza nje, ali autoritet nasljeđa i Bizanta i dalje imaju, što očito ozbiljno nervira Rusiju. No, logika autokefalnosti kojom je priznata ukrajinska crkva čini konstitutivnu bit pravoslavlja, što isto vrijedi i za crnogorski ili makedonski slučaj, koji su još uvijek aktualni i izazivaju prijepore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da bismo lakše shvatili veliki crkveni raskol koji upravo traje, treba nam mali pogled u povijest
Markovina o raskolu u pravoslavnom svijetu, nakon što je carigradski patrijarh odlučio priznati ukrajinsku autokefalnu crkvu
Aktualni crkveni raskol, kojeg mnogi uspoređuju s raspadom kršćanskog svijeta na katolički i pravoslavni dio iz 1054. godine, posve zanemarujući pojavu reformacije i protestantizma, iznova je ukazao na razlike između stvarne i simboličke moći u pravoslavnom svijetu. Stvarna se naravno odnosi na Moskvu koju se često naziva i ‘trećim Rimom’, dok simbolička logično pripada Carigradu
Aktualni crkveni raskol u pravoslavnom svijetu, uzrokovan odlukom carigradskog patrijarha da prizna ukrajinsku autokefalnu crkvu, nakon čega je Moskva odlučila raskinuti sve veze s tamošnjom patrijaršijom, upućuje nas na prisjećanje o sudbini carigradskih Grka. Naime, aktualni crkveni raskol, kojeg mnogi uspoređuju s raspadom kršćanskog svijeta na katolički i pravoslavni dio iz 1054. godine, posve zanemarujući pojavu reformacije i protestantizma, iznova je ukazao na razlike između stvarne i simboličke moći u pravoslavnom svijetu. Stvarna se naravno odnosi na Moskvu koju se često naziva i ‘trećim Rimom’, dok simbolička logično pripada Carigradu.
Sudbina pak carigradskih ili istanbulskih Grka prilično je poučna za sva višenacionalna i multikulturna društva. Ne bi čak bilo pretjerano reći kako su tamošnji Grci zapravo najveće žrtve grčkog rata za nezavisnost i općenito stvaranja grčke države. Zanemarimo li sada povratak na doba prije uobličavanja ideje nacije, u vrijeme osvajanja Carigrada od strane Osmanlija, koji jesu iskazali drukčiji odnos prema tom gradu, javno iskazujući ambiciju da se proglase nasljednicima Bizanta, ono što nas zanima događalo se u 19. i 20. stoljeću.
Legalizacija etničkog čišćenja
Naime, sve do prvog grčkog rata za nezavisnost iz 1821. carigradska grčka elita, poznata pod nazivom fanarioti, de facto je upravljala trgovinom i vanjskom politikom Osmanskog Carstva. Ime su dobili po četvrti fenjerxxa u kojoj su živjeli i činili većinu, istoj onoj četvrti u kojoj je smješten legendarni nogometni klub Fenerbahče. Kao sloju stanovništva koji je bio duboko ukorijenjen u državne strukture Carstva, a istovremeno povezan s čitavim europskim i mediteranskim svijetom, fanariotima je, neovisno o apsolutnoj pripadnosti drevnoj helenskog kulturi i grčkom svijetu, novonastajuća ideja nacionalizma bila posve strana. Tim prije jer su živjeli u većinski turskom okruženju. Stoga, logično nisu podržali prvi grčki rat za nezavisnost iz 1821., koji ih je doveo u tešku poziciju, ali ih još uvijek nije fizički udaljio iz Istanbula.
Rat koji se pak dogodio sto godina kasnije, kad su nakon okončanja Prvog svjetskog rata grčke trupe uz pomoć saveznika iz Antante i njihovih obećanja napale Malu Aziju, s namjerom uspostave Velike Grčke, da bi na kraju iz tog rata izašle poražene, završio je katastrofalnim sporazumom iz Lausanne. Taj sporazum iz 1923. godine koji se kao zla slutnja nadvio nad balkanske prostore, faktično je legalizirao etničko čišćenje, budući da je uveo ideju tzv. humanog preseljenja stanovništva, tako dragu nekim našim liderima koji su je željeli i djelomično uspjeli implementirati i kod nas u posljednjem ratu. Posljedica tog sporazuma bila je činjenica da je oko 2,5 milijuna Grka otišlo iz Turske u Grčku, dok je u drugom smjeru krenulo oko pola milijuna Turaka. O nebrojenim traumama tih ljudi dugo vremena se nije govorilo, budući da ta vrsta narativa nije odgovarala nacionalističkim matičnim državama, ali su one bile ogromne.
Nepovratno devastiran multikulturni Solun
U kulturnom smislu bogato muzičko nasljeđe melankoličnih pjesama maloazijskih Grka koje su poznate pod nazivom ‘rebetike’, a najviše nalikuju kombinaciji fada i sevdaha nastavilo je živjeti među egzilantima, iako su ih grčke vlasti, posebno u doba vojne diktature strogo zabranjivale u javnosti. Tada je nepovratno devastiran multikulturni Solun, do tada druga luka Osmanskog Carstva i grad s gotovo idealnim omjerom Grka, Turaka i Sefardskih Židova, što je proces kojeg su nacisti doveli do kraja skoro potpunim pogromom tamošnjeg židovskog stanovništva.
Grčka Smyrna gotovo da je potpuno iščezla, pretvorivši se također u skoro jednonacionalni turski Izmir i to je uglavnom zadesilo sve maloazijske obalne gradove sa značajnom grčkom zajednicom. Ovaj grčko-turski rat je i uveo pojam genocida u europsku svijest, govorimo naravno o genocidu Turske nad Armencima, ali su i generalno svi ti Balkanski ratovi s početka 20. stoljeća uopće stvorili u zapadnoj javnosti još uvijek aktualnu sliku o nestabilnom i brutalnom Balkanu. Ta relativno nova, tek sto godina stara slika u europskoj javnosti, danas se doživljava kao nešto što je oduvijek postojalo u svijesti i umnogome je odredilo percepciju ratova za jugoslavensku baštinu.
Carigradski Grci nikad nisu stvarno prihvaćeni
Što se tiče istanbulskih, tj. carigradskih Grka, oni su tada doživjeli prvi značajniji demografski udarac, s obzirom da ih je gotovo tri četvrtine od oko 200 tisuća otišlo iz grada, po prvi put u povijesti. Uglavnom su se naselili u Atenu, u kojoj nikad nisu postali do kraja prihvaćeni, imajući u vidu da ih i danas tamošnje domicilno stanovništvo naziva Turcima. Njihov nogometni klub AEK iz Atene, je možda i najpoznatiji simbol te zajednice, jednako kao što također prvoligaš Smyrnos njeguje memoriju na porijeklo utemeljitelja kluba. AEK inače znači ‘atletsko društvo Konstantinopolis’.
Preostala grčka zajednica u Carigradu, od nekih još uvijek značajnih 50-ak tisuća stanovnika, definitivan je udarac doživjela za vrijeme aktualizacije ciparskog pitanja, kada se u noći sa 6. na 7. rujna 1955. dogodio tzv. Istanbulski pogrom, točnije organizirana pljačka grčkih trgovina, premlaćivanje pa čak i ubojstva ljudi, uz pasivno držanje vojske. Taj događaj usmjerio je najveći dio preostalih Grka ka odlasku, nakon čega ih je u današnjem višemilijunskom Istanbulu ostalo živjeti tek oko 2,5 tisuće. Oni i Carigradska patrijaršija čiji legitimitet izvire iz tamošnje grčke zajednice, naravno ne mogu niti u teoriji imati utjecaj i moć kojeg imaju ruska crkva i država koja stoji iza nje, ali autoritet nasljeđa i Bizanta i dalje imaju, što očito ozbiljno nervira Rusiju. No, logika autokefalnosti kojom je priznata ukrajinska crkva čini konstitutivnu bit pravoslavlja, što isto vrijedi i za crnogorski ili makedonski slučaj, koji su još uvijek aktualni i izazivaju prijepore.