Inicijativa Triju mora je proturuska i protunjemačka, ali to ne znači da LNG na Krku nije dobra stvar za nas

Potrebno nam je više dobavljača

Istodobno u Europi se smanjuje proizvodnja prirodnog plina. To jasno ukazuje da je Europa dugoročno ovisna o uvozu tog energenta. Ovisnost samo o jednom proizvođaču i samo jednom dobavljaču može predstavljati sigurnosni rizik jer monopolist može ucjenjivati kupce i obustaviti isporuku potrebnih energenata u slučaju da kupac ne prihvaća njegove jednostrano nametnute uvjete.

Zbog toga se diversifikacija proizvođača, dobavljača i transportnih pravaca smatra nužnom pretpostavkom za postizanje većeg stupnja energetske sigurnosti. Dakle, da bi se unaprijedila energetska sigurnost, potrebno je imati na raspolaganju više dobavljača ključnih energenata i više međusobno neovisnih mogućnosti za njihov transport. Isto tako važno je da tih energenata bude u izobilju kako bi se mogla razviti tržišna utakmica.

Ovisnost Europe o ruskom plinu

Izgradnja pogona za prihvat ukapljenog plina – koji se brodovima može transportirati iz bilo kojeg dijela svijeta na kojem postoji terminal za hlađenje prirodnog plina do temperature na kojoj on poprima tekuće agregatno stanje prikladno za transport brodovima – jedan je od odgovora za kojim je posegnula EU kako bi smanjila ovisnost o dosad najvećem dobavljaču i vlasniku najvećih plinovoda, o ruskom Gazpromu.

Višedesetljetna ovisnost Europe o ruskom plinu uvjetovala je izgradnju plinovoda uglavnom u smjeru istok-zapad. Kako su bivše sovjetske kolonije u istočnoj Europi bile primorane opskrbljivati se plinom samo iz Sovjetskog Saveza i kako nije postojala infrastruktura koja bi im omogućavala da se tim energentom snabdijevaju i sa zapada, i nakon završetka Hladnoga rata te su zemlje ostale ovisne o postojećoj transportnoj infrastrukturi i o plinu iz Rusije.

Odluka o LNG terminalu na Krku je logična

Nepostojanje mogućnosti da se plin transportira i u suprotnom smjeru neke je srednjoeuropske zemlje – među ostalima i Hrvatsku koja se, srećom, brzo snašla okrenuvši se prema Italiji – osudila na smrzavanje kad je Rusija odlučila obustaviti isporuke plina jer tadašnje ukrajinske vlasti nisu plaćale potrošeni plin i k tome su neovlašteno za sebe zadržavale plin koji je plinovodom trebao dospjeti do europskih zemalja.

Premda su te europske zemlje bile kolateralne žrtve rusko-ukrajinskih odnosa, pokazalo se kako neugodno može biti nepostojanje odgovarajuće alternative. Logično je da je Hrvatska odlučila izgraditi LNG terminal na Krku jer se time uklopila u nastojanja EU da diversificira opskrbu plinom. Tako su se poklopili strateški planovi EU i Hrvatske te interesi proizvođača, dobavljača i kupaca u Hrvatskoj i u regiji.

Europski energetski horor

Ta situacija se činila upravo idealnom dok su još trajali pregovori o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu između Amerike i EU. Kako je Amerika zbog razvoja tehnologije proizvodnje nafte i plina iz škriljevaca postala najveći svjetski proizvođač tih energenata i potencijalno najveći izvoznik, ratifikacija TTIP-a trebala je omogućiti njihov nesmetani plasman na europska tržišta.

Na obzoru je bila prava neoliberalna win-win idila u kojoj svi zarađuju. No, danas umjesto idile imamo pravi europski energetski horor. Opravdano je postaviti pitanje zašto LNG terminal na Krku još nije izgrađen ako su okolnosti za njegovu gradnju bile tako povoljne. Dio odgovora svakako treba tražiti u lokalnim hrvatskim prilikama koje se opisuju sintagmom o nepovoljnom investicijskom okruženju za što su, nedvojbeno, odgovorne sve dosadašnje vlade.

Kako je završena priča o velikom ulaganju

U ovako kratkom članku nemoguće je pobrojati sve sastavnice te nepovoljne investicijske klime. Dovoljno je samo napomenuti da je međunarodni konzorcij Adria LNG, osnovan radi izgradnje LNG terminala na Krku, još 2009. odustao od namjere da realizira tu investiciju. Podsjetimo da su dioničari u tom neostvarenom poduhvatu bili njemački E.ON Rurhgas sa 39,17% udjela, francuski Total S.A. s 27,35%, austrijski OMV s 32,48% te slovenski Geoplin s 1% udjela.

Ništa bolje sreće nisu bili ni dioničari projekta Krk Energy Hub. Konzorcij domaćih i stranih kompanija predvođen kanadskom investicijskom bankom Pulsat Global Capital, specijaliziranom za energetske projekte, tadašnji ministar Panenić proglasio je neozbiljnim. Tako je – barem što se hrvatskih vlasti tiče – završena priča o najavljenom ulaganju 4,7 milijardi eura u izgradnju velikog energetskog središta na Krku.

Kreće se u realizaciju bitno manjeg projekta

Ne znajući dovoljno o tome jesu li spomenuti investitori tražili nešto od Vlade i kakve su odgovore dobili, ne mogu ocjenjivati tko je bio u pravu nego mogu samo konstatirati da se najavljene investicije nisu ostvarile.
Jedini preostali igrač na terenu je državna kompanija LNG Hrvatska koja pokušava naći investitore (kad ih ne tjera), dogovoriti stabilnu opskrbu ukapljenim plinom i pronaći kupce. Dosad nisu objavljeni podaci o tome da li je uspjela ili ne.

Ali uspjela je od EU dobiti 102 milijuna eura za istražne radove i za kupnju plutajućeg LNG terminala. To bi ipak trebalo značiti da se kreće s realizacijom projekta koji je minijaturan u usporedbi s onim što su obećavali predstavnici Krk Energy Hub, ali je ipak korak u mučnom napredovanju prema onome što naša predsjednica ushićeno zove energetskom suverenošću.

Floskula o energetskoj suverenosti

No, uz floskulu o energetskoj suverenosti ponavlja se i tvrdnja da energetsko povezivanje zemalja istočne i srednje Europe u okviru Inicijative triju mora nije usmjereno ni protiv koga. Da bi bilo jasno o čemu je riječ, i predsjednica Republika i njezini predstavnici nekoliko su puta ponovili da ta inicijativa nije usmjerena ni protiv Rusije, ni protiv Njemačke, ni protiv EU. Dakako, i to je samo floskula jer istina je upravo suprotna.

Na Konferenciji o američkom izvozu LNG-a i europskoj energetskoj sigurnosti, održanoj 28. travnja 2016. godine u Washingtonu u organizaciji think-tank-a Atlantic Council, državni tajnik u Uredu premijera Poljske i opunomoćenik Vlade za stratešku energetsku infrastrukturu Piotr Naimski jasno je rekao da se Poljska protivi gradnji plinovoda Sjeverni tok 2, koji će uz već postojeći podmorski cjevovod spajati Rusiju i Njemačku, jer će se time Njemačka prezasititi plinom.

Protunjemačka orijentacije pokretačice triju mora

Kako je ruski prirodni plin jeftiniji od američkog ukapljenog plina, to bi moglo značiti da bi se iz Njemačke potrebe za plinom u srednjoj Europi mogle namiriti jeftinije nego iz poljskog terminala. To je razlog zbog kojega trgovanje ruskim plinom treba staviti u režim sankcija, misli Naimski. Argumenti predstavnika francuske kompanije ENGIE da je plin zapravo europski jer njegovu eksploataciju i transport financiraju europske kompanije nisu bili uvjerljivi za predstavnika Poljske.

On je rekao: “Mi nastojimo imati pristup trećem izvoru koji neće biti njemački jer to je isti izvor koji imamo s istoka.” Mislim da te riječi predstavnika jedne od dviju pokretačica Inicijative triju mora jasno pokazuju protunjemačku i proturusku orijentaciju. Pritom Njemačka kao država nije sudionica projekta Sjeverni tok 2 nego su to, osim Gazproma, njemačke kompanije Uniper i Wintershall, austrijski OMV, nizozemski Shell i francuski ENGIE.

Ne bi trebali jednu ovisnost zamijeniti drugom

Sagledani u kontekstu otvoreno antieuropske politike predsjednika Trumpa i u kontekstu činjenice da je upravo on bio glavni gost nedavnog zasjedanja Inicijative u Poljskoj, stajališta državnog tajnika Naimskog mogu se shvatiti i kao antieuropska. Ako postoji diversifikacija dobavnih pravaca i mogućnost izbora za kupce, zašto bilo kome onemogućavati pristup tržištu?

Protekcionizam kao glavno obilježje ekonomske politike predsjednika Trumpa tako se u potpunosti poklapa s netržišnim pristupom poljske vlade. Pritom element apsurdnosti cijeloj situaciji daje činjenica da je i poljski terminal za ukapljeni plin, kao i hrvatski, financiran europskim novcem i svrha bi mu trebala biti učvršćivanje europske energetske sigurnosti, a ne dosadašnju ovisnost o ruskim energentima zamijeniti ovisnošću o američkim.

Gradnja LNG-a na Krku je dobra odluka

Nema dvojbe da je odluka o gradnji LNG terminala na Krku dobra odluka kojom se Hrvatska pridružuje naporima za diversifikaciju europskog tržišta plinom i za smanjivanje ovisnosti o ruskim energentima. Bilo bi bolje da je terminal već završen i da funkcionira, ali i s ovakvim zakašnjenjem on će biti dobro došao.

Relativno mali inicijalni kapacitet terminala od 2-3 milijarde m3 plina godišnje ne može bitno utjecati na opće prilike na europskom tržištu plina. Kapacitet njemačkog terminala na završetku Sjevernog toka 2 je 110 milijardi m3. Ali pretjerana identifikacija Hrvatske sa svime što se u ime Inicijative triju mora govori i radi mogla bi Hrvatskoj donijeti mnogo više neprilika u njezinu daljnjem situiranju u Europi nego što će joj blagodati donijeti energetska suverenost postignuta instalacijom tog terminala.