Iako je roman Vrijeme seksa u doba nevinosti u velikom dijelu autorova biografska priča, on sam kaže kako stvarne činjenice iz života voli miješati s fikcijom, prepuštajući čitatelju da sam napravi podjelu. Telegram u dva nastavka donosi odlomke iz novog Hedlovog romana, ilustrirane autorovim fotografijama iz vremena u kojem se – od Osijeka, Praga, Muenchena, New Yorka – zbiva ono što je ispričao u knjizi Vrijeme seksa u doba nevinosti.

---

Osijek, proljeće – sredina ljeta 1969.

Sam Bog zna kako je Dujo u četvrtom gimnazije iz Francuske nabavio 12-listovni kalendar s fotografijama Davida Hamiltona. Znali smo satima u polumraku njegove memljive podrumske sobe, u Ulici Branka Radičevića, šutke sjediti i gledati prekrasna lica i vitka, vretenasta tijela tek propupalih djevojčica. Izgledale su nekako sneno, tek probuđeno i nesigurno, zbunjene i gotovo izgubljene u svojoj čednosti, a opet izazovne i koketne, poput nimfi, kao 12 Nabokovljevih Lolita, dok im je meko svjetlo padalo na lica i napola obnažena tijela, dajući im nadzemaljsku, nadnaravnu, nestvarnu ljepotu.

Jednu od njih, učinilo nam se, sreli smo u proljeće 1969. Bili smo maturanti i Dujo je stalno govorio kako smo najpametniji, najmoćniji i općenito silno važni. Ponavljao je, poput vergla, kako su to godine za kojima ćemo uvijek žaliti i čeznuti kada prođu, kao da je već jednom bio star, kao da je sve proživio i kao da zna koje su godine u životu najbolje. Nije bilo dana da ne bi rekao: „Ne propuštaj prilike, malo kad moguće ih je nadoknaditi.“

Ugledali smo je u dugoj bijeloj haljini dok nam je, hodajući uz Dravu, od Zimske luke nizvodno dolazila u susret. Nije nam se učilo tih dana, bilo je previše mirisâ u zraku, cvjetale su japanske trešnje u Radičevićevoj, mirisala je propupala lipa, maslačci su se razasuli uz tramvajsku prugu, kao da su nekom neopreznom putniku ispali iz vreće pune dukata. Sjedili smo uz Dravu, na našem omiljenom mjestu kraj Zimske luke, i osjećali se kao vlasnici vremena i prostora koji nas okružuju. I teško krotili vlastite hormone.

Sunce na zalasku još je bilo dovoljno snažno da ispod prozirne haljine ocrta njezine vitke, duge noge. Imala je bijeli šešir ukrašen šarenim krpenim cvijećem, a duga plava kosa rasula joj se niz ramena do polovine leđa.

– Pobjegla je s kalendara – rekao je Dujo kad je prošla i kad smo se, naravno, obojica okrenuli za njom, gledajući kako odmiče. Istoga trenutka prozvao ju je Hamilton. I kad sam kasnije saznao da se zove Sara, nikada je, u međusobnom razgovoru, često je spominjući, nismo oslovljavali pravim imenom. Bila je i ostala Hamilton.

Tog proljeća znali smo je viđati kad bi iz tramvaja izlazila u Tvrđi, ili poslije popodnevne nastave dok je, uvijek u žurbi, kao da nekamo kasni, jedan krug prošetala korzom i netragom nestala. „Eno Hamilton!“ govorio bi Dujo, opazivši je.

Zadivljeni, pratili bismo je pogledom ili hodali desetak metara iza nje, nadajući se da ćemo uhvatiti dašak njezina mirisa, a ona bi, kao da je znala da je slijedimo, šmugnula u vrevi mladih tijela koja su se iz večeri u večer tiskala na korzu, opisujući elipsu, poput robijaša kad šeću u zatvorskom dvorištu. Kao da je uživala u svojoj neuhvatljivosti, u vještini da se izgubi i nestane iz vidokruga, prozirna kao vilinski konjic.

Kad bismo se vratili s korza, u Dujinoj sobi ritualno smo uzimali kalendar i prelistavali slike raspravljajući koja od djevojaka najviše sliči Hamilton. Zaključak je uvijek bio isti: lice je bilo najsličnije onoj iz svibnja, kosa djevojci iz rujna, oči nalik siječanjskoj. Jedino se oko grudi nismo slagali: najsličnije su travanjskoj, tvrdio sam, dok je Dujo bio siguran da su više nalik na onu iz studenog. Oko nogu nije bilo prijepora: djevojka iz ožujka bila je najsličnija, ali su noge Hamilton, zaključili smo, ipak bile duže i vitkije, ljepše oblikovanih listova. Diveći se curama s francuskoga kalendara i uspoređujući Hamilton s njima, nismo ni slutili koliko će ta krhka, prozirna, kao od morske pjene satkana djevojka promijeniti naše živote.

Pred Dujom nisam imao tajni. Ponekad bih mu, doduše, nešto slagao, osobito kada me pitao kako je bilo s nekom od cura koje sam s korza pratio kući. Lagao sam iz straha da ne iznevjerim njegova očekivanja. Kad bi pitao kave je sise imala Ana i tražio da ih opišem, muljao bih izvlačeći se neodređenim opisom: kruškolike, tvrde, velike… A kad bi pitao kakve su joj bradavice, obično bih govorio: poput borovnica, pa zapeo na Dujinu novom pitanju: Tako slatke ili te veličine?

– Što, nisi ih malo cuclao? – upitao je sumnjičavo, promatrajući me poput profesora koji traži da mu učenik odgovori malo podrobnije. I ponovio, nešto višim tonom: – Tako slatke ili te veličine?

Bojao sam se da će me uhvatiti u laži, jer me Ana, kad sam joj pokušao zavući ruku u grudnjak, prilično grubo odgurnula. Ali, nekako sam se snašao.

– I jedno i drugo.

– A guza? – bio je nemilosrdan.

Nisam znao što bih rekao. Moje ruke nisu išle niže od njezina struka. Šutio sam. Bilo me strah sljedećeg pitanja, pa sam odgovorio:

– Taman stane u dva dlana.

– Skupljena ili raširena?

Zatekao me. Nisam očekivao to pitanje. Što ako kažem raširena? Znači li to da je prevelika?

– Raširena.

Mislio sam da će prestati, ali nije.

– I, je li bila vlažna?

Nisam mogao dalje lagati, pa sam šutio. Da sam rekao „je“, on bi nastavio s pitanjima i ja bih se sigurno zbunio i rekao nešto što bi me razotkrilo. Ovako, šutio sam, a on me nazvao pizdom, prokletom pizdom koja sa svojim najboljim prijateljem ne želi podijeliti ono što pravi muškarci tako rado čine.

Zato mu nisam priznao da mi Hamilton ne izlazi iz glave. Bila je to jedina tajna koju sam pred njim imao. Ali nije dugo trajala. Sâm sam se izdao. Tajnu je saznao kad sam ga zamolio da mi posudi kalendar nekoliko dana. Htio sam u miru, bez njegovih komentara, uživati u slikama.

– Što? Mašta ti nije dovoljna? – rekao je i opako se nacerio.

Sljedećih večeri, umjesto da učim za maturu, listao sam kalendar i proučavao svaku sliku, pažljivo i polako, nadajući se da ću, svaki put kad ponovno pogledam, otkriti neki novi detalj, nešto što ranije nisam zapazio, što mi je promaklo. Trajalo je danima, pretvorilo se u ovisnost. Ni najbolji fotoaparat tog vremena ne bi tako vjerno zabilježio svaki detalj, onako kako se urezao u moje pamćenje. Mogao sam zažmiriti i točno vidjeti svaku fotografiju, svaku nijansu, sjenu, svaki izraz lica, svaki madež na koži, malene bradavice na propupalim dojkama i zlaćane stidne dlačice, meke poput sasušene mahovine. Kopija u mojoj svijesti bila je bolja od originala. U mom sjećanju sve su te djevojke bile žive, hodale su, gledale me prkosno, polugole i izazovne, drsko nedostižne. Sada kad sam ih sve imao pohranjene u sjećanju, kad sam mogao listati kalendar i gledati ih do mile volje, sam, bez Dujinih komentara, prepustio sam mašti da dvanaest slika s kalendara pretoči u jednu.

Ta slika neodoljivo je podsjećala na Hamilton. Ali za razliku od onih dvanaest, nju nisam uspio oživiti. Bila je to nepomična, zaleđena slika.

Duji nisam ništa govorio i nisam mu vraćao kalendar. Iako sam do potankosti znao svaku sliku, svaki detalj, kalendar nisam vraćao bojeći se da me ne ispituje zašto sam ga posudio. Jer, razgovor bi sigurno skrenuo na Hamilton. Htio sam joj pristupiti sam, približiti joj se bez Dujina znanja, bez njegovih savjeta kako da to učinim. Za sve djevojke koje sam do tada upoznao, na neki je način on bio zaslužan. Zbog toga je polagao pravo znati sve o njima: kako se ljube, kakve su im grudi i, naravno, kako se ševe. Pa sam počeo lagati i izmišljati, jer, zapravo, nije se tu imalo puno pričati. Zato sam se Hamilton želio približiti posve sam. Ne bih mogao lagati da sam joj dirao grudi ili spustio ruku u gaćice. Ona nije bila kao druge, nisam joj želio priuštiti svoje laži.

Zaokupljen svojim problemima, Dujo je posve zaboravio na kalendar. Prvih dana lipnja rekao je kako uskoro namjerava u bolnicu nekoliko dana. Znao je da neće moći ispraviti sve jedince pa se odlučio razboljeti i tražiti da mu se omogući polaganje u ljetnom roku. Već smo zajedno napisali molbu na pisaćem stroju u jednoj od bolničkih ambulanti, dok je njegov otac popravljao bravu na vratima.

– Ovo valja nazdraviti – rekao je i šmugnuo u liječničku sobu pa se za čas vratio s bocom viskija. Potegnuo je dobar gutljaj i pružio mi bocu.

– Mogli bismo je ponijeti – rekao je. – Ima ih pet-šest u ormaru i neće ni primijetiti da jedna manjka.

A kad smo popili još po gutljaj rekao je:

– Sutra, na trećem satu, naglo će mi pozliti – rekao je. – Trest ću se, drmat će me groznica. Cvokotat ću zubima. Reći ćeš profesorici, jebo te nilski konj, da mi od jutra nije dobro. Dići ćeš paniku i tražiti da zovu kola hitne pomoći. A onda ćeš popodne doći u bolnicu, u posjet, i donijet ćeš mi dva oveća, sirova krumpira.

Gledao sam ga začuđeno.

– Dva krumpira?

– Da održim povišenu temperaturu. Nisu baš ukusni kad su sirovi, ali djeluju.

Dujo je tako tjedan dana završio u bolnici, a ja sam – jer sretno su se poklopile karte – bez njegova nadzora i znanja odlučio prići Hamilton. Posjećivao bih ga u bolnici, donosio mu prijesne krumpire, a onda se, ne govoreći mu ništa, nalazio s Hamilton.

Dujo bi to sigurno drugačije izveo, ali moj je plan bio jednostavan. Kad sam je zapazio na dijelu korza kojim je uvijek prolazila, prišao sam i rekao kako imam zanimljiv kalendar koji bih joj htio pokazati. Pogledala me iznenađeno, ali moja zbunjenost i nesigurnost, moj drhtav glas, kao da su izazvali njezino sažaljenje. Licem joj se razvukao osmijeh. Rekla mi je da se zove Sara.

– Ja sam Dado. Mislim, tako su me prije zvali, a sada sam Boy.

Kako je to glupo zvučalo!

– Dado je ljepše – rekla je kad smo s korza krenuli prema trgu i kliznuli niz Ribarsku. Baš tu, uz Dravu, u Zimskoj luci, nekoliko tjedana prije, vidio sam je prvi put.

– Ne znam kako bih počeo – glas mi je još uvijek drhtao, a srce udaralo – ali taj kalendar ima veze s tobom. I zbog njega smo te prozvali Hamilton.

Uhvatio me paničan strah da će se odnekud pojaviti Dujo, skočiti s nekog od oblaka koji su se vukli uz rijeku, jer je čuo sve što sam rekao i zgroženo me promatrao, kao da pred sobom ima potpunog luđaka. Ali Hamilton se ponovno nasmijala.

– Moraš objasniti tu kompliciranu priču, jer ništa ne razumijem – rekla je. – Ne razumijem kakve veze kalendar ima sa mnom. I zašto ste me prozvali Hamilton? I tko je Hamilton? I tko ste to vi?

Dašak svježine koji je puhnuo s Drave pomogao mi je da se priberem. Večer je bila topla, sunce se polagano spuštalo nad šumu uz rijeku kao da je okačeno, negdje visoko, o ogromni nebeski padobran.

– Kad vidiš slike, shvatit ćeš – rekoh dok smo sjedali na jednu od klupa uz šetalište. Izvadio sam kalendar iz velike smeđe omotnice. – Kad smo te, ovdje uz Dravu, prije nekog vremena vidjeli moj prijatelj Dujo i ja, rekli smo da si sišla baš s tog kalendara. Tako si izgledala u onoj bijeloj prozirnoj haljini i s cvjetnim šeširom.

Divio sam se vlastitoj hrabrosti. Nisam trebao Dujin uvod, neku njegovu dosjetku, da s Hamilton stupim u razgovor. Riječi su potekle i žuborile, lako, poput gorskog potočića.

– A zašto sam Hamilton? – upitala je listajući kalendar. – Nije li to muško ime?

– Tako se zove fotograf. To mu je prezime.

Listajući kalendar, zastala je na mjesecu rujnu i onoj djevojci u prozirnoj haljini sa šeširom ukrašenim platnenim cvijećem.

– Sličim na nju?

– Ljepša si.

Da se dijelilo ordenje za hrabrost u ljubavi, te bih večeri bio odlikovan.

– Mogu li te zvati Hamilton?

– Sara ti se ne sviđa?

Želio sam je zagrliti, uhvatiti za ruku, dodirnuti, ali nismo bili ni pola sata zajedno i bojao sam se da bih mogao sve pokvariti. Vratio sam kalendar u veliku smeđu omotnicu i neko smo vrijeme sjedili na klupi šuteći. Povjetarac joj se zaigrao u kosi, a zalazeće sunce pozlatilo joj je lice.

– Volio bih te vidjeti sutra. U onoj prozirnoj bijeloj haljini i sa šeširom na glavi.