TELEGRAM: Na početku razgovora upitali smo Danu Budisavljević je li očekivala tako sjajan prijem u pulskoj Areni?

BUDISAVLJEVIĆ: Imala sam samo nadu i veliku veliku želju da se dogodi transfer emocija s filma na publiku. U pulskoj Areni nekoliko tisuća ljudi gleda film u isto vrijeme. Uobičajena zagrebačka premijera je 500 ljudi od kojih je veliki broj naših suradnika i prijatelja. Osvojiti osmominutni pljesak i stajaće ovacije oko 4000 ljudi koje ne poznam, nepobitni je dokaz da ljudi osjećaju taj film. Da se nešto dogodilo. Puležani kažu da godinama, godinama nije bilo takvog pljeska. Na najljepši mogući način film smo porinuli u njegov život pred publikom. Beskrajno sam zahvalna pulskoj publici na tome i svima koji su došli iz okolice i daleka. Premijera je u simboličnom smislu odvajanje, konačno odvajanje autora od filma. Kako je lijepo kad to prođe u iskrenom pljesku!

TELEGRAM: Jeste li se pribojavali kako će tako veliki auditorij kao što je pulski, s obzirom na težinu priču, s toliko koncentracije i zanimanja pratiti vaš film?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu reći da sam se pribojavala, samo sam htjela znati je li to film za veliku publiku ili malu. Jer to će mu odrediti daljnji život. Arena ima tu moć. Tu ne govorim o nagradama, one nekad mogu biti vrlo različite od doživljaja publike. Kad god krećem u film, zamišljam njegovu idealnu publiku, uvijek mislim o tome kome se obraćam, za koga je. Nekad je to tek nekoliko ljudi, možda društvo iz parka s kojima šećem pse, nekad su to moji mama ili tata, ili moje kolege s posla, ali uvijek s njima provjeravam što im je važno i koliko se razlikujemo u stavovima.

Razmišljam o tome koga sve dotiče ta priča, razmišljam o ljudima koje nešto muči, koji iz medija i okruženja ne mogu raspetljati pravo i krivo, koji osjećaju neku nepravdu, a ne mogu sami naći izlaz. Kad se to sve poklopi s mojim dvojbama i zanimanjima, krećem na putovanje u koje ću uložiti sve i tražiti najbolje ljude koji mi mogu pomoći kako bi došli do točke u kojoj stvari postaju jasne. Mislim da smo zato dobili onakav pljesak, zato što je film jednostavan, čist i oslobađa velike emocije. Postavlja stvari na njihovo mjesto. Uvijek mi je važna ta jednostavnost i jasnoća, želim ljudima ponuditi ono što smo i mi naučili tražeći.”

TELEGRAM: Smatrate li da je vaš film na neki način hendikepiran time što je bio u konkurenciji s filmom General Antuna Vrdoljaka kojemu je čak i predsjednica države dala javnu potporu na početku festivala?

BUDISAVLJEVIĆ: Ne mogu komentirati film s kojim se natječem za iste nagrade na festivalu. No, govor predsjednice na otvorenju festivala nije bio korektan. Pozdravila je Antuna Vrdoljaka kao svog prijatelja koji je, osim što je redatelj, i veliki domoljub što je njoj posebno važno. Nadam se da nije htjela time poručiti da mi ostali redatelji nismo domoljubi. Nije lijepo zvučalo.

TELEGRAM: Kako tumačite tako veliko zanimanje javnosti za vaš film?

BUDISAVLJEVIĆ: Očekivala sam interes medija zbog teme NDH i revizionizma, i inače vrlo prisutnih u javnom prostoru. Svi smo svjesni da nam te teme i način na koji su nam plasirane naprosto truju život. Deset godina radili smo film, nešto manje od toga detaljno istraživali temu pa ćete se složiti da je od crno-bijele podjele na ustaše i partizane ipak bitnije ljudima pojasniti što smo na tom dugom putu doznali kroz donedavno nepoznatu priču o ženi koja je spašavala djecu iz logora NDH.

TELEGRAM: Može li Dnevnik Diane Budisavljević izazvati nove ideološke i političke razlike u društvu?

BUDISAVLJEVIĆ: Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu, postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način.

Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da se krenemo biti ponosni na prave stvari.

TELEGRAM: Što mislite hoće li HRT, s obzirom na značaj, pa i umjetničke dosege, prikazati vaš film?

BUDISAVLJEVIĆ: HRT je prošle godine kupio prava za prikazivanje ovog filma po modelu predotkupa dok film još nije bio gotov i što nam je bilo ključno u smislu financija da možemo završiti film. Na ovogodišnjem takvom natječaju HTV je napravio skandalozni pomor nezavisne produkcije dokumentarnog filma odbivši najvažnije i najbolje filmove zbog čega je Hrvatsko društvo filmskih redatelja pokrenulo kampanju MENI SE TO GLEDA,
HRT NE DA. Uopće ne razumijem koji su mogli biti motivi za to i ova kampanja ima svu moju podršku.

TELEGRAM: Koliko vam je iskustvo montažerke pomoglo da tako dobro spojite dokumentarne materijale i igrane dijelove?

BUDISAVLJEVIĆ: Izgled, slika, zvuk, produkcijska vrijednost, glazba, ritam, glumačke izvedbe, kostimi i scenografija u Dnevniku Diane Budisavljević, sve su zasluge drugih talentiranih ljudi koji su radili na ovom filmu. Jedino što sebi zaista mogu pripisati je ta ideja da spojim igrano i dokumentarno tako da postanu jedan film i ustrajnost da je sprovedem. Iskreno ,mislim da je jedino netko s iskustvom montažera mogao vjerovati da će se ti materijali moći spojiti u jedinstvenu cjelinu. Išla sam na veliki broj radionica i uglavnom su me odgovarali od te ideje i usmjeravali da napravim ili igrani ili dokumentarni. To je mala slatka pobjeda.

Kritičari i filmaši slažu se da je uspjeh u Puli apsolutno zaslužen

Većina kritičara i filmskih djelatnika ocijenila je uspjeh Dane Budisavljević na festivalu u Puli kao apsolutno zasluženim. U izjavi za Telegram naš najnagrađivaniji filmski redatelj Rajko Grlić istaknuo je “kako je Dnevnik Diane Budisavljević prvi film koji se bavi ustaškim zločinima u vrijeme Nezavisne države Hrvatske bez ikakve ideološke i navijačke vizure. To je faktografija zločina, suha i time strašna. To je film od kojeg se čovjek naježi jer shvati koliko je beskonačni apsurd poricati ustaške zločine.”

Na pitanje može li netko nakon gledanja tog filma i dalje poricati zločinački karakter ustaške države, Grlić je odgovorio: “Može, jer je u ovoj državi sve moguće. Mnogi, od predsjednice pa nadalje ne bi htjeli znati da se tako nešto dogodilo. Ako postoji film koji bi svaki učenik u Hrvatskoj trebao vidjeti onda je to Dnevnik Diane Budisavljević. To djelo ukida svu demagogiju koju su nametnuli Crkva, dio političara i raznih organizacije o tomu da je ustaštvo bilo nešto lijepo, plemenito i zaslužno.

Taj film govori o korijenu ljudskog zločina, zato je tako veličanstven i zbog je tako izvanredno primljen u Areni. Film je ostavio daleko iza sebe ostale filmove, pa čak i one za koje su otvoreno navijali predsjednica i ministri. Tako dobar prijem publike nije iznenađenje jer ljudi osjete kad je nešto istinito, kad nije lažnjak, kad se ne skriva istina. A kad istina izađe van ona je sirova i bolna i izravno gađa u želudac. Nakon gledanja filma pola sata šutiš. Ne sjećam se da se u hrvatskoj kinematografiji dogodio tako zreli debi.”

‘Film koji je festival u Puli spasio od blamaže’

Jurica Pavičić ocijenio je da je Dnevnik Diane Budisavljević “nesumnjivo najvažniji film premijerno prikazan na 66. Puli, film koji je – može se reći – spasio festival od blamaže. Uz Sam samcat Bobe Jelčića to je ujedno i jedini film u konkurenciji kojem bi ozbiljan žiri mogao dati nagrade… Film bez milosti prikazuje i odnos poratne vlasti prema Diani Budisavljević koja ne dobiva nikakvo priznanje. Konfiscirana joj je kartoteka koja se zagubila. Film – ukratko – najoštrije prokazuje ustašku vlast, ali ne štedi ni onu nakon 1945. Utoliko ga je bespredmetno etiketirati kao neku ‘lijevu ujdurmu’, ljevičarski antidot za Vrdoljakova Generala.“

Književnik, publicist, scenarist, novinar Ante Tomić zaključio je pak kako je Dnevnik Diane Budisavljević “nešto najistinitije, najvažnije i najaktualnije što ćete vidjeti unatrag mnogo godina… U priči o masovnom i bezobzirnom zločinu nad djecom, ne nad nekim odraslim, punoljetnim muškarcima s oružjem, koji su uhapšeni i strijeljani bez suđenja, već mališanima predškolske dobi, uvrh glave deranima iz nižih razreda osmoljetke, shvatit ćete kakav je to bio nakazan, sotonski režim.”

Snimke koje su razotkrile svu zločinačku narav NDH

Film redateljice Dane Budisavljević Dnevnik Diane Budisavljević, nastao je na temelju dnevničkih zapisa koje je ta Austrijanka udana za primarijusa Julija Budisavljevića, vodila od 1941. do 1945. Te dnevnike pronašla je njena unuka koja ih je objavila nakon njene smrti 2003. U svom dokumentarno-igranom filmu Dana Budisavljević je na izvanredan način povezale dramatične arhivske materijale, emotivne ispovijedi četvero preživjelih svjedoka te igrane dijelove filma, sve u crno-bijeloj tehnici.

Rekonstruirala je kako je heroina njenog filma spasila više od 10.000 djece od sigurne i strašne smrti, kako je organizirala dječja prihvatilišta i akciju udomljavanja te djece kod pretežito seoskih, katoličkih obitelji. Pri tomu se redateljica striktno i vrlo precizno držala dnevničkih zapisa. Svakako najdramatičniji trenuci u filmu su dokumentarne snimke iz 1942. koje su pronađene u Jugoslavenskoj kinoteci, a koje potječu iz takozvanih ustaških slikopisa. To je trebao biti ustaški propagandni film o tomu kako Crveni križ spašava djecu partizansko-četničkih bandi koja su napuštena nakon ofenzive na Kozari i koja su dovedena u logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci.

Umjesto toga tim se jezovitim filmskim dokumentarnim isječkom razotkriva sva zločinačka narav režima NDH jer na upečatljiv način ilustrira strašne i neshvatljive zločine koje su počinile ustaše. Na senzacionalnoj snimci, na kojoj se na trenutak vidi i Diana Budisavljević, zabilježene su strašne scene: ošišana, polugola, izgladnjela, premršava djeca po kojima plaze muhe, čekaju u redu da im se stavi ceduljica s brojem oko vrata te da ih pošalju u smrt, od koje ih nije mogla spasiti ni Diana Budisavljević. Zahvaljujući tome, redateljici Dana Budisavljević nije trebala snimati strašne scene patnje djece u logoru, jer je svjesna da niti jedna igrana scena ne može na takav dramatičan način prikazati stradanja djece.

Svjedočanstva ljudi koji su kao djeca bili u ustaškim logorima

U filmu o svojim patnjama svjedoče ljudi koji su kao djeca bila u tim logorima. Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin, koja je tijekom snimanja filma preminula, prisjetili su se tih strašnih dana. Njihove ispovijesti snimljene su na prostorima bivših logora Lobor-Grad i Gradiška. U njenoj plemenitoj misiji Diani Budisavljević pomogao je Kamilo Bressler, činovnik Ministarstva udružbe ili socijalne skrbi.

U jednom trenutku Julije Budisavljević, njen suprug, zamolio ju je da prekine sa spašavanjem djece kako ga ne bi ugrozila. Naime, iako je bio Srbin, ustaše su ga poštedjele jer je kao vrstan primarijus bio potreban u bolnici. Unatoč opasnosti da će završiti u logoru kao i one koje je spašavala Diana Budisavljević je ponavljala: “Znala sam da moramo nastaviti usprkos rizicima jer moj život nije vrjedniji od života nedužnih, posebno djece.”

Golema dokumentacija i intervjui s više od stotinu ljudi

Diana Budisavljević opisala je u svojim dnevničkim zapisima tri susreta s kardinalom Alojzijem Stepincem. Kako joj on, po vlastitu priznanje, nije mogao pomoći, iako je izrazio divljenje za spašavanje djece sunarodnjaka njenog supruga, predložio joj je da se kao Austrijanka obrati Nijemcima. Filmska ekipa pregledala je dokumentaciju 25 arhivskih i muzejskih institucija u Hrvatskoj i inozemstvu, intervjuirala je više od stotinu ljudi koje su pronašli u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, među kojima su bila i djeca suradnika Diane Budisavljević.

Zasigurno je Diana Budisavljević najveće razočarenje doživjela nakon što su komunisti došli na vlast. Poslije završetka rata komunistički režim, umjesto da joj oda sva priznanja za herojske podvige, zbog njenog građanskog podrijetla, oduzeo joj je kartoteku u kojoj je bilježila podatke o roditeljima spašene djece koji su se vraćali iz njemačkih logora i partizana, kojima je našla udomitelje te joj je zabranio rad na spajanju spašene djece i roditelja.

Budisavljević je autorica više nagrađivanih dokumentaraca

Iskrenost i istina temeljne su vrijednosti ne samo filma Dnevnik Diane Budisavljević, nego i cjelokupnog stvaralaštva Dane Budisavljević. U sjajnom filmu filmskom dokumentarnom ostvarenju Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević na rijetko otvoren način otkrila svoju seksualnu orijentaciju. Objasnila je da je to učinila jer je u svojim dokumentarnim filmovima otkrivala tuđu intimu pa nije fer da ona nešto skriva. Pitala se također kako može snimati spot za lezbijsku udrugu “Lori”, a da laže o vlastitom seksualnom usmjerenju. Taj film posvetila je generaciji koja je odrastala devedesetih godina kad se o homoseksualnosti u nas nije moglo govoriti.

Producentica i redateljica Dana Budisavljević autorica je više nagrađivanih dokumentarnih filmova koji su prikazani na domaćim i inozemnim festivalima. Diplomirala je filmsku i TV montažu na Akademiji dramskih umjetnosti, pokrenula je prvi studentski filmski festival F.R.K.A., bila je deset godina važan član u organizacijskoj ekipi Motovun Film Festivala. Više godina radila je kao asistentica produkcije u Factumu, a 2005. pokrenula je s redateljem Nenadom Puhovskim festival ZagrebDox. S Olinkom Višticom 2006. osnovala je tvrtku Hulahop koja producira igrane i dokumentarne projekte.