Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Davor Špišić | Snima: Vjekoslav Skledar

Danas je u Osijeku premijera spektakla na obali Drave s 50 glumaca, prema tekstu Drage Hedla. Pričali smo s njim

Intervju u povodu velike predstave koja otvara Osječko ljeto kulture

Pod naslovom „Doljnjodravska 11“ u režiji i dramatizaciji Zlatka Svibena, ambijentalni spektakl odigrat će se na originalnoj lokaciji priče. Drago ne skriva uzbuđenje i autorsku i gledateljsku groznicu.

Na pragu sedmog desetljeća života (rođen u Osijeku, 1950.) Drago Hedl nimalo ne miruje. Naprotiv, ovaj u pravom smislu riječi The Pisac, jedan od najdosljednijih teškaša naše scene, svakodnevno proizvodi maštovite dokumente i dokumentarnu maštu. Bez daha. S palube Telegrama i dalje beskompromisno, hrabro i analitički razvaljuje muljaže elitne bagre, čisteći prljavštine društva. Radeći tako posao umjesto notornih institucija. U fiction koži, pak, plodonosno izbacuje i po dva sjajna romana godišnje. Ta novinarsko-spisateljska legura u Hedla je čudesna. Njegovi novinarski tekstovi imaju vrhunsku dramaturgiju sočne priče. U literaturi doseže gotovo golu sugestivnu dokumentarnost. Razgovarali smo povodom skorašnje praizvedbe (28. lipnja) scenske verzije njegova romana „Donjodravska obala“, u produkciji Osječkog ljeta kulture i Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Pod naslovom „Doljnjodravska 11“ u režiji i dramatizaciji Zlatka Svibena, ambijentalni spektakl odigrat će se na originalnoj lokaciji priče, na obali Drave. Drago ne skriva uzbuđenje i autorsku i gledateljsku groznicu.

TEEGRAM: Jeste li zavirili na probe?

HEDL: Jesam, da…

TELEGRAM: Sviben tamo sprema novu „Bitku na Neretvi“?

HEDL: Da, to je otprilike projekt tih dimenzija… Samo što još nemamo avijaciju, ali nju su zamijenili komarci. Tako da imamo nešto letećih stvorenja u predstavi. Doista, riječ je o strašno zahtjevnom projektu. Sudjeluje pedesetak glumaca, profesionalnih, studenata i djece. Dakle, to je naprosto jedan stroj koji treba sad fino uskladiti na način da predstava bude ono što očekujemo. Ja sam dosad vidio samo pojedine fragmente ali iznimno sam zadovoljan viđenim. Posebno jer mi se čini da je redatelj Zlatko Sviben poštivao moj izričaj i držao se gotovo slijepo dijaloga i prizora koji su u knjizi. To je ono što me kao autora veseli. Naravno, tu su se dogodili nužni dramaturški potezi zbog prenošenja jednog medija u drugi ali način na koji je on to napravio meni se čini vrlo zanimljivim.

Redatelj Zlatko Sviben na probi Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Kakav je osjećaj kad se vaše prozno djelo transformira u drugi medij? Prvo takvo iskustvo imali ste 1985. Tada je redateljica Mirjana Ojdanić radila „Žar na vodi“, ploveću cabaretsku predstavu prema vašim kratkim pričama.

HEDL: To je uvijek za autora jedna izazovna situacija. Zbog toga što se na niz načina može interpretirati moje djelo. Naravno da ja imam jednu viziju, da svaki čitatelj ima neku svoju, a nešto posve treće je kad se prenosi u drugi medij, u konkretnom slučaju čak u dva medija, jer dobar dio ovoga u predstavi je i filmski zabilježeno. Imat ćemo kombinaciju scenske igre i filmskih elemenata. Meni je jako zanimljiv taj spoj kako ga je redatelj zamislio, spoj filmske naracije i scenske igre. Dakle, sam način kako su prikazani likovi, u svakom slučaju je stvar percepcije gledatelja, redateljske vizije, glumca koji će tu ulogu propitati i mene kao autora koji sve to gledam sa strane.

TELEGRAM: A kad ste isključivo u koži gledatelja? Volite li prvo pročitati predložak ili prvo pogledati film, kazališnu predstavu…?

HEDL: Ja sam kao gledatelj uvijek više volio prvo pročitati roman po kojem se snima film ili radi predstava. Međutim, nekako sam uvijek bio zatečen onim što bih vidio na ekranu ili na pozornici, jer su se moje vizije onoga što sam pročitao, uvijek prilično razlikovale. U ovom slučaju ja pokušavam više biti gledatelj nego autor. Pokušavam svoj autorski stav maknuti u stranu i biti gledatelj koji će promatrati predstavu kao i svi drugi. Naravno, ja se ne mogu posve odmaknuti od onoga što sam ugradio u pisanje „Donjodravske obale“, ali dat ću si to djelomično zadovoljstvo.

Vlasta Ramljak Vjekoslav Skledar

TELEGRAM: Roman se pojavio 2013. Bio je to vaš comeback u kožu pisca fikcije. Možemo, dakle, zahvaliti Hedlu-dječaku da vas je pozvao natrag?

HEDL: U to vrijeme nisam više morao pokrivati one svakodnevne novinarske angažmane, u smislu svakodnevnog izvještavanja s određenih događaja, nego sam se više mogao posvetiti istraživačkom novinarstvu, a to mi je dalo više prostora da počnem rad na romanu kojeg sam niz godina nosio u glavi i imao sam potrebu da ga napišem. Da nisam to onda učinio, vjerojatno ga ne bih nikada ni napisao. Kad sam, dakle, završio „Donjodravsku obalu“ uvidio sam da bi to možda mogao biti početak nekog mog ozbiljnijeg povratka u literaturu. Mada ja u literaturi nisam bio previše ozbiljno i previše dugo. Bio sam na početku svoje radne karijere, kao urednik književnog časopisa „Revija“, napisao sam i nekoliko dramskih tekstova, a onda sam zahvaljujući, ili na štetu književnosti, ušao u novinarstvo kojim sam se bavio dugi niz godina.

Prošle godine je izašao svojevrsni nastavak „Vrijeme seksa u doba nevinosti“ a sljedeće godine planiram početi treći dio trilogije o jednoj obitelji u jednom prostoru i vremenu, pod radnim naslovom „S obje noge u jeseni“. Što bi, zapravo, postala moja rekapitulacija života. Znate ono kad svi nekako želimo podvući crtu, naravno, ako na vrijeme stignemo. Dakle, da zaokružim priču – od onoga dječaka Dade koji je u „Donjodravskoj obali“ krenuo u školu, pa sve do njegovih zrelih godina kad je već s obje noge u jeseni i rezimira svoj život. S time što će se na kraju trećeg romana neke slike djetinjstva miješati s ovim što mu se dogodilo kasnije i on, recimo, analizira pitanje koje ga je mučilo i u prvom romanu a pogotovo u drugom, da li je njegov otac bio taj koji je zapalio tvornicu ili nije? Istražujući po arhivama UDBE i policije dolazi do saznanja da su mnogi dragi ljudi koji su ga u prvom romanu milovali po glavi, davali mu kolače i jabuke, zapravo bili osobe kakve ih on nije doživio. I nekako će mu biti žao da je uopće zašao u taj mračni svijet kojeg on nije takvim doživljavao. Isplest će se još jedan dio priče, ponovno će se vratiti onaj špiclov iz prvog romana ali u jednoj drugoj osobi koji će mu ponovo zakomplicirati život.

TELEGRAM: Hm, UDBA, to je ova žilava organizacija koja još uvijek vlada Hrvatskom?

HEDL: Tako to neki kažu, ha, ha… Mada ja u to ne vjerujem, ali postoje druge tajne službe koje nisu ništa manje sposobne.

TELEGRAM: Rekao bih da se priča „Donjodravske obale“ rasprostire između nostalgije i ideologije. Paradoksalno je to vrijeme najrigidnijih olovnih godina a odnosi ljudi su bili humaniji. Pogotovo ako gledamo iz vizure današnjeg predatorskog otuđenog vremena.

HEDL: Apsolutno. Jedna od takvih scena u romanu je kad se cijelo susjedstvo okuplja oko radio-aparata koji je u to vrijeme bio čudo tehnike. Današnja tehnologija i način života su naprosto pregazili to neko zajedništvo mikroprostora. Nažalost, često vidimo situacije gdje četvero ljudi sjedi za istim stolom u kafiću, svaki sa svojim mobitelom, i uopće ne komuniciraju međusobno, osim ako si ne šalju poruke. Izgubili su moć komunikacije.

Danas je sve online, sve je u realnom vremenu, sve se događa u digitalnom obliku, ljudi su se otuđili. I ja vidim koliko sam se promijenio, koliko sam rijetko s ljudima do kojih mi je stalo. Živimo drugačije, silom prilika posvećujemo se sami sebi a drugi nam postaju manje važni. Zato mi je „Donjodravska obala“ iz tog aspekta važna jer to je bilo jedno vrijeme, bez obzira koliko je bilo olovno i teško, kada je postojala neka empatija među ljudima. Ne zaboravimo da su to godine u kojem su još posljedice Informbiroa bile svježe, vrijeme teškog života ljudi, još se kupovalo na točkice…

TELEGRAM: Da, vi opisujete jednu strašnu dimenziju gladi, vaši junaci su često na samom rubu preživljavanja.

HEDL: Tako je, borba za egzistenciju doslovno iz dan u dan. Bilo je situacija da se nije znalo hoće li sutra uopće biti nešto za jelo… i u takvim situacijama, valjda je to u prirodi čovjeka, ljudi se skupe kao u tor da im bude toplije, tu onda i malo smrdi, ali ipak je nekako toplo i preživljava se. Meni je jako važna upravo ta dimenzija koja zrači toplinom. Potisnula je ustranu sve one loše stvari koje su se lijepile na tu obitelj, jer su njeni pripadnici zbog svog porijekla smatrani neprijateljima. Taj dječak Dado to nije doživio, njemu su ostale lijepe uspomene, kao i svima nama.

TELEGRAM: Jedna od ključnih scena romana je ona na groblju kad Dado upija opore riječi bake Juste: „Rat je jako gadna stvar. A za one koji ga izgube, mir je još gori“. Pitanje nametanja kolektivne odgovornosti jedno je od najvažnijih koje otvarate. Ozbiljno korespondira s onim što se nama danas dešava?

HEDL: Točno, to sam rekao više puta na predstavljanjima romana, ta jedna kolektivna odgovornost nije samo obilježje vremena nakon Drugog svjetskog rata. U ono vrijeme odnosila se na njemačku zajednicu, vrlo brojnu zajednicu na ovim prostorima prije drugog svjetskog rata, koja je obilježena kolektivnom krivnjom za sve strahote u tom užasnom ratu.

TELEGRAM: Isto tako i talijanska u Istri i Kvarneru…

HEDL: Tako je. Mađarska nacija je tu možda malo bolje prošla jer je Mađarska nakon Drugog svjetskog rata upala u taj istočni blok pa su se malo stvari iznivelirale. To je, dakle, grijeh koji je u pripisan njemačkoj naciji zbog čega su račun platili oni koji nisu ni bili u krčmi i „gostili“ se na tom užasnom piru… No, nažalost, iz toga, kao ni iz mnogih drugih stvari iz povijesti, nismo naučili ništa.

TELEGRAM: Povjesničar Dragan Markovina u knjizi „Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.–2018.) – Od euforije do tabua“ podsjeća da kad je jednom legalizirana kolektivna odgovornost i progon i otimanje nečije privatne imovine zbog toga, logično je da se isto dogodilo devedesetih.

HEDL: Upravo tako. Nismo naučili da pripadnici jednog naroda nikako ne mogu nositi krivicu za ono što su neki drugi njihovi sunarodnjaci učinili. Kao što imamo danas situaciju sa Srbima u Hrvatskoj kojima je također nametnuta jedna vrst kolektivne krivnje za užase koji su počinjeni u Vukovaru, Škabrnji ili nekim drugim mjestima tijekom Domovinskog rata. To je, dakle, ono što i danas opterećuje naše društvo. I ne samo to, nego i podjele koje se dešavaju danas u Hrvatskoj, koje zapravo pokušavaju rehabilitirati ustaški režim na račun partizana koji su kao bili zlikovci, koljači, sve ono što su zapravo bili ustaše, ali se naprosto jednom namjernom zamjenom teza hoće preokrenuti tok povijesti.

Mene je dakle sigurno zanimala ta tema kolektivne krivnje koju dječak tek uočava kad s bakom dođe na groblje i vidi nadgrobne spomenike s njemačkim prezimenima, onih koji su činili sastavni dio Osijeka i jako pridonijeli razvoju toga grada a na kraju su bili marginalizirani samo zbog njemačkog porijekla. Uostalom, poznata je sudbina folksdojčera u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, znamo kako su ti ljudi završili, šta se dogodilo s njihovim kućama i imanjima, da su postali kolektivni krivci nečega u čemu dobar dio njih nije sudjelovao.

TELEGRAM: Dječaku Dadi snagu daju knjige. U prtljazi nosi Twaina, Hugoa, Zilahyja…Vjerujete li u moć literature, da nas knjige mogu zaštititi od zla?

HEDL: Apsolutno. Čak bih rekao da su knjige bile moji najbolji prijatelji u djetinjstvu. Naprosto zato što smo onda bili usmjereni ka literaturi, praktički jedino što smo još imali bio je film. Ja sam jako bio vezan za knjigu i znam da bih tokom školske godine nekoliko puta ispunio iskaznicu Gradske knjižnice. Bilo je, ako se dobro sjećam, nekih 45 rubrika gdje ti udare žig s datumom posudbe i povrata knjige… Zaista sam volio čitati i to je bilo ono što je predstavljalo moj svijet. Mislim da me je literatura i oblikovala. Bez nje možda ne bih shvatio što su ljudi, kako funkcioniraju odnosi među ljudima, to je bio moj vodič kroz život. Naravno, autori koji su me oblikovali su se mijenjali kako sam odrastao i sazrijevao. Pa sam od Sienkiewicza i „Kroz pustinju i prašumu“ otišao do Hemingwaya pa prema Faulkneru, Maileru, onda sam počeo čitati Kunderu… Dakle, to su bile stepenice kojima sam se penjao, kako kroz život tako i kroz literaturu. I kad bih sad morao u neki egzil, prvo što bih ponio bilo bi brdo knjiga, a onda ostalo što stane u kofer.

TELEGRAM: Mediji su vam jako važni i kad pišete fiction. Dado u „Donjodravskoj obali“ grozničavo sluša Glas Amerike, u romanu „Vrijeme seksa u doba nevinosti“ on je novinar, u trilogiji krimića jedan od dva glavna protagonista je također novinar… Naposljetku, vi i dalje nepokolebljivo udarničite kao novinar. Ne možete bez medijskog zanata, to vam je u krvi?

HEDL: Mediji su na neki način obilježili moj život. I već više od četrdeset godina, s nekim malim prekidima, ja sam u medijima. Zbog toga je logično da su mediji dio nas, od prvog radio-aparata kojeg smo imali doma i imao je ono magično zeleno oko koje je pokazivalo jesmo li točno namjestili skalu u stanicu, do toga da možemo danas na pametnim telefonima, kompjuterima ili tabletima imati ulaz u apsolutni svemir. Onda smo se vrtili u malom svijetu kojeg je mogao dohvatiti radio-prijemnik i tu smo živjeli. Meni je, na primjer, kao djetetu bilo jako zanimljivo da bi se nakon nogometnih utakmica koje su slušali na radijskim aparatima, na Donjogradskoj pijaci okupljali navijači i komentirali utakmicu… Je li bio penal, nije bio penal, je li bio faul, nisu uopće vidjeli što se dogodilo na terenu ali su se svađali prema onome što su posredno čuli putem radija. I to je ono što otvara maštu. Nešto što je mene možda i povuklo u svjetove novinarstva.

TELEGRAM: Možete li biti prorok i predvidjeti što će se događati s medijima? Hoće li puno toga otići u vražju mater?

HEDL: Da, ja mislim da će puno toga otići u vražju mater. Baš sam gledao nekakav dokumentarac o tome koliko je, na primjer, ljudi istisnuto iz filmske industrije zbog digitalizacije. Jer, dobar dio ljudskog rada u filmskom mediju zamijenjen je kompjuterima. Mislim da nije daleko vrijeme kad ćemo imati oblikovane aplikacije i likove umjesto stvarnih glumaca. Dakle, nije nemoguće da će lik biti kreiran u računalnom programu i koristit će ga redatelj. Naravno, ako i redatelj bude potreban. Isti je slučaj i u novinarstvu i u književnosti… Ja se toga malo pribojavam, možda i zbog ovih mojih godina, bojim se da dolazi vrijeme kad će umjetna inteligencija pisati romane vjerojatno i uzbudljivije nego krimiće… To je tehnologija koja nas gura u područje koje ne možemo zaustaviti a nismo svjesni kamo nas vodi. Čovjeku je danas iznimno teško pratiti ubrzanje tehnologije. Jer, nisam rođen u tom vremenu. A kako će se buduće generacije nositi s tehnologijom istinski se bojim i mislim da neće biti ohrabrujuće za ljudski rod.

TELEGRAM: Što se tiče fake newsa za političare će to biti idealno. Samo kliknu aplikaciju, sad ipak moraju angažirati ljude.

HEDL: Da, sad moraju imati i ljude a ljudi su prilično skupi. Naravno, ovisi o usluzi koja se traži. Ali u svakom slučaju kad budemo imali aplikacije pomoću kojih možete napraviti savršeni fake news tko će više razlikovati prave od lažnih vijesti. Mada, mislim da političari ovog našeg kova i ovdašnjih kapaciteta su daleko od toga da mogu spoznati mogućnosti koje se otvaraju.

TELEGRAM: Srećom smo na Balkanu…

HEDL: Da, sreća da smo na brdovitom Balkanu. Jer tu ipak stvari idu malo sporije.

TELEGRAM: U kojoj su fazi planovi za tv-seriju prema vašim krimićima?

HEDL: Kako sada stvari stoje, snimanje bi vjerojatno krenulo u proljeće sljedeće godine. Produkcijska kuća Drugi plan trenutno radi treću sezonu izvrsne serije „Novine“. Kad to završe tada će krenuti intenzivnije u produkciju serije prema mojim krimićima. Planirano je također tri sezone po 6 epizoda. Ja još moram završiti treći nastavak, roman „Kijevska piletina“, trebao bi izaći do Interlibera. Moji talijanski izdavači, koji su objavili talijanske prijevode „Izborne šutnje“ i „Ispovjedne tajne“ su jako nestrpljivi. Htjeli bi i oni što prije i „Kijevsku piletinu“…

TELEGRAM: Talijani su malo nervozni?

HEDL: Da, ha, ha… Ma i ja sam i nadam se da će to biti gotovo do kraja jeseni. Prvi roman, „Izborna šutnja“, je čak dva izdanja doživio na talijanskom tržištu. Također mi je spisateljski i intimni izazov da završim trilogiju o Dadi. Da nekako obilježi ono što sam radio u književnosti, da bude kruna onog drugog dijela mog spisateljstva, osim novinarskog. I silno me veseli jedna crna komedija, roman koji bih najradije počeo pisati odmah, kad ne bih imao drugih obaveza o kojima sam pričao. Ali, hajdemo prvo vidjeti što će biti s ovom predstavom pa idemo dalje.

TELEGRAM: Kad su Tenu Štivičić novinari pitali strahuje li da će jednog dana doživjeti stvaralačku blokadu, odgovorila je da se jedino boji da za života neće stići sve napisati. Čini mi se da je kod vas isti slučaj?

HEDL: Da, to se meni događa i u novinarstvu. Kako sam dugo u tom poslu s istraživačkim pričama, često pomislim što ako dođu dani kad više neće biti priča zanimljivih medijima. Tada me uhvati panika što ću reći urednicima, a onda se dogodi da vam se otvori pet stvari u jednom danu i shvatite da je to rudnik koji je neiscrpan, koji nema svoj kraj. Novinarstvo me naučilo a isto tako je i u literaturi da neće doći vrijeme kad neću imati što pisati. Toga se ne bojim, a ovo drugo, da neću stići, to je već malo teži problem.

Davor Špišić
Telegram autor
42 članka Više o autoru
Više s weba