Nekad je nužno odabrati stranu

Nakon medijskih istupa ministrice Divjak, prilično je jasno: sustav je pukao

Ministrica je danas odgovornost za vlastiti resor uvalila u ruke Krunoslava Capaka, Alemke Markotić i Vilija Beroša

26.08.2019., Osijek - Ministrica obrazovanja Blazenka Divjak sastala se s ravnateljima osnovnih skola s podrucja pet slavonskih zupanija i predstavila im je reformu skolstva i pocetak eksperimentalne faze Skola za zivot. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Obrazovnom sustavu predstoji period u kojem će svatko biti odgovoran za sebe. Ključna osoba svoje se odgovornosti javno i jasno odrekla u samo nekoliko dana, a predstojeće kotrljajuće katastrofe treba amortizirati sukladno vlastitim procjenama, mogućnostima i kapacitetima. Nažalost, sustav je pukao

Najava da se najmlađi učenici od 11. svibnja vraćaju u školske klupe, otkako ju je u četvrtak obznanio premijer Plenković, roditeljima, učiteljima i ravnateljima diljem Hrvatske nametnula je mali milijun pitanja na koja odgovore, uz poštenu dozu straha, nigdje i nikako ne pronalaze. U pokušaju da objasni kako će izgledati povratak sedmogodišnjih i nešto starijih učenika u škole, ministrica Blaženka Divjak danas je gostovala u video studiju Večernjeg lista, a večeras i u Dnevniku Nove TV.

Medijski istupi koji su trebali rasvijetliti dvojbe i smiriti zabrinute roditelje i radnike u školama, zapravo su prokazali ministričino nepoznavanje sustava, nonšalantnost u izvanrednim okolnostima i beskonačno prebacivanje odgovornosti na roditelje, epidemiologe, učitelje, ravnatelje… Svi su, ukratko, doznali da bi baš oni trebali biti odgovorni za krucijalne odluke u resoru koji vodi Blaženka Divjak.

Relativizacija roditeljske brige

Nakon jučerašnje vrlo jasne odluke Vlade o povratku u školu, od ministrice smo danas čuli kako će tek za nekoliko dana biti poznate upute i uvjeti epidemiologa za siguran povratak djece na nastavu. Tek će onda, kako je rekla, “reći roditeljima da pošalju djecu u školu”. Korisno je, dakle, memorirati da su Vlada i ministrica zajedno objavili da je upravo 11. svibanj datum povratka u škole za najmlađe učenike, i to bez natruhe ideje o osiguranim higijenskim i sigurnosnim uvjetima za taj povratak.

Večeras, pritom, Divjak na Novoj TV na novinarsko pitanje o tome čija će biti odgovornost ako se djeci nešto u školi dogodi, kaže kako i dalje valja slušati stručnjake epidemiologe, uvalivši time odgovornost za vlastiti resor u ruke Krunoslava Capaka, Alemke Markotić i Vilija Beroša. Nekoliko trenutaka kasnije, u istom Dnevniku, ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Capak jasno i ispravno kaže – odluka o tome tko će i kada ići u školu je odluka resornog ministarstva i Vlade. U samo nekoliko minuta središnje informativne emisije, postalo je jasno da ministrica u svojim rukama više ne drži konce vlastitog resora.

Među brojnim otvorenim pitanjima oko povratka u škole nije poznato, primjerice, kako će se omogućiti dovoljna distanca među djecom u razredima. Ministrica Divjak u tome ne vidi pretjeran problem pa spretno ističe u ranijem intervjuu za Večernji kako prosječan razred u Hrvatskoj ima 13,5 učenika. No, prosjek u ovome trenutku nikoga ne zanima. Ljude zanimaju realni, vrlo životni uvjeti u razredima njihove djece.

Bomba intervjua

Skoro polusatni intervju kolegici Večernjeg lista, Divjak je nastavila predavanjem roditeljima o tome kada je (ne)opravdano biti zabrinut zbog slanja djeteta u školu. Objektivno je, smatra, da roditelji brinu ako učenik ima brata ili sestru s respiratornim problemima, a posve je subjektivan roditeljski strah od pandemije. U jednom trenutku, ministrica strah roditelja praktički naziva iracionalnim, da bi nekoliko sekundi kasnije, od istih roditelja zatražila – povjerenje.

Povjerenje da će do 11. svibnja sve biti riješeno, povjerenje, zapravo, u nju i njen tim koji će se pobrinuti da svi nužni uvjeti budu osigurani. Uvjeti koji u ovom trenutku nisu niti poznati i za koje ne znamo možemo li ih uopće, u okvirima hrvatske škole, osigurati. Ipak, prava bomba tog intervjua uslijedila je kada je ministrica pojasnila da se najmanje učenike vraća u škole kako bismo pokrenuli gospodarstvo. Kako vas ne bismo uskratili za cjelovito objašnjenje uzročno-posljedične veze kikića i gospodarstva, ministričinu izjavu prenosimo u integralnom obliku.

“Jedan od razloga zašto se samo vraćaju učenici razredne nastave, je taj da imaju cijelu školu na raspolaganju jer nema ovih učenika od 5. do 8. razreda. Ovi mali su, zapravo, znači, to treba razumjeti, ako mi želimo, a želimo, da se gospodarstvo u Hrvatskoj opet pokrene, jer bez toga ovo sve što radimo, imat ćemo još samo više problema u održavanju i zdravstvenog sustava i obrazovanja. Znači mora se gospodarstvo pokrenuti, svi moramo tome dati obol i ovi mali moraju u školu kako bi roditelji mogli ići raditi, mogli ići raditi na način da znaju da su djeca na sigurnom.”

Roditelji iz centra Zagreba nikad nisu bili mirniji

Ova će izjava sigurno naići na široko odobravanje roditelja iz Zagreba, koji će moći ići na posao i biti mirni jer će im djeca u školi biti sigurna. Pritom će samo morati pokriti oči i uši, nadati se najboljem i zanemariti da je, pogotovo u centru grada, već i sam put do škole opasan. Ništa sigurnije nisu niti donjogradske škole koje su od statičara dobile zelenu oznaku. Zašto je tome tako, detaljno su jučer za Telegram pojasnili roditelji, ujedno i arhitekti koji bi za nekoliko dana trebali odvesti klince na nastavu u razrušenom centru grada.

Osim sigurnosnih uvjeta u Zagrebu, roditelji diljem zemlje pitaju se kako osigurati higijenske uvjete u školama u kojima često nema tople vode, a sapun je pravi raritet. Kako osigurati zaštitnu opremu za čistačice, kuharice, kako poslati na posao u škole ljude koji spadaju u rizične skupine, kako provesti maturu u lipnju kada vrećice u kojima se nalazi ispitni materijal prolaze desetke ruku? Hoće li maturanti jedan od najstresnijih ispita u životu pisati u zaštitnim rukavicama i s maskama na licima?

Puklo je na svim razinama

Sve su ovo pitanja na koja ministrica ne nudi odgovore, već tu i tamo poteže odgovornost osnivača škola. Ograđuje se i od otvorenog pitanja oko polaganja izbornih predmeta na državnoj maturi, za što joj je nužan dogovor s Rektorskim zborom. Divjak ovdje prebacuje odgovornost na rektore koji, kako tvrdi, odbijaju s njom komunicirati pa najavljuje da će dalekosežno važnu odluku za sve maturante donijeti bez rektora, ultimativnih gatekeepera upisa na fakultete.

Ne komunicira, čujemo, niti s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koji je zadužen za provedbu mature; iako je najavila da maturanti na državnoj maturi neće polagati gradivo drugog polugodišta 4. razreda, iz NCVVO-a za Srednja.hr kažu da iz Ministarstva nisu dobili uputu o tome što se uklanja iz ispita koji se moraju tiskati. U današnjem posvemašnjem raspadu sustava, možda je najzanimljiviji apel ministrice Divjak roditeljima i učiteljima da joj poklone povjerenje. No, kako joj pokloniti povjerenje kada na upit o konkretnim modelima funkcioniranja nastave, recitira prosječene brojke učenika po učionicama?

Kako joj pokloniti povjerenje kada svu odgovornost prebacuje na učitelje, ravnatelje i roditelje, od kojih očekuje da donesu odluke o otpremanju djece u školu bez jasne slike koju im je Vlada dužna dati? Kako joj pokloniti povjerenje kada, s kolegama iz Vlade, šalje osmogodišnju djecu u školu kako bi se pokrenulo gospodarstvo?

Odgovornost PR projekta?

Izlazak iz izolacije, pisao je kolega Klarić, bit će istovjetan našem ulasku u nju; pred nama je hrpa nedorađenih odluka i raskošna paleta izbjegavanja odgovornosti onih koji su najodgovorniji. Iznimka, vidimo, nije niti školstvo, koje će funkcionirati po novoj-staroj maksimi “snađi se, druže”, na koju su navikli baš svi koji se svakodnevno susreću s ovim sustavom.

U takvoj situaciji, valja se nadati da će se posljedice potresa u Zagrebu i dalje brojati samo u milijardama kuna, ne i u novim ljudskim žrtvama. Nadajmo se da klinci po povratku iz škola, uz pokoju peticu, svojim ukućanima neće nositi i virus. Nadajmo se i da će maturanti samo preživjeti ovu godinu iz noćne more.

Obrazovnom sustavu predstoji, dakle, period u kojem će svatko biti odgovoran za sebe. Ključna osoba svoje se odgovornosti javno i jasno odrekla u samo nekoliko dana, a predstojeće kotrljajuće katastrofe treba amortizirati sukladno vlastitim procjenama, mogućnostima i kapacitetima. Nažalost, sustav je pukao.