Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Danilo Šerbedžija trijumfirao je s novim filmom u Puli. Za Telegram govori o osmogodišnjoj borbi da ga snime

Tereza37 dobio je Zlatnu Arenu za najbolji film festivala te još pet Zlatnih Arena

'Privukla me iskrenost Lanine priče, vjeruješ svakoj rečenici koju je napisala, toliko vjeruješ likovima da je zapravo to bolno'

Ovogodišnja dodjela nagrada na 67. Pulskom filmskom festivalu protekla je u znaku obitelji Šerbedžija. Danilo Šerbedžija, 49-godišnjak, dobio je Zlatnu Arenu za najbolji film festivala Tereza37, dok je njegov otac Rade Šerbedžija dobitnik Zlatne Arene za glavnu mušku ulogu Petra Hektorovića u filmu Ribanje i ribarsko prigovaranje, redatelja Milana Trenca.

Osim toga film Tereza37 dobio je još pet Zlatnih Arena. Danilo Šerbedžija dobio je Zlatnu Arenu za režiju, Lana Barić za scenarij, Ivana Roščić za sporednu žensku ulogu, Dubravka Turić za montažu te Snježana Gorup za masku. Film je snimljen u produkciji kuće Focus media producentice Irene Marković.

Tereza37 u Puli je osvojila 6 Zlatnih Arena HAVC

‘Osjećao sam da ću nešto dobiti’

S obzirom na to da se rijetko događa takav trijumfalni pohod jednog filma na festivalske nagrade ne čudi zadovoljstvo njegova tvorca Danila Šerbedžije.

”Lagao bih kad bih rekao da nisam nešto očekivao. Osjećao sam da ću možda nešto dobiti, ali takvom trijumfu ipak se nisam nadao. Imao sam osjećaj da radim nešto kvalitetno, a ohrabrile su me i pohvale svih relevantnih filmskih kritičara. Dakako, to ne mora značiti puno jer film ocjenjuje žiri u kojem su ljudi različitih ukusa, a osim toga bilo je i drugih jako dobrih ostvarenja”, priča.

Za Danila Šerbedžiju nagrada ima posebno značenje jer ju je dobio istodobno kad i njegov otac Rade za glavnu ulogu u filmu Milana Trenca. “Bio je divan osjećaj”, kaže Šerbedžija, “da smo Rade i ja mogli istodobno primiti dvije tako značajne nagrade”.

Šerbedžija ovog vikenda snimljen u Zagrebu Vjekoslav Skledar

Zašto tatu zove Rade

Tijekom intervjua Danilo Šerbedžija svog je oca uglavnom zvao Rade, što je vjerojatno posljedica toga što su, po riječima Danila, njih dvojica od najranije mladosti razvijali prijateljski odnos. “To nije bila samo relacija otac i sin, nego se Rade uvijek trudio da budemo i prijatelji”, priča Danilo te objašnjava da je takvom odnosu doprinijelo i to što njih dvojica od devedesetih godina zajedno nastupaju na koncertima.

Dok Rade pjeva, Danilo ga kao član orkestra prati na gitari. “Obišli smo cijeli svijet, izgradili smo poseban divan odnos, i zbog toga sam jako sretan”, ističe. Što zapravo nije bilo lako jer je Rade cijeli život putovao, išao iz projekta u projekt, jurio s jedne probe na drugu, nastupao u teatru, snimao filmove i serije po cijelom svijetu. “Međutim uvijek se trudio da što kvalitetnije provodimo vrijeme zajedno”.

Za Danila je bilo normalno da kao dijete ide s tatom na probe i predstave, da ponekad zaspe čekajući ga u kazalištu, a posebno je uživao kad je s mamom Ivankom i sestrom Lucijom odlazio na tatina snimanja. “Drago mi je što sam imao takvo djetinjstvo”, zaključuje.

Samo jedna sestra nema veze s umjetnošću

Nema sumnje da je pri opredjeljivanju Danila za bavljenje filmom presudnu ulogu odigrao otac Rade čija se gotovo sva djeca, Lucija, Mimi i Nina, kao i supruga Lenka Udovički, bave nekom vrstom umjetnosti. “Valjda to ide po principu s kim si takav si”, objašnjava Danilo te dodaje: “Na sreću imamo srednju sestru Vanju koja nema veze s umjetnošću. Ona se bavi ozbiljnim poslom, na postdiplomskom je studiju prava u Australiji, pa se svi tješimo da će nas ona jednog dana sve financirati i hraniti.”

Iako je oduvijek želio postati redatelj, Danilo Šerbedžija najprije je upisao Filozofski fakultet u Zagreb gdje je diplomirao filozofiju i grčki. “Kao dijete upoznao sam puno ljudi iz svijeta kazališta i filma, mnogi od njih bili su nam kućni prijatelji, pa zapravo nisam mogao zamisliti da izađem pred njih na prijemni ispit za Akademiji dramskih umjetnosti. Naprosto sa 17 godina nisam bio spreman za to, pa sam odlučio, budući da sam bio klasičar, završiti filozofiju i grčki. S obzirom na to da je filozofija najšira i najopćenitija te da je sve počelo od Aristotelove teorije drame, smatrao sam da će mi to biti dobar uvod u studij režije.”

‘Ljudi koji su nas napadali danas su krasni’

A na studiju režije se Danilo vjerojatno prvi puta ozbiljnije suočio s problemom koje nosi prezime Šerbedžija pa i teretom slave njegova oca.”Tatino ime i prezime, ovisno o situaciji, ponekad su bili teret, a ponekad prednost. Kad to stavim na vagu, onda smo negdje izjednačeni, koliko mi je ponekad pomoglo, toliko mi je u nekom situacijama odmoglo. Ipak ne bi se usudio reći da mi je to bio samo teret, dapače doživio sam puno lijepih trenutaka, Rade je čovjek koji zrači posebnom pozitivnom energijom, pa zbog toga ima puno prijatelja.”

Šerbedžija se iz Pule vratio i sa Zlatnom Arenom za režiju Vjekoslav Skledar

Danilo je naučio od oca zaboravljati loše stvari, pa danas nije opterećen stvarima kroz koje je morao prolaziti.

”Vjerojatno je to djelomice stvar i moje komocije, no najvažnije je što me Rade naučio praštati. To je najteže naučiti, jer čovjek u svojoj tvrdoglavosti često sam sebe najviše povrijedi. Muči sam sebe jer ne zna oprostiti. Doživio sam, kao i cijela moja obitelj, zaista puno neugodnih stvari od devedesetih godina naovamo, ali sve sam to potisnuo negdje duboko u sebi. Jasno mi je od kud je sve to dolazilo, no puno ljudi koji su nas napadali devedesetih godina danas se krasno ponašaju, pa što ću onda ja nekoga pitati što je nekad govorio. Neka svatko nosi svoj križ.”

Napadi desničarskih medija

Danilo Šerbedžija čekao je novac za snimanje svog prvog filma ’72 dana’ punih pet godina, a za ‘Terezu 37’ tri godine. Desničarski mediji napali su tada HAVC što je Predragu Ličini i njemu odobrio novac za snimanje filmova, a nekom hrvatskom redatelju nisu. U to vrijeme Danilo Šerbedžija nije potpisao peticiju za smjenu tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, premda je sudjelovao na protestnim skupovima.

Nije to učinio jer je tada bio predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, iako se dakako ni u čemu nije slagao s tadašnjim ministrom. Danilo priča kako je ponosan na razdoblje dok je bio predsjednik Društva filmskih redatelja jer se borio za ostvarivanje autorskih prava što je iznimno bitno za umjetnike.

“To nije nikakav namet, to mnogi ljudi ne razumiju, to je novac koji omogućuje umjetnicima da mogu stvarati nove projekte ne misleći o tomu što će sutra jesti”.

‘Samo želim mir i zato se isključujem iz svega’

Što se pak tiče politike Šerbedžija kaže da ga ona sve manje zanima, da pokušava, što je stariji, što manje se opterećivati dnevnom politikom te da više ne dopušta da ga ona izbacuje iz takta. Shvatio je da se tu ništa bitno ne može promijeniti pa nema smisla gubiti vrijeme na te stvari.

”Ne znam je li to stvar komocije, ali samo želim mir i zato se isključujem iz svega ostaloga. Život prolazi prebrzo da bih se nervirao oko politike. Za mene su bitna osnovna ljudska prava, a dnevna politika je nevažna. Protivim se samo svim vrstama ekstremizma pogotovo kad počinju zadirati u ljudska prava”, ističe Šerbedžija.

Počeci na reklamama kao pomoćnik redatelja

Nakon što je diplomirao na Filozofskom fakultetu Danilo je otišao na studij režije u Ohio gdje je profesor redatelj Rajko Grlić. “Jako sam zahvalan Rajku kao svom mentoru, cijelo vrijeme boravka u Ohiju Rajko i njegova supruga Ana brinuli su se za mene, pomogli su mi da se ne osjećam samo”.

Za diplomski rad u Ohiju Šerbedžija je snimio kratki igrani film Mušule u vinu. Vratio se 2003. u Zagreb upravo uoči održavanja Dana hrvatskog filma. Prijavio je svoj prvijenac te je odmah osvojio nagradu Oktavijan za kratki film. Budući da nije studirao u Zagrebu, nije poznavao nikoga niti je mogao steći potrebna poznanstva, pa je prvo počeo snimati reklame kao pomoćnik redatelja.

Puno je takvih poslova napravio, a u međuvremenu je napisao scenarij za film 72 dana. Kako je scenarij prihvaćen tek nakon 4 godine, Šerbedžija je u međuvremenu nastavio snimati reklame, a režirao je i iznimno uspješnu televizijsku seriju Luda kuća. “Bilo mi je to odlično iskustvo, vidio sam kako se radi s više kamera, s puno ljudi na setu. Upoznao sam puno ljudi iz struke što mi je pomoglo da se lakše uklopi u sredinu”, govori.

Još na studiju napisao scenarij za 72 sata

U to doba snimio je za omnibus Zagrebačke priče kratki film o mami Ivanki, koji mu je, kako ističe, bio jako važan i kojega jako voli. Šerbedžija je s Brankom Pejnovićem također snimio jednosatni dokumentarni film o hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun. Dokumentarac Ti koja imaš nevinije ruke dobio je ime po njenoj najpoznatijoj ljubavnoj pjesmi.

Za film 72 dana Šerbedžija je napisao scenarij još za studija u Ohiju. “To je priča koju sam čuo dok sam služio vojsku u Mariboru. Kapetan je upitao jednog Crnogorca čime se bavi njegova obitelj. On je odgovorio da živi s ocem, stricem i rođakom te da nitko ništa ne radi. Na pitanje kapetana od čega žive, Crnogorac je odgovorio da čuvaju babu da ne umre jer ima američku penziju.”

Scenarij se bavio pitanjem što se događa kad baba nakon 10 minuta filma umre. “Tada se zbivaju nevjerojatne stvari, svi traže drugu babu, pa se pokazuje potpuno pogrešnim kad se kaže da je nešto u filmu pretjerano, jer je u realnom životu sve još puno gore. Naime, tek nakon završetka filma saznao sam da ima takvih slučajeva dosta u stvarnom životu.”

Njegov film bio je kandidat za Oscara

Film 72 dana bio je 2011. hrvatski kandidat za Oscara, a na partiju nakon američke projekcije, zahvaljujući Radi, bili su i slavni glumci poput Annette Bening, Brada Pitta i Angeline Jolie. Danilo je zabranio fotografiranje, no onda mu je prišla Angelina Jolie i rekla: “Danilo, idemo sada napraviti nekoliko fotografija, trebat će ti.”

Rade Šerbedžija ponudio mu je da bude koproducent filma Oslobođenje Skopja. Kada je 1978. godine u Zagrebu premijerno izvedena kazališna predstava Oslobođenje Skopja, tadašnje vlasti bile su zaprepaštene, jer je imala posve različit pogled na Drugi svjetski rat od do tada službenog. Oslobođenje Skopja, među ostalim, osvojilo je u Australiji nagradu za najbolju predstavu godine, a obišla je SAD i cijelu Europu.

”Radina životna želja bila je režija tog filma, no kako se bližilo snimanje, shvatio je da ima zaista tešku i kompleksnu ulogu te da će biti vrlo zahtjevno raditi dva posla. Stoga mi je ponudio da režiram film. No, znajući da je to njegov projekt, predložio sam da režiramo zajedno budući da ne volim snimati spektakle i ratne filmove. Skloniji sam intimnijim filmovima, više me zanimaju životne situacije, duhovitosti, odnosi između dvoje ljudi, a ne odnosi između dvije države.”

Danas ne bi pristao režirati s ocem

”Danas”, kaže Šerbedžija, “ne bih pristao zajedno režirati i tu nije problem u drugome nego u meni. Kad radiš s nekim onda si prisiljen na kompromise, a režija to ne trpi.” Scenaristica filma Tereza37, glumica Lana Barić i producentica Irena Marković donijele su Danilu 2012. scenarij na čitanje.

To je priča o životu 37-godišnje žene koja je deset godina u braku s pomorcem. Budući da je imala četvrti spontani pobačaj, pritisak koji je doživjela od obitelji natjerao ju je da počne preispitivati svoj život i brak, pa je krenula iz veze u vezu što joj je iz temelja promijenilo život. Čim je pročitao scenarij Šerbedžija je bio oduševljen.

”Privukla me iskrenost Lanine priče, vjeruješ svakoj rečenici koju je napisala, toliko vjeruješ likovima da je zapravo to bolno. U toj priči ima, kako je napisao pjesnik Momčilo Popadić, šaka suza vrića smija, i u teškim situacijama ima nečeg duhovitog, lijepog i veselog, kao uostalom i u životu”.

Film su pripremali osam godina

Lana Barić i Danilo Šerbedžija odmah su počeli razrađivati scenarij, bili su na scenarističkoj radionici velikog redatelja Andžeja Wajde u Poljskoj. “Radili smo s fantastičnim mentorima, film je pripreman 8 godina, pa su nam nagrade došle kao satisfakcija, kao znak da naš trud nije bio uzaludan.”

Lana Barić je glavna glumica i scenaristica
“Privukla me iskrenost Lanine priče, vjeruješ svakoj rečenici koju je napisala, toliko vjeruješ likovima da je zapravo to bolno” HAVC

Pri odabiru glumaca Šerbedžija nije imao nikakvih dvojbi. ”Kad pišem scenarij najčešće već imam u glavi glumca koji bi to trebao glumiti. Strašno je bitno izabrati pravog glumca za pravu ulogu, jer kad glumac preuzme ulogu to je njegova uloga, on na kraju zna o toj ulozi više nego redatelj. Rad s glumcima je iznimno bitan, valja puno vježbati prije početka snimanja, uspostaviti prijateljski odnos kako bi ti glumac vjerovao.

Uvijek sam sklon slušati glumce, prihvatiti neke njihove sugestije. Možda i zato jer dolazim iz glumačke obitelji, ali prije svega zbog toga jer je to zdravorazumsko gledanje. Stoga kod odabira Lane i Ivane, koje su mi obje velike prijateljice, nije bilo dvojbi, jer su one izuzetne profesionalke, a osim toga to je uloga koju je napisala sama Lana. Bio je užitak raditi s njima na setu.”

Glazba mu je važnija od filma

Uz film glazba je još jedna velika ljubav Danila Šerbedžije. Čak je i član glazbene udruge. “Muzika je za mene iznimno važna”, kaže Šerbedžija, te priznaje “da mu je glazba možda čak i ispred filma”.

Već sa 16 godina počeo je svirati u bandu rockabilly Greaseballs. Čak su 1990. snimili album za Jugoton koji zbog rata tada nije objavljen nego 20 godina kasnije za Dancing Bear. Uz Greaseballse Šerbedžija svira i u bendu Luni Megumi. A taj sastav nakon završetka pulskog festivala dobiva posebno na značaju.

Naime, njegovi članovi glumica Ivana Rošćić i glumac Goran Bogdan, zajedno s Danilom, dobili su ove godine Zlatne Arene. S mladim redateljem Jadranom Puharićem taj bi sastav sada s punim pravom mogao ponijeti naziv Zlatni band.

‘Moj je otac zapravo čudo’

”Nažalost teško se okupljamo zbog obiteljskih i radnih obveza, no nadam se da će nam ove nagrade biti podstrek za daljnji rad. Cijeli život sviram i jako sam ponosan na to. Uostalom tako i ponešto zarađujem. Koliko god je režija najveći posao kojim se čovjek može baviti, glazba mi ipak je sve, ništa se ne može usporediti s osjećajima koji te preplave dok stojiš na bini i sviraš s prijateljima.

Zanimljivo da je Danilo, u odnosu prema muzici, gotovo isti kao i njegov otac. Svi koji bolje poznaju Radu znaju se šaliti i govoriti kako imaju osjećaj da bi on dao sve da može njome steći popularnost kakvu ima kao glumac.

”Mi zaista obojica uživamo u glazbi. Njegova supruga Lenka i ja uvijek se šalimo pa ga pitamo gdje sutra sviraš. Eto, u Puli je bio svega nekoliko dana i odmah je dogovorio dva koncerta. Rade ima toliku energiju da naprosto ne može mirovati između snimanja dva filma ili dvije predstave već ima potrebu umjetnički se izraziti kroz glazbu. Muzika je njegova niša kroz koju iskazuje svoje emocije. Moj je otac zapravo čudo, ima toliko golemu energiju, neusporedivo veću nego ja.”

‘Nisam uspješan u žicanju love’

S obzirom na to da u nas redatelji moraju skupljati novac da bi mogli snimiti film, zanimalo nas je kako se Danilo Šerbedžija snalazi u toj nezahvalnoj ulozi.

”Katastrofalno, nisam uspješan u žicanju love, ovisim isključivo o sposobnostima producenta. Film je znate skup posao, ljudi imaju krive predodžbe pa kad pročitaju da je netko dobio 5 milijuna za film, znaju reći dobio je naš novac. No taj novac nije dobio redatelj nego se on troši na snimanje filma, od toga živi najmanje stotinjak obitelji. Osim toga filmska industrija isprepletena je s toliko drugih industrija da se taj novac uvijek vrati od kud je došao. Samo mali postotak redatelja dobije svoj honorar, Nijemci su napravili zanimljivu strudiju po kojoj je ispalo da prosječni europski redatelj zaradi otprilike kao jedna spremačica.”

No mali honorari nisu jedino što muči hrvatske filmske redatelje. Danilo Šerbedžija s dva je dugometražna igrana filma i jednim kratkim igranim filmom dokazao da je sjajan, iznimno talentiran redatelj. Sva tri filma dobila su nagrade i priznanja, 72 dana bio je hrvatski kandidat za Oscara, Mušule u vinu dobile su nagradu Oktavijan za najbolji kratki igrani film, dok je Tereza37 pokupila šest, a od toga dvije najvažnije Zlatne Arene u Puli.

Ljudi poput Šerbedžije kod nas nemaju šanse

Tako uspješan redatelj u svakoj drugoj sredini do sada bi snimio barem još desetak filmova, ako ne i više. U prosjeku svake dvije godine po jedan film. Šerbedžija je međutim snimio samo dva. Time nije nanesena nepravda samo Danilu Šerbedžiji već i hrvatskoj kinematografiji, pa i kulturi, koja je ostala prikraćena za još nekoliko vrhunskih umjetničkih ostvarenja.

U zemlji u kojoj su politička podobnost, klijentelizam, partijska i rođačka umreženost, a ne znanje, kreativnost i sposobnost, kriterij po kojem se dobivaju projekti u kulturi, ljudi poput Šerbedžije zaista nemaju šanse. I zato kultura, pa i kinematografija, već desetljećima tavore u močvari prosječnosti. Uz, dakako, nekoliko časnih iznimaka, što je daleko premalo u odnosu na potencijale koji postoje u našoj filmskoj industriji.

Redatelji moraju imati poslove sa strane

S obzirom na to da se u nas godišnje snimi tek nekoliko filmova, redateljima je gotovo nemoguće živjeti samo od snimanja filmova. Stoga, kaže Šerbedžija, uvijek moraš raditi nešto sa strane.

“Netko radi reklame, netko snima serije, netko predaje na akademiji, jer se drugačije ne može. Eto, 8 godina čekao sam novac za snimanje Tereze37. Zbog toga sam se morao snalaziti na razne načine, bio sam angažiran oko raznih radionica, snimao sam dokumentarne i kratke filmove, a posljednjih godina zaposlen sam na sreću u ustanovi Zagreb filmu. Tu sam zadužen za dokumentarne te kratke igrane filmove tako da spadam među sretnije redatelje koji imaju neku materijalnu sigurnost.”

 

Snimanje filma u doba korone

Što se pak daljnjih planova tiče s obzirom da je savjetnik u HAVC-u, Šerbedžija ne može konkurirati za novi film jer bi bio u sukobu interesa. No čim mu završi mandat krenut će u realizaciju jednog od tri projekta na kojima sada radi. A to neće biti lako jer je korona teško pogodila filmsku industriju.

”Snimati filmove, a nemati publiku besmisleno je. Sada se razgovara o tomd hoće li neki festival biti održan on line što je zaista strašno. Naprosto gubi se svaki razlog za bavljenje filmskom umjetnošću. Kako snimati film kad moraš imati ekipu od osamdeset ljudi, kako snimiti neku masovku ili ljubavnu scenu? Nažalost nitko na to pitanje nema odgovora”.

Mladen Pleše
Novinar
644 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program