Pauza je sjednice Poglavarstva i hiperaktivni Gradonačelnik šeće kvartom.
Nosi sivo, jeftino odijelo; skupa, rimska, tailor made odijela će doći kasnije. Kravata mu je na mjestu. Nedavno je izabran za Gradonačelnika, pa mora biti primjer. Pogled fokusiran, ostavlja dojam samouvjerenosti. Odlučno gaca posred najveće lokve. Sam. Ne boji se nikog i ničeg. Najjači je i nitko mu ne treba. Drugi nisu toliko ludi, pa se drže ruba da ne isprljaju cipele. Gradonačelnika to ne brine, jer on je čovjek s misijom.
Probleme ovog grada poznajem 39 godine. Zadnjih 18 godina ulagali smo u infrastrukturu. 2000. godine mnogi ljudi nisu…
Posted by Milan Bandić Gradonačelnik Zagreba on Friday, March 16, 2018
Fotograf Damjan Tadić trči ispred Gradonačelnika. Kolege su ostale hrskat janjetinu zajedno s ostatkom ekipe iz Poglavarstva. Tadić je sam. Namješta se na sekundu i okida.
Fotka postaje legendarna, poslije ju Gradonačelnik otkupljuje i stavlja na svoje predizborne jumbo plakate.
On je zadovoljan sobom. Taj dan je nagovorio cijelo gradsko Poglavarstvo da održe sjednicu u Kozari Putevima. Busevi su vozili čelništvo i novinare od Poglavarstva, centra grada, do najsiromašnijeg kvarta. Domaćin, Anto Pejić, sve je organizirao kod sebe u vrtu ispod bijelog, otvorenog šatora, a gradsku vlast dočekala je prasetina i janjetina. Nema da fali!
Kvart je ponosan, ali ljudi nemaju priključke na struju niti vodovod, gradi se bez dozvola, asfalt bi dobro došao po cestama. Gradonačelnik je odlučio sve to legalizirati i pokriti im Drekriver, otvorenu kanalizaciju koja teče naseljem. Mit je stvoren.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Petnaestak godina kasnije…
Gradonačelnik predvodi kolonu. Ima bradicu staru par dana. Nosi bež kombinaciju od koje odudara siva kapa. Našao je savjetnika za uređenje stanova, za odijevanje još nije. Košulja mu je po rubovima zgužvana, kao da ju je izvukao iz hlača. Kravate nema.
Ovo mu je zadnji mandat, pa se ne mora više truditi. Zato je tako nonšalantan.
Lijevu ruku je zavukao u džep. I inače voli držati ruke u džepovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pada lagana kišica, neki imaju kišobrane, drugi su odvažniji pa idu bez njih.
Nad Gradonačelnikovom glavom je veliki crni kišobran.
Kišobran iznad gradonačelnika drži mlađi gospodin. Gradonačelnik sada voli pažnju i nikada ne hoda sam. Gradonačelnik je čovjek u strahu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svi koji mu nose kišobran ili s njim trče maste svoj brk. Kad sam to prvi puta čuo, zvučalo je kao dobra zezancija, a onda su došle optužnice Gradonačelniku i pajdama, sa živahnim ispovijedima pokajnika koji su trčkarali ili žderuckali s Gradonačelnikom.
Osim kišobrana nad Gradonačelnikom, gospodin posilni, nosi mu i fasciklu. Dajem mu bod za trpljenje tog starog neurotika.
Gradonačelnika nikad nisam vidio da nosi fascikl. Kad ga je hapsilo uzelo mu je sve notese, koje ispisuje kratkim šiframa. Kompjuter mu uzelo nije, jer ga nema; pa kaj će mu, on je stara škola, sve dogovara u četiri oka ili preko kurira. Ima Gradonačelnik i mail adresu, ali to mu otvaraju i čitaju tajnice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od svih njegovih pajdi, jedino je Peri Pripuzu oduzet laptop. Dajem bod Pripuzu za tehnološki napredak.
Gradonačelnik je nabavio i iPhone. Prije hapšenja ga je prala paranoja pa je samo koristio mali crni telefon bez GPS-a. Sad mu je ionako svejedno. Odradio je i Remetinec, ne jednom. Pa sad može opet. Barem zna što ga čeka. I neće cmoljiti kao onaj prvi put, tad je uvijek najteže. A Gzim Redžepi već zna koje knjige će mu trebat donijet u zatvor.
S Gradonačelnikove desne strane je jedna velika lokva. Pored njega su dvije manje. On hoda ravno između te dvije manje. Ne pada mu na pamet da ide posred lokvi. Pa zašto bi?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Star je, čangrizav i umoran. Grad mu je smrdljiv, ofucan i u rasulu. Jel ga to brine?
Dajem mu bod što ga boli pipi.
Svi prate Gradonačelnika i ne ulaze u lokve. Jer znaju da se izbori više ne mogu dobiti na taj trik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kiša jednom prestaje.
Gradonačelnik ide doma u Bužanovu u labirint od 240 m2. Čeka ga i topli jacuzzi, Schiffini kuhinja od 50.000 eura i Fendi dekica, jedna takva čak i za njegova psa Rudija. Čekaju ga i ona tri tajna stana kojima je raspolagao i kojima se koristio, kako to lijepo stoji u Rješenju Vrhovnog suda RH.
Zovem Antu Pejića, koji je 2000. organizirao sjednicu Poglavarstva na Kozari Putevima. Kaže mi, Gradonačelniku u politici nema ravnog! Dajem mu dva boda za tako dugu vjeru u Gradonačelnika.
Razmišljam o Kozari Putevima. Lažem. Nitko ne razmišlja o Kozari Putevima. Čak više ni Gradonačelnik.
Kozari Putevi više ne sanjaju asfalt, sad i oni sanjaju Fendi i Schiffini. Dajem si bod za poeziju.
Sutra je novi dan.
Dario Juričan počeo je pisati za Telegram. Ovo mu je prva kolumna ‘Jedna fotka, jedna priča’
Što nam govore dvije fotografije Milana Bandića, snimljene u razmaku 15-ak godina?
Godina 2000.
Pauza je sjednice Poglavarstva i hiperaktivni Gradonačelnik šeće kvartom.
Nosi sivo, jeftino odijelo; skupa, rimska, tailor made odijela će doći kasnije. Kravata mu je na mjestu. Nedavno je izabran za Gradonačelnika, pa mora biti primjer. Pogled fokusiran, ostavlja dojam samouvjerenosti. Odlučno gaca posred najveće lokve. Sam. Ne boji se nikog i ničeg. Najjači je i nitko mu ne treba. Drugi nisu toliko ludi, pa se drže ruba da ne isprljaju cipele. Gradonačelnika to ne brine, jer on je čovjek s misijom.
Fotograf Damjan Tadić trči ispred Gradonačelnika. Kolege su ostale hrskat janjetinu zajedno s ostatkom ekipe iz Poglavarstva. Tadić je sam. Namješta se na sekundu i okida.
Fotka postaje legendarna, poslije ju Gradonačelnik otkupljuje i stavlja na svoje predizborne jumbo plakate.
On je zadovoljan sobom. Taj dan je nagovorio cijelo gradsko Poglavarstvo da održe sjednicu u Kozari Putevima. Busevi su vozili čelništvo i novinare od Poglavarstva, centra grada, do najsiromašnijeg kvarta. Domaćin, Anto Pejić, sve je organizirao kod sebe u vrtu ispod bijelog, otvorenog šatora, a gradsku vlast dočekala je prasetina i janjetina. Nema da fali!
Kvart je ponosan, ali ljudi nemaju priključke na struju niti vodovod, gradi se bez dozvola, asfalt bi dobro došao po cestama. Gradonačelnik je odlučio sve to legalizirati i pokriti im Drekriver, otvorenu kanalizaciju koja teče naseljem. Mit je stvoren.
Petnaestak godina kasnije…
Gradonačelnik predvodi kolonu. Ima bradicu staru par dana. Nosi bež kombinaciju od koje odudara siva kapa. Našao je savjetnika za uređenje stanova, za odijevanje još nije. Košulja mu je po rubovima zgužvana, kao da ju je izvukao iz hlača. Kravate nema.
Ovo mu je zadnji mandat, pa se ne mora više truditi. Zato je tako nonšalantan.
Lijevu ruku je zavukao u džep. I inače voli držati ruke u džepovima.
Pada lagana kišica, neki imaju kišobrane, drugi su odvažniji pa idu bez njih.
Nad Gradonačelnikovom glavom je veliki crni kišobran.
Kišobran iznad gradonačelnika drži mlađi gospodin. Gradonačelnik sada voli pažnju i nikada ne hoda sam. Gradonačelnik je čovjek u strahu.
Svi koji mu nose kišobran ili s njim trče maste svoj brk. Kad sam to prvi puta čuo, zvučalo je kao dobra zezancija, a onda su došle optužnice Gradonačelniku i pajdama, sa živahnim ispovijedima pokajnika koji su trčkarali ili žderuckali s Gradonačelnikom.
Osim kišobrana nad Gradonačelnikom, gospodin posilni, nosi mu i fasciklu. Dajem mu bod za trpljenje tog starog neurotika.
Gradonačelnika nikad nisam vidio da nosi fascikl. Kad ga je hapsilo uzelo mu je sve notese, koje ispisuje kratkim šiframa. Kompjuter mu uzelo nije, jer ga nema; pa kaj će mu, on je stara škola, sve dogovara u četiri oka ili preko kurira. Ima Gradonačelnik i mail adresu, ali to mu otvaraju i čitaju tajnice.
Od svih njegovih pajdi, jedino je Peri Pripuzu oduzet laptop. Dajem bod Pripuzu za tehnološki napredak.
Gradonačelnik je nabavio i iPhone. Prije hapšenja ga je prala paranoja pa je samo koristio mali crni telefon bez GPS-a. Sad mu je ionako svejedno. Odradio je i Remetinec, ne jednom. Pa sad može opet. Barem zna što ga čeka. I neće cmoljiti kao onaj prvi put, tad je uvijek najteže. A Gzim Redžepi već zna koje knjige će mu trebat donijet u zatvor.
S Gradonačelnikove desne strane je jedna velika lokva. Pored njega su dvije manje. On hoda ravno između te dvije manje. Ne pada mu na pamet da ide posred lokvi. Pa zašto bi?
Star je, čangrizav i umoran. Grad mu je smrdljiv, ofucan i u rasulu. Jel ga to brine?
Dajem mu bod što ga boli pipi.
Svi prate Gradonačelnika i ne ulaze u lokve. Jer znaju da se izbori više ne mogu dobiti na taj trik.
Kiša jednom prestaje.
Gradonačelnik ide doma u Bužanovu u labirint od 240 m2. Čeka ga i topli jacuzzi, Schiffini kuhinja od 50.000 eura i Fendi dekica, jedna takva čak i za njegova psa Rudija. Čekaju ga i ona tri tajna stana kojima je raspolagao i kojima se koristio, kako to lijepo stoji u Rješenju Vrhovnog suda RH.
Zovem Antu Pejića, koji je 2000. organizirao sjednicu Poglavarstva na Kozari Putevima. Kaže mi, Gradonačelniku u politici nema ravnog! Dajem mu dva boda za tako dugu vjeru u Gradonačelnika.
Razmišljam o Kozari Putevima. Lažem. Nitko ne razmišlja o Kozari Putevima. Čak više ni Gradonačelnik.
Kozari Putevi više ne sanjaju asfalt, sad i oni sanjaju Fendi i Schiffini. Dajem si bod za poeziju.
Sutra je novi dan.