Humanitarna kriza doživljava još jedan od svojih vrhunaca u zemlji u kojoj je, dok je UN još vodio računicu, poginulo 400 tisuća ljudi. UN je stao na toj brojci, nemoćan da pruži sigurnosti svojim ljudima na terenu, pa je prestao zbrajati žrtve. To je bilo prije dvije godine. Koliko je ljudi ubijeno u međuvremenu, još nitko nije izbrojio.
Građanski rat pretvara se u regionalni
Ma koliko strašna, najnovija humanitarna katastrofa u Siriji čini se manjim i lakše rješivim problemom od druge, dosad uspješno izbjegavane opasnosti. Građanski rat u Siriji posljednjih tjedana prijeti da prestane biti građanski i postane otvoreni regionalni rat između država koje su se dosad sukobljavale – preko posrednika ili vlastitim snagama – na teritoriju Sirije. Sad se čini vrlo mogućim da ti sukobi – jer je riječ o nekoliko paralelnih građanskih ratova – pređu granice Sirije i da se dosadašnji sponzori okane proxyja i počnu ratovati izravno jedni s drugima, na vlastitom teritoriju.
Moguće je da će Izrael zbog Sirije zaratiti s Iranom, da će to dovesti Izrael u sukob s Rusijom, ali je moguće i da se Turska i Amerika – dvije članice NATO-a – nađu sukobljene jedna s drugom. Rat između Izraela i Irana, dviju regionalnih sila, već je dovoljno zastrašujući. Pritom je Izrael nuklearna sila, baš kao i Rusija i Sjedinjene Države. Pa iako nuklearno oružje u tim sukobima sigurno ne bi bilo upotrebljeno, sama mogućnost eskalacije među nuklearnim silama i njihovim saveznicima širu bi regiju učinila barem onoliko nestabilnom koliko je već godinama nestabilna sama Sirija.
Nema ideje o budućnosti Sirije
Moguće prelijevanje sukoba preko granica Sirije odraz je stanja na terenu, gdje su odnosi čišći nego što su bili godinama. Odraz je činjenice da je vojno rješenje građanskog rata – ma kako brutalno – nadohvat ruke, ali da ne postoji ni daleka ideja o tome kako bi trebalo izgledati političko rješenje i kompromis o budućnosti Sirije.
Ruska intervencija spasila je Asada s ruba ponora i ponovo ga uspostavila kao najmoćnijeg lokalnog igrača u zemlji, uz pomoć i na zadovoljstvo Irana. Tu izaziva paniku u Saudijskoj Arabiji i drugim sunitskim sponzorima sirijskih pobunjenika, koji u Iranu vide najveću prijetnju svojim regionalnim ambicijama. Mogućnost saudijsko-iranskog rata, već dugo opcija pod ratobornim krunskim princem Muhamedom bin Salmanom, sve je izglednija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Napetost između dvije saveznice
S druge strane, američka zračna intervencija protiv ISIS-a izbrisala je tu barbarsku paradržavu s teritorija Sirije i Iraka i vojno osnažila Kurde, koji Amerikancima služe kao kopnene snage. To pak izaziva paniku u Turskoj, zemlji koja pod čizmom drži svoju ogromnu kurdsku manjinu i boji se uspostave kurdske države na svojim granicama. Krajem siječnja, Turska je pokrenula brutalnu ofenzivu protiv Kurda na sirijskom teritoriju. Problem je što su među Kurdima raspoređeni i američki vojni savjetnici. Ako u turskim napadima pogine netko od njih, dvije saveznice, dvije najveće vojske NATO saveza, naći će se u nezapamćeno napetoj situaciji.
Kontekst u kojem se ovo događa samo otežava stvar. Turska je, još od pokušaja puča u ljeto 2016. godine, otklizala s pozicije američkog saveznika na poziciju de facto ruskog saveznika. Unatoč tome, predsjednik Donald Trump ima velike simpatije za autokratsku vladavinu Recepa Erdogana. No, to ne bi puno pomoglo u slučaju da Turci ubiju američke vojnike, a čini se da je samo pitanje dana kad će se to dogoditi.
Razvoj situacije uzrujava Izraelce
Jačanje Asada i iranskog utjecaja u Siriji, posebno novi zamah koji je dobio Hezbolah, uzrujava Izrael, koji je ovog mjeseca ponovno vojno intervenirao preko granice. Izrael opravdano vidi egzistencijalnu prijetnju u mogućnosti da Hezbolah zauzme nove pozicije uz granicu i dođe u priliku napadati Izrael ne samo iz Libanona, nego i iz Sirije. Nakon što su prošlog tjedna srušili iranski dron koji se zaletio u njihov zračni prostor, Izraelci su bombardirali sirijske baze, iranske baze u Siriji, pa čak i jednu bazu u kojoj su bili ruski vojnici. Sirijci su pritom srušili jedan izraelski avion (prvi put od 1972. godine), ali Jeruzalem tvrdi da je uništio polovicu preostale sirijske protuzračne obrane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, najvažnije, u napadu na bazu s ruskim vojnicima srećom nije bilo žrtava, jer bi to Izrael i Rusiju dovelo na rub vojnog sukoba. U nečemu što vodi otvorenom sukobu našli su se i Sjedinjene Države i Sirija, jer su Amerikanci napali Asadove snage i pritom ubili veliku grupu ruskih plaćenika. Ti ljudi nisu bili redovni ruski vojnici, premda nakon Krima i Donbasa nije teško pretpostaviti kako su se Rusi u neoznačenim vojnim uniformama našli u Siriji.
Dosta toga ovisi o sljedećim potezima SAD-a
Zvuči čudno, ali Amerika dosad nije ratovala protiv snaga sirijskog režima – koncentrirala se na zračni rat protiv ISIS-a i kilavu podršku dijelu sirijskih pobunjenika. Barack Obama je još na početku rata rekao da “Asad mora otići”, ali da će SAD intervenirati protiv njega samo ako Asad upotrebi kemijsko oružje. Niti jedno od ta dva obećanja Obama nije održao – nije puno poduzeo da Asad doista ode, a kad je Asad upotrebio kemijsko oružje, nije napravio ništa.
Trump je, unatoč puno galame, ostao na istoj poziciji, uz jedan izuzetak – kad je Asad ponovo počeo ljude ubijati nervnim plinom, Trump je kao kaznu ispalio pedesetak tomahawka na jednu sirijsku zračnu bazu. No, ovaj novi napad na Asadove snage možda je početak američko-sirijskog sukoba, koji je, nakon ruske intervencije na strani Asada, gotovo neodrživa ideja. Ako Amerikanci nastave ratovati protiv Asada, prije ili kasnije će stradati i ruski vojnici i dvije najveće nuklearne sile naći će se na rubu rata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Situacija je eskalirala već odavno
Svi ovi konflikti, zapetljani i često obilježeni nedosljednim savezništvima, u posljednjim tjednima pokazuju novu tendenciju – da prerastu u konflikte koji se neće više voditi u Siriji, nego u Iranu, Izraelu, možda Turskoj, možda protiv američkih baza u regiji, možda u Saudijskoj Arabiji. Internacionalizacija sirijskog građanskog rata dogodila se već davno, a najupečatljivije kad je Rusija u Siriju poslala svoje vojne snage.
No, svi su se ti sukobi dosad vodili na teritoriju Sirije ili u uskom području uz njene granice. Sad svijetu – a ne samo Siriji – prijeti rat koji više nije građanski, nego međunarodni. I ne samo jedan, nego nekoliko takvih potencijalnih ratova. To se događa jer su karte u Siriji manje-više podijeljene i više se nema oko čega puno ratovati. Bolje pozicije sad se lakše može zauzeti ratujući izvan njenih granica, nego u samoj Siriji.
Što god mislili, Amerika je dosad bila stabilizator
Zašto rat, koji je vojno gotovo priveden svome kraju, nije doveo do stabilizacije, nego prijeti novom eskalacijom u široj regiji? Odgovor je jednostavan – zato jer ne postoji političko rješenje oko kojeg bi sukobljene strane postigle kompromis. I ne samo da ne postoji političko rješenje, nego ne postoji ni dominantna sila koja bi druge dovela u situaciju da moraju pregovarati i postići kakav-takav sporazum. Ta sila koje nema, i koja snosi ogromnu odgovornost za moguće produljenje i proširenje rata na regiju je – Amerika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na ulogu koju su Sjedinjene Države igrale u svijetu zadnjih sedamdesetak godina, a osobito nakon kraja Hladnog rata, možete gledati kritično ili blagonaklono. No, bez obzira na poziciju s koje to procjenjujete, činjenica je da je Amerika igrala predvidljivu ulogu stabilizatora i jamca liberalnog međunarodnog poretka, koji je sama uspostavila kad je iz Drugog svjetskog rata izašla kao jedina vojno, ekonomski i politički neokrznuta svjetska sila – svi njeni dotadašnji suparnici međusobno su se poklali do te mjere da je 1946. godine Amerika sama činila 50 posto svjetskog BDP-a.
Trump bi mogao znatno promijeniti sve
I uredila je svijet po svojoj mjeri, jer je mogla – od UN-a preko MMF-a i Svjetske banke do slobodne trgovine i globalizacije koje je uvela primarno u svom interesu, ali od kojih su koristi imali i drugi. Amerika je bila “globalni policajac”, a taj se nadimak može čitati i kao pohvala i kao pokuda. Nema dvojbe oko toga da je Amerika često bila ta koja je stvaralaprobleme u svijetu, ali još češće je rješavala tuđe probleme, nerijetko tamo gdje sama nije imala posebnog interesa.
Čini se da je s izborom Donalda Trumpa tome došao kraj, ili barem jedna duga pauza. Amerika je ta koja bi trebala prisiliti zainteresirane strane u Siriji da se dogovore oko političkog rješenja sukoba, ona je ta koja bi trebala napraviti sve što može da se sukob na izdisaju ne proširi preko granica Sirije. Ali Amerika to ne radi. Još od kraja Hladnog rata nitko drugi – ni Rusija, ni Kina, ni Europska unija – to ne može napraviti. Rusija i neke članice Europske unije (Francuska, Velika Britanija) bi htjele, ali nemaju težinu. Nemaju politički utjecaj, globalnu prisutnost i vojnu moć koja bi bila uvjerljiva. Kina to ni ne želi – ona u sigurnosnim problemima daleko od svojih granica pušta Americi da bude velesila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Paralela s ratom u Hrvatskoj
U ljeto 1995. ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj su se, slično situaciji danas u Siriji, privodili svom vojnom kraju. Amerika je u tom, vojnom dijelu balkanske drame, dotad igrala puno manju ulogu nego što ju je pod Obamom i na početku Trumpova mandata odigrala u Siriji. Bill Clinton je pritisnuo Hrvatsku da okonča agresiju na BiH, poslao američke vojne savjetnike da pomognu akcije koji su preokrenule stanje na terenu i Slobodana Miloševića prisilile na uzmak, te NATO-ovim avionima simbolično bombardirao bosanske Srbe. Sve to bilo je neusporedivo manje nego što je Amerika napravila u Siriji, gdje je četiri godine sustavno bombardirala ISIS do potpunog uništenja.
Američki ulog na Balkanu bio je dakle značajno manji nego što je danas u Siriji. No, presudna uloga Sjedinjenih Država u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije se manifestirala u vojnim akcijama, nego u političkom rješenju koje je Amerika, kao svjetska sila koja je jedina to mogla, napravila u privođenju sukobljenih strana na pregovore i iznalaženju političkog rješenja rata. To je ono što zovemo Daytonom i to je bez dvojbe bio kompromis koji nije bio najsretniji ni za Bošnjake ni za Srbe ni za Hrvate.
Držanje sukoba na tihoj vatri
Ali je bio politički dogovor o okončanju rata i mirnoj budućnosti Bosne i regije, koji je osigurao mir do dana današnjega. Ma koliko truo i nesavršen, bio je bolji od nastavka rata ili – još gore – proširenja rata na druge zemlje. Da nije bilo tog političkog rješenja, možda bi 1996. u rat ušle Albanija, Rusija, Grčka… Bilo kakvo političko rješenje oko kojeg se sukobljene strane ipak mogu dogovoriti bilo je bolje od držanja sukoba na tihoj vatri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A upravo to, držanje sukoba na tihoj vatri s mogućnošću regionalnog i globalnog proširenja, opasnost je koja sad prijeti Siriji, najviše zbog nesposobnosti i neaktivnosti Trumpove administracije. Pritom je, ponavljam, Amerika u Siriju (i Irak) dosad uložila puno više nego u Balkan. Trumpovo opasno nedjelovanje očito je čak i tamo gdje se aktualna administracija predstavlja kao jastreb, kao što je pitanje potencijalnog izraelsko-iranskog sukoba.
Opasni marš prema rubu bliskoistočne litice
Trump se predstavlja kao veliki zagovornik Izraela (iako zapravo samo iz unutarnjopolitičkih američkih razloga podržava najradikalniju desnu izraelsku politiku). No, u bilo kojoj drugoj administraciji – čak i u Obaminoj, koju je Benjamin Netanjahu proglasio protuizraelskom – bilo bi nezamislivo da se Izrael nađe na rubu rata s Iranom, a da Amerika ne poduzme ništa. Najmanje od svega, Obama je u sličnoj situaciji poslao svoga državnog tajnika Johna Kerryja da obiđe nekoliko glavnih gradova i u “shuttle diplomaciji” smiri stvari i deeskalira situaciju. Tako saveznici pomažu saveznicima da izbjegnu rat. Nakon izraelsko-iranskog sukoba u Siriji Trump nije poduzeo ništa.
Jedina stvar koju je aktualna administracija poduzela u ovom opasnom maršu prema rubu bliskoistočne litice bila je Trumpova objava da će američka ambasada u Izraelu u svibnju preseliti iz Tel Aviva u Jeruzalem. Dakle, jedino što je napravio bilo je dolijevanje ulja na vatru. Niti od jednog aktera sirijskog građanskog rata, osim od Amerike, ne može se očekivati da sagleda širi interes i samoinicijativno napravi bilo kakav ustupak.
Šteta koju Amerika radi i sebi i cijelom svijetu
Rusi su čak i pokušali, kad su Asada pokušali nagovoriti na pregovore i politički kompromis s drugim zaraćenim stranama. O, kako se Putin iznenadio! Asada su Rusi vratili iz mrtvih, ali su mu Iranci dali nova krila i prkos da ne pristaje na dogovor, samo na potpunu pobjedu. A Rusija je s jedne strane presvrstana da je ostali prihvate kao neutralnog posrednika, a s druge strane preslaba da nametne svoju volju drugima.
Budućnost Sirije i mira na Bliskom istoku tako i dalje leži na Americi, koja se pod Trumpom ne želi prihvatiti te odgovornosti. To je štetno i za Siriju i za regiju i za Ameriku i za ostatak svijeta. Ali izgledi da se to promijeni su minimalni. Žalosna je zemlja kojoj Dayton izgleda kao nedosanjana sretna budućnost.
Dayton, znamo, ni za koga nije bio najsretniji. A Siriji i to izgleda kao nedosanjana sretna budućnost
Đivo Đurović analizira situaciju u Siriji i kakva je uopće budućnost te zemlje
Američki ulog na Balkanu bio je značajno manji nego što je danas u Siriji. No, presudna uloga Sjedinjenih Država u Hrvatskoj i BiH nije se manifestirala u vojnim akcijama, nego u političkom rješenju koje je Amerika, kao svjetska sila koja je jedina to mogla, napravila u privođenju sukobljenih strana na pregovore i iznalaženju političkog rješenja rata. To je ono što zovemo Daytonom i to je bez dvojbe bio kompromis koji nije bio najsretniji ni za Bošnjake ni za Srbe ni za Hrvate. Jednako tako, budućnost Sirije i mira na Bliskom istoku danas leži na Americi, koja se pod Trumpom ne želi prihvatiti te odgovornosti
“Žive kao da su u paklu”, rekao je glavni tajnik UN-a Antonio Guterres za oko pola milijuna ljudi u predgrađima Damaska, dok je Vijeće sigurnosti razmatralo nametanje 30-dnevnog “humanitarnog primirja” u Siriji. Rusija, koja se u sirijski građanski rat uključila s najviše vojnika, opreme i žara, nevoljka je oko rezolucije jer bi “hitno primirje bilo nerealno”. Vladimir Putin drži leđa režimu Bašara al-Asada, a upravo on u predgrađima glavnog grada čisti otpor pobunjenika i stvara “pakao” o kojem govori Guterres.
Humanitarna kriza doživljava još jedan od svojih vrhunaca u zemlji u kojoj je, dok je UN još vodio računicu, poginulo 400 tisuća ljudi. UN je stao na toj brojci, nemoćan da pruži sigurnosti svojim ljudima na terenu, pa je prestao zbrajati žrtve. To je bilo prije dvije godine. Koliko je ljudi ubijeno u međuvremenu, još nitko nije izbrojio.
Građanski rat pretvara se u regionalni
Ma koliko strašna, najnovija humanitarna katastrofa u Siriji čini se manjim i lakše rješivim problemom od druge, dosad uspješno izbjegavane opasnosti. Građanski rat u Siriji posljednjih tjedana prijeti da prestane biti građanski i postane otvoreni regionalni rat između država koje su se dosad sukobljavale – preko posrednika ili vlastitim snagama – na teritoriju Sirije. Sad se čini vrlo mogućim da ti sukobi – jer je riječ o nekoliko paralelnih građanskih ratova – pređu granice Sirije i da se dosadašnji sponzori okane proxyja i počnu ratovati izravno jedni s drugima, na vlastitom teritoriju.
Moguće je da će Izrael zbog Sirije zaratiti s Iranom, da će to dovesti Izrael u sukob s Rusijom, ali je moguće i da se Turska i Amerika – dvije članice NATO-a – nađu sukobljene jedna s drugom. Rat između Izraela i Irana, dviju regionalnih sila, već je dovoljno zastrašujući. Pritom je Izrael nuklearna sila, baš kao i Rusija i Sjedinjene Države. Pa iako nuklearno oružje u tim sukobima sigurno ne bi bilo upotrebljeno, sama mogućnost eskalacije među nuklearnim silama i njihovim saveznicima širu bi regiju učinila barem onoliko nestabilnom koliko je već godinama nestabilna sama Sirija.
Nema ideje o budućnosti Sirije
Moguće prelijevanje sukoba preko granica Sirije odraz je stanja na terenu, gdje su odnosi čišći nego što su bili godinama. Odraz je činjenice da je vojno rješenje građanskog rata – ma kako brutalno – nadohvat ruke, ali da ne postoji ni daleka ideja o tome kako bi trebalo izgledati političko rješenje i kompromis o budućnosti Sirije.
Ruska intervencija spasila je Asada s ruba ponora i ponovo ga uspostavila kao najmoćnijeg lokalnog igrača u zemlji, uz pomoć i na zadovoljstvo Irana. Tu izaziva paniku u Saudijskoj Arabiji i drugim sunitskim sponzorima sirijskih pobunjenika, koji u Iranu vide najveću prijetnju svojim regionalnim ambicijama. Mogućnost saudijsko-iranskog rata, već dugo opcija pod ratobornim krunskim princem Muhamedom bin Salmanom, sve je izglednija.
Napetost između dvije saveznice
S druge strane, američka zračna intervencija protiv ISIS-a izbrisala je tu barbarsku paradržavu s teritorija Sirije i Iraka i vojno osnažila Kurde, koji Amerikancima služe kao kopnene snage. To pak izaziva paniku u Turskoj, zemlji koja pod čizmom drži svoju ogromnu kurdsku manjinu i boji se uspostave kurdske države na svojim granicama. Krajem siječnja, Turska je pokrenula brutalnu ofenzivu protiv Kurda na sirijskom teritoriju. Problem je što su među Kurdima raspoređeni i američki vojni savjetnici. Ako u turskim napadima pogine netko od njih, dvije saveznice, dvije najveće vojske NATO saveza, naći će se u nezapamćeno napetoj situaciji.
Kontekst u kojem se ovo događa samo otežava stvar. Turska je, još od pokušaja puča u ljeto 2016. godine, otklizala s pozicije američkog saveznika na poziciju de facto ruskog saveznika. Unatoč tome, predsjednik Donald Trump ima velike simpatije za autokratsku vladavinu Recepa Erdogana. No, to ne bi puno pomoglo u slučaju da Turci ubiju američke vojnike, a čini se da je samo pitanje dana kad će se to dogoditi.
Razvoj situacije uzrujava Izraelce
Jačanje Asada i iranskog utjecaja u Siriji, posebno novi zamah koji je dobio Hezbolah, uzrujava Izrael, koji je ovog mjeseca ponovno vojno intervenirao preko granice. Izrael opravdano vidi egzistencijalnu prijetnju u mogućnosti da Hezbolah zauzme nove pozicije uz granicu i dođe u priliku napadati Izrael ne samo iz Libanona, nego i iz Sirije. Nakon što su prošlog tjedna srušili iranski dron koji se zaletio u njihov zračni prostor, Izraelci su bombardirali sirijske baze, iranske baze u Siriji, pa čak i jednu bazu u kojoj su bili ruski vojnici. Sirijci su pritom srušili jedan izraelski avion (prvi put od 1972. godine), ali Jeruzalem tvrdi da je uništio polovicu preostale sirijske protuzračne obrane.
No, najvažnije, u napadu na bazu s ruskim vojnicima srećom nije bilo žrtava, jer bi to Izrael i Rusiju dovelo na rub vojnog sukoba. U nečemu što vodi otvorenom sukobu našli su se i Sjedinjene Države i Sirija, jer su Amerikanci napali Asadove snage i pritom ubili veliku grupu ruskih plaćenika. Ti ljudi nisu bili redovni ruski vojnici, premda nakon Krima i Donbasa nije teško pretpostaviti kako su se Rusi u neoznačenim vojnim uniformama našli u Siriji.
Dosta toga ovisi o sljedećim potezima SAD-a
Zvuči čudno, ali Amerika dosad nije ratovala protiv snaga sirijskog režima – koncentrirala se na zračni rat protiv ISIS-a i kilavu podršku dijelu sirijskih pobunjenika. Barack Obama je još na početku rata rekao da “Asad mora otići”, ali da će SAD intervenirati protiv njega samo ako Asad upotrebi kemijsko oružje. Niti jedno od ta dva obećanja Obama nije održao – nije puno poduzeo da Asad doista ode, a kad je Asad upotrebio kemijsko oružje, nije napravio ništa.
Trump je, unatoč puno galame, ostao na istoj poziciji, uz jedan izuzetak – kad je Asad ponovo počeo ljude ubijati nervnim plinom, Trump je kao kaznu ispalio pedesetak tomahawka na jednu sirijsku zračnu bazu. No, ovaj novi napad na Asadove snage možda je početak američko-sirijskog sukoba, koji je, nakon ruske intervencije na strani Asada, gotovo neodrživa ideja. Ako Amerikanci nastave ratovati protiv Asada, prije ili kasnije će stradati i ruski vojnici i dvije najveće nuklearne sile naći će se na rubu rata.
Situacija je eskalirala već odavno
Svi ovi konflikti, zapetljani i često obilježeni nedosljednim savezništvima, u posljednjim tjednima pokazuju novu tendenciju – da prerastu u konflikte koji se neće više voditi u Siriji, nego u Iranu, Izraelu, možda Turskoj, možda protiv američkih baza u regiji, možda u Saudijskoj Arabiji. Internacionalizacija sirijskog građanskog rata dogodila se već davno, a najupečatljivije kad je Rusija u Siriju poslala svoje vojne snage.
No, svi su se ti sukobi dosad vodili na teritoriju Sirije ili u uskom području uz njene granice. Sad svijetu – a ne samo Siriji – prijeti rat koji više nije građanski, nego međunarodni. I ne samo jedan, nego nekoliko takvih potencijalnih ratova. To se događa jer su karte u Siriji manje-više podijeljene i više se nema oko čega puno ratovati. Bolje pozicije sad se lakše može zauzeti ratujući izvan njenih granica, nego u samoj Siriji.
Što god mislili, Amerika je dosad bila stabilizator
Zašto rat, koji je vojno gotovo priveden svome kraju, nije doveo do stabilizacije, nego prijeti novom eskalacijom u široj regiji? Odgovor je jednostavan – zato jer ne postoji političko rješenje oko kojeg bi sukobljene strane postigle kompromis. I ne samo da ne postoji političko rješenje, nego ne postoji ni dominantna sila koja bi druge dovela u situaciju da moraju pregovarati i postići kakav-takav sporazum. Ta sila koje nema, i koja snosi ogromnu odgovornost za moguće produljenje i proširenje rata na regiju je – Amerika.
Na ulogu koju su Sjedinjene Države igrale u svijetu zadnjih sedamdesetak godina, a osobito nakon kraja Hladnog rata, možete gledati kritično ili blagonaklono. No, bez obzira na poziciju s koje to procjenjujete, činjenica je da je Amerika igrala predvidljivu ulogu stabilizatora i jamca liberalnog međunarodnog poretka, koji je sama uspostavila kad je iz Drugog svjetskog rata izašla kao jedina vojno, ekonomski i politički neokrznuta svjetska sila – svi njeni dotadašnji suparnici međusobno su se poklali do te mjere da je 1946. godine Amerika sama činila 50 posto svjetskog BDP-a.
Trump bi mogao znatno promijeniti sve
I uredila je svijet po svojoj mjeri, jer je mogla – od UN-a preko MMF-a i Svjetske banke do slobodne trgovine i globalizacije koje je uvela primarno u svom interesu, ali od kojih su koristi imali i drugi. Amerika je bila “globalni policajac”, a taj se nadimak može čitati i kao pohvala i kao pokuda. Nema dvojbe oko toga da je Amerika često bila ta koja je stvaralaprobleme u svijetu, ali još češće je rješavala tuđe probleme, nerijetko tamo gdje sama nije imala posebnog interesa.
Čini se da je s izborom Donalda Trumpa tome došao kraj, ili barem jedna duga pauza. Amerika je ta koja bi trebala prisiliti zainteresirane strane u Siriji da se dogovore oko političkog rješenja sukoba, ona je ta koja bi trebala napraviti sve što može da se sukob na izdisaju ne proširi preko granica Sirije. Ali Amerika to ne radi. Još od kraja Hladnog rata nitko drugi – ni Rusija, ni Kina, ni Europska unija – to ne može napraviti. Rusija i neke članice Europske unije (Francuska, Velika Britanija) bi htjele, ali nemaju težinu. Nemaju politički utjecaj, globalnu prisutnost i vojnu moć koja bi bila uvjerljiva. Kina to ni ne želi – ona u sigurnosnim problemima daleko od svojih granica pušta Americi da bude velesila.
Paralela s ratom u Hrvatskoj
U ljeto 1995. ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj su se, slično situaciji danas u Siriji, privodili svom vojnom kraju. Amerika je u tom, vojnom dijelu balkanske drame, dotad igrala puno manju ulogu nego što ju je pod Obamom i na početku Trumpova mandata odigrala u Siriji. Bill Clinton je pritisnuo Hrvatsku da okonča agresiju na BiH, poslao američke vojne savjetnike da pomognu akcije koji su preokrenule stanje na terenu i Slobodana Miloševića prisilile na uzmak, te NATO-ovim avionima simbolično bombardirao bosanske Srbe. Sve to bilo je neusporedivo manje nego što je Amerika napravila u Siriji, gdje je četiri godine sustavno bombardirala ISIS do potpunog uništenja.
Američki ulog na Balkanu bio je dakle značajno manji nego što je danas u Siriji. No, presudna uloga Sjedinjenih Država u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije se manifestirala u vojnim akcijama, nego u političkom rješenju koje je Amerika, kao svjetska sila koja je jedina to mogla, napravila u privođenju sukobljenih strana na pregovore i iznalaženju političkog rješenja rata. To je ono što zovemo Daytonom i to je bez dvojbe bio kompromis koji nije bio najsretniji ni za Bošnjake ni za Srbe ni za Hrvate.
Držanje sukoba na tihoj vatri
Ali je bio politički dogovor o okončanju rata i mirnoj budućnosti Bosne i regije, koji je osigurao mir do dana današnjega. Ma koliko truo i nesavršen, bio je bolji od nastavka rata ili – još gore – proširenja rata na druge zemlje. Da nije bilo tog političkog rješenja, možda bi 1996. u rat ušle Albanija, Rusija, Grčka… Bilo kakvo političko rješenje oko kojeg se sukobljene strane ipak mogu dogovoriti bilo je bolje od držanja sukoba na tihoj vatri.
A upravo to, držanje sukoba na tihoj vatri s mogućnošću regionalnog i globalnog proširenja, opasnost je koja sad prijeti Siriji, najviše zbog nesposobnosti i neaktivnosti Trumpove administracije. Pritom je, ponavljam, Amerika u Siriju (i Irak) dosad uložila puno više nego u Balkan. Trumpovo opasno nedjelovanje očito je čak i tamo gdje se aktualna administracija predstavlja kao jastreb, kao što je pitanje potencijalnog izraelsko-iranskog sukoba.
Opasni marš prema rubu bliskoistočne litice
Trump se predstavlja kao veliki zagovornik Izraela (iako zapravo samo iz unutarnjopolitičkih američkih razloga podržava najradikalniju desnu izraelsku politiku). No, u bilo kojoj drugoj administraciji – čak i u Obaminoj, koju je Benjamin Netanjahu proglasio protuizraelskom – bilo bi nezamislivo da se Izrael nađe na rubu rata s Iranom, a da Amerika ne poduzme ništa. Najmanje od svega, Obama je u sličnoj situaciji poslao svoga državnog tajnika Johna Kerryja da obiđe nekoliko glavnih gradova i u “shuttle diplomaciji” smiri stvari i deeskalira situaciju. Tako saveznici pomažu saveznicima da izbjegnu rat. Nakon izraelsko-iranskog sukoba u Siriji Trump nije poduzeo ništa.
Jedina stvar koju je aktualna administracija poduzela u ovom opasnom maršu prema rubu bliskoistočne litice bila je Trumpova objava da će američka ambasada u Izraelu u svibnju preseliti iz Tel Aviva u Jeruzalem. Dakle, jedino što je napravio bilo je dolijevanje ulja na vatru. Niti od jednog aktera sirijskog građanskog rata, osim od Amerike, ne može se očekivati da sagleda širi interes i samoinicijativno napravi bilo kakav ustupak.
Šteta koju Amerika radi i sebi i cijelom svijetu
Rusi su čak i pokušali, kad su Asada pokušali nagovoriti na pregovore i politički kompromis s drugim zaraćenim stranama. O, kako se Putin iznenadio! Asada su Rusi vratili iz mrtvih, ali su mu Iranci dali nova krila i prkos da ne pristaje na dogovor, samo na potpunu pobjedu. A Rusija je s jedne strane presvrstana da je ostali prihvate kao neutralnog posrednika, a s druge strane preslaba da nametne svoju volju drugima.
Budućnost Sirije i mira na Bliskom istoku tako i dalje leži na Americi, koja se pod Trumpom ne želi prihvatiti te odgovornosti. To je štetno i za Siriju i za regiju i za Ameriku i za ostatak svijeta. Ali izgledi da se to promijeni su minimalni. Žalosna je zemlja kojoj Dayton izgleda kao nedosanjana sretna budućnost.