Priča o Kinu Europa nije samo priča o aktualnoj namjeri gradskih vlasti, odnosno da se ne lažemo, gradonačelnika Bandića, da se iz njega izbaci Boris Matić i ostali ljudi koji upravljaju kinom, niti je to samo priča o tome kako je došlo do toga da taj prostor postane jedno od središnjih mjesta hrvatske suvremene kulture i ovdašnjih kulturnjaka.
Bandićev retorički bijeg
Ove dvije priče, o Milanu Bandiću i razvoju Kina Europa stoga mogu poslužiti kao paradigma gradonačelnikovog odustajanja od mantre koja mu je umnogome omogućila izbornu nedodirljivost svih ovih godina. Naime, svi oni koji su makar i površno pratili medije u proteklih skoro 20 godina, a posebno oni koji su živjeli u Zagrebu, jako su dobro bili upoznati s Bandićevim retoričkim bijegom od bilo kakvog ideološkog svrstavanja, ali i s nastojanjem da se svidi svim slojevima stanovništva.
To je funkcioniralo tako da bi, ako bi se jednima zbog nečega zamjerio, vrlo brzo našao način da im to nekako kompenzira, trudeći se čitavo vrijeme balansirati na tankoj granici na kojoj se nikome ne bi zamjerio previše. Ova taktika je jedno vrijeme za većinu građana i birača savršeno funkcionirala, sve dok se nije desila Varšavska i evidentno pogodovanje Tomislavu Horvatinčiću, koje je rezultiralo masovnom pobunom građana, konstantnim prosvjedima, hapšenjima prosvjednika, gubitkom maske s lica mnogih tadašnjih vijećnika u gradskoj skupštini, grotesknim potezima poput nevjerovatnog ogromnog transparenta kojim se Horvatinčić zahvaljivao braniteljima, kao da je jedini smisao rata bio u tome da njemu omogući gradnju na Cvjetnom i na koncu realizacijom svega što je bilo zamišljeno i očito dogovoreno.
Jedna od posljedica izgradnje Centra Cvjetni
Nakon toga Bandić je mogao puno teže igrati ulogu gradonačelnika svih građana, ali je to ipak mogao za dovoljan broj ljudi, koji su ga zahvaljujući što slabostima protukandidata, što planskom miniranju vlastitih kampanja od strane velikih stranaka, održavali na vlasti. Jedna od posljedica izgradnje Centra Cvjetni bio je i nestanak Kina Zagreb, dvorane čijom je kupnjom Horvatinčić napravio prvi korak ka onome što imamo danas i koji se nadovezao na opće izumiranje kino dvorana u centru grada. Stoga je dobro osmišljena i gotovo jednodušno podržana akcija pod nazivom ‘Daj mi kino’ iz 2006. godine motivirana svim navedenim urodila plodom.
Nakon što je Boris Matić preuzeo upravljanje kinom, u njega se preselio Zagreb film festival, tamo se redovno održavao Subversive festival i naravno čitav niz sličnih aktivnosti, kino je dobilo svoju stalnu i mnogobrojnu publiku, prikazivački program je postao ozbiljno osmišljen i bitno drukčiji od onoga što se prikazivalo u multipleksima, a kavana je doživjela temeljitu preobrazbu, postavši od gotovo kolodvorske lokacije, mjesto svakodnevnih druženja brojnih zagrebačkih i nacionalnih kulturnjaka i svakako jedno od in mjesta u gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključ leži u posve racionalnoj računici
Vrlo je vjerovatno kako jedan od dva ključa za razumijevanje gradonačelnikove odluke o oduzimanju tog prostora onima koji već jako dugo i uspješno upravljanju s njim, leži upravo u želji da ta kavana pređe u nečije druge ruke. Zagreb se u međuvremenu jako promijenio, prvo mu se dogodilo zaživljavanje mediteranskih navika da se u centru grada sjedi čitavu godinu na otvorenom, a potom je došlo i do eksplozije turizma. Za sve to vrijeme kavana Kina Europa ostala je drukčija i svoja, daleko od ruku većih igrača.
Drugi ključ za razumijevanje ovakve odluke leži u posve racionalnoj Bandićevoj računici, o tome kako je glasove kulturnjaka, aktivista i gradske inteligencije već odavno izgubio, pri čemu je pakt s Neovisnima za Hrvatsku definitivno doveo kraju proces koji je započeo s Cvjetnim, zbog čega više sve te ljude uopće ne pokušava pridobiti, nego ih otvoreno tretira kao protivnike i ljude koji ga uopće ne zanimaju. Problem je što svi ti ljudi koje gradonačelnik na taj način doživljava zapravo predstavljaju suvremenu hrvatsku kulturu i gotovo sve ono što u njoj zaista vrijedi, zbog čega će Bandić tu bitku dugoročno izgubiti. To je nešto što očito nije do sada shvatio, ali nema nikakve sumnje da na kraju hoće, samo nakon što se dogodi pad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Definitivno odustajanje od dugogodišnje priče da je Milan Bandić gradonačelnik svih građana
Što smo sve naučili iz slučaja Kina Europa
Problem je što svi ti ljudi koje gradonačelnik na taj način doživljava zapravo predstavljaju suvremenu hrvatsku kulturu i gotovo sve ono što u njoj zaista vrijedi, zbog čega će Bandić tu bitku dugoročno izgubiti. To je nešto što očito nije do sada shvatio, ali nema nikakve sumnje da na kraju hoće, samo nakon što se dogodi pad.
Priča o Kinu Europa nije samo priča o aktualnoj namjeri gradskih vlasti, odnosno da se ne lažemo, gradonačelnika Bandića, da se iz njega izbaci Boris Matić i ostali ljudi koji upravljaju kinom, niti je to samo priča o tome kako je došlo do toga da taj prostor postane jedno od središnjih mjesta hrvatske suvremene kulture i ovdašnjih kulturnjaka.
To je istovremeno i priča o regresivnoj evoluciji zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koja posljednjih godina, kako se događaji sve više ubrzavaju, neminovno ide ka klimaksu u vidu izbornog poraza. On će, bez ikakve sumnje biti spektakularan i katarzičan po Zagreb, ali će također rezultirati i apsolutnim kaosom na svim razinama, budući da je vrlo teško iznova jačati javne institucije koje su dva desetljeća bile podvrgnute voluntarizmu.
Bandićev retorički bijeg
Ove dvije priče, o Milanu Bandiću i razvoju Kina Europa stoga mogu poslužiti kao paradigma gradonačelnikovog odustajanja od mantre koja mu je umnogome omogućila izbornu nedodirljivost svih ovih godina. Naime, svi oni koji su makar i površno pratili medije u proteklih skoro 20 godina, a posebno oni koji su živjeli u Zagrebu, jako su dobro bili upoznati s Bandićevim retoričkim bijegom od bilo kakvog ideološkog svrstavanja, ali i s nastojanjem da se svidi svim slojevima stanovništva.
To je funkcioniralo tako da bi, ako bi se jednima zbog nečega zamjerio, vrlo brzo našao način da im to nekako kompenzira, trudeći se čitavo vrijeme balansirati na tankoj granici na kojoj se nikome ne bi zamjerio previše. Ova taktika je jedno vrijeme za većinu građana i birača savršeno funkcionirala, sve dok se nije desila Varšavska i evidentno pogodovanje Tomislavu Horvatinčiću, koje je rezultiralo masovnom pobunom građana, konstantnim prosvjedima, hapšenjima prosvjednika, gubitkom maske s lica mnogih tadašnjih vijećnika u gradskoj skupštini, grotesknim potezima poput nevjerovatnog ogromnog transparenta kojim se Horvatinčić zahvaljivao braniteljima, kao da je jedini smisao rata bio u tome da njemu omogući gradnju na Cvjetnom i na koncu realizacijom svega što je bilo zamišljeno i očito dogovoreno.
Jedna od posljedica izgradnje Centra Cvjetni
Nakon toga Bandić je mogao puno teže igrati ulogu gradonačelnika svih građana, ali je to ipak mogao za dovoljan broj ljudi, koji su ga zahvaljujući što slabostima protukandidata, što planskom miniranju vlastitih kampanja od strane velikih stranaka, održavali na vlasti. Jedna od posljedica izgradnje Centra Cvjetni bio je i nestanak Kina Zagreb, dvorane čijom je kupnjom Horvatinčić napravio prvi korak ka onome što imamo danas i koji se nadovezao na opće izumiranje kino dvorana u centru grada. Stoga je dobro osmišljena i gotovo jednodušno podržana akcija pod nazivom ‘Daj mi kino’ iz 2006. godine motivirana svim navedenim urodila plodom.
Nakon što je Boris Matić preuzeo upravljanje kinom, u njega se preselio Zagreb film festival, tamo se redovno održavao Subversive festival i naravno čitav niz sličnih aktivnosti, kino je dobilo svoju stalnu i mnogobrojnu publiku, prikazivački program je postao ozbiljno osmišljen i bitno drukčiji od onoga što se prikazivalo u multipleksima, a kavana je doživjela temeljitu preobrazbu, postavši od gotovo kolodvorske lokacije, mjesto svakodnevnih druženja brojnih zagrebačkih i nacionalnih kulturnjaka i svakako jedno od in mjesta u gradu.
Ključ leži u posve racionalnoj računici
Vrlo je vjerovatno kako jedan od dva ključa za razumijevanje gradonačelnikove odluke o oduzimanju tog prostora onima koji već jako dugo i uspješno upravljanju s njim, leži upravo u želji da ta kavana pređe u nečije druge ruke. Zagreb se u međuvremenu jako promijenio, prvo mu se dogodilo zaživljavanje mediteranskih navika da se u centru grada sjedi čitavu godinu na otvorenom, a potom je došlo i do eksplozije turizma. Za sve to vrijeme kavana Kina Europa ostala je drukčija i svoja, daleko od ruku većih igrača.
Drugi ključ za razumijevanje ovakve odluke leži u posve racionalnoj Bandićevoj računici, o tome kako je glasove kulturnjaka, aktivista i gradske inteligencije već odavno izgubio, pri čemu je pakt s Neovisnima za Hrvatsku definitivno doveo kraju proces koji je započeo s Cvjetnim, zbog čega više sve te ljude uopće ne pokušava pridobiti, nego ih otvoreno tretira kao protivnike i ljude koji ga uopće ne zanimaju. Problem je što svi ti ljudi koje gradonačelnik na taj način doživljava zapravo predstavljaju suvremenu hrvatsku kulturu i gotovo sve ono što u njoj zaista vrijedi, zbog čega će Bandić tu bitku dugoročno izgubiti. To je nešto što očito nije do sada shvatio, ali nema nikakve sumnje da na kraju hoće, samo nakon što se dogodi pad.