U međuvremenu iselilo se barem tri puta više hrvatskih građana, a u dijaspori i dalje nema previše interesa za rad i život u zemlji koju su odavno napustili njihovi preci. Budući da se približavaju novi predsjednički izbori gospođa Kitarović prisjetila se jednog od svojih predizbornih obećanja i u pripremi nove predizborne kampanje predstavila je razdraganom pučanstvu program koji je toliko kontradiktoran da jednostavno nije provediv. Jer ne treba neko ekonomsko znanje da bi se uvidjelo kako nije moguće istovremeno “porezno rasteretiti gospodarstvo” i povećati državnu potrošnju novim mjerama pronatalitetne politike.
Irska nema borbene avione, ali ima djecu u vrtićima
Ili je možda predsjednica Republike barem na trenutak pomislila kako bi bilo bolje da nije podržala kupnju trideset godina starih izraelskih aviona jer bi pola milijarde kuna godišnje bilo dostatno za pedesetak novih vrtića. Kad je precizno izračunala dodatne iznose za naknade porodiljama i dječje doplatke vjerojatno se ugrizla za jezik zbog dane podrške novom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Gospođa Grabar-Kitarović vrlo dobro znade da državni proračun ima svoja ograničenja te ako je “izumiranje nacije” pitanje svih pitanja onda je u vrijeme rasprave o kupnji aviona trebala zagovarati izgradnju novih vrtića. Ovako je dobila priliku da zajedno s ambicioznim ministrom obrane Damirom Krstičevićem gleda u hrvatsko nebo kojim lete hrvatski F-16 dok hrvatska djeca idu u irske vrtiće. Irski predsjednik i njegov ministar obrane ne mogu gledati irske F-16 kako lete irskim nebom. Razlog je vrlo banalan, Irska nema borbene avione, ali ima irsku djecu u irskim vrtićima. I ne samo irsku, već i hrvatsku.
Koliko je Irska napredovala, a mi nazadovali
Irska je 1990. imala 3,6 milijuna stanovnika, a Hrvatska 4,8 milijuna. Danas Irska ima 4,8 milijuna stanovnika, a Hrvatska je manja za barem jednu šestinu toga broja. Prema podacima Svjetske banke irski BDP u nominalnim cijenama bio je 1990. nešto manji od 50 milijardi američkih dolara, a hrvatski 22 milijarde dolara. U proteklih dvadeset i sedam godina Irska je povećala BDP u nominalnim cijenama (cijenama za tu godinu) gotovo sedam puta, a Hrvatska nešto više od dva puta. Hrvatski BDP bio je 2000. nominalno približno još uvijek jednak onom ostvarenom 1990., no irski se u tih deset godina udvostručio.
U razdoblju od 2000. do 2008. hrvatsko gospodarstvo imalo je brži rast od irskoga za kumulativnih 18%, sve u nominalnim cijenama. Nakon bolnoga pada uzrokovanoga velikom svjetskom financijskom krizom 2008. irski BDP dostiže nivo iz te godine već polovicom 2015., a hrvatski BDP još je prošle godine bio niži barem za jednu četvrtinu u odnosu na onaj iz 2008. Ponavljam, svi navedeni iznosi su u nominalnim cijenama prema službenim podacima Svjetske banke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Debakl društvenog i gospodarskog modela u dva razdoblja
Debakl hrvatskog društvenog i gospodarskog modela dogodio se u dva odvojena razdoblja, 1990.-2000. te 2008.- 2017. Ovo drugo izravna je posljedica ne samo velike svjetske financijske krize nego i modela nastalog u devedesetima. Budući da je rat završio 1995. bilo bi pošteno odgovoriti zašto je hrvatsko gospodarstvo u narednih pet godina ostvarilo kumulativni pad od 2%. S obzirom da je u tome razdoblju i velika većina ostalih istočnoeuropskih država ostvarila vrlo skromne stope gospodarskoga rasta, ponajviše zbog azijske i ruske financijske krize, tadašnje hrvatske vlasti bile bi možda i amnestirane od odgovornosti da nisu istovremeno izravno sudjelovale u kreiranju društvenog i gospodarskog modela koji je osnovni razlog i današnjeg ekonomskog zaostajanja Hrvatske.
Prije dvadeset godina za Franju Tuđmana država je bila neupitni fetiš čiju svrhu, veličinu i troškove nije domoljubno propitkivati, a za Kolindu Grabar Kitarović „država je nekom majka, a nekom maćeha“ pa zbog toga ovi drugi moraju potražiti svoju sreću u Irskoj. Možda se nekome čini da je današnja predsjednica Republike evoluirala u odnosu na stavove prvoga hrvatskog predsjednika o smislu i razlozima postojanja države kao takve. Ali to je samo privid. Jer nije poanta da država bude nedodirljivi fetiš ili svima majka, nego da postane jeftin i učinkovit servis za sve svoje građane te da stalno širi prostor slobode u kojem ona sama ne postoji.
Stara EU ne može imati gospodarski rast bez radnika Nove EU
Ideja nacionalne države po obrascu Europe iz polovice 19. stoljeća bila je na svom umoru još u vrijeme pada Berlinskoga zida, a danas još živi jednom u dvije godine, u vrijeme svjetskih i europskih nogometnih prvenstava. Jer jedino tada, uz poneke iznimke, maše se državnim zastavama i, poput američkih starosjedilaca u ratnom pohodu, mažu lica u nacionalnim bojama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U 2016. u Europsku uniju stiglo je 2,4 milijuna imigranata iz država koje nisu članice EU. Iste godine države članice Europske unije dodijelile su državljanstvo jednom milijunu imigranata, a 1. siječnja 2017. u državama Unije živjelo je nešto manje od 22 milijuna građana koji su imali državljanstvo neke od zemalja koje nisu članice Europske unije. „Stara Europa“ ne može više kreirati gospodarski rast bez stalnog dotoka novih radnika iz država „Nove Europe“ ili trećih zemalja. Samo u 2016. milijun i osamsto tisuća državljana neke od članica odselilo se u drugu članicu Unije. Jedinstveno tržište rada sigurno ne radi u korist siromašnijih zemalja, ali je od ogromnog značaja za sve ambiciozne i posla željne građane tih država.
Predsjednica uporno prešućuje imigracijsku politiku
U proteklih 150 godina Hrvatsku su trajno napustile stotine tisuća njenih stanovnika. Tako će biti i u narednim desetljećima. Sve dok jednoga dana fizioterapeut u Nürnbergu i Zagrebu, kuhar u Dubrovniku i Amsterdamu te liječnik u Osijeku i Dublinu ne budu približno jednako plaćeni. Do tog dalekog dana hrvatski će građani trajno iseljavati u većim ili manjim valovima, a njihova radna mjesta popunjavat će neki drugi ljudi koji još uvijek ne smiju u Nürnberg, Amsterdam i Dublin. Hrvatska predsjednica uspjela je još jednom iznenaditi čak i svoje fanove izjavivši u Bruxellesu da joj se ne sviđa što građani njene zemlje imaju pravo na slobodu izbora gdje će živjeti, studirati i raditi. Prema njenim riječima to je velika mana Europske unije jer se ti „ljudi ne žele vratiti“. Jedino je propustila dodati da bi povratak njenih podanika trebao biti organiziran i usmjeren u prazne prostore Vojne krajine. Ali i za te prijedloge još uvijek nije kasno.
Predsjednica Republike u svom predstavljanju Prijedloga mjera populacijske politike samo je spomenula da Hrvatskoj treba i imigracijska politika, ali o tome ništa nije detaljnije govorila ni pisala. Jer kako Hrvaticama i Hrvatima prodati imigracijsku politiku koja podrazumijeva trajni dolazak desetina, a za koju godinu i stotine tisuća drugih i bitno drugačijih kad je cijela politika devedesetih nastala na dijeljenju od nama najsličnijih? Gospođa Grabar-Kitarović trebala bi svoj prijedlog upućen na obje strane Markovoga trga dopuniti i ponekim detaljima o svom viđenju integracije budućih imigranata u hrvatsko društvo. O tome ovisi i ovaj kilavi hrvatski gospodarski rast, a uskoro će bez novih imigranata doći u pitanje i elementarno funkcioniranje cijeloga niza gospodarskih grana i određenih javnih djelatnosti. U protivnom, džabe je krečila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Demografske mjere besmislene su dok si ne priznamo: morat ćemo privući i integrirati stotine tisuća imigranata
Fižulić objašnjava zašto naši političari izbjegavaju ozbiljno razgovarati o imigracijskoj politici Hrvatske
Predsjednica Republike u svom predstavljanju Prijedloga mjera populacijske politike samo je spomenula da Hrvatskoj treba i imigracijska politika, ali o tome ništa nije detaljnije govorila ni pisala. Jer kako Hrvaticama i Hrvatima prodati imigracijsku politiku koja podrazumijeva trajni dolazak desetina, a za koju godinu i stotine tisuća drugih i bitno drugačijih kad je cijela politika devedesetih nastala na dijeljenju od nama najsličnijih? Gospođa Grabar-Kitarović trebala bi svoj prijedlog upućen na obje strane Markovoga trga dopuniti i ponekim detaljima o svom viđenju integracije budućih imigranata u hrvatsko društvo. O tome ovisi i ovaj kilavi hrvatski gospodarski rast, a uskoro će bez novih imigranata doći u pitanje i elementarno funkcioniranje cijeloga niza gospodarskih grana i određenih javnih djelatnosti
Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović predstavila je javnosti dokument čudnovatog naziva ‘Prijedlog mjera populacijske politike, kao doprinos rješavanju demografske krize i problematike blokiranih građana’. Krajem 2014., tada još uvijek samo kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima, javno je krivila Vladu Zorana Milanovića zbog iseljavanja “100 tisuća Hrvata” i obećavala je kako će kao izabrana predsjednica ne samo zaustaviti iseljavanje već i privući mnogobrojnu dijasporu u zemlju njihovih majki i baka.
U međuvremenu iselilo se barem tri puta više hrvatskih građana, a u dijaspori i dalje nema previše interesa za rad i život u zemlji koju su odavno napustili njihovi preci. Budući da se približavaju novi predsjednički izbori gospođa Kitarović prisjetila se jednog od svojih predizbornih obećanja i u pripremi nove predizborne kampanje predstavila je razdraganom pučanstvu program koji je toliko kontradiktoran da jednostavno nije provediv. Jer ne treba neko ekonomsko znanje da bi se uvidjelo kako nije moguće istovremeno “porezno rasteretiti gospodarstvo” i povećati državnu potrošnju novim mjerama pronatalitetne politike.
Irska nema borbene avione, ali ima djecu u vrtićima
Ili je možda predsjednica Republike barem na trenutak pomislila kako bi bilo bolje da nije podržala kupnju trideset godina starih izraelskih aviona jer bi pola milijarde kuna godišnje bilo dostatno za pedesetak novih vrtića. Kad je precizno izračunala dodatne iznose za naknade porodiljama i dječje doplatke vjerojatno se ugrizla za jezik zbog dane podrške novom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.
Gospođa Grabar-Kitarović vrlo dobro znade da državni proračun ima svoja ograničenja te ako je “izumiranje nacije” pitanje svih pitanja onda je u vrijeme rasprave o kupnji aviona trebala zagovarati izgradnju novih vrtića. Ovako je dobila priliku da zajedno s ambicioznim ministrom obrane Damirom Krstičevićem gleda u hrvatsko nebo kojim lete hrvatski F-16 dok hrvatska djeca idu u irske vrtiće. Irski predsjednik i njegov ministar obrane ne mogu gledati irske F-16 kako lete irskim nebom. Razlog je vrlo banalan, Irska nema borbene avione, ali ima irsku djecu u irskim vrtićima. I ne samo irsku, već i hrvatsku.
Koliko je Irska napredovala, a mi nazadovali
Irska je 1990. imala 3,6 milijuna stanovnika, a Hrvatska 4,8 milijuna. Danas Irska ima 4,8 milijuna stanovnika, a Hrvatska je manja za barem jednu šestinu toga broja. Prema podacima Svjetske banke irski BDP u nominalnim cijenama bio je 1990. nešto manji od 50 milijardi američkih dolara, a hrvatski 22 milijarde dolara. U proteklih dvadeset i sedam godina Irska je povećala BDP u nominalnim cijenama (cijenama za tu godinu) gotovo sedam puta, a Hrvatska nešto više od dva puta. Hrvatski BDP bio je 2000. nominalno približno još uvijek jednak onom ostvarenom 1990., no irski se u tih deset godina udvostručio.
U razdoblju od 2000. do 2008. hrvatsko gospodarstvo imalo je brži rast od irskoga za kumulativnih 18%, sve u nominalnim cijenama. Nakon bolnoga pada uzrokovanoga velikom svjetskom financijskom krizom 2008. irski BDP dostiže nivo iz te godine već polovicom 2015., a hrvatski BDP još je prošle godine bio niži barem za jednu četvrtinu u odnosu na onaj iz 2008. Ponavljam, svi navedeni iznosi su u nominalnim cijenama prema službenim podacima Svjetske banke.
Debakl društvenog i gospodarskog modela u dva razdoblja
Debakl hrvatskog društvenog i gospodarskog modela dogodio se u dva odvojena razdoblja, 1990.-2000. te 2008.- 2017. Ovo drugo izravna je posljedica ne samo velike svjetske financijske krize nego i modela nastalog u devedesetima. Budući da je rat završio 1995. bilo bi pošteno odgovoriti zašto je hrvatsko gospodarstvo u narednih pet godina ostvarilo kumulativni pad od 2%. S obzirom da je u tome razdoblju i velika većina ostalih istočnoeuropskih država ostvarila vrlo skromne stope gospodarskoga rasta, ponajviše zbog azijske i ruske financijske krize, tadašnje hrvatske vlasti bile bi možda i amnestirane od odgovornosti da nisu istovremeno izravno sudjelovale u kreiranju društvenog i gospodarskog modela koji je osnovni razlog i današnjeg ekonomskog zaostajanja Hrvatske.
Prije dvadeset godina za Franju Tuđmana država je bila neupitni fetiš čiju svrhu, veličinu i troškove nije domoljubno propitkivati, a za Kolindu Grabar Kitarović „država je nekom majka, a nekom maćeha“ pa zbog toga ovi drugi moraju potražiti svoju sreću u Irskoj. Možda se nekome čini da je današnja predsjednica Republike evoluirala u odnosu na stavove prvoga hrvatskog predsjednika o smislu i razlozima postojanja države kao takve. Ali to je samo privid. Jer nije poanta da država bude nedodirljivi fetiš ili svima majka, nego da postane jeftin i učinkovit servis za sve svoje građane te da stalno širi prostor slobode u kojem ona sama ne postoji.
Stara EU ne može imati gospodarski rast bez radnika Nove EU
Ideja nacionalne države po obrascu Europe iz polovice 19. stoljeća bila je na svom umoru još u vrijeme pada Berlinskoga zida, a danas još živi jednom u dvije godine, u vrijeme svjetskih i europskih nogometnih prvenstava. Jer jedino tada, uz poneke iznimke, maše se državnim zastavama i, poput američkih starosjedilaca u ratnom pohodu, mažu lica u nacionalnim bojama.
U 2016. u Europsku uniju stiglo je 2,4 milijuna imigranata iz država koje nisu članice EU. Iste godine države članice Europske unije dodijelile su državljanstvo jednom milijunu imigranata, a 1. siječnja 2017. u državama Unije živjelo je nešto manje od 22 milijuna građana koji su imali državljanstvo neke od zemalja koje nisu članice Europske unije. „Stara Europa“ ne može više kreirati gospodarski rast bez stalnog dotoka novih radnika iz država „Nove Europe“ ili trećih zemalja. Samo u 2016. milijun i osamsto tisuća državljana neke od članica odselilo se u drugu članicu Unije. Jedinstveno tržište rada sigurno ne radi u korist siromašnijih zemalja, ali je od ogromnog značaja za sve ambiciozne i posla željne građane tih država.
Predsjednica uporno prešućuje imigracijsku politiku
U proteklih 150 godina Hrvatsku su trajno napustile stotine tisuća njenih stanovnika. Tako će biti i u narednim desetljećima. Sve dok jednoga dana fizioterapeut u Nürnbergu i Zagrebu, kuhar u Dubrovniku i Amsterdamu te liječnik u Osijeku i Dublinu ne budu približno jednako plaćeni. Do tog dalekog dana hrvatski će građani trajno iseljavati u većim ili manjim valovima, a njihova radna mjesta popunjavat će neki drugi ljudi koji još uvijek ne smiju u Nürnberg, Amsterdam i Dublin. Hrvatska predsjednica uspjela je još jednom iznenaditi čak i svoje fanove izjavivši u Bruxellesu da joj se ne sviđa što građani njene zemlje imaju pravo na slobodu izbora gdje će živjeti, studirati i raditi. Prema njenim riječima to je velika mana Europske unije jer se ti „ljudi ne žele vratiti“. Jedino je propustila dodati da bi povratak njenih podanika trebao biti organiziran i usmjeren u prazne prostore Vojne krajine. Ali i za te prijedloge još uvijek nije kasno.
Predsjednica Republike u svom predstavljanju Prijedloga mjera populacijske politike samo je spomenula da Hrvatskoj treba i imigracijska politika, ali o tome ništa nije detaljnije govorila ni pisala. Jer kako Hrvaticama i Hrvatima prodati imigracijsku politiku koja podrazumijeva trajni dolazak desetina, a za koju godinu i stotine tisuća drugih i bitno drugačijih kad je cijela politika devedesetih nastala na dijeljenju od nama najsličnijih? Gospođa Grabar-Kitarović trebala bi svoj prijedlog upućen na obje strane Markovoga trga dopuniti i ponekim detaljima o svom viđenju integracije budućih imigranata u hrvatsko društvo. O tome ovisi i ovaj kilavi hrvatski gospodarski rast, a uskoro će bez novih imigranata doći u pitanje i elementarno funkcioniranje cijeloga niza gospodarskih grana i određenih javnih djelatnosti. U protivnom, džabe je krečila.