Nakon što su Vučićeva vlast i šarena koalicija prosvjednika nekoliko mjeseci odmjeravali snage u svojevrsnoj pat-poziciji, u kojoj je Vučić shvatio kako mu je bolje pustiti ih na miru, a oni se međusobno razračunavali na relaciji građanski organizatori-opozicijske stranke, demonstranti su ovog vikenda odlučili prvi povući potez. Preciznije bi bilo reći da su taj potez, ulaska u zgradu RTS-a (Radio-televizije Srbije) povukle primarno političke stranke koje sudjeluju u prosvjedu, pri čemu je najvidljivija među njima izrazito revizionistička i klerikalno-konzervativna stranka Dveri na čelu sa svojim liderom Boškom Obradovićem.
Iako još uvijek nije jasno čime će ovaj potez točno rezultirati, posve je jasno kako će se stvari nakon ove subote ubrzati, i to zato što bi za prosvjednike povratak na početnu točku bio ravan porazu, dok se s druge strane vladajući više neće moći koristiti strategijom iscrpljivanja i čekanja da se energija prosvjeda ispuše. Tim prije što su sada bili prisiljeni koristiti specijalnu policiju za deblokadu javne televizije, ma koliko njihova intervencija bila relativno nenasilna.
Tvrda desnica nameće agendu i cenzuru
No, dok čekamo daljnji rasplet procesa koji je konačno nagrizao Vučićevu vlast, s nezanemarivom perspektivom da je i sruši, što bi se logično uklopilo u niz spektakularnih poraza i odlazaka s vlasti jedno vrijeme neupitnih i apsolutnih vođa Srbije, vrijedilo bi analizirati dva aspekta prosvjeda. Jedan je onaj koji se odnosi na ideološke poruke koje s njega dolaze, a drugi se tiče općenite uloge javne radio-televizije u društvu. Bez obzira na to što se na konkretnom primjeru radi o RTS-u, teško je izbjeći paralelu s HRT-om.
Naime, prosvjedi su praktično od prvog dana obilježeni jasnim popuštanjem desnici, što je dovelo do toga da im Dveri i slični daju glavni ton, neovisno o formalnom vodstvu građana i ideološkoj šarolikosti Saveza za Srbiju, pa čak i neovisno o značajnom broju demonstranata građanske i lijevo-liberalne orijentacije. Navodim ovo jer se činom uskraćivanja prava na govor glumici Mirjani Karanović i košarkaškom treneru Dušku Vujoševiću, iz razloga što je radikalna desnica de facto stavila veto na nastup njih dvoje, jasno dalo do znanja kako će se stvari razvijati ubuduće.
Posljedice podaničkog statusa javne televizije
Stoga je sljedeći korak u vidu nasilnog pokušaja da se iz prosvjeda uklone pripadnici Levog bloka, grupacije malih stranaka, udruga i pokreta s ljevice bio predvidiv i definitivno je usmjerio daljnja događanja. Paradoks čitave priče je da su demonstracije počele zbog fizičkog napada na Borka Stefanovića, predsjednika male socijaldemokratske stranke Levice Srbije, koji jeste ostao aktivan u prosvjedima i u Savezu za Srbiju, ali se taj lijevi sadržaj na njima uopće ne primjećuje. Ni po porukama, kao ni u onih famoznih 30 točaka ugovora s narodom koje je Savez za Srbiju ponudio.
Imajući sve ovo u vidu, ne treba čuditi da je pristojniji dio Srbije pozdravio demonstracije i da u njima aktivno sudjeluje, primarno zbog činjenice da im je Vučićeva vlast sve nepodnošljivija, ali da nema nikakvih iluzija oko svega ovoga što smo naveli. U svakom slučaju, bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj situacije, koja bi mogla izmaknuti kontroli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što se tiče drugog bitnog momenta, vezanog uz odnos javne radio-televizije i vlasti, kratkotrajni upad demonstranata u zgradu RTS-a ponajprije je ukazao na to da podanički odnos javne televizije prema vladajućima i očiti neprofesionalizam imaju svoje granice, čiji prelazak dovodi do pobune. Ali ne zbog toga što se njegovom potpunom instrumentalizacijom uspostavlja informativni monopol, jer je to u današnje vrijeme novih medija i komercijalnih te internacionalnih televizija nemoguće, nego jer nitko ne voli da se nešto što je javno otme građanima. Ovaj primjer bi zato mogao biti poučan i za situaciju u Hrvatskoj i ovakav odnos vlasti prema ideji javne radio-televizije.
Demonstracije u Srbiji su eskalirale, nakon upada u zgradu RTS-a nema nazad. Problem je što su ih preuzeli radikali
Prosvjedi su praktično od prvog dana obilježeni jasnim popuštanjem desnici, što je dovelo do toga da im Dveri i slični daju glavni ton, neovisno o formalnom vodstvu građana i ideološkoj šarolikosti Saveza za Srbiju, pa čak i neovisno o značajnom broju demonstranata građanske i lijevo-liberalne orijentacije
Nakon što su Vučićeva vlast i šarena koalicija prosvjednika nekoliko mjeseci odmjeravali snage u svojevrsnoj pat-poziciji, u kojoj je Vučić shvatio kako mu je bolje pustiti ih na miru, a oni se međusobno razračunavali na relaciji građanski organizatori-opozicijske stranke, demonstranti su ovog vikenda odlučili prvi povući potez. Preciznije bi bilo reći da su taj potez, ulaska u zgradu RTS-a (Radio-televizije Srbije) povukle primarno političke stranke koje sudjeluju u prosvjedu, pri čemu je najvidljivija među njima izrazito revizionistička i klerikalno-konzervativna stranka Dveri na čelu sa svojim liderom Boškom Obradovićem.
Iako još uvijek nije jasno čime će ovaj potez točno rezultirati, posve je jasno kako će se stvari nakon ove subote ubrzati, i to zato što bi za prosvjednike povratak na početnu točku bio ravan porazu, dok se s druge strane vladajući više neće moći koristiti strategijom iscrpljivanja i čekanja da se energija prosvjeda ispuše. Tim prije što su sada bili prisiljeni koristiti specijalnu policiju za deblokadu javne televizije, ma koliko njihova intervencija bila relativno nenasilna.
Tvrda desnica nameće agendu i cenzuru
No, dok čekamo daljnji rasplet procesa koji je konačno nagrizao Vučićevu vlast, s nezanemarivom perspektivom da je i sruši, što bi se logično uklopilo u niz spektakularnih poraza i odlazaka s vlasti jedno vrijeme neupitnih i apsolutnih vođa Srbije, vrijedilo bi analizirati dva aspekta prosvjeda. Jedan je onaj koji se odnosi na ideološke poruke koje s njega dolaze, a drugi se tiče općenite uloge javne radio-televizije u društvu. Bez obzira na to što se na konkretnom primjeru radi o RTS-u, teško je izbjeći paralelu s HRT-om.
Naime, prosvjedi su praktično od prvog dana obilježeni jasnim popuštanjem desnici, što je dovelo do toga da im Dveri i slični daju glavni ton, neovisno o formalnom vodstvu građana i ideološkoj šarolikosti Saveza za Srbiju, pa čak i neovisno o značajnom broju demonstranata građanske i lijevo-liberalne orijentacije. Navodim ovo jer se činom uskraćivanja prava na govor glumici Mirjani Karanović i košarkaškom treneru Dušku Vujoševiću, iz razloga što je radikalna desnica de facto stavila veto na nastup njih dvoje, jasno dalo do znanja kako će se stvari razvijati ubuduće.
Posljedice podaničkog statusa javne televizije
Stoga je sljedeći korak u vidu nasilnog pokušaja da se iz prosvjeda uklone pripadnici Levog bloka, grupacije malih stranaka, udruga i pokreta s ljevice bio predvidiv i definitivno je usmjerio daljnja događanja. Paradoks čitave priče je da su demonstracije počele zbog fizičkog napada na Borka Stefanovića, predsjednika male socijaldemokratske stranke Levice Srbije, koji jeste ostao aktivan u prosvjedima i u Savezu za Srbiju, ali se taj lijevi sadržaj na njima uopće ne primjećuje. Ni po porukama, kao ni u onih famoznih 30 točaka ugovora s narodom koje je Savez za Srbiju ponudio.
Imajući sve ovo u vidu, ne treba čuditi da je pristojniji dio Srbije pozdravio demonstracije i da u njima aktivno sudjeluje, primarno zbog činjenice da im je Vučićeva vlast sve nepodnošljivija, ali da nema nikakvih iluzija oko svega ovoga što smo naveli. U svakom slučaju, bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj situacije, koja bi mogla izmaknuti kontroli.
Što se tiče drugog bitnog momenta, vezanog uz odnos javne radio-televizije i vlasti, kratkotrajni upad demonstranata u zgradu RTS-a ponajprije je ukazao na to da podanički odnos javne televizije prema vladajućima i očiti neprofesionalizam imaju svoje granice, čiji prelazak dovodi do pobune. Ali ne zbog toga što se njegovom potpunom instrumentalizacijom uspostavlja informativni monopol, jer je to u današnje vrijeme novih medija i komercijalnih te internacionalnih televizija nemoguće, nego jer nitko ne voli da se nešto što je javno otme građanima. Ovaj primjer bi zato mogao biti poučan i za situaciju u Hrvatskoj i ovakav odnos vlasti prema ideji javne radio-televizije.