Desilo mi se možda najgore što se mami može desiti. Kći mi je došla i rekla: ‘deda me godinama dira gdje ne smije’

Novinarka Barbara Matejčić donosi mučnu priču mame kojoj je kći, kad je imala 17, priznala da je djed zlostavlja od njene 12. godine

'Ni na trenutak nisam posumnjala u to što mi je rekla. Mia se rasplakala, pokušala sam je zagrliti, odbijala je bilo kakav dodir i zabila se u ćošak. Kada sam malo došla k sebi, pozvala sam supruga i rekla mu. Tu večer nam je Mia ispričala da je baka znala za zlostavljanje, i to već dvije godine, jer ga je jednom uhvatila i napala unuku da je ona kriva. Mia je rekla da joj je trebalo dugo, dugo da uopće shvati što joj se događa. Progovorila je kada joj je sestra došla u godine kada bi mogla postati djedova žrtva..'

Bili su obitelj nalik milijunima drugih. Mladi par s bebom koji zajednički život započinje u kući njegovih roditelja dok se ne snađu. U toj široj zajednici se nisu slagali ni posebno dobro ni posebno loše. Sin je ugađao majci, majka mužu, a mlada mama, Ivana ćemo je zvati, kćeri. Mia je bila dobro dijete. Mirna, poslušna i prilagodljiva, znala se zabaviti sama sa sobom. Voljela je gledati crtiće, slagati puzzle, kasnije i čitati. Dijete koje je bilo lako odgajati, kaže Ivana. Baka je bila tradicionalna žena koja je tražila da bude red u kući. Djed je bio promjenjivog raspoloženja. Nekada veseo, nekada mrgodan. Takav je bio i prema Miji.

Jedan dan bi je vodio svuda sa sobom, a sutradan bi joj šutao igračke. Kada je Mia napunila četiri godine, odselili su se. Baka i djed su često isticali da je obitelj bitna i da se treba držati na okupu. Zajednički nedjeljni ručak je bio obavezan. Mia bi povremeno prespavala kod bake i djeda, otišla bi s njima na ljetovanje. Bili su bliski, ali ne osobito bliski. Nisu imali svoje omiljene rituale, nije ih jedva čekala vidjeti, ali nije joj ni smetalo ići kod njih. Običan odnos djeda, bake i unuke. Kada su nakon sedam godina dobili drugu kći, Mia i sestra su češće boravile kod njih.

Mia je bila uzorna osnovnoškolka. Odlična učenica s kojom nikada nije bilo problema. S mamom je imala otvoren odnos, prepričavala joj sve što se događalo u školi. „I suprug i ja smo bili prisutni u životu naše djece, oduvijek i svaki dan“, kaže Ivana. Ovaj, Ivanin prvi razgovor za medije, vodili smo pod uvjetom anonimnosti zbog zaštite privatnosti njezine djece. I uz Mijin pristanak, no ona sama nije htjela razgovarati. Ivanu je motivirala snažna želja da drugim roditeljima potakne budnost i da im pomogne, iako joj nije bilo lako oživljavati događaje.

‘Mene deda već godinama dira tamo gdje ne smije.’

U drugom razredu srednje škole Mia više nije htjela ići na nedjeljni ručak kod bake i djeda. Baka bi komentirala da je bezobrazna što ne dolazi, djed ne bi ništa rekao. Mia nije pojašnjavala zašto neće, osim da joj idu na živce, a Ivana je smatrala to dijelom uobičajenog tinejdžerskog bunta. Posjećivala bi ih još jedino kada su čuvali njezinu mlađu sestru. Tada bi se sama nudila da joj bude pratnja.

U trećem srednje je Mia počela jako oscilirati i u ocjenama i u raspoloženju, no Ivana je i to pripisivala pubertetu. Onda je za jedan test učila s njom i znala je da je dobro utvrdila gradivo, no vratila se iz škole s jedinicom. „Tad sam navalila na nju da mi kaže što se događa, zašto kući zna, a u školi dobije lošu ocjenu, treba li instrukcije… I onda je izgovorila tu rečenicu od koje sam doslovce zanijemila:

Mene deda već godinama dira tamo gdje ne smije.’

Ni na trenutak nisam posumnjala u to što mi je rekla. Mia se rasplakala, pokušala sam je zagrliti, odbijala je bilo kakav dodir i zabila se u ćošak. Kada sam malo došla k sebi, pozvala sam supruga i rekla mu. Tu večer nam je Mia ispričala da je baka znala za zlostavljanje, i to već dvije godine, jer ga je jednom uhvatila i napala unuku da je ona kriva. Mia je rekla da joj je trebalo dugo, dugo da uopće shvati što joj se događa. Progovorila je kada joj je sestra došla u godine kada bi mogla postati djedova žrtva.“ Zlostavljanje je trajalo od Mijine 12. do 17. godine. Kada je počelo, djed je bio u srednjim pedesetim godinama.

Baka nije ništa rekla. Odabrala je muža.

„Suprug je rekao mami da znamo što se događalo i da znamo da ona zna. Ništa nije odgovorila. Odabrala je muža, odabrala je privid. Prekinuli smo svaki kontakt s njima. Rekli smo i mojim roditeljima, muževljevoj sestri i prijateljima. I onda smo se zatvorili, nismo nikoga htjeli blizu. Trebalo nam je puno snage samo da obavljamo osnovne funkcije, da ujutro ustanemo, meni da odem na posao, djeci u školu, a suprug neko vrijeme nije ni to bio u stanju. Onda mu je Mia rekla da ako ona može svakoga dana ići u školu i ispunjavati sve svoje obaveze, onda se može i on ujutro ustati iz kreveta i s njom doručkovati. To ga je trgnulo. Ja sam pokušavala naći stručnu pomoć, guglala sam, informirala se, ali ako bismo igdje otišli, zlostavljanje bi se moralo prijaviti jer je Mia bila maloljetna i takav je zakon, a ona nije odmah bila spremna na to”, prisjeća se Ivana.

“Nakon tri mjeseca je postala vrlo odlučna da želi prijaviti kako ne bi to više nikada nikome napravio. Odmah smo je podržali. Tada sam se sasvim sabrala. Ako je već nismo mogli zaštiti od zlostavljanja, bila sam odlučna da ćemo napraviti sve što možemo da je zaštitimo u tom procesu. Znala sam za priče kroz što sve žrtve prolaze, od toga da moraju više puta ispričati što im se dogodilo nadalje, i nisam htjela da tako bude i mojoj kćeri.

Došli smo u Zagreb u Žensku sobu, udrugu za koju sam saznala preko interneta, i tu su nas uputili što trebamo napraviti, kako će izgledati prijava, suđenje… Dobili smo preporuku za odvjetnika kojeg smo angažirali prije prijave kako bismo maksimalno kontrolirali okolnosti koje su nas čekale. Odvjetniku je trebalo deset dana da dogovori s policijskom postajom da Mia neće morati više puta ponavljati što joj se dogodilo, već da odmah razgovara s inspektoricom. Prijavili smo malo prije njezinog 18. rođendana”.

Prijavila je djeda. Sudski proces trajao je četiri godine

Dan poslije je pritvoren. “Jednu nedjelju nam je policija na kućnu adresu dostavila poziv za Mijino svjedočenje u istražnom postupku sutradan u 9 ujutro. Ne znam zašto se poštom i na vrijeme ne mogu slati pozivi? Neposredno prije svjedočenja Miji je stručna suradnica, socijalna pedagoginja, objasnila kako će svjedočenje izgledati, tko je tko u postupku i što se od nje očekuje. Svjedočila je video-linkom iz zasebne prostorije, nije čula ni vidjela ništa iz sudnice, već joj je pitanja prenosila ta stručna suradnica. Svjedočenje se snimalo, i to je bilo drugi i zadnji put da je morala ispričati što joj se dogodilo. To nam je bio cilj – da se što manje izlaže.

Tek nakon pola godine je podignuta optužnica i onda se suđenje rasteglo na cijelu godinu jer se optuženi nije pojavljivao zbog navodne bolesti. Ta prva sutkinja je umirovljena i nova je rekla da će ga privesti ako se ne pojavi na ročištu. Branio se time da to sve nije istina. Četiri godine nakon prijave je konačno pravomoćno osuđen. Za nas su to bile četiri duge, preduge godine“, prepričava Ivana.

Dobio je četiri godine zatvora. Osuđen je za teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, za spolnu zlouporabu djeteta mlađeg od 15 godina, za bludnje radnje. Baka nije odgovarala zbog neprijavljivanja kaznenog djela, tako je odlučilo državno odvjetništvo. Mada ni Mijin odvjetnik, s kojim smo razgovarali, na temelju njezinog iskaza ne dvoji da je znala. Bilo koja osoba koja zna za zlostavljanje maloljetnika, zakonski je obavezna to prijaviti.

‘Mi nismo disfunkcionalna obitelj i dogodilo se’

Dok je trajao proces, Mia je završila srednju školu, položila državnu maturu i upisala fakultet. U školi su joj pružili podršku, kaže Ivana. Rekli su razrednici, psihologinji i ravnatelju. „Nakon što nam je rekla, taj tjedan je bila slomljena, bezvoljna, plačljiva i nije išla u školu. Nije bila dobro ni nakon što je svjedočila na sudu. Škola joj je opravdala izostanke. Razrednica je pazila na to kako se osjeća i ponaša. Nije se morala boriti i sa sobom i sa školom. To je jako važno“, kaže Ivana i nastavlja:

„I Mia, i ja i suprug smo išli na terapiju. I sama sam prošla emotivne faze: prvo sam bila izgubljena, onda sam se mučila, pa sam se osjećala jadno i bezvoljno, nisam vidjela kako ćemo dalje, a onda me uhvatio silan bijes na sve, pa i na sebe. Posebno sam se mučila pitanjima zašto to nisam primijetila, što sam pogrešno radila, zašto mi nije ranije rekla… Nisam mislila da je tako nešto moguće pa nisam ni tražila znakove. Za mene je to bilo nešto što se događa u filmovima ili o tome pročitaš na internetu i onda pomisliš da je to neka disfunkcionalna obitelj. Ali, mi nismo bili disfunkcionalna obitelj, i dogodilo se”.

“Boljet će me do kraja života, ali danas se mogu nositi s tim. Kao i moja kći. U međuvremenu je diplomirala i radi. Od prijave je prošlo gotovo deset godina. Mlađoj kćeri nismo odmah sve rekli, već da smo se posvađali s bakom i djedom. Prvo smo kod stručnjaka otklonili sumnju da je i ona zlostavljana, a onda smo joj objasnili gdje je se ne smije dirati. Kada je malo odrasla, rekli smo joj što je bilo. I njoj je tada trebala psihološka pomoć. Danas je naš odnos unutar obitelji čvršći i bolji nego ikada prije. Radili smo na tome, nadogradili smo se, dodatno smo odrasli.“

Vjerujte djetetu ako vam kaže da je zlostavljano

Prema podacima Vijeća Europe, svako peto dijete žrtva je nekog vida seksualnog nasilja do svoje osamnaeste godine. Velikom većinom su zlostavljane djevojčice, čak u preko 80 posto slučajeva. No, o brojkama je teško govoriti jer se iznimno mali broj slučajeva prijavljuje. Mnogi cijeloga života šute o tome što im se dogodilo pa su i procjene učestalosti seksualnog zlostavljanja djece nezahvalne.

Ivana bi roditeljima poručila da vjeruju djetetu kada im kaže da je zlostavljano. I da jasno daju do znanja da dijete nije krivo ni za što što mu se dogodilo ili što će se u procesu dogoditi. Jer, dijete može osjećati krivnju i zbog toga što se počinitelju sudi ili zbog toga što se obitelj raspala. „Pružite djetetu svu podršku koju možete, tražite stručnu pomoć i surađujte sa svima koji okružuju dijete, primjerice, sa školom. Nemojte se ponašati kao da je to sramota. To je sramota počinitelja, a ne žrtve“, kaže Ivana.

Kako se seksualno zlostavljanje djeteta može prepoznati?

Kako se seksualno zlostavljanje djeteta može prepoznati? Maja Mamula, psihologinja iz Ženske sobe – Centra za seksualna prava, jedine udruge u Hrvatskoj specijalizirane za seksualno zlostavljanje, kaže da mogu postojati vidljivi fizički znakovi kao što je poteškoća s hodanjem ili sjedenjem, česti odlasci na zahod, bol kod mokrenja, spolno prenosive bolesti.

Indikatori mogu biti i iznenadni pad ocjena, izostanci iz škole ili sa školskih aktivnosti, neuobičajeno agresivno ii pak povučeno ponašanje, samoozljeđivanje, česta tuga i bezvoljnost, nagle promjene raspoloženja, poremećaji u spavanju, noćne more, poremećaji u prehrani, zloupotreba sredstava ovisnosti, godinama neprimjereno seksualno ponašanje, što ne mora biti seksualizirano ponašanje, već i nasuprot tome – skrivanje tijela, emotivna i tjelesna nezainteresiranost za druge…

No, znakovi mogu biti i manje vidljivi. Dijete nekada nešto može reći u školi ili burno reagirati na temu nasilja, što educirani nastavnici mogu prepoznati kao mogući indikator. No djeca najčešće šute, jer osjećaju sram, jer misle da su oni krivi ili da su bolesni, a nekada i zato što vole počinitelja. Jer počinitelji su u pravilu muške osobe iz djetetovog bliskog okruženja – očevi, poočimi, stričevi, djedovi, obiteljski prijatelji, susjedi, sportski treneri. Osobe u koje dijete ima povjerenja i koje su često naklonjene djetetu.

Nije svaki seksualni zlostavljač pedofil

Ispod dva posto počinitelja su djetetu nepoznate osobe. Zlostavljača ima među svim obrazovnim, profesionalnim, klasnim skupinama. S edukacije za novinare beogradske udruge Incest Trauma Centar, koja ima 25 godina iskustva rada s djecom žrtvama seksualnog nasilja, dobro smo zapamtili zastrašujuću tvrdnju: zlostavljača se ne mora prepoznati baš ni po čemu. Ni kada ste najbliži s njim.

Iako bi se Mijinog djeda uobičajeno označilo kao pedofila, Maja Mamula upozorava da nije svaki seksualni zlostavljač pedofil, već onaj koji seksualno uzbuđenje postiže isključivo gledajući, maštajući i/ili u fizičkom kontaktu s djetetom. Istraživanja pokazuju da je među seksualnim zlostavljačima djece do 20 posto pedofila, a ostali su najčešće heteroseksualni muškarci koji imaju seksualni život i s odraslima. Počinitelji su najčešće recidivisti, što upućuje da Mia možda nije bila jedina žrtva njezinog djeda. Ivana kaže da je muževljeva sestra histerično reagirala kada su joj rekli da joj je otac zlostavljao unuku pa ju je pitala je li i ona bila žrtva, no nije ništa rekla.

Što se tiče pomoći žrtvama, Mamula kaže da je važno potražiti psihološku, ali i stručnu pomoć koja će ih voditi kroz prijavu i sudski proces. Jer ako ih se u procesu maksimalno ne zaštiti, to za dijete može biti izuzetno traumatično.


U slučaju seksualnog zlostavljanja djeteta, obratite se:

Ženska soba – Centar za seksualna prava, Zagreb:

Svakim radnim danom od 8:00 do 18:00 sati na broj mobitela: 091/150-5225

Svakim radnim danom od 09:00 do 17:00 sati na broj telefona: +385 1 6119 174

Barbara Matejčić
Telegram autor
11 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program