Nekad je nužno odabrati stranu

Desni centar i desnica dobili su više mandata nego ’95., dva mjeseca nakon Oluje. Što nam to govori?

Parlamentarni izbori potvrdili su trend koji je bio vidljiv još na europskim izborima

FOTO: Vjekoslav Skledar

Političko klatno u Hrvatskoj otklizilo je značajno u desno. Na izborima koji su lanjskog svibnja ishodom šokirali HDZ, iako su dugoročno trebali više zabrinuti lijevu stranu političkog spektra, ukupna desnica je ispred ukupnog centra i ljevice imala 14 postotnih bodova razlike. Taj jaz je danas, eto, još dublji.

Niti tri mjeseca nakon “Oluje” održani su izvanredni parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Sasvim očekivano, pobjeda HDZ-a bio je brutalno uvjerljiva. Stranka koju je vodio Franjo Tuđman osvojila je 75 od tad ukupno 127 zastupničkih mjesta u Saboru. Pobjeda koju su jučer odnijeli desni centar i desnica bila je dosta uvjerljivija.

Naime, kad se gledaju postotci glasova koje je 1995. godine na državnim listama (veći dio zastupnika birao se proporcionalnim sustavom u kojem je cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica) dobio HDZ i još desniji HSP te sve ostale stranke centra i ljevice koje su prešle prag, omjer je bio otprilike 50:38 posto.

Ponor se vidio još na euroizborima

Jučer su SDP, zeleno-lijeva koalicija, koalicija centra, pa čak i kad im prebrojimo HNS i Reformiste, jedva dobacili do tih, postolujnih 38 posto. HDZ i ostatak desnice su prebacili svoj izborni rezultat kakav su ostvarili neposredno nakon “Oluje”, dok je istok Hrvatske još bio pod okupacijom – sad su na oko 55 posto.

Time su se samo potvrdili trendovi potvrđeni na europskim izborima prošle godine – političko klatno u Hrvatskoj otklizilo je značajno u desno. Na izborima koji su lanjskog svibnja ishodom šokirali HDZ, iako su dugoročno trebali više zabrinuti lijevu stranu političkog spektra, ukupna desnica je ispred ukupnog centra i ljevice imala 14 postotnih bodova razlike. Taj jaz je danas, eto, još dublji.

Milanovićeva iznimka

Predsjednički izbori na kojima je Zoran Milanović porazio Kolindu Grabar-Kitarović (i Miroslava Škoru) tako se pokazuju samo kao iznimka od “novog normalnog” u hrvatskoj politici, kao “glitch” maksimalno personaliziranih (s karakterom!) izbora u Matrixu sve uniformiranije stranačke podjele u Hrvatskoj. One u kojoj se birači ljevice tješe što zagasito modra boja možda, pod pravim osvjetljenjem, ne djeluje toliko crnom.

Jasno da je za debakl lijevog centra najodgovorniji SDP, odnosno Davor Bernardić koji je otišao i vodstvo te stranke, koje se za svoje funkcije drži grčevito kao sredovječna gospoda za rukohvate na prvoj vožnji rollercoasterom (ne pitajte kako znam). Ali, neuvjerljivi lider, napetosti u stranci, čudesne izborne liste s imenima za koje je Karlo Ressler još u travnju 2019. bio poglavlje u enciklopediji – sve to nije dovoljno za objasniti ukupni debakl svega ne-desnog na ovim izborima.

Utjeha modre

Netko je na Iblerovom trgu pokušao sinoć izgovoriti kako im je “Možemo!” uzelo dosta birača. Sve da je i SDP dobio svaki glas koji su svojom energijom i sad već višegodišnjim radom zaslužili kandidati zeleno-lijeve koalicije, stranka i koalicija Davora Bernardića bi doživjela povijesni poraz, jer bi imali 18 mandata manje od HDZ-a.

Kao i nakon europskih izbora, dakle, vrijeme je za zapitati se odražava li nova politička konfiguracija koja žestoko i sve jače preteže na desnu stranu, sliku zemlje iz koje se na zapad posljednjih godina iselilo stotine tisuća uglavnom mladih (i mahom dobro obrazovanih) stanovnika. Jer, ako je tako, onda s Berom, ili bez njega (i Komadinom i svima ostalima, ili bez njih), sa zamahom koje donosi “Možemo!” i bez njega, građanskoj Hrvatskoj ostaje tek da i dalje, na duži rok, traži utjehu u tome da se zagasito modro neće povremeno, ovisno o konotaciji, pretvarati u potrebitu nijansu crne.