Lockheed Martin kupio je 1993. industrijske kapacitete za proizvodnju aviona F-16 konkurentskog General Dynamicsa u Fort Worthu u Teksasu. U razdoblju od kolovoza 1978. do studenog 2017. u tim je pogonima proizvedeno 4588 zrakoplova, a od toga je 3620 zrakoplova F-16. Prema procjenama samog proizvođača njih 3200 leti i danas. Kako je Lockheed Martin trebao osloboditi svoje linijske kapacitete u Fort Worthu za proizvodnju aviona pete generacije F-35, morao je sagraditi nove pogone za nastavak proizvodnje zrakoplova F-16. Odabran je prazan hangar površine 10.000 kvadratnih metara u gradu Greenville u Južnoj Karolini.
Za početak proizvodnje trebalo je angažirati novih 200 radnika koji bi u početku trebali proizvoditi jedan avion F-16 Block 70 mjesečno, ali bi u slučaju novih narudžbi proizvodnja mogla biti povećana na dva komada mjesečno. Don Erickson, direktor operacija Lockheed Martina, upoznao je novinare s ovim planovima u lipnju 2018. nakon što je američka Vlada naručila 16 zrakoplova F-16 Block 70 za ratno zrakoplovstvo Bahreina. Početkom prošle godine njegov kolega Rick Groesch, regionalni potpredsjednik za međunarodni poslovni razvoj, najavio je moguću prodaju „200 zrakoplova F-16 Block 70 državama Srednje Europe, Mediterana, Jugoistočne Azije i Južne Amerike“ što bi proizvodnju u pogonima Južne Karoline zadržalo još narednih tri do pet godina.
U tijeku je renesansa F-16 aviona
Neovisni konzultant iz Teal Group, Richard Aboulafia još je u ožujku prošle godine na Twitteru objavio kako jedina održiva proizvodnja aviona F-16 u Greenvilleu uključuje i „narudžbu 200 komada za indijsko ratno zrakoplovstvo, a ta narudžba pak nije moguća bez preseljenja proizvodnje u Indiju.“ Njegovu najavu potvrdio je prekjučer Reutersu Vivek Lall, potpredsjednik za strategiju i poslovni razvoj u Lockheed Martinu.
Najavio je da je njegova tvrtka izabrala indijskog partnera Tata Advanced Systems kao jedinog budućeg proizvođača aviona F-16 Block 70 za indijsko i za sva ostala tržišta. Gospodin Lall novinarima se pohvalio kako je u tijeku „prava renesansa aviona F-16“ te kako je potencijalno tržište za taj tip aviona vrijedno 20 milijardi dolara jer interes postoji u „desetak država“ koje trebaju barem „200 zrakoplova“. Nije dodatno pojasnio tko će na kraju isporučiti već ugovorene narudžbe za 16 aviona Bahreinu i 14 Slovačkoj, da li još uvijek nepostojeći pogon u Južnoj Karolini ili buduća tvornica u Indiji.
Model koji ne postoji u tvornici koje nema
Krajem prošle godine bugarsko Ministarstvo obrane predložilo je da bugarska Vlada započne izravne pregovore sa SAD-om za nabavu osam novih F-16 Block 70. To je naišlo na žestoku reakciju bugarskog predsjednika Rumena Radeva, bivšeg vojnog pilota i bivšeg zapovjednika bugarskog ratnog zrakoplovstva koji je rekao da su tom odlukom izigrani uvjeti natječaja na kojem su sudjelovale, uz SAD, Švedska i Italija. Poentirao je rečenicom kako Bugarska ne može očekivati poštovanje Europe i svijeta, ako istovremeno ne poštuje vlastite zakone i pravila.
Švedski Saab kritizirao je bugarsku odluku javnim priopćenjem u kojem je naglasio kako je Bugarska „naknadno promijenila pravila igre“ te da odabirom ponude za F-16 nije poštovala četiri od sedam uvjeta natječaja. Krassimira Stoyanova, potpredsjednica Saaba za središnju i istočnu Europu sarkastično je izjavila kako je Bugarska izabrala verziju aviona F-16 koja ne postoji, a trebala bi se proizvoditi u tvornici koje još uvijek nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerikancima ostaju inženjerski poslovi
Znači, zadnji avion četvrte generacije F-16 proizveden je u pogonima u Fort Worthu u studenom 2017. i isporučen Iraku. Lockheed Martin želio je osloboditi svoje tamošnje proizvodne kapacitete za avion pete generacije F-35 te je odlučio preseliti proizvodnju F-16 Block 70 u Greenville u Južnoj Karolini gdje je inače smještena proizvodnja za trenažni avion pete generacije T-50A. Ali kako za svaku novu investiciju trebaju i narudžbe, tako je Lockheed Martin, uz svesrdnu pomoć američke administracije, krenuo u lov na potencijalne kupce u „Srednjoj Europi, Mediteranu, Jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi.“
Budući da je proizvodni kapacitet u Greenvilleu bio planiran na izradu jednog do dva aviona mjesečno, a linija je trebala raditi između tri i pet godina, Lockheed Martin morao je u relativno kratkom roku osigurati narudžbe za barem 120 aviona. Prošle godine uspjeli su zaključiti ugovore za prodaju 16 komada Bahreinu i 14 komada Slovacima. Uz to su snažnim lobiranjem animirali bugarsku vladu na izravne pregovore o kupnji 8 komada, ali sve zajedno to je više nego skromnih 38 aviona što je nedovoljno za start ozbiljne proizvodnje u Južnoj Karolini.
Indija je svoju moguću narudžbu za 200 aviona F-16 Block 70 uvjetovala preseljenjem proizvodnje tog tipa zrakoplova u lokalne pogone Tata Advanced Systems. Prekjučer je Lockheed Martin napokon potvrdio da će jedino Indija imati proizvodnu liniju za F-16 Block 70 i da to nije u suprotnosti s proklamiranom politikom američkog predsjednika Donalda Trumpa o vraćanju proizvodnih poslova u SAD jer će i nakon preseljenja proizvodnje u Indiju „Amerikancima ostati inženjerski poslovi“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković je svjestan predizbornog razdoblja
Nakon što je prošlog tjedna hrvatska Vlada poništila svoju odluku o nabavi malo rabljenih i dobro očuvanih izraelskih aviona F-16 ministar obrane Damir Krstičević novinarima je najavio kupnju novih F-16, ovaj put izravno od SAD-a, „od kojeg se očekuje da svom strateškom partneru Hrvatskoj da ponudu koju sigurno nećemo odbiti.“ Premijer Andrej Plenković morao je brzinski demantirati svog omiljenog ministra, ali nažalost ne i rečenicom bugarskog predsjednika Radeva u sličnoj prigodi kako ne možemo očekivati poštovanje Europe i svijeta, ako istovremeno ne poštujemo vlastite zakone i pravila.
Nemam razloga sumnjati da ministar Krstičević pažljivo prati sve obrate u mogućoj novoj proizvodnji aviona F 16 Block 70 te da i njega brine hoće li proizvodna linija indijske tvrtke Tata Advanced Systems prve avione početi dovršavati barem 2023. Istini za volju, da je kojim slučajem proizvodnja aviona započela u Južnoj Karolini, naša moguća narudžba, i to prema ponudi koju ne bismo mogli odbiti, ne bi ni tamo došla na red za proizvodnju i isporuku prije te godine.
Hrvatska ima još uvijek mogućnost birati: može odustati od kupovine borbenih zrakoplova poput Slovenije, baltičkih država, Irske ili Novog Zelanda, može kupiti rabljene borbene zrakoplove uz prethodnu dozvolu proizvođača ili može pokrenuti proces nabave novih aviona u kojem je isporuka po ministru obrane javno preferiranog F-16 Block 70, zbog svega gore navedenog, na jako dugom štapu. Budući da smo ušli u predizborno razdoblje, premijer Plenković, poučen recentnom blamažom i aferama koje redovno prate ovakve vojne mega nabave i u drugim „Ima li mene tute?“- državama, neće previše žurno donijeti odluku. A bez njegovog blagoslova ministar Krstičević može kupovati samo avione proizvedene u Revellu, Tamiyi ili Italeriju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SAD seli proizvodnju F16 u Indiju, tvornica koja može isporučiti ‘ponudu koju ne možemo odbiti’ još ne postoji
Prvi avioni iz indijske tvornice trebali bi izaći 2023. godine
Krajem prošle godine bugarsko Ministarstvo obrane predložilo je da bugarska Vlada započne izravne pregovore sa SAD-om za nabavu osam novih F-16 Block 70. To je naišlo na žestoku reakciju bugarskog predsjednika Rumena Radeva. Poentirao je rečenicom kako Bugarska ne može očekivati poštovanje Europe i svijeta, ako istovremeno ne poštuje vlastite zakone i pravila.
Lockheed Martin kupio je 1993. industrijske kapacitete za proizvodnju aviona F-16 konkurentskog General Dynamicsa u Fort Worthu u Teksasu. U razdoblju od kolovoza 1978. do studenog 2017. u tim je pogonima proizvedeno 4588 zrakoplova, a od toga je 3620 zrakoplova F-16. Prema procjenama samog proizvođača njih 3200 leti i danas. Kako je Lockheed Martin trebao osloboditi svoje linijske kapacitete u Fort Worthu za proizvodnju aviona pete generacije F-35, morao je sagraditi nove pogone za nastavak proizvodnje zrakoplova F-16. Odabran je prazan hangar površine 10.000 kvadratnih metara u gradu Greenville u Južnoj Karolini.
Za početak proizvodnje trebalo je angažirati novih 200 radnika koji bi u početku trebali proizvoditi jedan avion F-16 Block 70 mjesečno, ali bi u slučaju novih narudžbi proizvodnja mogla biti povećana na dva komada mjesečno. Don Erickson, direktor operacija Lockheed Martina, upoznao je novinare s ovim planovima u lipnju 2018. nakon što je američka Vlada naručila 16 zrakoplova F-16 Block 70 za ratno zrakoplovstvo Bahreina. Početkom prošle godine njegov kolega Rick Groesch, regionalni potpredsjednik za međunarodni poslovni razvoj, najavio je moguću prodaju „200 zrakoplova F-16 Block 70 državama Srednje Europe, Mediterana, Jugoistočne Azije i Južne Amerike“ što bi proizvodnju u pogonima Južne Karoline zadržalo još narednih tri do pet godina.
U tijeku je renesansa F-16 aviona
Neovisni konzultant iz Teal Group, Richard Aboulafia još je u ožujku prošle godine na Twitteru objavio kako jedina održiva proizvodnja aviona F-16 u Greenvilleu uključuje i „narudžbu 200 komada za indijsko ratno zrakoplovstvo, a ta narudžba pak nije moguća bez preseljenja proizvodnje u Indiju.“ Njegovu najavu potvrdio je prekjučer Reutersu Vivek Lall, potpredsjednik za strategiju i poslovni razvoj u Lockheed Martinu.
Najavio je da je njegova tvrtka izabrala indijskog partnera Tata Advanced Systems kao jedinog budućeg proizvođača aviona F-16 Block 70 za indijsko i za sva ostala tržišta. Gospodin Lall novinarima se pohvalio kako je u tijeku „prava renesansa aviona F-16“ te kako je potencijalno tržište za taj tip aviona vrijedno 20 milijardi dolara jer interes postoji u „desetak država“ koje trebaju barem „200 zrakoplova“. Nije dodatno pojasnio tko će na kraju isporučiti već ugovorene narudžbe za 16 aviona Bahreinu i 14 Slovačkoj, da li još uvijek nepostojeći pogon u Južnoj Karolini ili buduća tvornica u Indiji.
Model koji ne postoji u tvornici koje nema
Krajem prošle godine bugarsko Ministarstvo obrane predložilo je da bugarska Vlada započne izravne pregovore sa SAD-om za nabavu osam novih F-16 Block 70. To je naišlo na žestoku reakciju bugarskog predsjednika Rumena Radeva, bivšeg vojnog pilota i bivšeg zapovjednika bugarskog ratnog zrakoplovstva koji je rekao da su tom odlukom izigrani uvjeti natječaja na kojem su sudjelovale, uz SAD, Švedska i Italija. Poentirao je rečenicom kako Bugarska ne može očekivati poštovanje Europe i svijeta, ako istovremeno ne poštuje vlastite zakone i pravila.
Švedski Saab kritizirao je bugarsku odluku javnim priopćenjem u kojem je naglasio kako je Bugarska „naknadno promijenila pravila igre“ te da odabirom ponude za F-16 nije poštovala četiri od sedam uvjeta natječaja. Krassimira Stoyanova, potpredsjednica Saaba za središnju i istočnu Europu sarkastično je izjavila kako je Bugarska izabrala verziju aviona F-16 koja ne postoji, a trebala bi se proizvoditi u tvornici koje još uvijek nema.
Amerikancima ostaju inženjerski poslovi
Znači, zadnji avion četvrte generacije F-16 proizveden je u pogonima u Fort Worthu u studenom 2017. i isporučen Iraku. Lockheed Martin želio je osloboditi svoje tamošnje proizvodne kapacitete za avion pete generacije F-35 te je odlučio preseliti proizvodnju F-16 Block 70 u Greenville u Južnoj Karolini gdje je inače smještena proizvodnja za trenažni avion pete generacije T-50A. Ali kako za svaku novu investiciju trebaju i narudžbe, tako je Lockheed Martin, uz svesrdnu pomoć američke administracije, krenuo u lov na potencijalne kupce u „Srednjoj Europi, Mediteranu, Jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi.“
Budući da je proizvodni kapacitet u Greenvilleu bio planiran na izradu jednog do dva aviona mjesečno, a linija je trebala raditi između tri i pet godina, Lockheed Martin morao je u relativno kratkom roku osigurati narudžbe za barem 120 aviona. Prošle godine uspjeli su zaključiti ugovore za prodaju 16 komada Bahreinu i 14 komada Slovacima. Uz to su snažnim lobiranjem animirali bugarsku vladu na izravne pregovore o kupnji 8 komada, ali sve zajedno to je više nego skromnih 38 aviona što je nedovoljno za start ozbiljne proizvodnje u Južnoj Karolini.
Indija je svoju moguću narudžbu za 200 aviona F-16 Block 70 uvjetovala preseljenjem proizvodnje tog tipa zrakoplova u lokalne pogone Tata Advanced Systems. Prekjučer je Lockheed Martin napokon potvrdio da će jedino Indija imati proizvodnu liniju za F-16 Block 70 i da to nije u suprotnosti s proklamiranom politikom američkog predsjednika Donalda Trumpa o vraćanju proizvodnih poslova u SAD jer će i nakon preseljenja proizvodnje u Indiju „Amerikancima ostati inženjerski poslovi“.
Plenković je svjestan predizbornog razdoblja
Nakon što je prošlog tjedna hrvatska Vlada poništila svoju odluku o nabavi malo rabljenih i dobro očuvanih izraelskih aviona F-16 ministar obrane Damir Krstičević novinarima je najavio kupnju novih F-16, ovaj put izravno od SAD-a, „od kojeg se očekuje da svom strateškom partneru Hrvatskoj da ponudu koju sigurno nećemo odbiti.“ Premijer Andrej Plenković morao je brzinski demantirati svog omiljenog ministra, ali nažalost ne i rečenicom bugarskog predsjednika Radeva u sličnoj prigodi kako ne možemo očekivati poštovanje Europe i svijeta, ako istovremeno ne poštujemo vlastite zakone i pravila.
Nemam razloga sumnjati da ministar Krstičević pažljivo prati sve obrate u mogućoj novoj proizvodnji aviona F 16 Block 70 te da i njega brine hoće li proizvodna linija indijske tvrtke Tata Advanced Systems prve avione početi dovršavati barem 2023. Istini za volju, da je kojim slučajem proizvodnja aviona započela u Južnoj Karolini, naša moguća narudžba, i to prema ponudi koju ne bismo mogli odbiti, ne bi ni tamo došla na red za proizvodnju i isporuku prije te godine.
Hrvatska ima još uvijek mogućnost birati: može odustati od kupovine borbenih zrakoplova poput Slovenije, baltičkih država, Irske ili Novog Zelanda, može kupiti rabljene borbene zrakoplove uz prethodnu dozvolu proizvođača ili može pokrenuti proces nabave novih aviona u kojem je isporuka po ministru obrane javno preferiranog F-16 Block 70, zbog svega gore navedenog, na jako dugom štapu. Budući da smo ušli u predizborno razdoblje, premijer Plenković, poučen recentnom blamažom i aferama koje redovno prate ovakve vojne mega nabave i u drugim „Ima li mene tute?“- državama, neće previše žurno donijeti odluku. A bez njegovog blagoslova ministar Krstičević može kupovati samo avione proizvedene u Revellu, Tamiyi ili Italeriju.