Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Đivo Đurović: Britanija u četvrtak mora birati između Johnsona i Corbyna; dvije potpune katastrofe

Telegramov kolumnist analizira parlamentarne izbore u Velikoj Britaniji

Teško se sjetiti izbora u kojima se nude dvije opcije za koje je nemoguće reći koja je – gora. Dijelom je to rezultat strukturnih problema britanske politike, pogotovo u slučaju konzervativaca, a dijelom posljedica očajnih kadrovskih rješenja na vrhu – osobito u slučaju laburista.

Rijetko kad se dogode izbori kakve u četvrtak održava Velika Britanija, paralizirana svojom katastrofalnom odlukom da napusti Europsku uniju. Teško se sjetiti izbora u kojima se nude dvije opcije za koje je nemoguće reći koja je – gora. Dijelom je to rezultat strukturnih problema britanske politike, pogotovo u slučaju konzervativaca, a dijelom posljedica očajnih kadrovskih rješenja na vrhu – osobito u slučaju laburista.

I pritom nema sretnog rješenja: što god da britanski birači odluče, bit će loše – za Britaniju, a dijelom i za Europu i svijet. Utvrda demokracije toliko je opsjednuta svojim lošim opcijama, da ih u batrganju čini samo još gorima. Iako se nakratko činilo da bi liberalni demokrati mogli izrasti u ozbiljnu treću stranku, ankete kažu da su se te nade istopile – Britanci mogu birati samo između dva kandidata za premijera, jer samo dvije stranke imaju ikakve šanse da osvoje parlamentarnu većinu: konzervativci i laburisti. To znači da se izbor sveo na Borisa Johnsona i Jeremyja Corbyna.

Najneuspješniji premijer u britanskoj povijesti

S jedne strane dakle stoji Johnson, najneuspješniji premijer u britanskoj povijesti. U nekoliko mjeseci otkad je na unutarstranačkim izborima preuzeo Konzervativnu stranku i zamijenio Theresu May u Downing Streetu 10, Boris je poražen na gotovo svakom glasanju u Parlamentu koje je zatražio u mukotrpnom procesu Brexita. Zato nikad nije ni dao da se glasa o izmijenjenom sporazumu o izlasku, koji je dogovorio s Europskom unijom – to mu je glavni adut za ove izbore. No, u međuvremenu je svojom odlukom izgubio ionako tanku parlamentarnu većinu.

Johnson je nekoć davno bio umjereni, liberalni gradonačelnik Londona, ali se otad značajno promijenio, a u posljednjim mjesecima je promijenio i stranku kojoj je na čelu. Postao je 2016. godine zaštitno lice kampanje za izlazak iz Europske unije, čovjek koji je u britanskom političkom imaginariju postao istovjetan s Brexitom. Upravo on stoji iza niza laži promoviranih u kampanji za Brexit. Najzloglasnija je ona s reklama na crvenim londonskim double-deckerima, gdje se tvrdilo da UK “šalje u EU 350 milijuna funti tjedno” i poziva birače da taj iznos svog poreznog novca radije ulože u zdravstveni sistem. Velika Britanija, naravno, ne šalje taj astronomski iznos u Bruxelles, ali to su birači saznali kad je šteta već bila napravljena.

Kako je Boris Johnson lagao kraljici

Nakon pobjede na referendumu 2016. godine, Boris je postao jedan od vođa No-Deal frakcije konzervativaca – unutarstranačke opozicije Theresi May i svim njenim pokušajima da Brexit provede razumno, u dogovoru s EU. May je počela tonuti, a konzervativci su na izborima za Europski parlament ovog proljeća pali na peto (!) mjesto, ne samo iza laburista i liberalnih demokrata, nego i iza Brexit stranke Nigela Faragea i zelenih. Izgledalo je da konzervativcima prijeti nestanak s političke scene, jer je njihovo biračko tijelo preuzeo Farage. Stranka je odgovorila opasnim skretanjem udesno – za početak izborom Borisa Johnsona za svog novog lidera i novog premijera.

Boris se oboružao savjetima Dominica Cummingsa, fanatičnog operativca s ekstremne desnice, i napravio sve u svojoj moći da provede No Deal Brexit. Jedini razlog zašto nije uspio leži u Parlamentu, gdje novi premijer nije uspio dobiti većinu za svoje radikalne prijedloge. To je išlo toliko daleko da je čak nahuškao kraljicu Elizabetu Drugu da privremeno suspendira Parlament i tako mu ukloni prepreku za brutalni izlazak iz EU bez sporazuma. Tu ga je zaustavio britanski Vrhovni sud, koji je presudio da je Johnson lagao kraljici i poništio njenu suspenziju Parlamenta. Takvo što nije se dogodilo u dugoj povijesti britanske demokracije; u neka ranija vremena, premijer koji laže kraljici bio bi bačen u Tower, prije nego što bi ostao bez glave.

Konzervativna stranka postala je nacionalistička

Kasniji Borisovi pokušaji da dobije većinu za svoje prijedloge u Parlamentu propali su jer se formirao “Pobunjenički savez” (nazvan tako po Rebel Allianceu iz Ratova zvijezda) u kojem je dvadesetak konzervativnih zastupnika glasalo zajedno s opozicijom kako bi zaustavilo No Deal Brexit. Boris je potom poslušao savjet beskrupuloznog Dominica Cummingsa i te zastupnike izbacio iz Konzervativne stranke. Bio je to još jedan potez bez presedana – među izbačenima se našao i unuk Winstona Churchilla, Borisova političkog uzora, kao i neki političari koje se godinama gledalo kao potencijalne buduće premijere. No, protivljenje No Deal Brexitu bio je grijeh koji im Johnson nije htio oprostiti. Sve ih je izbacio iz stranke, iako je to značilo da je njegova vlada izgubila većinu u Parlamentu.

U tom procesu Boris Johnson uspio je trajno transformirati Konzervativnu stranku. Najstarija politička stranka u Europi zove se “konzervativna”, iako to po svojim politikama nije – riječ je o liberalnoj stranci; ili je barem bila riječ do dolaska Borisa Johnsona na vlasti. Umjesto liberalne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, danas je Konzervativna stranka zapravo nacionalistička stranka Engleske; glavni cilj i smisao postojanja, pod Borisom Johnsonom, postao joj je Brexit. U suštini, konzervativci su postali institucionalizirana verzija stranke Nigela Faragea – zadrta stranka zagovornika “Leave” opcije koju vodi neozbiljan i neodgovoran političar, od kojeg je u svjetskim demokracijama gori samo Donald Trump.

Corbyn u Europskoj uniji vidi neoliberalno čudovište

To je, dakle, jedna opcija. Druga opcija je Jeremy Corbyn, socijalist starog kova koji je uvjerljivo najnepopularniji političar u Britaniji, ali taocem drži Laburističku stranku. Taj hard-line ljevičar nije predstavnik onoga za što se u ostatku EU bori europska socijaldemokracija – Corbyn i danas ima ideje iz 1970-ih, zadnjeg razdoblja u kojem su laburisti, po njegovu mišljenju, doista predstavljali radnike. Sve što je došlo nakon Margaret Thatcher bila je aberacija, vjeruje Corbyn. Treći put Tonyja Blaira i Gordona Browna, kao i umjerena politika Eda Milibanda – to je naslijeđe koje treba ispraviti i vratiti se pravim ljevičarskim načelima i politikama: nacionalizaciji, državnom vlasništvu, vodećoj ulozi politike u ekonomiji.

Takvi stavovi, iako mimo vremena, uživali su podršku mora mladih Britanaca koji su se učlanili u Laburističku stranku i postali Corbynova stranačka baza. No, tu je ležao i ključni problem – mladi članovi stranke možda sanjaju o socijalizmu, ali u isto vrijeme neupitno podržavaju britansko članstvo u Europskoj uniji i protive se Brexitu. Jeremy Corbyn, pak, kao pravi staromodni ljevičar, u Europskoj uniji vidi neoliberalno čudovište, još jednu manifestaciju kapitalističkog iskorištavanja radnika; nikad se nije zauzeo za ostanak u njoj.

Zato Laburistička stranka na ove izbore izlazi osakaćena – iako su zagovornici ostanka u EU aktivniji i vjerojatno brojniji, stranka koja bi trebala biti protiv Brexita – to nije, jer njen lider ne voli Europsku uniju. Dapače, maksimum na koji su ga uspjeli nagovoriti je da obeća nove pregovore s Bruxellesom, pa onda novi referendum u kojem bi se glasalo ili za njegov sporazum ili za ostanak u EU. Pritom – indikativno – Corbyn ne bi bio zagovornik EU opcije, kad bi do tog raspleta i došlo. Ukratko, Corbynova antikapitalistička ideologija pojela je laburistima priliku da postanu vođe anti-Brexit opcije.

Ankete kažu da će laburisti vjerojatno izgubiti

Ankete su u Britaniji vrlo nepouzdane zbog većinskog sistema u sedamsto i nešto izbornih jedinica; no one koje postoje kažu da će laburisti vjerojatno izgubiti. Sad ljudi iz Corbynova kruga, suočeni s izglednim porazom, apeliraju na birače centra i lijevo od centra da “začepe nos” i glasaju za laburiste jer je druga, Borisova strana tako grozna kao što sam opisao. To je doista ironično, jer dolazi od korbinista koji već četiri godine ne dopuštaju drukčije mišljenje u stranci. Razmjeri idoliziranja vođe su komični: kad dođu na televiziji, Corbynovi suradnici o njemu govore kao o “Jeremyju”. Zamislite hadezeovca koji na HTV-u kaže: “Andrej je puno puta rekao…”

Korbinizam je ovih godina izrastao u nevjerojatno samodopadan fenomen, grupu ljudi koji su uvjereni da je dragi vođa uvijek u pravu i da su svi drugi neizostavno u krivu. Kad je većina laburističkih zastupnika u Parlamentu svojedobno izrazila nepovjerenje Corbynu, njegovi ljudi su ih optužili za “sabotažu”. Kad su prigovarali Corbynovu namrgođenom i svađalačkom stilu, rekli su im da se gone i učlane u Konzervativnu stranku ako im se ne sviđa.

Kad su umjereni članovi i simpatizeri laburista upozoravali da javnost ne puši Corbynove radikalne političke planove – poput osnivanja državne farmaceutske kompanije, prisilne nacionalizacije privatnih škola ili ideje da najmoprimci mogu “preuzeti nekretninu” od vlasnika – kritičare su optužili da su “marionete kapitalizma”. Kad su prigovarali što su u Laburističku stranku primljeni ljudi koji hvale staljinizam ili imaju dokazanu povijest antisemitskih ispada, optužili su kritičare da samo žele potkopali vođu Corbyna. Laburisti na izborima u četvrtak na listama imaju niz kandidata koji se sami deklariraju kao “trockisti”. To se događa 2019. godine!

Barem jedan od dvojice aktera ove tragedije morat će odstupiti

Često te “socijalističke” ideje nisu do kraja ni promišljene: laburisti su najavili “besplatan broadband Internet za sve”, koji bi pružili nakon nacionalizacije najvećeg operatera, British Telekoma. Kad su novinari pitali što bi se dogodilo radnicima u drugim telekom kompanijama, koje bi ostale bez posla – laburisti su isprva bili zbunjeni, a onda su odgovorili: “Nacionalizirat ćemo i njih”. Toliko o ozbiljnosti.

Za razliku od prijašnjih šefova laburista, koji su nastojali balansirati frakcije unutar stranke, Corbyn je svojoj frakciji dao svu vlast, a ostale politički eliminirao. I to će ga vjerojatno koštati ovih izbora.

Tu leži možda jedini pozitivni aspekt trećih izbora u Britaniji u tri godine: ako bude sreće, barem jedan od dvojice aktera ove tragedije morat će odstupiti kad se u četvrtak navečer shvati da je izgubio. To nije prevelika utjeha jer će onaj drugi biti na vlasti. No, u kaosu koji si je Velika Britanija navukla na vrat odlukom da napusti Europsku uniju, i mali uspjesi broje se kao veliki koraci naprijed.

Đivo Đurović
Analitičar
152 članka Više o autoru
Više s weba