Jedva su dvije godine prošle od poruke britanske premijerke Europskoj uniji: “Dajte nam fer sporazum ili ćete propasti!” Bilo je i u to vrijeme smiješno da London prijeti propašću europskog projekta, ali Bruxelles je bio pomirljiv. Theresa May dobila je “fer sporazum” i u njemu manje-više sve što je tražila. No propast – ako je o tome ikad i moglo biti riječi – ne prijeti Uniji, nego britanskom političkom sustavu.
Potpuno rasulo traje već mjesecima, a eskaliralo je zadnjih tjedana, kad je “fer sporazum” dvaput odbačen u parlamentu. Perspektiva za budućnost je apsolutno nejasna – tkogod vam kaže da zna hoće li se Brexit uopće dogoditi, i kako, samo naklapa. Britanija se grči pod političkim posljedicama samoubilačke odluke koju su birači donijeli na referendumu 2016. godine.
May je doživjela poniženje kao nijedan premijer prije nje
Kad je Theresa May prošlog četvrtka došla na summit europskih lidera u Bruxellesu, ton je bio potpuno oprečan onome s početka 2017. Nije bilo prijetnji propašću EU, samo skrušena molba da Europsko vijeće odobri odgodu datuma britanskog izlaska, koji je May sama bila odabrala. Kad je izložila argumente za odgodu, May su zamolili da izađe iz prostorije, kako bi šefovi ostalih 27 članica EU mogli raspraviti o njenoj molbi. Britanska premijerka skupila je papire i napustila dvoranu.
Sjela je u susjednu, praznu sobu, i tamo čekala odluku ostalih europskih lidera. Bila je to savršena slika Brexita: šefica vlade nekoć moćne europske i svjetske sile, stalne članice Vijeća sigurnosti i nekadašnjeg globalnog imperija “u kojem sunce nikad ne zalazi”, sjedi sama, u praznoj sobi, dok 27 političara iz drugih zemalja, od Njemačke preko Irske do Hrvatske, iza zatvorenih vrata odlučuje o sudbini njene nekoć slavne zemlje. Poniženje je to kakvo nijedan britanski premijer nije doživio.
Ali za to poniženje nije kriva Europska unija, nego sama Britanija i – u velikoj mjeri – premijerka Theresa May. Ona je pregovore o Brexitu shvatila kao pregovore sa svojom Konzervativnom strankom o tome kako bi trebao izgledati sporazum o izlasku. Logika je bila: ako uspije pomiriti pro-Brexit tvrdolinijaše i pro-EU entuzijaste, od Europske unije će dobiti suglasnost oko onog minimuma oko kojeg se oni slažu.
Premijerka nije dobila konsezus kozervativaca i počeo je raspad
Računica se načelno pokazala razumnom – Bruxelles je pristao na gotovo sve “crvene linije” koje je May zatražila. Što je London htio, to je manje-više i dobio. Ali načelno dobra računica slomila se na važnom detalju: May zapravo nije imala konsenzus svoje stranke o tome što oni zapravo hoće. Premijerka je sve karte stavila na sporazum *s konzervativcima*, a ne s Unijom, jer je računala da će s Bruxellesom lako izaći na kraj. To se i dogodilo, Bruxelles joj je išao na ruku. Ali onda se pokazalo da nema konsenzusa konzervativaca i počeo je raspad sistema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
May je u Bruxellesu u četvrtak dobila uvjetnu odgodu – ili će parlament do 12. travnja uvjeriti da prihvati sporazum o izlasku, ili Britanija mora na dugi rok odgoditi Brexit – na više mjeseci, možda i nekoliko godina. Glavni akteri priče u međuvremenu su dali do znanja da ni iz trećeg pokušaja neće potvrditi sporazum, što znači da će – nakon još tri tjedna neizvjesnosti – London biti u istom ćorsokaku u kojem je bio početkom ovog tjedna. Spominjalo se da May navodno neće tražiti treći pokušaj ratifikacije, nego će se okrenuti takozvanim “indikativnim glasanjima”. No, u ponedjeljak navečer britanski parlament preuzeo je kontrolu nad Brexitom i sad će glasati o različitim alternativama njezinom sporazumu.
Zastupnicima će navodno biti ponuđeno sedam opcija, a “pobijedit” će ona koja dobije najviše glasova. Opcije su 1) postojeći sporazum, 2) opoziv Članka 50. o namjeri Britanija da napusti Uniju, 3) novi referendum, 4) prihvaćanje postojećeg sporazuma kojemu bi se dodala trajna carinska unija s EU, 5) prihvaćanje postojećeg sporazuma kojemu bi se dodala trajna carinska unija s EU i članstvo u europskom zajedničkom tržištu, 6) izlazak bez sporazuma s namjerom da se s EU sklopi sporazum o slobodnoj trgovini i 7) izlazak bez ikakvog sporazuma (“no-deal Brexit”).
Britanija već ima dva plana za slučaj da izađu bez sporazuma
Ova zadnja opcija i dalje prijeti – ne više idućeg petka, 29. ožujka, nego po novome 22. svibnja, gdje je 27 lidera iz susjedne prostorije stavilo granicu svojeg strpljenja. Koliko je no-deal Brexit opasan, dobro govori činjenica da je britanska vlada za njega predvidjela dva plana postupanja u slučaju opasnosti. Ako Britanija izađe iz EU bez sporazuma, upravljanje kriznom situacijom vodit će se iz nuklearnog skloništa ispod Whitehalla, sjedišta britanskih ministarstava. To je “Operacija Yellowhammer”, koja je simboličko ime možda dobila iz činjenice da bi jedna od zvijezda s europske zastave otpala u tako kaotičnim okolnostima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministarstvo obrane već je počelo primjenjivati Operaciju Redfold, gdje je 3,500 britanskih vojnika stavljeno u stanje pripravnosti i spremno za hitne intervencije za slučaj izlaska iz Unije bez plana i ideje što dalje. Britanija je – treba li ponavljati – druga najveća ekonomija u Europi i jedna od tek desetak država na svijetu čija vojna moć uključuje nuklearne kapacitete. Nema straha da bi njena sigurnost bila ugrožena, ali zemlje s tako velikom globalnom ulogom i odgovornošću u pravilu se ponašaju racionalnije, planiraju za budućnost i – jednostavno – znaju što zapravo hoće.
Škotska i Sjeverna Irska žestoko se protive izlasku iz EU
Za današnju Britaniju to je teško reći. Ne samo da su dvije njene sastavnice – Škotska i Sjeverna Irska – žestoko protiv izlaska iz EU, nego su se pod pritiskom Brexita i tradicionalne političke stranke rascijepile. Konzervativci među svojim zastupnicima imaju veliki dio pripadnika European Research Group, parlamentarnog kluba koji se zalaže za izlazak bez sporazuma.
Oni su zapravo stranka u stranci – protivnici Brexita reći će da su “tumor na tijelu konzervativaca” – a po svojoj filozofiji nisu bitno različiti od nacionalističkih stranaka krajnje desnice koje vidimo po Europi i u Americi. Nema puno razlike između Jacoba Rees-Mogga, njihova vođe, i Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa i nove snage desnice Thierryja Baudeta u Nizozemskoj ili filozofije koja goni stranku Aleternative für Deutschland u Njemačkoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Britanija ne može odlučiti što učiniti i zbog Jeremyja Corbyna
No, lako bi bilo da je sav problem na desnici. Dodatni razlog zašto Britanija ne može odlučiti što napraviti s Brexitom leži na ljevici, odnosno ekstremnoj ljevici koja je preuzela Laburističku stranku. Jeremy Corbyn karizmatični je vođa koji je tradicionalnu stranku britanske ljevice vratio na pozornicu privukavši desetine tisuća mladih da ne samo glasaju, nego i da se učlane u laburiste. Bila je to impresivna obnova laburista, koji su se nakon odlaska Tonyja Blaira i njegovih nasljednika našli u ideološkoj nedoumici između tradicionalne politike ljevice i one umjerenije, politike Trećeg puta.
Ogromna većina novopristiglih mladih članova Laburističke stranke želi ostanak u Europskoj uniji i zagovara novi referendum, nadajući se da će preokrenuti ishod iz 2016. Problem je u tome što Corbyn želi izlazak – on je Europsku uniju uvijek doživljavao kao kapitalistički projekt, a Brexit vidi kao priliku da se britanski radnici oslobode neoliberalnog terora iz Bruxellesa. Zato se Laburistička stranka rascijepila po sredini, taman kao i Konzervativna. U praksi to znači nemogućnost bilo kakvog dogovora ili postizanja parlamentarne većine.
Ekstremni desničari ne pristaju na sporazum zbog Sjeverne Irske
Onda je tu pitanje Sjeverne Irske, formalni razlog zašto ekstremni desničari ne pristaju na sporazum koji je May dogovorila s Bruxellesom. Europska unija nije htjela dovesti u pitanje pozitivne posljedice Sporazuma od Velikog Petka kojim je 1998. godine okončano nekoliko desetljeća nacionalističkog terorizma IRA-e. Sporazuma od Velikog Petka iskoristio je činjenicu da su UK i Republika Irska u Europskoj uniji, pa je uklonio granicu između Sjeverne Irske – zadnjeg velikog kolonijalnog posjeda britanske krune – i ostatka irskog otoka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bez da ulazim u previše detalja – britanski izlazak iz Europske unije, pogotovo izlazak bez dogovora, ponovno bi uspostavio granicu između Republike Irske i Sjeverne Irske. To bi vjerojatno dalo novi povod irskim nacionalistima da ožive nasilnu borbu za ujedinjenje. Zato je May pristala na “backstop” oko Sjeverne Irske – uvjet EU da se na taj dio britanskog teritorija i nakon napuštanja Europske unije odnose pravila koja postavlja Bruxelles. Ali to bi onda značilo da u Irskom moru, između otoka Irske i otoka Velike Britanije, treba uspostaviti carinsku kontrolu – to je Londonu bilo neprihvatljivo, jer bi simbolički bilo shvaćeno kao da je London odustao od Sjeverne Irske.
Konzervatvci misle da je ostanak u carinskoj uniji izdaja birača
Sjetite se, May je na vlasti zahvaljujući koaliciji konzervativaca i sjevernoirske unionističke stranke DUP. No, ako carina ne smije biti između Sjeverne Irske i Velike Britanije – gdje će onda biti? Odgovor je jednostavan: Bruxelles je predložio da te granice uopće ne bude, i May je na to pristala. Cijeli UK ostat će u carinskoj uniji s EU, pa pregled robe na treba vršiti ni na granici s Republikom Irskom ni na moru prema Velikoj Britaniji. No, s time nisu zadovoljni tvrdolinijaši u Konzervativnoj stranci, koji misle da je i privremeni ostanak u carinskoj uniji izdaja birača – Britanija neće moći sklapati trgovinske sporazume s drugima bez suglasnosti Bruxellesa.
Neće se dogoditi Eldorado koji su zagovornici Brexita obećavali u slučaju izlaska iz Unije. Dapače, “backstop”, koji je privremeno rješenje, teoretski bi se mogao produljiti u beskonačnost, što znači da se potpuni izlazak iz EU nikad ne bi dogodio. Zato ekstremno desna European Research Group glasa protiv ovog sporazuma. May je pokušala u Bruxellesu izmijeniti uvjete “backstopa”. Nije uspjela. Oštro se protivi Dublin, koji u ovoj sagi nastupa kao puno moćniji pregovarač nego što se to sviđa engleskim nacionalistima – interese Republike Irske, članice EU, podržava svih ostalih 26 članica. Interese Velike Britanije ne podržava nitko.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjeverna Irska samo referendum udaljena od Republike Irske
Dugoročno, jedna od neočekivanih posljedica Brexita – ako se on na kraju dogodi – možda bude ujedinjenje irskog otoka i rješenje “irskog pitanja”. Ovako ili onako, London će morati pristati na neku vrstu specijalnog europskog režima u Sjevernoj Irskoj. Politička klima u tom kolonijalnom posjedu britanske krune bitno je drukčija od mišljenja unionističkog DUP-a, koji May drži na vlasti. Na referendumu o Brexitu 2016. Sjeverna Irska je uvjerljivo glasala za ostanak u Europskoj uniji.
Republika Irska je zadnjih desetljeća jedna od ekonomski najuspješnijih država na svijetu, za razliku od Velike Britanije koja se i dalje sporo oporavlja od krize 2008. Kad se aktualna povišena temperatura snizi, građani Sjeverne Irske – bez obzira u kakvom institucionalnom dilu bili s EU i s Ujedinjenim Kraljevstvom – vjerojatno će veću korist vidjeti od bližih veza s Dublinom, nego od utega koji nosi veza s Londonom.
A Sjeverna Irska je – nemojte to zaboraviti – samo jedan referendum udaljena od ujedinjenja s Republikom Irskom. Bi li taj referendum ikad bio raspisan, ne znamo. Ali izgledi za njegov ishod – ako se ikad dogodi – sve su jasniji. Demografija u Sjevernoj Irskoj se promijenila: već godinama tamo živi više katolika nego protestanata. Referendum bi vjerojatno doveo do ujedinjenja otoka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi Irci zatražili su državljanstvo zemlje koja ostaje u EU
Sporazum od Velikog Petka, koji je omogućio dvojno državljanstvo, nije privukao samo Irce sa sjevera otoka, nego i brojne stanovnike Velike Britanije. Suočeni s britanskim izlaskom iz Europske unije, mnogi su se sjetili svoga djeda, bake, pradjeda ili prabake iz Irske i zatražili državljanstvo zemlje koja ostaje u Europskoj uniji. Irski konzulat u Londonu samo lani je izdao 170 tisuća pasoša novopečenim državljanima Republike Irske. Sve to naravno izluđuje engleske nacionaliste. Stara uzrečica da “Englezi sve zaboravljaju, a Irci sve pamte” (usporediva donekle s različitim odnosom prema prošlosti koji imaju Srbi i Hrvati) bila je odraz snaga moći – slaba Irska nije se mogla nositi s moćnom Britanijom – osim da joj (zlo)pamti.
Katastrofalna odluka Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europsku uniju već je promijenila temeljnu postavku – Republika Irska nije samo mala zemlja koja se nosi s moćnim susjedom, nego je mala zemlja s podrškom najvećeg zajedničkog tržišta na svijetu koja se nosi s nekoć moćnim susjedom koji danas više ni sam ne zna što hoće. Ujedinjenje Irske – iako još uvijek daleko – postaje sve manje apstraktno što se politički sistem u Londonu više grči pod posljedicama svoje samoubilačke odluke da napusti EU.
Trump i Brexit su slični, ali beskrajno različiti u posljedicama
Iz američke perspektive – pisao sam ovo iz New Yorka, dok sam čekamo objavu izvještaja specijalnog istražitelja Boba Muellera o vezama Donalda Trumpa i Rusije – britanski problemi izgledaju poznato i lako prepoznatljivo. Sve je i počelo u razmaku od samo par mjeseci – prvo je Britanija odabrala Brexit, a malo potom Amerika izabrala Trumpa. I jedno i drugo su nepotrebni udarci političkim sustavima u kojima su se dogodili, i obje odluke ozbiljno su naškodile međunarodnoj reputaciji, moći i ugledu tih zemalja.
Ali postoji veliko ograničenje usporedbi Brexita i Trumpa – oni su slični u motivaciji, ali beskrajno različiti u posljedicama. Trump je bez sumnje napravio puno štete američkoj demokraciji, normama kojima se vodi ovo društvo i američkom utjecaju u svijetu. I sve to neće biti lako obnoviti ili se vratiti na početnu poziciju jednom kad on više ne bude predsjednik.
Ali velika razlika s Brexitom leži u sljedećem: Donald Trump jednog dana više neće biti predsjednik Amerike. Brexit, ako se dogodi, ostat će odluka koja će pogoditi generacije Engleza, Velšana, Škota, Iraca i ostalih Europljana. Njegove posljedice osjećat će se desetljećima nakon mogućeg izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. I to je tragedija koja će istočnu stranu Atlantika pogoditi puno gore od zapadne.
Đivo Đurović: Tkogod vam kaže da zna hoće li se Brexit desiti i kako, naklapa. Ovo su moguće opcije katastrofe
Đivo Đurović analizira moguće posljedice Brexita o kojima se zasad jako malo govori
Sve je i počelo u razmaku od samo par mjeseci – prvo je Britanija odabrala Brexit, a malo potom Amerika izabrala Trumpa. I jedno i drugo su nepotrebni udarci političkim sustavima u kojima su se dogodili, i obje odluke ozbiljno su naškodile međunarodnoj reputaciji, moći i ugledu tih zemalja. Ali velika razlika s Brexitom leži u sljedećem: Donald Trump jednog dana više neće biti predsjednik Amerike
Jedva su dvije godine prošle od poruke britanske premijerke Europskoj uniji: “Dajte nam fer sporazum ili ćete propasti!” Bilo je i u to vrijeme smiješno da London prijeti propašću europskog projekta, ali Bruxelles je bio pomirljiv. Theresa May dobila je “fer sporazum” i u njemu manje-više sve što je tražila. No propast – ako je o tome ikad i moglo biti riječi – ne prijeti Uniji, nego britanskom političkom sustavu.
Potpuno rasulo traje već mjesecima, a eskaliralo je zadnjih tjedana, kad je “fer sporazum” dvaput odbačen u parlamentu. Perspektiva za budućnost je apsolutno nejasna – tkogod vam kaže da zna hoće li se Brexit uopće dogoditi, i kako, samo naklapa. Britanija se grči pod političkim posljedicama samoubilačke odluke koju su birači donijeli na referendumu 2016. godine.
May je doživjela poniženje kao nijedan premijer prije nje
Kad je Theresa May prošlog četvrtka došla na summit europskih lidera u Bruxellesu, ton je bio potpuno oprečan onome s početka 2017. Nije bilo prijetnji propašću EU, samo skrušena molba da Europsko vijeće odobri odgodu datuma britanskog izlaska, koji je May sama bila odabrala. Kad je izložila argumente za odgodu, May su zamolili da izađe iz prostorije, kako bi šefovi ostalih 27 članica EU mogli raspraviti o njenoj molbi. Britanska premijerka skupila je papire i napustila dvoranu.
Sjela je u susjednu, praznu sobu, i tamo čekala odluku ostalih europskih lidera. Bila je to savršena slika Brexita: šefica vlade nekoć moćne europske i svjetske sile, stalne članice Vijeća sigurnosti i nekadašnjeg globalnog imperija “u kojem sunce nikad ne zalazi”, sjedi sama, u praznoj sobi, dok 27 političara iz drugih zemalja, od Njemačke preko Irske do Hrvatske, iza zatvorenih vrata odlučuje o sudbini njene nekoć slavne zemlje. Poniženje je to kakvo nijedan britanski premijer nije doživio.
Ali za to poniženje nije kriva Europska unija, nego sama Britanija i – u velikoj mjeri – premijerka Theresa May. Ona je pregovore o Brexitu shvatila kao pregovore sa svojom Konzervativnom strankom o tome kako bi trebao izgledati sporazum o izlasku. Logika je bila: ako uspije pomiriti pro-Brexit tvrdolinijaše i pro-EU entuzijaste, od Europske unije će dobiti suglasnost oko onog minimuma oko kojeg se oni slažu.
Premijerka nije dobila konsezus kozervativaca i počeo je raspad
Računica se načelno pokazala razumnom – Bruxelles je pristao na gotovo sve “crvene linije” koje je May zatražila. Što je London htio, to je manje-više i dobio. Ali načelno dobra računica slomila se na važnom detalju: May zapravo nije imala konsenzus svoje stranke o tome što oni zapravo hoće. Premijerka je sve karte stavila na sporazum *s konzervativcima*, a ne s Unijom, jer je računala da će s Bruxellesom lako izaći na kraj. To se i dogodilo, Bruxelles joj je išao na ruku. Ali onda se pokazalo da nema konsenzusa konzervativaca i počeo je raspad sistema.
May je u Bruxellesu u četvrtak dobila uvjetnu odgodu – ili će parlament do 12. travnja uvjeriti da prihvati sporazum o izlasku, ili Britanija mora na dugi rok odgoditi Brexit – na više mjeseci, možda i nekoliko godina. Glavni akteri priče u međuvremenu su dali do znanja da ni iz trećeg pokušaja neće potvrditi sporazum, što znači da će – nakon još tri tjedna neizvjesnosti – London biti u istom ćorsokaku u kojem je bio početkom ovog tjedna. Spominjalo se da May navodno neće tražiti treći pokušaj ratifikacije, nego će se okrenuti takozvanim “indikativnim glasanjima”. No, u ponedjeljak navečer britanski parlament preuzeo je kontrolu nad Brexitom i sad će glasati o različitim alternativama njezinom sporazumu.
Zastupnicima će navodno biti ponuđeno sedam opcija, a “pobijedit” će ona koja dobije najviše glasova. Opcije su 1) postojeći sporazum, 2) opoziv Članka 50. o namjeri Britanija da napusti Uniju, 3) novi referendum, 4) prihvaćanje postojećeg sporazuma kojemu bi se dodala trajna carinska unija s EU, 5) prihvaćanje postojećeg sporazuma kojemu bi se dodala trajna carinska unija s EU i članstvo u europskom zajedničkom tržištu, 6) izlazak bez sporazuma s namjerom da se s EU sklopi sporazum o slobodnoj trgovini i 7) izlazak bez ikakvog sporazuma (“no-deal Brexit”).
Britanija već ima dva plana za slučaj da izađu bez sporazuma
Ova zadnja opcija i dalje prijeti – ne više idućeg petka, 29. ožujka, nego po novome 22. svibnja, gdje je 27 lidera iz susjedne prostorije stavilo granicu svojeg strpljenja. Koliko je no-deal Brexit opasan, dobro govori činjenica da je britanska vlada za njega predvidjela dva plana postupanja u slučaju opasnosti. Ako Britanija izađe iz EU bez sporazuma, upravljanje kriznom situacijom vodit će se iz nuklearnog skloništa ispod Whitehalla, sjedišta britanskih ministarstava. To je “Operacija Yellowhammer”, koja je simboličko ime možda dobila iz činjenice da bi jedna od zvijezda s europske zastave otpala u tako kaotičnim okolnostima.
Ministarstvo obrane već je počelo primjenjivati Operaciju Redfold, gdje je 3,500 britanskih vojnika stavljeno u stanje pripravnosti i spremno za hitne intervencije za slučaj izlaska iz Unije bez plana i ideje što dalje. Britanija je – treba li ponavljati – druga najveća ekonomija u Europi i jedna od tek desetak država na svijetu čija vojna moć uključuje nuklearne kapacitete. Nema straha da bi njena sigurnost bila ugrožena, ali zemlje s tako velikom globalnom ulogom i odgovornošću u pravilu se ponašaju racionalnije, planiraju za budućnost i – jednostavno – znaju što zapravo hoće.
Škotska i Sjeverna Irska žestoko se protive izlasku iz EU
Za današnju Britaniju to je teško reći. Ne samo da su dvije njene sastavnice – Škotska i Sjeverna Irska – žestoko protiv izlaska iz EU, nego su se pod pritiskom Brexita i tradicionalne političke stranke rascijepile. Konzervativci među svojim zastupnicima imaju veliki dio pripadnika European Research Group, parlamentarnog kluba koji se zalaže za izlazak bez sporazuma.
Oni su zapravo stranka u stranci – protivnici Brexita reći će da su “tumor na tijelu konzervativaca” – a po svojoj filozofiji nisu bitno različiti od nacionalističkih stranaka krajnje desnice koje vidimo po Europi i u Americi. Nema puno razlike između Jacoba Rees-Mogga, njihova vođe, i Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa i nove snage desnice Thierryja Baudeta u Nizozemskoj ili filozofije koja goni stranku Aleternative für Deutschland u Njemačkoj.
Britanija ne može odlučiti što učiniti i zbog Jeremyja Corbyna
No, lako bi bilo da je sav problem na desnici. Dodatni razlog zašto Britanija ne može odlučiti što napraviti s Brexitom leži na ljevici, odnosno ekstremnoj ljevici koja je preuzela Laburističku stranku. Jeremy Corbyn karizmatični je vođa koji je tradicionalnu stranku britanske ljevice vratio na pozornicu privukavši desetine tisuća mladih da ne samo glasaju, nego i da se učlane u laburiste. Bila je to impresivna obnova laburista, koji su se nakon odlaska Tonyja Blaira i njegovih nasljednika našli u ideološkoj nedoumici između tradicionalne politike ljevice i one umjerenije, politike Trećeg puta.
Ogromna većina novopristiglih mladih članova Laburističke stranke želi ostanak u Europskoj uniji i zagovara novi referendum, nadajući se da će preokrenuti ishod iz 2016. Problem je u tome što Corbyn želi izlazak – on je Europsku uniju uvijek doživljavao kao kapitalistički projekt, a Brexit vidi kao priliku da se britanski radnici oslobode neoliberalnog terora iz Bruxellesa. Zato se Laburistička stranka rascijepila po sredini, taman kao i Konzervativna. U praksi to znači nemogućnost bilo kakvog dogovora ili postizanja parlamentarne većine.
Ekstremni desničari ne pristaju na sporazum zbog Sjeverne Irske
Onda je tu pitanje Sjeverne Irske, formalni razlog zašto ekstremni desničari ne pristaju na sporazum koji je May dogovorila s Bruxellesom. Europska unija nije htjela dovesti u pitanje pozitivne posljedice Sporazuma od Velikog Petka kojim je 1998. godine okončano nekoliko desetljeća nacionalističkog terorizma IRA-e. Sporazuma od Velikog Petka iskoristio je činjenicu da su UK i Republika Irska u Europskoj uniji, pa je uklonio granicu između Sjeverne Irske – zadnjeg velikog kolonijalnog posjeda britanske krune – i ostatka irskog otoka.
Bez da ulazim u previše detalja – britanski izlazak iz Europske unije, pogotovo izlazak bez dogovora, ponovno bi uspostavio granicu između Republike Irske i Sjeverne Irske. To bi vjerojatno dalo novi povod irskim nacionalistima da ožive nasilnu borbu za ujedinjenje. Zato je May pristala na “backstop” oko Sjeverne Irske – uvjet EU da se na taj dio britanskog teritorija i nakon napuštanja Europske unije odnose pravila koja postavlja Bruxelles. Ali to bi onda značilo da u Irskom moru, između otoka Irske i otoka Velike Britanije, treba uspostaviti carinsku kontrolu – to je Londonu bilo neprihvatljivo, jer bi simbolički bilo shvaćeno kao da je London odustao od Sjeverne Irske.
Konzervatvci misle da je ostanak u carinskoj uniji izdaja birača
Sjetite se, May je na vlasti zahvaljujući koaliciji konzervativaca i sjevernoirske unionističke stranke DUP. No, ako carina ne smije biti između Sjeverne Irske i Velike Britanije – gdje će onda biti? Odgovor je jednostavan: Bruxelles je predložio da te granice uopće ne bude, i May je na to pristala. Cijeli UK ostat će u carinskoj uniji s EU, pa pregled robe na treba vršiti ni na granici s Republikom Irskom ni na moru prema Velikoj Britaniji. No, s time nisu zadovoljni tvrdolinijaši u Konzervativnoj stranci, koji misle da je i privremeni ostanak u carinskoj uniji izdaja birača – Britanija neće moći sklapati trgovinske sporazume s drugima bez suglasnosti Bruxellesa.
Neće se dogoditi Eldorado koji su zagovornici Brexita obećavali u slučaju izlaska iz Unije. Dapače, “backstop”, koji je privremeno rješenje, teoretski bi se mogao produljiti u beskonačnost, što znači da se potpuni izlazak iz EU nikad ne bi dogodio. Zato ekstremno desna European Research Group glasa protiv ovog sporazuma. May je pokušala u Bruxellesu izmijeniti uvjete “backstopa”. Nije uspjela. Oštro se protivi Dublin, koji u ovoj sagi nastupa kao puno moćniji pregovarač nego što se to sviđa engleskim nacionalistima – interese Republike Irske, članice EU, podržava svih ostalih 26 članica. Interese Velike Britanije ne podržava nitko.
Sjeverna Irska samo referendum udaljena od Republike Irske
Dugoročno, jedna od neočekivanih posljedica Brexita – ako se on na kraju dogodi – možda bude ujedinjenje irskog otoka i rješenje “irskog pitanja”. Ovako ili onako, London će morati pristati na neku vrstu specijalnog europskog režima u Sjevernoj Irskoj. Politička klima u tom kolonijalnom posjedu britanske krune bitno je drukčija od mišljenja unionističkog DUP-a, koji May drži na vlasti. Na referendumu o Brexitu 2016. Sjeverna Irska je uvjerljivo glasala za ostanak u Europskoj uniji.
Republika Irska je zadnjih desetljeća jedna od ekonomski najuspješnijih država na svijetu, za razliku od Velike Britanije koja se i dalje sporo oporavlja od krize 2008. Kad se aktualna povišena temperatura snizi, građani Sjeverne Irske – bez obzira u kakvom institucionalnom dilu bili s EU i s Ujedinjenim Kraljevstvom – vjerojatno će veću korist vidjeti od bližih veza s Dublinom, nego od utega koji nosi veza s Londonom.
A Sjeverna Irska je – nemojte to zaboraviti – samo jedan referendum udaljena od ujedinjenja s Republikom Irskom. Bi li taj referendum ikad bio raspisan, ne znamo. Ali izgledi za njegov ishod – ako se ikad dogodi – sve su jasniji. Demografija u Sjevernoj Irskoj se promijenila: već godinama tamo živi više katolika nego protestanata. Referendum bi vjerojatno doveo do ujedinjenja otoka.
Mnogi Irci zatražili su državljanstvo zemlje koja ostaje u EU
Sporazum od Velikog Petka, koji je omogućio dvojno državljanstvo, nije privukao samo Irce sa sjevera otoka, nego i brojne stanovnike Velike Britanije. Suočeni s britanskim izlaskom iz Europske unije, mnogi su se sjetili svoga djeda, bake, pradjeda ili prabake iz Irske i zatražili državljanstvo zemlje koja ostaje u Europskoj uniji. Irski konzulat u Londonu samo lani je izdao 170 tisuća pasoša novopečenim državljanima Republike Irske. Sve to naravno izluđuje engleske nacionaliste. Stara uzrečica da “Englezi sve zaboravljaju, a Irci sve pamte” (usporediva donekle s različitim odnosom prema prošlosti koji imaju Srbi i Hrvati) bila je odraz snaga moći – slaba Irska nije se mogla nositi s moćnom Britanijom – osim da joj (zlo)pamti.
Katastrofalna odluka Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europsku uniju već je promijenila temeljnu postavku – Republika Irska nije samo mala zemlja koja se nosi s moćnim susjedom, nego je mala zemlja s podrškom najvećeg zajedničkog tržišta na svijetu koja se nosi s nekoć moćnim susjedom koji danas više ni sam ne zna što hoće. Ujedinjenje Irske – iako još uvijek daleko – postaje sve manje apstraktno što se politički sistem u Londonu više grči pod posljedicama svoje samoubilačke odluke da napusti EU.
Trump i Brexit su slični, ali beskrajno različiti u posljedicama
Iz američke perspektive – pisao sam ovo iz New Yorka, dok sam čekamo objavu izvještaja specijalnog istražitelja Boba Muellera o vezama Donalda Trumpa i Rusije – britanski problemi izgledaju poznato i lako prepoznatljivo. Sve je i počelo u razmaku od samo par mjeseci – prvo je Britanija odabrala Brexit, a malo potom Amerika izabrala Trumpa. I jedno i drugo su nepotrebni udarci političkim sustavima u kojima su se dogodili, i obje odluke ozbiljno su naškodile međunarodnoj reputaciji, moći i ugledu tih zemalja.
Ali postoji veliko ograničenje usporedbi Brexita i Trumpa – oni su slični u motivaciji, ali beskrajno različiti u posljedicama. Trump je bez sumnje napravio puno štete američkoj demokraciji, normama kojima se vodi ovo društvo i američkom utjecaju u svijetu. I sve to neće biti lako obnoviti ili se vratiti na početnu poziciju jednom kad on više ne bude predsjednik.
Ali velika razlika s Brexitom leži u sljedećem: Donald Trump jednog dana više neće biti predsjednik Amerike. Brexit, ako se dogodi, ostat će odluka koja će pogoditi generacije Engleza, Velšana, Škota, Iraca i ostalih Europljana. Njegove posljedice osjećat će se desetljećima nakon mogućeg izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. I to je tragedija koja će istočnu stranu Atlantika pogoditi puno gore od zapadne.