Venezuela, razorena populizmom i socijalizmom, postaje nova Sirija

Hoće li Venezuela postati nova Sirija?

No, predsjednik Santos mogao bi se do kraja mandata, koji istječe iduće godine, ponovno suočiti s ratom – ne u svojoj Kolumbiji, nego u njenoj istočnoj susjedi. Venezuela, naftna velesila, država s većim zalihama nafte od Saudijske Arabije, u ekonomskom je kolapsu, u završnoj fazi gušenja demokracije i uvođenja diktature te na rubu građanskog rata. Zapadna hemisfera ne samo da bi mogla prestati biti mirna polovica svijeta, nego bi mogla dobiti svoju Siriju. Susjedi Venezuele boje se milijuna izbjeglica, koje bi na ekonomiju i politiku latinoameričkog svijeta imale razorniji učinak nego sirijske izbjeglice na Europu 2015. Prvo odredište bila bi im Kolumbija, ali bi se pritisak prema sjeveru osjetio sve do Ottawe i Washingtona. U tom slučaju, s Donaldom Trumpom na vlasti, bio im bog u pomoći.

Caracasom već mjesecima vlada kaos. Predsjednik Nicolas Maduro, nasljednik karizmatičnog populista Huga Cháveza, teško se održava na vlasti nakon što je izbore za Kongres prije dvije godine osvojila opozicija. Unatoč Chávezovim i Madurovim ispadima, Venezuela je zadnjih gotovo pola stoljeća bila demokratska država. No, Maduro je odlučio da je njegova vlast važnija od te tradicije, pa je sazvao izbore za ustavotvornu skupštinu, paralelno svemoćno tijelo, na kojima se natjecala samo njegova stranka. Prosvjedi protiv ovog institucionalnog nasilja prešli su na ulicu.

Više od 120 ubijenih u prosvjedima

Više od 120 ljudi ubijeno je nasred ceste samo zato što su prosvjedovali protiv Madura, oko 500 je uhapšeno iz političkih razloga. Venezuelom siju strah Sebin, tajna policija koja je učila i od Staljina i od Pinocheta, te takozvani colectivos, naoružane provladine bande na motorima koje se zalijeću u prosvjednike. U jednom trenutku provalili su čak i u Kongres. Zgradu inače čuva Nacionalna garda, pod Madurovom kontrolom. Samo su ih pustili da uđu, s bejzbol palicama i pištoljima. Dvojica zastupnika završila su s frakturom lubanje.

Ovi simptomi govore da bi Venezuela brzo i lako mogla otklizati u nasilje i građanski rat. Vide to i susjedi – Panama im je uvela vize, u strahu od izbjeglica i prelijevanja nasilja. Predsjednik Maduro, neškolovani bivši vozač autobusa, nema karizmu niti političko umijeće svoga mentora Huga Cháveza, još manje omiljenost kakvu je uživao prethodnik. Danas ga podržava tek oko četvrtine stanovništva. To je razlog zašto opozicija traži prijevremene predsjedničke izbore, ali i razlog za strah. Jer mnogi od tih 25 posto spremni su izaći na ulicu i ratovati za Madura. U zemlji od 30 milijuna stanovnika, to je formula za razoran građanski rat.

Između 17 i 28 tisuća ubojstva svake godine

S druge strane, opozicija ima sve manje kontrole nad gnjevnim prosvjednicima. Venezuela se približila trenutku u kojem bi – čak i da politički dogovor bude postignut – stotine tisuća i dalje tražile pravdu na ulici, ne slušajući svoje lidere. Još gore, riječ je o državi s najvećim brojem komada oružja po glavi stanovnika u zapadnoj hemisferi – više nego u Meksiku, gdje haraju narkokarteli, i više nego u Sjedinjenim Državama, gdje ustavne i povijesne anomalije potiču ljude da doma drže pištolj ili pušku. U zadnje vrijeme u kaotičnoj Venezueli se svake godine dogodi između 17 i 28 tisuća ubojstava. Iako je statistika očito neprecizna, i najniža brojka svrstava Venezuelu u vrh najopasnijih država na svijetu.

Maduro je, bar na papiru, najsigurniji. Osim venezuelanskih, njega i kliku od pedesetak najviših dužnosnika, čuva nekoliko tisuća pripadnika kubanske službe sigurnosti koju mu je dao Raúl Castro. Njihova ekspertiza u sijanju terora zasad igra za Madura. Ustavotvorna skupština, čiji je protupravni izbor izazvao krizu, proglasila se nadležnom ne samo za donošenje ustava, nego je razvlastila demokratski izabrani Kongres jer ga Maduro više ne kontrolira. Skupština koja donosi ili mijenja ustav trebala bi krenuti od konsenzusa da je takva promjena potrebna. U Venezueli, koja ima Chávezov ustav iz 1999. godine, tog konsenzusa nema, a izbor je bio čin političkog nasilja. Inače, i u venezuelanskoj i u hrvatskoj tradiciji ovakvo se tijelo naziva “konstituantom”, kako je Stjepan Radić zvao jedinu ustavotvornu skupštinu koja je kod nas ikad bila izabrana te koja je Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. dala kakav-takav, ali ipak prvi moderni ustav.

Fašistički model koji je želio i Tuđman

Svi zastupnici novoizabrane konstituante članovi su ili simpatizeri Madurove socijalističke partije. Opozicija je bojkotirala izbore, a čak i da je pristala na ovu šaradu, ishod ne bi bio drukčiji. Konstituanta se nije birala demokratski, nego korporativistički. Od 545 zastupnika, samo ih je desetak izabrano u gradovima, koji su uporište opozicije. Ostali su ušli kao predstavnici raznih “društvenih klasa”. Taj model, prepisan iz Mussolinijeve Italije i Francove Španjolske, znači da građani nemaju jednako pravo glasa, nego su u skupštini predstavljeni razni dijelovi društva – klasno i regionalno – pa dio ide radnicima, dio seljacima, dio državnim službenicima, dio gradovima, dio ruralnim regijama.

Taj je model, sjetit će se stariji, krajem 1990-ih u Hrvatsku htio uvesti tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. On je te društvene grupe, u retro-feudalnoj modi koja je vladala u njegovoj glavi, nazivao “stališima”. Tuđmanova smrt spriječila je njegova opunomoćenika Zlatka Canjugu u praktičnoj primjeni ovog fašističkog modela. Interpretacija društva kao skupine umjetno stvorenih stališa, a ne kao skupine pojedinaca temelj je fašizma. Ideja da se društvo u Hrvatskoj ustroji po fašističkom modelu umrla je s Tuđmanom. No, socijalistička Venezuela nije bila te sreće.

Maduru su najviše pomogli Corbyn i Trump

Jedan od rijetkih pobornika Nicolasa Madura među ozbiljnim svjetskim političarima je Jeremy Corbyn, šef britanske opozicije. U telefonskom pozivu u namještenu TV emisiju koju je, u stilu Vladimira Putina, vodio sam Maduro, vođa laburista u dužem je razgovoru na tečnom španjolskom izrazio poštovanje prema svemu što poduzima venezuelanski predsjednik i podržao ideju proleterske revolucije. Corbyn ima puno pobornika izvan Britanije i naviku da glatko pređe preko neugodnih detalja o svojim partnerima-diktatorima. Iako je podržao Madura, Corbyn je preskočio išta reći o činjenici da je Maduro jednog od vođa venezuelanske opozicije bacio u tamnicu, a drugome zabranio političko djelovanje na 15 godina.

Drugi svjetski političar koji je najviše pomogao Maduru je Donald Trump. U zadnja dva tjedna, u kojima je američki predsjednik Sjevernoj Koreji zaprijetio nuklearnim ratom, a potom javno podržao neonacističke prosvjednike koji su marširali pod Hitlerovom zastavom s kukastim križem i urlali “Židovi nas neće zamijeniti!”, možda se izgubilo što je Trump još rekao. “Za Venezuelu imamo mnogo opcija, uključujući i vojnu opciju ako bude potrebno”, zaprijetio je Trump.

Trumpova prijetnja i narativ o imperijalističkim Yankeejima

U ozbiljnoj konkurenciji mnogih problema s kojima se svaki američki predsjednik mora nositi, s razlogom se može reći da dugo nije bilo gluplje, štetnije i kontraproduktivnije izjave od ove Trumpove. U usporedbi sa svim Kimovima, Asadima, ISIS-ima – ovo je sigurno bio najveći poklon protivniku i najveći udarac savezniku. Nakon te Trumpove izjave, prestali su prosvjedi u Venezueli – ne zato što bi opozicija bila poražena, nego zato što ju je Trump idiotski svrstao u kategoriju izdajnika koji komplotiraju s neprijateljem koji planira vojnu intervenciju.

Madurova vlada je godinama, kao i Chávezova prije nje, strašila narod američkom intervencijom, prijetnjom imperijalističkih Yankeeja koji ne prežu ni od čega samo da osvoje Venezuelu i zagospodare njenim naftnim poljima. Sva ta retorika bila je budalaština, jer niti jednoj prethodnoj administraciji, a posebno onoj Georgea W. Busha i Baracka Obame, nije bilo na kraj pameti da vojno intervenira u Venezueli. Dapače, i jedan i drugi su održavali Venezuelu na životu. Venezuela i Amerika imaju hladne političke odnose, ali više od 50 posto svoje nafte Venezuela izvozi – u Ameriku. Ne samo da je Amerika najveći kupac, nego je i Venezuela za Ameriku važan dobavljač.

Od sve nafte koju Sjedinjene Države uvoze, najviše dolazi iz Kanade (38%), potom iz Saudijske Arabije (10%) i Venezuele (9%). Postoji opća, kriva pretpostavka da je Amerika životno ovisna o saudijskoj nafti. No, koliko je ovisna o njoj, jednako je ovisna o venezuelanskoj nafti. Ni jedno ni drugo nije puno, još manje nenadomjestivo, ali Venezuela nije zemlja u koju bi Amerika poslala vojsku. Trumpova prijetnja, kasnije će se saznati, nije bila spomenuta niti u jednom razgovoru s njegovim suradnicima, o Venezueli se uopće nije govorilo, a to se vidjelo i po zgroženom pogledu i nevjerici na licu ambasadorice pri UN-u Nikki Haley dok je Trump to izgovarao.

Kako je diktatura dobila privid pravednosti

Nitko u tom trenutku nije bio sretan kao dvojica lidera – Donald Trump, koji se osjećao moćno jer može nekome stvarno zaprijetiti; i Nicolas Maduro, čija su višegodišnja zastrašivanja o američkoj opasnosti prvi put – i potpuno neočekivano – dobila potvrdu. Sve je sjelo na svoje mjesto – Trump je prethodnim predsjednicima prigovarao što nisu “uzeli iračku naftu”, a sad kaže da planira rat s Venezuelom, očito da bi oteo njenu naftu. Opoziciji u Venezueli – začepljena usta. Ujedinjena socijalistička partija Venezuele nije poslala počasnu člansku kartu u Washington, ali još ima vremena.

U njihovu univerzumu, Trump je zaslužan koliko i Chávez i Maduro. Još gore, Trump je postupcima Madura, koji zemlju vodi u diktaturu, dao privid pravednosti, opravdanog otpora, koji Maduro nikako ne zaslužuje. Najgore od svega, delegitimirao je opoziciju u ključnom trenutku borbe za budućnost te velike i važne zemlje. Dodatni razlog zašto je Trumpovo “guranje” Venezuele potpuno promašeno, nalazi se svakog tjedna u katastrofalnim brojkama koje o toj državi objavljuje Economist. Samo da je to čitao, Trump bi shvatio da treba biti malo strpljiv i sve će doći na svoje. Ali on, znamo otprije, ništa ne čita.

Ljudi u redu za kruh, novac drže u vrećicama

Venezuelanski BDP pao je za 35% u zadnje četiri godine! Život u Venezueli je nepodnošljiv. Osobni dohodak koji danas prima prosječni stanovnik isti je kakav je bio 1950-ih. Država ne može plaćati račune, pa Maduro štampa novac. Inflacija ove godine je oko 950 posto! Ljudi koji stoje u redu za kruh ne nose novac u novčanicima, nego u vrećicama. Tko se uspije dočepati dolara, može ga na crnom tržištu zamijeniti za 900 puta povoljniji tečaj od službenog. Nema hrane, nema lijekova, ljudi umiru u osiromašenim bolnicama. Smrtnost rodilja je u godinu dana porasla za 70 posto jer nema lijekova. Tri četvrtine stanovništva je u zadnjih godinu dana izgubilo na kilaži, ne svojom voljom.

Umiru i životinje – pedesetak životinja u zoološkom vrtu u Caracasu uginulo je zadnjih mjeseci jer ih nisu mogli prehraniti. Oko 30 posto stanovništva prima socijalnu pomoć od vojske, ali kriterij da bi je primili nije socijalni ili ekonomski, nego politički – režim tako kupuje podršku kod najvatrenijih pobornika. Nije neobično da je Maduro tu ulogu povjerio vojsci, jer o njenoj podršci ovisi njegov opstanak – kao distributer socijalne pomoći vojska je od sigurnosnog postala politički i socijalni faktor, što je unaprijedilo njen status, a mnogim oficirima podebljalo novčanike – profiterstvo je stravična boljka svake zemlje pred kolapsom.

Još samo Putin pomaže održati režim

Maduro zna kako kupiti vojsku. Prije njega armija je imala 200 generala, danas ih ima dvije tisuće. Režim koji se na riječima zalaže za siromašne, najkorumpiraniji je u Latinskoj Americi, a tamo je konkurencija žestoka. Kolaps je doveo do procvata trgovine drogom i oružjem, problema s kojima se zemlja u prošlosti nosila bolje od susjednih država. Venezuela se sve teže zadužuje. Kina, koja je uvijek bila spremna financirati režime bez suvišnih pitanja, više ne da pare. Izgledi da svoje novce nikad više neće vidjeti postali su previsoki. Caracasu je ostalo samo jedan kreditor, onaj kojega Maduro naziva “čovjekom mira” i “najpopularnijim političarem na svijetu” – Vladimir Putin. Idućeg tjedna leti za Moskvu, koja će vjerojatno pomoći održanju režima, barem za neko vrijeme.

Kako je propala Venezuela i što iz toga možemo naučiti? Dva su je utega odvukla na dno –populizam koji se pretvorio u diktaturu i državni socijalizam koji je uništio njeno bogatstvo. Kad je populist Hugo Chávez, samoproglašeni marksist, došao na vlast na demokratskim izborima 1998. godine, iskoristio je nezapamćeno visoku cijenu nafte da proračun pretvori ne u razvojnu kasu iz koje će država osigurati budućnost, nego u kasu uzajamne pomoći. U kratkom roku, to je dobro funkcioniralo, Chávez je išao po siromaškim kvartovima i dijelio laptope i veš mašine. Socijalni programi nakratko su podigli milijune iz siromaštva, ali nisu išli dalje od toga. “Venezuela je postala država sretnih siromaha. Nije im popravio prihode, ali im je štošta poklonio. Njegova popularnost rasla je koliko i državna potrošnja”, opisao je osnovu čavizma ekonomist Eduardo Fortuny. Ekonomija se nije razvijala da te ljude prehrani kad dođu crni dani. Vidimo to danas, kad su crni dani došli.

Populizam i državni socijalizam odvukli su zemlju na dno

Ohrabren visokim cijenama nafte, Chávez je brutalno intervenirao u tržište i to je bio potez čije se kobne posljedice osjećaju do danas. Vladi je naredio da zamrzne cijene osnovnih potrepština poput kave, kruha ili ulja. Kad je venezuelanskim tvrtkama postalo neisplativo dalje proizvoditi robu koju nisu mogli prodavati po tržišnim cijenama, Chávez je jednostavno iskoristio ogromne prihode od nafte da te proizvode uveze izvana. Domaće tvrtke propadale su jedna za drugom – čak i ako bi pristale proizvoditi i prodavati po vladinim fiksnim cijenama, svejedno bi ih uništila konkurencija robe koju je vlada masovno uvozila. Chávez je tako uništio cijelu venezuelansku ekonomiju koja se nije bavila naftom. Netom prije nego što je umro 2013. Venezuela gotovo da nije proizvodila ništa osim nafte.

Kad je 2015. cijena nafte naglo pala, Venezuela više nije imala novca kojim bi plaćala uvezenu stranu robu, niti industriju koja bi proizvela domaću. Bizarna ilustracija bio je toaletni papir – u državi koja raspolaže s 18 posto svjetskih zaliha nafte nigdje nije bilo toaletnog papira. Zahvaljujući Chávezu, domaće tvornice papira davno su propale, a strani toaletni papir postao je odjednom preskup i vrlo nisko na listi prioriteta vlade koja je ostala bez petrodolara. Coca-Cola, globalno najpristunija ne-tehnološka tvrtka, koja bi pogon otvorila i vragu u dvorištu, prošle je godine zatvorila punionicu u Venezueli. U zemlji koja gotovo da leži na ekvatoru nisu mogli pronaći dovoljno šećera za svoje gazirano piće.

Porazni učinci čavizma

No, porazni učinci čavizma pogodili su i naftnu industriju, glavnu granu od koje je cijela država živjela sva ova desetljeća. Profiti i porezi koje je donosila državna naftna kompanija Chávezu nisu bili dovoljni, pa je zatražio da ona počne izravno financirati socijalističke programe koje je uveo. Šefovi naftne korporacije su ga odbili. Chávez je pobjesnio. Bio je to početak kraja uspješne Venezuele. U nastupu na državnoj televiziji, u kombinaciji Donalda Trumpa iz Apprenticea i suca Pierluigija Colline s nogometnog terena, predsjednik Venezuele je pred kamerama prozvao sedam šefova naftne kompanije.

Nakon svakog imena viknuo je “Ofsajd!”, puhnuo u zviždaljku i dao im otkaz preko televizije. Šou se svidio mnogima koji danas nemaju što jesti u Venezueli. Ljude koji su znali upravljati glavnim nacionalnim bogatstvom Chávez je zamijenio stranačkim poslušnicima. Kad se naftna kompanija idućeg dana pobunila i stupila u štrajk, otpustio je 19 tisuća (!) njenih zaposlenika, više od polovice. Ugrozio je jedinu ekonomsku granu o kojoj je njegova država ovisila.

Chavez je pokrenuo katastrofu, a račun platio njegov nesposobni nasljednik

Ako je Chávez pokrenuo ekonomsku i političku dinamiku koja je stvorila aktualnu katastrofu u Venezueli, račun je platio njegov nesposobni nasljednik Nicolas Maduro. “Jedini problem sa socijalizmom je da ti novac koji uzimaš drugima prije ili kasnije presuši”, davno je definirala britanska premijerka Margaret Thatcher. Točno to se dogodilo Nicolasu Maduru, zlosretnom Chávezovom nasljedniku. Dok je njegov prethodnik naftu prodavao za 140 dolara za barel, Madura su dopala vremena u kojima je cijena nafte bila 25 dolara po barelu.

Venezueli za kakvo-takvo funkcioniranje treba globalna cijena nafte od barem 80 dolara, po vrlo konzervativnoj procjeni Financial Timesa. Realnije je da joj treba 120 dolara da bi vratila socijalni mir i financirala sve programe koje je pokrenuo Chávez. No, nada da će se cijena nafte u skoroj budućnosti vratiti na tu razinu, čak i na 80 dolara, graniči s ludošću. “Shale revolution”, revolucija iz škriljevca, koja je prije sedam-osam godina krenula iz Sjedinjenih Država, pokazala se dovoljno otpornom da je porazila čak i svemoćni kartel OPEC, kojemu pripada Venezuela. Na vrhuncu globalne cijene nafte, negdje oko 2013. godine, u Saudijskoj Arabiji zaključili su da je američki izazov s novim izvorima i tehnologijama za proizvodnju dovoljno bezobrazan da je zaslužio da ga se sasiječe u korijenu.

Uništila ih je niska cijena nafte

Barem je tako izgledalo iz Rijada. Taman negdje kad je Hugo Chávez umro, Saudija je 2014. na 2015. povela globalni rat protiv “shale oila” tako da je dogovorila s Venezuelom i drugim partnerima iz OPEC-a da maksimalno povećaju proizvodnju. Logika je bila sljedeća: ako OPEC sruši cijenu nafte (a srušio ju je za 75 posto, na jedva 25 dolara po barelu), onda će proizvodnja iz netradicionalnih izvora poput američkog škriljevca postati preskupa, jer će komplicirani postupak da se dođe do te nafte odjednom biti skuplji nego što je vrijednost nafte koja je iz njega proizvedena. Ekonomski to zvuči logično.

Ali nije bilo, zato što Saudijci nisu prepoznali pravu prirodu “shale oila”, čija proizvodnja nimalo nije slična klasičnim naftnim bušotinama. Shale je kombinacija puno malih biznisa – lako se zatvori, ali još lakše ponovno pokrene. Sve u svemu, neusporedivo fleksibilnije nego što su Saudijci pretpostavljali iz svog iskustva državno sponzoriranih izvora u koje se ulažu milijuni, koji onda izdašno nadoknađuju investiciju kroz desetljeće ili dva. Krajem prošle godine, nakon više od 12 mjeseci rekordno niskih cijena koje nisu uništile protivnika, samo smanjile prihode OPEC-a, kartel se okupio potpomognut Rusijom, koja nije u OPEC-u, ali više nije mogla trpjeti saudijske eksperimente.

U okolnostima prekompliciranima da bih sad u njih ulazio, a koje imaju veze s iranskim nuklearnim programom, ratom u Siriji i sunitsko-šijitskim rivalstvom, dogovoreno je da se proizvodne kvote skrešu kako bi se cijena nafte vratila u normalu. I doista, ona je skočila, ali je s 30 dolara po barelu skočila na 50 dolara, a ne na 100 dolara, čemu su se nadali u OPEC-u. Zašto? Zato što je skok cijene potaknuo nove investicije u shale oil u Americi, koji je isplativiji na 50 nego na 30 dolara. Višak proizvodnje u Americi srušio je cijenu i tako je krug zatvoren. Saudijska Arabija pokušala je uništiti shale niskim cijenama, ali sama ih nije mogla predugo izdržati. Kad je podigla cijenu, oživjela je shale i opet smo na početku.

‘Prokletstvo prirodnih resursa’

Što ovo znači za Venezuelu? Jednom riječju – prokletstvo. Zahvaljujući eksperimentu u socijalističkoj revoluciji, venezuelanska ekonomija danas je gotovo potpuno ovisna o nafti, i treba joj cijena od barem 80 – a realno 120 – dolara da normalno funkcionira. To se neće dogoditi u skoroj budućnosti. Venezuelanski ministar energetike Juan Pablo Pérez Alfonzo rekao je 1976. godine, kad je njegova država bila pojam uspjeha i stabilnosti, da je “nafta đavolji izmet”.

“Za deset godina, za dvadeset godina, vidjet ćete, nafta će nas uništiti.” Stručnjaci su na njegovoj definiciji razvili teoriju o takozvanom “prokletstvu prirodnih resursa” (natural resource curse), koja kaže da države čije ekonomije ovise samo o prirodnim resursima, poput Katara, Rusije ili Saudijske Arabije, unatoč bogatstvu koje na njima zarade, završe kao slabije razvijene i neuspješnije od onih koje ekonomiju razvijaju diversificiranije. Da bi ostvarila prosperitet, ekonomija koja ovisi o nafti angažira vrlo mali broj građana – u venezuelanskoj naftnoj industriji sudjeluje par desetaka tisuća ljudi, od 30 milijuna njenih stanovnika. Za razliku od toga, ekonomije koje ovise o sofisticiranim tehnologijama – poput Amerike i Japana, ili o poljoprivredi – poput nekih europskih i latinoameričkih – ili čak o turizmu – poput Hrvatske – imaju sigurnije ekonomske izglede i mogu izgraditi pravednija i stabilnija društva.

Distribucija bogatstva u zemlji gdje u ekonomskoj aktivnosti sudjeluju mnogi efikasnija je i često pravednija nego u onoj u kojoj ekonomiju nose malobrojni. Pa ipak, ma koliko nepravedni, ni Katar ni Emirati ni Saudijska Arabija neće propasti. Jer za propast treba još jedan sastojak – neodgovorno upravljanje ekonomijom. Jedina bogata zemlja koja je u zadnje doba uspjela samu sebe dovesti do ruba raspada je socijalistička Venezuela. Jedan latinoamerički diplomat svisoka je dao dosta dobru definiciju te države: “Ako je Chávezova Venezuela bila karikatura Castrove Kube, onda je Madurova Venezuela karikatura te karikature”. Jedini problem je što za trideset milijuna ljudi u Venezueli ta karikatura nije nimalo smiješna.