Svaki put kad čovjek pomisli da ne može gore, stvarnost ga grubo demantira. Tako smo nakon onih užasa u okolici Knina od neki dan, sada dobili tenk ispred Marakane, koji je navodno korišten u napadima na Vukovar. Ovdje čak nije ni bitno je li to doslovno točno, bitna je poruka. Jedan od najgorih zločina ovih ratova iz devedesetih napravljen je s opsadom i sistematskim ubijanjem Vukovara i apsolutno je poražavajuće da postoje ljudi koji su u stanju takvo nešto glorificirati. Oni postoje isključivo iz razloga što se niti u Srbiji, niti u Bosni i Hercegovini, ali po svemu sudeći, nažalost niti u Hrvatskoj, nije desila katarza i iskreno suočavanje s onim što se radilo u ratu i s posljedicama koje je proizveo.
Ne treba biti puno pametan pa zaključiti kako je rapidan porast nacionalističkog skandiranja i ponašanja na jugoslavenskim stadionima u drugoj polovici osamdesetih predstavljao uvertiru u ratne narative i navikavao javnost na tu vrstu diskursa. Još od onog neodigranog derbija između Dinama i Crvene Zvezde iz svibnja 1990., koji se i danas lažno predstavlja kao početak Domovinskog rata, unatoč činjenici da je odigrana još čitava jedna sezona jugo-lige i utakmica između ta dva rivala na Maksimiru koja je završila 3:2 za Dinamo, godinu i pet dana nakon nereda, ovdašnja društva egzistiraju na ratničkoj mitologiji vezanoj uz navijački pokret.
Dokad ćemo na tribinama gledati simboličke ratove?
Isto vrijedi i za prekid utakmice između Hajduka i Partizana na Poljudu te paljenje jugoslavenske zastave, kao i za manifestaciju nacionalnog jedinstva na utakmici Hajduka i Dinama na Poljudu, zatim i za nacionalističko navijanje Delija na utakmici finala Kupa prvaka u Bariju, ali i za otvoreno političko svrstavanje Torcide uz Hrvatski blok u utakmici kupa s Dinamom, na kojoj je pukom srećom izbjegnuto veće stradanje, kao i za manje razvikane, no itekako zabilježene i zapamćene utakmice. Nogomet, odnosno navijačka kultura jeste predstavljala i još uvijek predstavlja ono što u društvu itekako postoji, ali se gura pod tepih.
To je u ovom slučaju izraziti nacionalizam, koji se nalazi u temeljima ovdašnjih postratnih društava i s kojim niti jedna politika koja je imala realnu moć, nije htjela ili pak nije imala snage raskrstiti. Da to nije tako, ne bi se i dalje vodili isti verbalni ratovi na tribinama, i to skoro tri desetljeća nakon raspada zajedničke države i lige, te skoro četvrt stoljeća nakon okončanja rata. Nevjerojatno je to da Crvena zvezda igra protiv švicarskog kluba, a navijači, očito uz blagoslov kluba i gradskih te državnih vlasti imaju potrebu biti potpuno amoralni i simbolički ratovati s Hrvatskom. Jednako kao što je potpuno nevjerojatno da se na utakmicama HNL-a redovito čuje skandiranje ‘Ubij Srbina’.
Nitko se neće sjećati vremena kad smo nogomet gledali zbog zabave
Postoje naravno mnogi skloni relativitaciji ovakvih stvari i pojava i mitologizaciji navijačkog pokreta, koji već godinama govore da je to skandiranje dio folklora i da ga ne treba uzimati zaozbiljno. O tome koliko je to tako odlično svjedoče napadi od neki dan. No, dodatno ćemo se uvjeriti koliko i sami zagovaratelji te teorije u nju realno ne vjeruju, kad se ovih dana pokaže da tenk jednostavno smatraju provokacijom, a ne dijelom folklora.
Užasno je tužno i besmisleno da nismo u stanju izgraditi normalan civilni život i ostaviti ratnu retoriku iza sebe, samo što se to ne događa po inerciji, nego planskom odlukom politike da to ne omogući. Dok god su ljudi opterećeni nacionalizmom i ratom, možete donositi zakone kakve hoćete, uništavati industriju, otimati javne prostore, izglasavati prostorne planove koji vam odgovaraju, zapošljavati po stranačkoj liniji i sl. Najgore od svega je što značajan dio ljudi to još uvijek ne vidi. Druga tužna posljedica je ta da predivna igra koju smo nazvali nogomet, stalno ostaje u drugom planu i uskoro se više nitko neće sjećati vremena kad smo ga gledali isključivo radi sporta, zabave i lijepih emocija. Ne postoji na kraju bolji način da zaključim ovaj tekst, od ovoga: Vodite ljubav, a ne rat.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Do kada će nogomet biti izgovor za nacionalizam i hoćemo li konačno krenuti dalje?
Nogomet, odnosno navijačka kultura predstavlja ono što u društvu itekako postoji, ali se gura pod tepih
Užasno je tužno i besmisleno da nismo u stanju izgraditi normalan civilni život i ostaviti ratnu retoriku iza sebe, samo što se to ne događa po inerciji, nego planskom odlukom politike da to ne omogući.
Svaki put kad čovjek pomisli da ne može gore, stvarnost ga grubo demantira. Tako smo nakon onih užasa u okolici Knina od neki dan, sada dobili tenk ispred Marakane, koji je navodno korišten u napadima na Vukovar. Ovdje čak nije ni bitno je li to doslovno točno, bitna je poruka. Jedan od najgorih zločina ovih ratova iz devedesetih napravljen je s opsadom i sistematskim ubijanjem Vukovara i apsolutno je poražavajuće da postoje ljudi koji su u stanju takvo nešto glorificirati. Oni postoje isključivo iz razloga što se niti u Srbiji, niti u Bosni i Hercegovini, ali po svemu sudeći, nažalost niti u Hrvatskoj, nije desila katarza i iskreno suočavanje s onim što se radilo u ratu i s posljedicama koje je proizveo.
Ne treba biti puno pametan pa zaključiti kako je rapidan porast nacionalističkog skandiranja i ponašanja na jugoslavenskim stadionima u drugoj polovici osamdesetih predstavljao uvertiru u ratne narative i navikavao javnost na tu vrstu diskursa. Još od onog neodigranog derbija između Dinama i Crvene Zvezde iz svibnja 1990., koji se i danas lažno predstavlja kao početak Domovinskog rata, unatoč činjenici da je odigrana još čitava jedna sezona jugo-lige i utakmica između ta dva rivala na Maksimiru koja je završila 3:2 za Dinamo, godinu i pet dana nakon nereda, ovdašnja društva egzistiraju na ratničkoj mitologiji vezanoj uz navijački pokret.
Dokad ćemo na tribinama gledati simboličke ratove?
Isto vrijedi i za prekid utakmice između Hajduka i Partizana na Poljudu te paljenje jugoslavenske zastave, kao i za manifestaciju nacionalnog jedinstva na utakmici Hajduka i Dinama na Poljudu, zatim i za nacionalističko navijanje Delija na utakmici finala Kupa prvaka u Bariju, ali i za otvoreno političko svrstavanje Torcide uz Hrvatski blok u utakmici kupa s Dinamom, na kojoj je pukom srećom izbjegnuto veće stradanje, kao i za manje razvikane, no itekako zabilježene i zapamćene utakmice. Nogomet, odnosno navijačka kultura jeste predstavljala i još uvijek predstavlja ono što u društvu itekako postoji, ali se gura pod tepih.
To je u ovom slučaju izraziti nacionalizam, koji se nalazi u temeljima ovdašnjih postratnih društava i s kojim niti jedna politika koja je imala realnu moć, nije htjela ili pak nije imala snage raskrstiti. Da to nije tako, ne bi se i dalje vodili isti verbalni ratovi na tribinama, i to skoro tri desetljeća nakon raspada zajedničke države i lige, te skoro četvrt stoljeća nakon okončanja rata. Nevjerojatno je to da Crvena zvezda igra protiv švicarskog kluba, a navijači, očito uz blagoslov kluba i gradskih te državnih vlasti imaju potrebu biti potpuno amoralni i simbolički ratovati s Hrvatskom. Jednako kao što je potpuno nevjerojatno da se na utakmicama HNL-a redovito čuje skandiranje ‘Ubij Srbina’.
Nitko se neće sjećati vremena kad smo nogomet gledali zbog zabave
Postoje naravno mnogi skloni relativitaciji ovakvih stvari i pojava i mitologizaciji navijačkog pokreta, koji već godinama govore da je to skandiranje dio folklora i da ga ne treba uzimati zaozbiljno. O tome koliko je to tako odlično svjedoče napadi od neki dan. No, dodatno ćemo se uvjeriti koliko i sami zagovaratelji te teorije u nju realno ne vjeruju, kad se ovih dana pokaže da tenk jednostavno smatraju provokacijom, a ne dijelom folklora.
Užasno je tužno i besmisleno da nismo u stanju izgraditi normalan civilni život i ostaviti ratnu retoriku iza sebe, samo što se to ne događa po inerciji, nego planskom odlukom politike da to ne omogući. Dok god su ljudi opterećeni nacionalizmom i ratom, možete donositi zakone kakve hoćete, uništavati industriju, otimati javne prostore, izglasavati prostorne planove koji vam odgovaraju, zapošljavati po stranačkoj liniji i sl. Najgore od svega je što značajan dio ljudi to još uvijek ne vidi. Druga tužna posljedica je ta da predivna igra koju smo nazvali nogomet, stalno ostaje u drugom planu i uskoro se više nitko neće sjećati vremena kad smo ga gledali isključivo radi sporta, zabave i lijepih emocija. Ne postoji na kraju bolji način da zaključim ovaj tekst, od ovoga: Vodite ljubav, a ne rat.