Imenovali su sutkinju za dužnost za koju se uopće nije prijavila

Unatoč deklarativnim opredjeljenjima i lijepo zamišljenim institucionalnim rješenjima mnogo toga navodi na zaključak da hrvatsko pravosuđe ne funkcionira dobro. Ako bi bila provedena anketa, osobito ako bi se u obzir uzela i stajališta građana koji pred našim sudovima ni tijekom više desetljeća ne uspijevaju riješiti ostavinske probleme i odštetne zahtjeve, ocjene bi vjerojatno bile poražavajuće.

Ako bi se analizirala sudska praksa koja pokazuje da se na višegodišnji zatvor osuđuje osoba koja je uzgajala marihuanu za potrebe vlastitog liječenja, a na društveno koristan rad osuđuje se osoba kod koje su pronađene velike količine teških droga, vaga i znatan iznos novca, onda bi se skupili brojni dodatni razlozi za negativnu ocjenu.

Sjetimo li se slučaja kad je DSV kandidatkinju imenovalo na dužnosti za koju se ona uopće nije kandidirala, povećava se broj razloga za negativnu ocjenu rada pravosuđa. Neriješeni mnogi veliki, javno eksponirani slučajevi u kojima je riječ o korupciji i malverzacijama javnim novcem, zasigurno ne služe na čast našem pravosuđu.

Koliko je uopće sudaca razriješeno zbog lošeg rada?

Prema elementarnom osjećaju za pravdu, mnogi bi građani mogli zaključiti da je u Hrvatskoj zasigurno mnogo sudaca razriješeno zbog takvoga stanja. No, posljednjih desetak godina tek je nekoliko sudaca razriješeno sudačke dužnosti zbog nesavjesnog obavljanja sudačkoga posla. Mnogo je slučajeva da je odluka o razrješenju sudačke dužnosti preinačena u uvjetnu, prema kojoj sudac ostaje na svojoj dužnosti ako u određenom roku, tijekom jedne ili dvije godine, ne ponovi nijedno djelo zbog kojeg je sankcioniran.

Nešto učestalija kazna je oduzimanje određenog postotka mjesečne plaće – 10 do 30 posto – na određeno razdoblje, najduže godinu dana. Tako je, primjerice, utvrđeno da je jedan sudac neuredno postupao u 124 taksativno navedena predmeta i za to je osuđen tako da mu se šest mjeseci oduzima jedna trećina mjesečne plaće.

Jedni drugima dosuđuju gigantske naknade za duševne boli

Naravno, članovi DSV-a će podsjetiti da oni nisu nadležni za pokretanje stegovnih postupaka, nego da je to zadaća predsjednika sudova. Oni, dakle, postupke pokreću tek kad to od njih bude zatraženo. Ali u nekoliko slučajeva DSV nije donijelo konačne odluke ni mnogo godina nakon što je postupak počeo. Nekolicini sudaca, koji su privremeno udaljeni od sudačke dužnosti, već desetak godina se svaka tri mjeseca produžuje odluka o privremenom udaljenju s dužnosti.

To znači da ti suci primaju plaću, a ne rade. Pretpostavljam da im se sudi u redovitim sudskim postupcima, a nitko od nadležnih nije smatrao da njihovi kolege nesavjesno obavljaju sudačku dužnost ne donoseći presudu u razumnom roku.

Za razliku od suđenja sucima koja traju dugo i u kojima su presude u najvećem broju slučajeva blage, suđenje onima koji su se ogriješili o suce odvijaju se brzo, a kazne su drastične. Desecima i stotinama tisuća kuna naplaćuju se duševne boli sudaca koje su novinari uvrijedili prozivajući ih zbog njihovog nezadovoljavajućeg rada. Moralna i materijalna šteta koju suci nanesu građanima zbog nepravodobnih presuda i neuredno obavljenog posla naplaćuje se od države, dakle, od samih građana.

Zašto Udruga sudaca šuti na eklatantne primjere zlouporabe?

Od institucije kakva je Udruga hrvatskih sudaca laik bi mogao očekivati da će ona javno reći nešto nepristrano i u takvim slučajevima kad suci jedni drugima dosuđuju velike odštete. Od te udruge to bi se moglo očekivati s obzirom na odredbu članka 7. njezina Statuta u kojoj stoji da je njezin cilj “promicanje i dosljedno poštivanje ustavnosti i zakonitosti kao vrhunskih pravnih i etičkih vrednota građanskog društva, te jačanje Republike Hrvatske kao pravne države”.

Dakle, još jedno snažno deklarativno opredjeljenje za neovisnost sudstva i za pravnu državu. No, o slučajevima za koje bi se opravdano moglo pretpostaviti da su primjeri pristranog postupanja sudaca i da bi se mogli smatrati zloupotrebom položaja s ciljem promicanja cehovskih sudačkih interesa, Udruga sudaca šuti. Ponaša se kao da takve pojave ne ukazuju na moguće nepoštivanje načela pravne države.

Ni kolegama sucima ne toleriraju kad izađu s kritikama u javnost

No, usporedno s prešućivanjem jedne odredbe svog Statuta, Udruga hrvatskih sudaca je vrlo glasna u pozivanju na drugu odredbu. Riječ je o članku 8., alineji 4. Statuta koja kao zadaću Udruge hrvatskih sudaca propisuje “suprotstavljanje svakom nezakonitom pozivanju na odgovornost sudaca zbog obavljanja sudačke dužnosti”. A nezakonito je svako javno prozivanje sudaca. O radu sudaca mogu suditi više sudske instancije i DSV. Čak se ni kolegama sucima ne tolerira javno iznošenje mišljenja s kojima se organizirana struka ne slaže.

Sudac Mislav Kolakušić je javno iznio sumnje u zakonitost postupanja sudaca trgovačkih sudova, ukazujući na to da pojedine odluke tih sudova “nemaju veze ni s činjenicama ni sa pravom”. Isto tako je upozorio na pojavu da isti sudac istoj pravnoj osobi sudi desetak-petnaestak puta donoseći uvijek jednako sporne presude u korist te osobe, a da se to ne problematizira i ne procesuira.

Što uopće stvara toliko negativnu sliku hrvatskog pravosuđa

Udruga hrvatskih sudaca izjavila je da “odbacuje takve izjave i osobne stavove, uz napomenu da svako neosnovano i proizvoljno prozivanje sudaca na korupciju u javnosti stvara izrazito negativnu sliku o sudovima te predstavlja nedopušten pritisak na suce i njihovo obnašanje sudačke dužnosti”. Zanimljivo je da čak ni upozorenja kolege suca nisu potaknuli Udrugu hrvatskih sudaca na poziv da se njegove tvrdnje provjere. Njih više zabrinjava negativna javna slika o sudovima nego činjenice koje ukazuju na stvarno zabrinjavajuće stanje pravosuđa.

Ukratko, u Hrvatskoj je stvoren dojam da pravosudne institucije postoje zbog sudaca. A svrha postojanja i tih institucija i sudaca trebala bi biti pravna sigurnost građana i zajamčena ravnopravnost svih pred zakonom. Načini postupanja hrvatskih sudova, nažalost, pokazuju da suci drukčije sude svojim kolegama nego ostalim građanima. Takvo stanje ukazuje na potrebu pokretanja javne rasprave o hrvatskom pravosuđu.

Zemlja u kojoj se sve to događa može postati karikatura demokracije

Potreba za tom raspravom je sve urgentnija i s obzirom na to da su u posljednje vrijeme u Hrvatskoj sve učestaliji slučajevi suzbijanja slobode javne riječi i slobode umjetničkog stvaranja. I hrvatsko pravosuđe je pridonijelo tom pogoršanju društvene klime i ugrožavanju demokracije, kažnjavajući satiru i sankcionirajući čak i one istraživačke novinare čije nalaze su sudovi nakon mnogo godina potvrdili kao točne.

Dugoročno je neodrživa svaka izvršna vlast koja svoje postupke argumentira samo pukom činjenicom postojanja parlamentarne većine jer time nerijetko provodi nasilje nad zdravim razumom. Sudska vlast koja takvoj izvršnoj vlasti podilazi kažnjavajući satiru i pristajući na procesuiranje novinara koji se bune protiv cenzure u državnim medijima ubrzo bi mogla postati karikatura autonomnog sudstva kao što bi država u kojoj se takvo što događa mogla postati karikatura demokracije.