Hrvatska je već godinama u toliko očiglednoj dubokoj političko vrijednosnoj depresiji, da se tim osjećajem nacionalne manje vrijednosti objašnjava i masovno iseljavanje, i nezainteresiranost mlađih naraštaja za politiku, i općenito loša percepcija građana o vlastitoj zemlji, i uvjerenje većine Hrvata da Hrvatska neprekidno ide u krivom smjeru.
Na stranu sad činjenica da stvari zapravo nisu tako strašne kako izgledaju; korupcija jest visoka i premrežuje skoro cijelu zemlju, ali sigurno nije najviša u Europskoj uniji; realna kupovna moć u jednom je dijelu zemlje znatno viša od statističkih podataka zbog udjela sive ekonomije u turističkom prihodu, a infrastrukturni životni troškovi (stanovanje, zdravstvo) i dalje su neusporedivo niži nego na Zapadu.
Političari nam jesu prilično ridikulozni, ali u konkurenciji raznih Orbana i Salvinija, da ne govorimo o Berlusconiju, možda ipak nisu najpokvareniji u Europi.
No, hrvatskim javnim prostorom već godinama vlada histerija loših osjećaja i prilično mazohističkog stalnog samoponižavanja, koja je, uz niz drugih razloga, uvjetovana nepostojanjem bilo kakvih političkih paradigmi, dovoljno privlačnih da bi mobilizirale barem relativnu većinu građana.
Tri paradigme koje su bile pokretači društvenih promjena
U prethodnim su desetljećima u Hrvatskoj postojale najmanje tri sasvim jasne političke paradigme, koje su služile kao pokretači velikih društvenih promjena.
Prvo je početkom devedesetih Franjo Tuđman artikulirao masovno raspoloženje prema demokraciji, afirmaciji nacionalnog (i vjerskog) i kapitalizmu, u paradigmu borbe za samostalnu nacionalnu državu.
Ta je paradigma bila toliko snažna, da je na referendumu o neovisnosti u proljeće 1990. godine oko devedeset posto građana glasovalo za neovisnost.
Još je važnije što je paradigma nacionalne države zapravo omogućila Hrvatskoj da pobijedi u Domovinskom ratu, jer su skoro svi građani, i u onim najgorim jesenskim i zimskim mjesecima 1991. godine zaista vjerovali u pobjedu, koliko se god to moglo činiti iracionalnim. No, zapravo se radilo o tipičnom primjeru pobjede jače nacionalne volje, koja je spremna mnogošto izdržati kako bi realizirala svoj cilj.
Detuđmanizacija kao prirodna, druga paradigma u RH
Zbog groznih političkih i ekonomskih zloporaba vlasti, koje su se dogodile u vrijeme Tuđmanova režima i uz Tuđmanov blagoslov ili na njegovu zapovijed, detuđmanizacija se nametnula kao prirodna, druga opće prihvaćena, političko vrijednosna paradigma u Republici Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Teren za paradigmu detuđmanizacije pripremili su velikim dijelom mediji, od Radija 101 i Ferala, do Globusa i Jutarnjeg lista, da bi detuđmanizaciju realizirali Ivica Račan i Dražen Budiša, koji su simbolizirali stvarno povijesno pomirenje bivših komunista i bivših nacionalističkih disidenata.
Milanović je propustio artikulirati paradigmu nove Hrvatske
I ta je paradigma bila masovno prihvaćena, o čemu svjedoči uvjerljivi trijumf Račana, Budiše i njihovih partnera na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine.
Treća je hrvatska općepolitička paradigma bila nešto kompleksnija. Ona je obuhvaćala potrošačku euforiju iz sredine dvijetisućitih godina, skupa s idejom pridruživanja Europskoj Uniji. Ta se paradigma, koju je simbolizirao i politički iznio Ivo Sanader, raspala prvo Velikom krizom krajem 2008. godine, a zatim i otkrićima o Sanaderovoj dobro umreženoj, paralelnoj, duboko kriminalnoj državi.
Zoran Milanović relativno je lako pobijedio na izborima 2011. i zbog duboke kompromitiranosti Sanaderova HDZ-a, kao i zbog vitalnosti ondašnjeg SDP-a i zbog vlastite snažne osobnosti. No, Milanović nije artikulirao paradigmu neke nove Hrvatske: možda se tada smatralo kako hrvatski kraj povijesti nastupa ulaskom u Europsku Uniju. Danas je, međutim, jasno da ona Europska unija i onaj Zapad od prije šest godina više ne postoje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostali su samo bolje ili lošije organizirani populistički projekti
U novije vrijeme jedina konzistentna politička paradigma, koja se javlja u Hrvatskoj, jest nažalost ona o povijesnom revizionizmu i pozitivnom prevrednovanju NDH.
Sve su drugo bolje ili lošije organizirani populistički projekti, bilo katolički ili prosvjedni: između Željke Markić i Živog zida ustvari nema puno bitnih razlika.
Središnje političke stranke, poput HDZ-a i IDS-a (koji je HDZ u Istri), bave se isključivo tehnologijom vlasti, a njihovi partneri, poput Bandićeve stranke ili HNS-a, igranjem na širokom terenu političke korupcije.
Liberalna je ljevica pak iz dana u dan sve irelevantnija. U hrvatskom političkom prostoru već godinama ne postoji niti najmanji skup modernih političkih ideja i vrijednosti, koje bi mogle prerasti u nacionalno dominantnu političku paradigmu.
Stoga je logično da Hrvatska živi u potpunom političkom vakuumu, koji građane udaljava od interesa za javne poslove i koji im samu državu čini pomalo antipatičnom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dobili smo u ratu, uveli kapitalizam, obavili detuđmanizaciju, ušli u EU. I onda se raspali
Na političkoj sceni nitko ne uspijeva predstaviti paradigmu koja bi pokrenula društvene promjene. I to je najveći problem
U hrvatskom političkom prostoru već godinama ne postoji niti najmanji skup modernih političkih ideja i vrijednosti, koje bi mogle prerasti u nacionalno dominantnu političku paradigmu. Stoga je logično da Hrvatska živi u potpunom političkom vakuumu, koji građane udaljava od interesa za javne poslove i koji im samu državu čini pomalo antipatičnom.
Hrvatska je već godinama u toliko očiglednoj dubokoj političko vrijednosnoj depresiji, da se tim osjećajem nacionalne manje vrijednosti objašnjava i masovno iseljavanje, i nezainteresiranost mlađih naraštaja za politiku, i općenito loša percepcija građana o vlastitoj zemlji, i uvjerenje većine Hrvata da Hrvatska neprekidno ide u krivom smjeru.
Na stranu sad činjenica da stvari zapravo nisu tako strašne kako izgledaju; korupcija jest visoka i premrežuje skoro cijelu zemlju, ali sigurno nije najviša u Europskoj uniji; realna kupovna moć u jednom je dijelu zemlje znatno viša od statističkih podataka zbog udjela sive ekonomije u turističkom prihodu, a infrastrukturni životni troškovi (stanovanje, zdravstvo) i dalje su neusporedivo niži nego na Zapadu.
Političari nam jesu prilično ridikulozni, ali u konkurenciji raznih Orbana i Salvinija, da ne govorimo o Berlusconiju, možda ipak nisu najpokvareniji u Europi.
No, hrvatskim javnim prostorom već godinama vlada histerija loših osjećaja i prilično mazohističkog stalnog samoponižavanja, koja je, uz niz drugih razloga, uvjetovana nepostojanjem bilo kakvih političkih paradigmi, dovoljno privlačnih da bi mobilizirale barem relativnu većinu građana.
Tri paradigme koje su bile pokretači društvenih promjena
U prethodnim su desetljećima u Hrvatskoj postojale najmanje tri sasvim jasne političke paradigme, koje su služile kao pokretači velikih društvenih promjena.
Prvo je početkom devedesetih Franjo Tuđman artikulirao masovno raspoloženje prema demokraciji, afirmaciji nacionalnog (i vjerskog) i kapitalizmu, u paradigmu borbe za samostalnu nacionalnu državu.
Ta je paradigma bila toliko snažna, da je na referendumu o neovisnosti u proljeće 1990. godine oko devedeset posto građana glasovalo za neovisnost.
Još je važnije što je paradigma nacionalne države zapravo omogućila Hrvatskoj da pobijedi u Domovinskom ratu, jer su skoro svi građani, i u onim najgorim jesenskim i zimskim mjesecima 1991. godine zaista vjerovali u pobjedu, koliko se god to moglo činiti iracionalnim. No, zapravo se radilo o tipičnom primjeru pobjede jače nacionalne volje, koja je spremna mnogošto izdržati kako bi realizirala svoj cilj.
Detuđmanizacija kao prirodna, druga paradigma u RH
Zbog groznih političkih i ekonomskih zloporaba vlasti, koje su se dogodile u vrijeme Tuđmanova režima i uz Tuđmanov blagoslov ili na njegovu zapovijed, detuđmanizacija se nametnula kao prirodna, druga opće prihvaćena, političko vrijednosna paradigma u Republici Hrvatskoj.
Teren za paradigmu detuđmanizacije pripremili su velikim dijelom mediji, od Radija 101 i Ferala, do Globusa i Jutarnjeg lista, da bi detuđmanizaciju realizirali Ivica Račan i Dražen Budiša, koji su simbolizirali stvarno povijesno pomirenje bivših komunista i bivših nacionalističkih disidenata.
Milanović je propustio artikulirati paradigmu nove Hrvatske
I ta je paradigma bila masovno prihvaćena, o čemu svjedoči uvjerljivi trijumf Račana, Budiše i njihovih partnera na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine.
Treća je hrvatska općepolitička paradigma bila nešto kompleksnija. Ona je obuhvaćala potrošačku euforiju iz sredine dvijetisućitih godina, skupa s idejom pridruživanja Europskoj Uniji. Ta se paradigma, koju je simbolizirao i politički iznio Ivo Sanader, raspala prvo Velikom krizom krajem 2008. godine, a zatim i otkrićima o Sanaderovoj dobro umreženoj, paralelnoj, duboko kriminalnoj državi.
Zoran Milanović relativno je lako pobijedio na izborima 2011. i zbog duboke kompromitiranosti Sanaderova HDZ-a, kao i zbog vitalnosti ondašnjeg SDP-a i zbog vlastite snažne osobnosti. No, Milanović nije artikulirao paradigmu neke nove Hrvatske: možda se tada smatralo kako hrvatski kraj povijesti nastupa ulaskom u Europsku Uniju. Danas je, međutim, jasno da ona Europska unija i onaj Zapad od prije šest godina više ne postoje.
Ostali su samo bolje ili lošije organizirani populistički projekti
U novije vrijeme jedina konzistentna politička paradigma, koja se javlja u Hrvatskoj, jest nažalost ona o povijesnom revizionizmu i pozitivnom prevrednovanju NDH.
Sve su drugo bolje ili lošije organizirani populistički projekti, bilo katolički ili prosvjedni: između Željke Markić i Živog zida ustvari nema puno bitnih razlika.
Središnje političke stranke, poput HDZ-a i IDS-a (koji je HDZ u Istri), bave se isključivo tehnologijom vlasti, a njihovi partneri, poput Bandićeve stranke ili HNS-a, igranjem na širokom terenu političke korupcije.
Liberalna je ljevica pak iz dana u dan sve irelevantnija. U hrvatskom političkom prostoru već godinama ne postoji niti najmanji skup modernih političkih ideja i vrijednosti, koje bi mogle prerasti u nacionalno dominantnu političku paradigmu.
Stoga je logično da Hrvatska živi u potpunom političkom vakuumu, koji građane udaljava od interesa za javne poslove i koji im samu državu čini pomalo antipatičnom.