Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Profimedia, TASS
MOSCOW, RUSSIA - JANUARY 26, 2018: A ceremony to hand over the standard to the new Commander of the Federal National Guard Service's Central District, Col Gen Igor Golloyev, at the directorate of the Russian National Guard's Central District. Maxim Grigoryev/TASS, Image: 361414703, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS

Dobro, Rusija je pokazala da je još uvijek važna. Problem je što bi je to moglo uništiti

Božo Kovačević o posljedicama Putinove politike

Dobro, Rusija je pokazala da je još uvijek važna. Problem je što bi je to moglo uništiti

Božo Kovačević o posljedicama Putinove politike

MOSCOW, RUSSIA - JANUARY 26, 2018: A ceremony to hand over the standard to the new Commander of the Federal National Guard Service's Central District, Col Gen Igor Golloyev, at the directorate of the Russian National Guard's Central District. Maxim Grigoryev/TASS, Image: 361414703, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
FOTO: Profimedia, TASS

Nema sumnje, nedavno završeni izbori u Rusiji nova su i blistava pobjeda Vladimira Putina. Predsjednik Putin je u gotovo dvadeset godina na vlasti uspio ostvariti svoj osnovnu političku ideju da svijet ne smije biti unipolaran i da se Rusiju mora pitati o ključnim svjetskim problemima. Problem je što je taj cilj ostvario politikom zbog koje će mu biti teško poboljšati životni standard Rusa. Nova Putinova bitka vodit će se na polju ekonomije

Nema dvojbe, Vladimir Putin dobio je još jednu bitku. Postignuti izborni rezultat – i što se tiče izlaznosti i što se tiče osvojenog postotka glasova – iznenadio je njegov tim i, čini se, i njega samoga. Obrnuto razmjerno njegovom oduševljenju bilo je razočaranje onih na Zapadu koji su polagali nadu u to da bi ruski oligarsi, suočeni s prijetnjom moguće konfiskacije njihove imovine na Zapadu, mogli primorati Putina da se ne kandidira.

Oni pak zapadni političari, koji kao da u većoj mjeri spadaju u komediju Monty Python negoli u ozbiljnu politiku, koji su fabriciranjem neargumentiranih optužbi na račun Rusije i Putina pokušali utjecati na ruske birače da se opredijele protiv Putina, moraju sami sebi priznati da su mu pomogli u postizanju dosad nezabilježenih rezultata. Putinova pobjeda potvrđena je činjenicom da su mu se s čestitkama javili Trump, Merkel i Macron. Unatoč sankcijama koje provode i koje će, možda, biti još žešće u budućnosti, priznali su da je on suparnik koji se ne može ignorirati.

A upravo to – priznanje da je Rusija važan igrač u međunarodnim odnosima – bio je glavni vanjskopolitički cilj Putinove politike. Nakon srozavanja međunarodne uloge Rusije u vrijeme predsjednika Jeljcina i nakon državnog bankrota 1998. godine, ta je zadaća 2000. godine, kad je Putin preuzeo upravljanje Rusijom, izgledala gotovo neostvariva. Unatoč visokoj cijeni koju je Rusija platila da bi se ostvarile Putinove ideje o tome da svijet ne može biti unipolaran, to jest pod apsolutnom dominacijom Amerike, i da se Rusiju mora uvažavati u odlučivanju o ključnim svjetskim sigurnosnim pitanjima, Putin je postigao svoj ključni vanjskopolitički cilj.

Razgovor Putina i Trumpa zbog naoružanja

Pritom su gospodarski, financijski, vojni i tehnički resursi koji njemu stoje na raspolaganju neusporedivi s američkim resursima, a kamo li s udruženim resursima cijelog euroatlantskog Zapada. Utoliko je njegov uspjeh veći. Za svakog tko prati međunarodne odnose gotovo je komična optužba nekih američkih političara i analitičara koji Putinovu Rusiju optužuju za poticanje utrke u naoružanju. Amerika, zemlja koja za vojsku izdvaja gotovo 50 posto ukupnih svjetskih izdvajanja, koja ima više od 700 vojnih baza izvan svog teritorija i čiji se predsjednik u gotovo svakom istupu hvali time da već je ili da će ojačati vojni potencijal svoje zemlje, nije moralno najuvjerljiviji kritičar utrke u naoružanju.

Za razliku od dobrog dijela američkih kongresmena i senatora te velikog broja publicista, predsjednik Trump je to, čini se, shvatio. Prihvatio je i mogućnost da Rusi doista raspolažu takvim oružjem protiv kojega je američki sustav proturaketne obrane neučinkovit. Jedino time je moguće objasniti najavu da će se susresti s Putinom i da će tema biti upravo utrka u naoružanju. Time se ponavlja već više puta viđeni hladnoratovski scenarij. Kad se Amerika uvjerila da Sovjetski Savez raspolaže takvim nuklearnim arsenalom koji bi mogao uništiti Ameriku kao što Amerika raspolaže arsenalom koji bi mogao uništiti SSSR, onda su pokrenuti pregovori o ograničavanju i nadzoru taktičkog i strateškog nuklearnog naoružanja.

Očito je da je Amerika sad Rusiju shvatila ozbiljno

Kad su Amerikanci, u vrijeme prvog mandata predsjednika Busha mlađeg, najavili da će u Europi i na Aljasci instalirati antiraketne sustave, tvrdili su da taj korak nije usmjeren protiv Rusije. Isto tako su inzistirali na tome da ti sustavi ne podliježu primjeni odredaba postojećih sporazuma o nadzoru nuklearnog i raketnog naoružanja budući da je riječ u obrambenim instalacijama koje trebaju omogućiti učinkovito presretanje raketa s nuklearnim glavama a ne o ofenzivnom oružju koje bi ugrožavalo sigurnost bilo koje države. Ruska je strana upozoravala na to da svaki antiraketni obrambeni sustav može biti upotrijebljen i kao ofenzivno oružje.

Rusi su predložili da zajedno s Amerikancima grade taj sustav ako je doista usmjeren protiv Irana. Taj je prijedlog bio odbijen. Kad su vidjeli da Amerikance ne mogu privoljeti na suradnju, najavili su da će sami razvijati takve sustave koji će američki proturaketni sustav učiniti neučinkovitim i, naravno, odbili su podvrgnuti se nadzoru koji predviđaju važeći sporazumi. Administracije predsjednika Busha mlađeg i predsjednika Obame smatrale su da su ruske najave neosnovane i nastavile su u blizini ruskih granica instalirati antiraketne sustave.

Putinova poslanica koju je 1. ožujka 2018. uputio zastupnicima obaju domova ruskog parlamenta bila je dobrim dijelom posvećena pitanjima nacionalne sigurnosti. Drugi dio te poslanice bio je u jednakoj mjeri upućen domaćoj i inozemnoj javnosti. Objavom da Rusija raspolaže oružjem protiv kojega je američka antiraketna obrana neučinkovita on je, naravno, iskazao bojazan da Amerika, NATO i Zapad namjeravaju ugroziti nacionalnu sigurnost Rusije, ali je isto tako izrazio odlučnost da će se Rusija oštro suprotstaviti svakom pokušaju ostvarenja takvih namjera. Najava predsjednika Trumpa da će s Putinom razgovarati upravo o utrci u naoružanju potvrđuje da Putinove objave nisu shvaćene samo kao puke prijetnje bez pokrića.

EU bi mogla biti kolateralna žrtva njihova sukoba

No, pobjeda u još jednoj bitci, ma koliko sjajna i uvjerljiva bila, ipak ne znači da je rat završen. Obnavljanje nekih hladnoratovskih obrazaca odnosa između velikih sila – a Rusija je težila upravo tome da bude priznata kao velika sila – ipak ne znači puko ponavljanje svega što je u vrijeme Hladnoga rata obilježilo svijet. Glavni globalni suparnik Amerike danas nije Rusija, nego Kina. No, Amerika i Rusija sukobljavaju se u Europi. U kontekstu nove američko-ruske konfrontacije na europskom tlu EU bi mogla biti kolateralna žrtva ako ne bude uspješna u provedbi koncepcija o europskoj obrambenoj uniji i europskoj energetskoj uniji.

Pritom je glavnu podlogu za uspjeh američke soft power u vrijeme Hladnoga rata predstavljala činjenica da je SSSR teritorije pod svojim utjecajem držao u pokornosti primjenom vojne sile. Danas Putinova Rusija ostvaruje utjecaj na krajnje konzervativne i ksenofobne političke snage u Europi primjenom soft power, a Amerika nameće ekonomske sankcije koje nisu utemeljene u međunarodnom pravu i u sve većoj se mjeri oslanja na hard power i kad je u pitanju ostvarivanje čisto ekonomskih interesa.

Onemogućavanje ostvarivanja glavnih ciljeva

Nametanje utrke u naoružanju – čime je Reaganova administracija na koncu slomila SSSR – moglo bi za Putinovu Rusiju imati ozbiljne posljedice koje bi se, ponajprije, mogle očitovati u onemogućavanju ostvarivanja glavnih ciljeva Putinove unutrašnje politike, modernizacije gospodarstva, tehnološkog razvoja, povećanja životnog standarda, produljenja očekivanog životnog vijeka, preokretanja nepovoljnih demografskih trendova. Činjenica da je GDP per capita s 15553 dolara u 2013. godini pao na svega 8947 dolara u 2016. godini pokazuje kolika je cijena Putinove vanjske politike jačanja međunarodne uloge Rusije i nepodilaženja interesima Zapada u najbližem ruskom susjedstvu i u Siriji.

Ako tome dodamo činjenicu da je u istom razdoblju u kojem je zabilježen tako drastičan pad GDP-a povećan broj ruskih milijardera, postaje jasnije na kojim bi se pitanjima mogla početi topiti zasad rekordna podrška birača. Ozbiljni analitičari upozoravaju da bi se Putinov blještavi izborni uspjeh u razdoblju od tri godine mogao pretvoriti u ekonomsku katastrofu ako ono što se kod nas naziva bolnim reformama ne bude poduzeto u najskorijoj budućnosti.

Mogao bi se dogoditi potpuni ekonomski kolaps

Očekivanja i nade desetaka milijuna Putinovih birača mogli bi biti iznevjereni u skoroj budućnosti ako on odluči poduzeti radikalne mjere usmjerene na jačanje konkurentnosti ruske ekonomije, na daljnje smanjivanje ovisnosti o izvozu energenata i na smanjivanju utjecaja države u gospodarstvu. Ako takve mjere ne poduzme na vrijeme, u srednjoročnom razdoblju bi se mogao dogoditi ekonomski kolaps koji bi cijelu državu doveo u pitanje. Koliko je velika zabrinutost za sudbinu ruske ekonomije u slučaju da se postojeće sankcije zaoštre, pokazuju ideje ekonomskog stručnjaka, akademika i savjetnika Putinove administracije Sergeja Glazjeva.

On je, dva dana nakon predsjedničkih izbora, u jednom intervjuu iznio ideju o lansiranju ruske državne kriptovalute po ugledu na bitcoin radi smanjivanja ovisnosti ruskih banaka o međunarodnom financijskom tržištu na koje im je pristup znatno otežan. Problem s tom idejom je u tome da bi mnogi Rusi tu kriptovalutu mogli shvatiti kao pseudonovac, kao bezvrijedne bonove kojima se ništa ne može kupiti, a osobito ne nekretnine u inozemstvu ili turistički aranžmani u omiljenim ruskim destinacijama od Kine, Šri Lanke, Indonezije preko Švicarske, Francuske, Italije, Španjolske, Crne Gore i Hrvatske do Turske i Egipta.

Podsjetnik na referendum iz 1991. godine

Predsjednik Saveza poduzetnika i iznajmljivača Andrej Bunič upozorava da se samim izborima, čiji je rezultat ionako bio unaprijed poznat, nije ništa bitno promijenilo. Prerano je za zaključivanje tko je dobitnik, a tko gubitnik tih izbora koji su izgledali kao referendum o predsjedniku Putinu. No, Bunič je pomalo zloslutno podsjetio na jedan drugi referendum održan 17. ožujka 1991. godine. To je bio referendum na kojem je predsjednik Gorbačov građanima postavio pitanje jesu li za opstanak SSSR-a. „Kako znamo“, kaže, „tada je također bila iskazana jako visoka podrška. Za očuvanje Sovjetskog Saveza opredijelilo se 76,43%. Kako vidimo, čak postotci dobivenih glasova podudaraju se s ovim izborima”.

Svi znaju da je devet mjeseci poslije tog uspješno provedenog referenduma Sovjetski Savez prestao postojati. Putin je nadmoćno pobijedio, između ostalog, i zato što je stvorio dojam čovjeka koji izvršava svoja obećanja. Ključni problem njegovog novog mandata je taj što je gotovo nemoguće pomiriti obećanja o ustrajavanju na dosadašnjoj liniji vanjske politike koja vodi daljem zaoštravanju odnosa sa Zapadom i obećanja o znatnom poboljšanju životnog standarda čije ostvarenje ponajviše ovisi o normalizaciji odnosa sa Zapadom.