U radu sa sportašima liječnik mora biti i psiholog

Stoga doktor Borić ističe kako u radu sa sportašima liječnik mora biti istodobno stručnjak za ozljede, dobar poznavatelj cijele medicine, radiolog, ali i psiholog. Nije, naime, rijetkost da sportaši imaju osjećaj da je svaka, pa i najmanja bol, posljedica neke teže povrede, dok s druge strane ima onih koji kriju ili podcjenjuju ozbiljnost ozljede.

“Zbog toga je važno sagledati i psihološku dimenziju sportaša, procijeniti koliko je kod neke povrede bitan taj psihološki faktor. Sportaši ne prihvaćaju na jednaki način vijest o povredi, neki to podnose lakše, a neki vrlo teško. Najteže je tim mladim ljudima objasniti da su ozbiljno ozlijeđeni: suze sportaša najviše bole jer su iskrene. Svaki sportaš zna koliko je truda i vremena uložio u postizanje rezultata, a onda se dogodi povreda koja mu ugrožava karijeru ili ga na duže vrijeme odvoji od treninga i natjecanja”, objašnjava docent Barić.

Za oporavak sportaša je, kaže, najvažnije vrijeme, a toga sportaši uvijek imaju najmanje. “Napredak u operativnim tehnikama liječenja ozljeda utječe na skraćivanje vremena oporavka, a postoje i dodatne medicinske metode koje pomažu, na raspolaganju su injekcije plazme i matičnih stanica te suvremena fizikalna rehabilitacija. No, to nikako ne znači da se može žuriti s povratkom na teren jer to često može pogoršati ozljedu. Danas radiolog može s velikom sigurnošću procijeniti kada je liječenje ozljede dostiglo razinu koja dozvoljava povratak sportskoj aktivnosti”.

Svaki organizam ima svoje granice iznad kojih ne može

Docent Borić upozorava kako su s napretkom u sportu te željom za što boljim rezultatima učestalije ozljede sportaša. “Danas su do savršenstva dovedeni tehnički detalji, kao što su sportska oprema i rekviziti, te podloge i prostori u kojima se igra i trenira. Oni pružaju maksimalne uvjete za rad pa se sportski rezultat može poboljšavati još samo ako se ulaže u ljudsko tijelo povećavajući sposobnost, snagu i izdržljivost. A to se može postići samo kroz povećano opterećenje tijela većim brojem i intenzitetom treninga. No, svaki organizam ima svoje granice iznad kojih se ne može ići. Zbog toga je sve manje akutnih traumatskih ozljeda, kao što su, primjerice, prijelomi, jer su ih zamijenile puno kompleksnije povrede koje su posljedica prenaprezanja i preopterećenja.”

U većini sportova, objašnjava primarijus Borić, najčešće su ozljede zglobova. Obzirom na osobitosti pojedinog sporta, češće su neke specifične povrede pa tako odbojkaši i vaterpolisti, primjerice, zbog visokog položaja ruke imaju veliku predispoziciju za ozljede ramena, a zbog skokova košarkašima stradaju koljena i gležnjevi. U nogometu i skijanju pak najčešće stradaju ligamenti koljena i meniskusi. Danas su kod svih sportaša sve prisutnije ozljede kralješnice. Razlog tome je sve veće opterećenje mladih sportaša u dobi kada još koštani razvoj nije završen. Doktor Borić drži da su možda najteže ozljede ligamenata koljena jer zahtijevaju iznimno ozbiljan kirurški tretman i dugu rehabilitaciju.

Ogromna je razlika u mogućnostima dijagnostike danas i nekada

Doktor Borić ističe kako su danas goleme razlike u mogućnostima radiološke dijagnostike u odnosu na nekada, posebice u kvaliteti magnetske rezonancije od kad se pojavila osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Osnovna je razlika u tome što je slika neusporedivo kvalitetnija jer sadrži puno više detalja, a trajanje pregleda znatno je kraće. Prije je snimanje trajalo gotovo sat i pol, a danas ne više od 20 minuta po jednom zglobu”, objašnjava doktor.

“Da biste izvukli i prepoznali najsitnije detalje važna je, dakako, tehnologija kojom raspolažete jer omogućuje bolju kvalitetu slike. Ali je ipak najvažnija ljubav prema struci te znanje i iskustvo. I to ne samo radiološko znanje nego i poznavanje kliničke medicine kako biste mogli povezivati simptome i viđeno na slici. Osim toga bitno je svakom pacijentu pristupiti kao osobi, proanalizirati njegove karakteristike i specifičnosti, stanje njegovog organizma, način na koji je nastala ozljeda, … Tek kad sve to obuhvatite i proanalizirate možete doći do prave dijagnoze.”

Imao je u planu postati intervencijski radiolog

Docent Borić opredijelio se za izbor specijalizacije radiologije jer je njegov diplomski rad bio povezan s intervencijskom radiologijom te intervencijama na krvnim žilama. Ta kombinacija dijagnostike i liječenja bila je presudna u odluci da se počne baviti radiologijom. Do pred kraj specijalizacije bio je uvjeren da će se baviti intervencijskom radiologijom koja među ostalim obuhvaća stavljanje stentova u krvne žile, proširivanje suženih krvnih žila kateterima te izravno davanje lijekova u tumore i patološke promjene.

No, sudbina je htjela da se ipak opredijeli za muskuloskeletnu radiologiju kojom se s puno uspjeha bavi i danas. Doktorirao je 2011. godine na temi „Procjena i klasifikacija početnog oštećenja hrskavice koljena magnetskom rezonancijom“.

Na vodećim pozicijama u nekoliko institucija

Docent je na Katedri za radiologiju Medicinskog fakulteta u Splitu, Rijeci i Mostaru, radio je u Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, zatim u Zavodu za dječju radiologiju Klinike za dječje bolesti u Zagrebu kao vršitelj dužnosti pročelnika Zavoda te kao voditelj kliničke jedinice za muskuloskeletnu radiologiju Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju u Kliničkom bolničkom centru „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu.

Nakon toga kao voditelj odjela muskuloskeletne radiologije radi u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina, čiji je ravnatelj postao 2014. godine. Primarijus Borić predsjednik je Sportskog komiteta Europskog društva muskuloskeletne radiologije, član i edukacijskog komiteta istog društva te je predsjednik Muskuloskeletne sekcije Hrvatskog društva radiologa.

Kao predavač sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim kongresima i tečajevima, autor je poglavlja u više knjiga te preko 50 stručnih članaka u indeksiranim časopisima. Izbor za predsjednika Sportskog komiteta Europskog društva muskuloskeletne radiologije, veliko je priznanje njemu i Hrvatskoj koja ima manje od deset subspecijalista muskuloskeletne radiologiju dok ih je, primjerice, u Velikoj Britaniji više od pet stotina.

U Hrvatsku je zvao najveće stručnjake kako bi od njih učio

S obzirom na to da se prvi u nas počeo intenzivnije baviti modernom muskuloskeletnom radiologijom, doktor Borić nije baš imao prilike učiti u Hrvatskoj. Ni njegovi nekadašnji šefovi nisu od toga vidjeli pretjerane koristi pa mu nisu omogućavali edukaciju u inozemstvu. Stoga je docent Borić morao koristiti osobne veze i poznanstva kako bi unaprijedio svoja znanja. Tako je pozivao u Hrvatsku najveće stručnjake od kojih je učio te saznao što je dobro, a što nije u onome što je radio. Istodobno, bio je vrlo aktivan u Europskom društvu radiologa pa je među kolegama stekao reputaciju što mu je pomoglo osigurati dodatnu edukaciju u inozemstvu.

Njegove sposobnosti i kvalitete brzo su prepoznate pa je sve češće dobivao pozive za predavanja na simpozijima i seminarima, što je koristio kako bi se upoznao s novostima u medicini. Proces edukacije docenta Borića bio je težak i trnovit, ovisio je ponajviše o njemu samomu, ali kako sam kaže, kad se nešto voli onda se sve može. Doktor Borić najduže je boravio na usavršavanju u Švicarskoj, na klinikama u Zurichu i Baselu te u Augsburgu u Njemačkoj.

Nakon završene specijalizacije primarijus Borić opredijelio se za muskuloskeletnu radiologiju, što znači da se usredotočio na oboljenja i povrede zglobova i mišića. “Svojim sinovima u velikoj mjeri mogu zahvaliti da sam se odlučio za tu vrstu medicine jer su se oni već s 2,5 godine počeli baviti hokejom na ledu. Tako sam preko njih ušao najprije u hokej, a potom i u ostale sportove…”

Za sportske ozljede djece nerijetko su krivi roditelji

Na pitanje je li baš najbolje da se tako mala djeca počnu baviti sportskim aktivnostima, doktor Borić odgovara da je dobro da djeca počnu što prije trenirati. “Tako se njihova tijela rano privikavaju na opterećenja. Međutim, tu se krije velika zamka. Valja, naime, vrlo pažljivo dozirati opterećenja i prilagoditi ih dječjem uzrastu i sposobnostima tijela. Danas postoje slučajevi da djeca s 10 godina već dnevno treniraju i po 10 sati. Zbog prevelikog opterećenja koje nije prilagođeno njihovoj tjelesnoj strukturi mnogi od njih već u dobi od 15 godina imaju takva oštećenja kralježnice i zglobova da se moraju prestati baviti sportovima. Naprosto njihovo tijelo nije moglo izdržati napore i opterećenja koja nisu primjerena ni njihovoj dobi ni tjelesnoj konstituciji.”

Za to su, dakako, najodgovorniji roditelji kojima je teško objasniti štetnost prevelikih opterećenja. “U pravu ste, roditelji djece sportaša nerijetko su najveći problem. Teško prihvaćaju da je njihovo dijete ozlijeđeno, da mora mirovati i da mu je potrebna rehabilitacija. Mnogi roditelji imaju unaprijed isplanirano koliko će im dijete trenirati, na koliko će utakmica i turnira nastupati, pa se ne mogu pomiriti s dužom pauzom. Djeca se s puno ljubavi, entuzijazma i volje bave sportom, dok neki roditelji to doživljavaju kao ispunjenje nekih vlastitih interesa. Zbog toga je s njima vrlo teško surađivati, a posebno kad počnu obilaziti liječnike tražeći nekog tko će im reći baš ono što oni očekuju. Razumijem njihovu želju da svojoj djeci omoguće najbolje, ali često ih različita mišljenja dodatno uznemire i zbune.”

Kostelići su među njegovim prvim sportskim pacijentima

Među prvim sportskim pacijentima docenta Borića bili su Janica i Ivica Kostelić. Već na počecima Janičine karijere docent Borić ušao je u tim Ante Kostelića. “Karijere Ivice i Janice u velikoj su mjeri obilježili moju karijeru jer sam s njima praktički od njihovih početaka. Prošao sam sve njihove povrede, Ivica je čak zahtijevao da prisustvujem njegovim operacijama te da kontroliram ide li sve kako smo dogovorili i zacrtali. Atletičarka Blanka Vlašić također je bila moj pacijent, no nažalost bila je prisiljena prekinuti sjajnu karijeru. Luka Modrić dolazio je k meni još je od vremena kad je igrao u Dinamu. Premda je njegova konstitucija naizgled nešto krhkija, zbog svoje visine i nižeg težišta u prednosti je pred većinom igrača.

Docent Borić kaže kako mu je najteže pratiti nastupe sportaša za koje je emocionalno vezan. “Kad gledam sportaša koji je moj pacijent, to je nemjerljiva patnja. Dok je Janica u minuti stizala do cilja, srce mi je imalo već 200 otkucaja. Isto toliko uzbuđenja izazivali su nastupi Ivice Kostelića, Blanke Vlašić… Nedavno sam pratio teniski meč između slovenske igračice Polone Hercog i američkog čuda od djeteta Cori Coco Gauff. S obzirom na to da je Polona moja pacijentica, teško sam preživljavao sve dramatične preokrete u tom meču. Kad mi je Blanka Vlašić govorila kako sam zaslužan za barem jedan centimetar koji je više preskočila ili kad je Janica Kostelić rekla da je moja najmanje jedna sekunda koliko je brže skijala, to su mi bila najdraža priznanja.”

Vrhunac karijere: osvajanje Davis Cupa

Primarijus Borić, koji je ujedno liječnik teniske reprezentacije Hrvatske, pomaže Marinu Čiliću u njegovim borbama s ozljedama kao i Borni Ćoriću za kojeg kaže da je duša od čovjeka i da će sigurno biti prvi igrač svijeta.

“Znate, prekrasno je raditi sa sportašima, iako nije nimalo lako. Najprije morate kvalitetnim radom i poštenim pristupom pridobiti njihovo povjerenje, postaviti pravu dijagnozu i uvjeriti ih u nju. To nije jednostavno jer ih ona odvaja na neko vrijeme od sporta. Svi se oni žele vratiti na teren što prije, a vi ih morate uvjeriti da moraju pričekati dok neće biti potpuno osposobljeni za treninge i natjecanja. Sportašu natjecanje i trening znači sve i jasna mi je njihova želja da se tome vrate što prije.”

Primarijus Borić drži da je vrhunac njegove karijere kao sportskog liječnika bio prošle godine kad je teniska Davis Cup reprezentacija osvojila svjetsko prvenstvo. “Doktor, pa svjetski prvak, srce puno ponosa!”

Ponovno dokazivanje u privatnom sektoru

Važan trenutak u karijeri doktor Borića bio je prelazak iz državne u privatnu bolnicu. To je, po Borićevu priznanju, bila iznimno teška odluka, jer je u Vinogradskoj bolnici, gdje je radio, imao određenu autonomiju i sigurnost. Također, nije bilo ni malo lako napustiti mjesto asistenta radiologije na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. “U državnoj bolnici karijera vam je zajamčena jer polako napredujete prema mjestu šefa Zavoda. No, kad pređete u privatnu bolnicu tada se morate uvijek iznova dokazivati. To je teži put, ali čovjeka gura naprijed. Mogu reći da je izazov struke odigrao odlučujuću ulogu pri donošenju odluke da napustim KBC Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici”, priznaje doktor Borić.

“Naime, bavim se radiologijom muskuloskeletnog sustava, u što spadaju i sportske ozljede, a to zahtijeva veću primjenu moderne tehnologije nego u ostalim dijelovima radiologije. U nas privatne medicinske ustanove mogu brže obnavljati i nabavljati vrhunsku medicinsku opremu. Stoga danas u Sv. Katarini imamo najmoderniju opremu koja postoji u Europi, od magnetske rezonancije i ultrazvuka do CT-a i rendgenografije koja nije ispala iz igre jer je važna pri utvrđivanju određene koštane traume. To je na kraju presudilo da napustim sigurnost koju sam uživao u državnoj bolnici te krenem težim putem u ustanovu koja ne živi na državnom ili gradskom proračunu. Kad sam odlazio kolege su mi kazale kako su mi vrata bolnice uvijek otvorena. Premda ih nisam zalupio, mislim da ih neću ponovno otvarati”.

Sudjelovanje na brojnim Olimpijskim igrama

Specijalna bolnica Sv. Katarina jedina je hrvatska i među rijetkim europskim institucijama koja je dobitnica prestižne nagrade “The Leading Hospitals of the World”, i koja je proglašena jednom od najuspješnijih privatnih malih bolnica u Europi. Ona je nastavna baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Osijeku te Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Splitu te surađuje s vodećim europskim i američkim klinikama. Sv. Katarina, kao službena bolnica Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog nogometnog saveza i Hrvatskog teniskog saveza, također je već duže vrijeme središnje mjesto za liječenje vrhunskih sportaša.

Za to velike zasluge ima upravo docent Borić koji je član zdravstvene komisije Hrvatskog olimpijskog odbora, službeni liječnik Hrvatskog teniskog saveza, član zdravstvene komisije Hrvatskog skijaškog saveza i Hrvatskog nogometnog saveza. Kao voditelj zdravstvene službe hrvatske delegacije sudjelovao je na Ljetnim olimpijskim igrama u Pekingu 2008. i Londonu 2012., na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru 2010. i Ljetnim olimpijskim igrama mladih u Singapuru 2011. te Zimskim olimpijskim igrama mladih u Innsbrucku 2012. godine. Bio je član zdravstvene službe hrvatske delegacije na Mediteranskim igrama 2009. i 2013. godine.

U privatnim bolnicama radi se dvostruko više

Prvi koraci u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina za docenta Borića nisu bili nimalo laki. Trebalo je usporedno postaviti temelje i organizaciju bolnice te istodobno privući pacijente. “Bila je to drastična razlika u odnosu na dotadašnji rad, no to mi je odgovaralo jer je posrijedi bio veliki izazov. Među ostalim, kad ste u državnoj bolnici nemate osjećaj da morate zaraditi svoju plaću, dobivate ju bez obzira radite li više ili manje. U privatnoj bolnici je posve drugačije pa zbog toga dnevno obavim dvostruko više raznih pregleda i zahvata nego moje kolege u državnim bolnicama.”

Na pitanje zašto je tako, primarijus Borić odgovara da su ključni organizacija, svijest da svaki zaposlenik svojim radom i ponašanjem doprinosi uspjehu bolnice te znanje i iskustvo medicinskog tima zbog čega se mnogi pregledi i zahvati obave puno brže i kvalitetnije nego u javnim medicinskim ustanovama. “Mi posebno respektiramo činjenicu da većina naših pacijenata sama plaća preglede. Budući da nemamo ugovor za operativni program, svi operativni zahvati se plaćaju, a za dio dijagnostičkih pretraga imamo ugovor s HZZO-om. Veliki broj naših pacijenata dolazi iz inozemstva, gotovo trećina iz Slovenije i BiH. Trudimo se da pacijenti koji dolaze s uputnicom ili sami plaćaju preglede imaju isti tretman. Želja nam je da je vrhunska medicina koju primjenjujemo u Sv. Katarini bude dostupna svim našim građanima.”

Prvi susret sa svakim pacijentom

Doktor Borić smatra kako je jaz koji se stvara između privatnog i javnog sektora potpuno nepotreban jer privatni sektor plaća jednake poreze i doprinose kao državne medicinske ustanove. Takav odnos prema privatnoj inicijativi protivan je propisima Europske unije, a osim toga uskraćuje bolesnicima najkvalitetniju uslugu.

Zbog toga što ne mogu birati, pacijenti su zakinuti, premda bi državi trebalo biti u interesu da što većem broju bolesnika omogući što je moguće bolji medicinski tretman. Istodobno, podupirući monopolni položaj državnih bolnica, država ih destimulira da rade bolje, oslobađa ih pritiska konkurencije pa nemaju nikakva razloga da se posebno trude, da podignu razinu usluga, da smanje liste čekanja…

Docent Borić objašnjava kako svakom pacijentu pristupa na jednak način, kao da je potpuno prazna ploča. “Dopuštam bolesniku da do određene mjere oblikuje moje stajalište prema njemu. Uz to oslanjam se na svoje šesto čulo, intuiciju i, dakako, iskustvo. Kad slušate pacijenta koji priča kako je nastala ozljeda ili kako se razvijala bolest, vi stvarate u glavi nekakvu sliku o njemu koja vas vodi dalje. “

‘Najbolja je usmena predaja’

Svi zaposlenici u Sv. Katarini, ističe primarijus Borić, rade za dobrobit pacijenta, jer kad su bolesnici zadovoljni onda će o svojim iskustvima i kvaliteti usluga pričati prijateljima, poznanicima, rodbini… “Najbolja je usmena predaja, reklama od usta do usta, zadovoljan pacijent je najbolji marketing. Također, važna je vrsta pacijenata koji dolaze, primjerice, vrhunski sportaši znatno utječu na sliku bolnice u javnosti, oni su naravno velika reklama za bolnicu.”

Ipak, gotovo polovica pacijenata doktora Borića su srednje i starije životne dobi. “Koštano zglobna radiologija bavi se i ljudima koji imaju degenerativne promjene. S obzirom na to da se životni vijek produžio, organizam se duže troši, pa tako od degenerativnih promjena zglobova ili oštećenja hrskavice pati oko 70 posto populacije starije od 70 godina. To se može spriječiti jedino tako da ljudi, dok su još zdravi, počnu razmišljati o svom zdravlju, brinuti se o svom tijelu, baviti se sportskim aktivnostima i održavanju forme.”