Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dogovor Trumpa i Junckera nije pobjeda za EU; naprosto je prihvaćeno Trumpovo viđenje savezništva

Božo Kovačević detaljizira ključan susret između američkog predsjednika i šefa EK-a

Čini se da je Europa procijenila da u ostvarivanju sigurnosnih i gospodarskih interesa ona u većoj mjeri ovisi o Americi, nego što Amerika ovisi o Europi. Zbog toga je Juncker odlučio poduzeti korak kojim bi udobrovoljio američkog predsjednika. Da bi se to postiglo, europska strana je morala pristati na Trumpovu definiciju polazišta za pregovore i njihova cilja. To, zapravo, znači da je Europa primorana na prihvaćanje Trumpova shvaćanja savezništva.

Jean-Claude Juncker je na zajedničkoj konferenciji s predsjednikom Trumpom, održanoj u vrtu ruža Bijele kuće, slavodobitno izjavio da je on u Washington došao da bi postigao dogovor i u tome je uspio. Pažljivija analiza zajedničke izjave predsjednika Europske komisije i predsjednika SAD-a otvara više pitanja o tome što je zapravo postignuto, negoli što daje jednoznačnih odgovora. U prvoj rečenici govori se o novoj fazi u odnosima SAD-a i EU, “o fazi bliskog prijateljstva, jakih trgovačkih odnosa, zajedničkog rada za globalnu sigurnost i prosperitet i udružene borbe protiv terorizma”.

Ako je riječ o novoj fazi, to znači da dosadašnji odnosi SAD-a i EU nisu bili odnosi bliskog prijateljstva i da nije postojala suradnja na području trgovine, sigurnosti i borbe protiv terorizma. Prihvaćanje takve formulacije znači da je kao zajedničko polazište uzeta nedavna izjava američkog predsjednika da je EU najveći neprijatelj SAD-a. On se na sastanku G7 u Kanadi i summitu NATO-a u Bruxellesu prema europskim partnerima i saveznicima doista odnosio kao prema neprijateljima.

Nova faza u odnosima EU i SAD-a

Dogovor Juncker-Trump može biti smatran novom fazom u odnosima EU i SAD-a samo ako se pretpostavi da su oni dosad bili neprijateljski i ako se zanemare desetljeća uspješne suradnje u okviru NATO saveza i u Vijeću sigurnosti UN-a, u Svjetskom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji te u okviru G7 i G20. Dvojica lidera su naglasili da, obzirom na činjenicu da EU i SAD zajedno imaju 830 milijuna stanovnika i da stvaraju 50 posto svjetskog GDP-a, planetu mogu učiniti boljim, sigurnijim i prosperitetnijim mjestom ako se udruže.

I tom formulacijom je potvrđeno da se polazi od pretpostavke da SAD i EU ne djeluju timski. Kao najvažnije postignuće sastanka ističe se dogovor o zajedničkom radu “prema nultim carinama, nultim necarinskim barijerama i nultim poticajima na robe koje ne spadaju u auto industriju”. Dakle, ozbiljan iskorak prema slobodnoj trgovini. U izjavi se, dakako, ne spominje da je upravo predsjednik Trump istupio iz pregovora o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu čiji je krajnji cilj bilo uklanjanje carinskih i necarinskih prepreka slobodnoj trgovini. Isto tako je prešućeno da su SAD najavile jednostrano uvođenje carina na europske automobile, čelik i aluminij.

Trump je uspio nametnuti svoje

Juncker i Trump su, dakle, najavili da će raditi na rješavanju problema koje je, dobrim dijelom, stvorio američki predsjednik svojom politikom. Sve to pokazuje da je predsjednik Trump uspio jednostrano nametnuti svoje viđenje trenutnih američko europskih odnosa i odrediti okvir za njihovo buduće uređivanje. Kako se kao krajnji cilj pregovora navodi slobodna i poštena trgovina – što je Trumpova terminološka inovacija – jasno je da se prešutno prihvaća njegovo stajalište da je ono što se dosad nazivalo slobodnom trgovinom bilo obilježeno nepoštenjem. U tom kontekstu treba sagledati i opredjeljenje za zajednički rad Amerike i Europe na reformi Svjetske trgovinske organizacije.

Problemi koji tom reformom trebaju biti riješeni su već dugo na popisu američkih prioriteta. To su problemi krađe intelektualnog vlasništva, prisilni transfer tehnologije, subvencije u industriji i poremećaji koje stvaraju kompanije u državnom vlasništvu. Poznavateljima međunarodnih odnosa jasno je da je navođenjem tih problema adresirana Kina kao glavni američki globalni ekonomski suparnik premda u zajedničkoj izjavi nije izrijekom spomenuta. Time je potvrđeno da je Trump primorao EU da zauzme stranu u američko-kineskom trgovinskom ratu.

Važan detalj vezan za Kinu

Još jedan detalj u priopćenju povezan je s Kinom. Kao odgovor uvođenju američkih carina na kineske robe Kina je uvela carine na američke poljoprivredne proizvode. Zbog toga je došlo do znatnog poskupljenja američke soje na kineskom tržištu i okretanja kineskih trgovaca kupnji jeftinije soje u Brazilu. Da bi primirio američke proizvođače soje koji su suočeni s gubitkom tržišta i otežanim plasmanom, Trump je inzistirao da se u izjavi kao jedna od roba koja će imati bescarinski tretman – uz usluge, kemikalije, lijekove i medicinsku opremu – spomene i soja. Time je Trump postigao važan unutarnjepolitički cilj.

Premda je jasno da Junckerov pristanak na spominjanje soje ne znači da će Europska komisija otkupiti tržišne viškove i premda je jasno da će cijena i količine ovisiti o potražnji na europskom tržištu, Trump je uspio stvoriti dojam da tim dealom rješava gorući problem koji je nastao kao izravna posljedica njegove politike prema Kini. Nije stoga nikakvo čudo da je republikanska senatorica iz Iove, države u kojoj je proizvodnja soje glavna gospodarska djelatnost, zahvalila Trumpu “za rad prema pobjedi Sjedinjenih Država”.

Privola EU na kupnju američkog plina

Juncker nije imao razloga suprotstaviti se spominjanju jačanja suradnje na području energetike jer je diversifikacija izvora i pravaca snabdijevanja temeljna odrednica europske energetske politike. Financiranje terminala za ukapljeni plin na Krku primjer je da EU aktivno radi na ostvarivanju te strategije. Ono što je za Junckera samo potvrda već ranije definirane politike, Trump može pokazati kao svoj uspjeh u nastojanju da privoli EU na kupnju američkog ukapljenog plina. Kao i kad je soja u pitanju, i u vezi s ukapljenim plinom mnoga pitanja ipak ostaju otvorena.

Za Trumpa rješenje se ne svodi samo na ukidanje carinskih barijera i iskazivanje namjera da se kupuje američki ukapljeni plin. I soja i plin trebaju biti prodani. Junckerov potpis nipošto nije jamstvo da će se u Europi naći dovoljno kupaca za američku soju, osobito ako je ona proizvedena iz genetski modificiranog sjemena. Poznato je koliki je otpor europskih potrošača ekstenzivnoj upotrebi GMO-a, što je izraženo i u zakonodavstvima nekih članica EU. Isto tako, o tome koliko će se američkog ukapljenog plina kupiti ne odlučuje Europska komisija već energetske kopanije i pojedine države.

Trump od saveznika očekuje da ga slijede

Zbog svega toga i dalje ostaje otvoreno pitanje kako će se provoditi ono o čemu su Trump i Juncker postigli načelnu suglasnost. Čini se da je Europa procijenila da u ostvarivanju sigurnosnih i gospodarskih interesa ona u većoj mjeri ovisi o Americi nego što Amerika ovisi o Europi. Zbog toga je Juncker odlučio poduzeti korak kojim bi udobrovoljio američkog predsjednika. Da bi se to postiglo, europska strana je morala pristati na Trumpovu definiciju polazišta za pregovore i njihova cilja. To, zapravo, znači da je Europa primorana na prihvaćanje Trumpova shvaćanja savezništva.

Dok s globalnim suparnicama, kakve su Kina i Rusija, Trump pregovara, on od saveznika očekuje da ga slijede i da ispunjavaju njegove zahtjeve neovisno o tome da li to je ili nije u skladu s njihovim interesima. Zbog toga se treba pripremiti i na situaciju u kojoj će, u skladu sa svojim shvaćanjem poštene trgovine i savezničkih odnosa, predsjednik Trump zahtijevati da se Europa obveže na kupnju cjelokupne količine soje koja je bila namijenjena Kini, a koju europski potrošači možda ne žele, ili da kupuje onoliko ukapljenog plina koliko odredi Amerika, a ne onoliko koliko joj doista treba radi postizanja energetske sigurnosti i neovisnosti.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
43 članka Više o autoru