Telegramova kolumnistica, arhitektica, konzervatorica, povjesničarka i teoretičarka arhitekture, Zrinka Paladino u još jednom gradskom tekstu uspoređuje dva glavna grada - Zagreb i Stockholm. Dok povlači paralele između švedskih modernih javnih zahoda i onih zagrebačkih od tri kvadrata koji koštaju 287 tisuća kuna, ili tamošnjih pažljivo uščuvanih zelenih površina i ovdašnjih koje se sustavno uništavaju, teško je ne žaliti za gradom koji smo mogli imati
Nakon podulje stvaralačke stanke, ovaj se ljetni članak posvećuje dvjema manjim temama, koje, međutim, itekako utječu na kvalitetu življenja u gradovima pa im se opravdano s vremena na vrijeme treba detaljnije posvetiti. Ovo proljeće, upravo nekako istodobno objavama članaka u našim tiskovinama posvećenih obnovi jednog od zagrebačkih javnih zahoda, onom na zaštićenom zagrebačkom Trgu kralja Petra Krešimira, autorica kolumne boravila je u švedskoj prijestolnici, Stockholmu.
Kratkotrajno napuštanje zaleđenog i kišnog Zagreba u smjeru ledene skandinavske zemlje rezultiralo je naposljetku osunčanim petodnevnim boravkom u jednom od najljepših, najsređenijih i najuljuđenijih gradova, koji svojim arhipelagom od nekoliko desetaka tisuća otoka uistinu predstavlja vrijednost dostojnu naziva „Venecija sjevera“. Čitava kolumna predstavljala bi premalo prostora za pokušaj opisivanja ljepota i vrijednosti tog grada dostojanstvenog kraljevskog držanja i njegovih ljubaznih stanovnika, na čijim se licima iščitava opuštenost življenja osigurana uređenim društvom u kojem su se imali sreće roditi i živjeti.
Zrinjevac Vjekoslav Skledar
Bogata ozelenjenost grada
O stockholmskoj arhitekturi, povijesnoj, tradicionalnoj i suvremenoj, mogle bi se ispisati knjige, no ono što, uz, logično, vrijedan urbanizam, dodatno ističe njezin sjaj je i činjenica apsolutne dotjeranosti svih, pa i najsitnijih detalja urbane i komunalne opreme kojima se taj zapanjujući grad uistinu može dičiti. No, Šveđanima se taj, nama iz nekog nepoznatog višeg razloga oduzeti, luksuz življenja u organiziranom i uređenom društvu podrazumijeva na jednak način kako im se podrazumijeva i kulturno i ljubazno ophođenje pa se nekako i pridošlicama čini da tamo drugačije nit ne može biti.
Bogata ozelenjenost grada prostranim zelenim površinama, parkovima, perivojima i raskošnim drvoredima, popraćena je i promišljeno riješenim detaljima podnih ploha u raznolikim materijalima i teksturama te skladnom, a gotovo neprimjetnom komunalnom opremom, rasvjetnim tijelima, klupama, koševima za smeće i svim drugim što se, naravno, ovisno o prostoru i njegovoj namjeni, oblikovnošću redovito prilagođava zadanim situacijama. Ulično smeće kao da ni ne postoji, grafita nema, čak se i podna sipina, sitniji šljunak kojim su ispunjene određene podne plohe, nekim čudom svako jutro vrati u svoja ograničena polja. Ako tim gradom noću slučajno ne vladaju nevidljivi, vrijedni maleni patuljci iz priča naših djetinjstava, jedino logično tumačenje tog neizmjernog reda bi se kretalo u smjeru zaključka da sa Šveđanima, po našem poimanju, nešto ozbiljno nije u redu.
Javni zahodi su tema za sebe
Jednako tako, njihovi javni zahodi tema su za sebe. Zaobljene tunelaste presjeke s jednog kraja do polovice duljine ispunjaju muški, a s drugog ženski dijelovi, nadsvjetlom osigurana vratašca otvaraju se umetanjem bankovnih kartica, jer Šveđani gotovinu gotovo više niti da i ne poznaju. Kako je sve osmišljeno krajnje higijenski, korištenje tih prirodno i umjetno ugodno osvijetljenih prostora omogućeno je bez dodira, već se samo zamahom ruke ispire školjka, otvara voda na slavini ili suše ruke te otvaraju vrata za izlazak, a ne treba nit spominjati da je dimenzijama i funkcionalnošću sve prilagođeno i osobama s invaliditetom.
Javni wc u Stockholmu Zrinka PaladinoJavni wc u Stockholmu Zrinka Paladino
S vanjske pak strane tog prenosivog i laganog, metalnog tipskog elementa, tankom metaliziranom glazurom obloženog u tamnozeleno, nalaze se i utičnice za javno korištenje i neki, samo naoko suludi dodaci, poput pumpi za punjenje guma na biciklima ili nedovoljno tvrdih lopti djece koja trčkaraju po uređenim parkovima. Djeca, naravno, trče samo po dijelovima koja su za to predviđena i na kojima je trčanje dozvoljeno. Cvjetnjaci i gredice se ne diraju, nikome na pamet ne pada hodati ili izležavati se ni po najminimalnijim ozelenjenim rubnim površinama uz prometnice, a kamoli po brižno isplaniranim cvjetnim rondelama ili njegovanim travnjacima. Šveđanima nema ni potrebe štogod braniti jer njihov uređeni sustav ne poznaje svojevoljnost i proizvoljnost, bahatost i primitivluk, na kojima smo mi nacionalno doktorirali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Unutrašnjost javnog wc-a u Stockholmu Zrinka Paladino
Zagrebački zahod za 287 312 kuna
Valjalo bi stoga da se netko, tko ne mora nužno biti niti školovan za to, pozabavi pitanjem koliko se pokretnih stockholmskih zahodića moglo Zagrebu pribaviti za cijenu nekih naših „zlatnih“ zahoda, poput i onog senzacionalno obnovljenog na Krešimircu. Nesumnjivo se njegova nevjerojatna cijena pravda raritetnom opremom, kakvom se ni Šveđani, da i žele, ne mogu pohvaliti, jer rijetko se još gdje mogu pronaći takva dva antikvitetna socrealistička vodokotlića nad školjkama. Rekonstrukcija te kućice od 3.86 kvadratnih metara sa sanitarnim čvorom na Trgu kralja Petra Krešimira IV, prema podacima zagrebačkog Holdinga, Zagrepčane je s PDV-om koštala 287 312 kuna i za sve je, navodno, kriv Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji je u tijeku te fantastične obnove inzistirao i na, citiramo: „uklanjanju žbuke i ponovnom žbukanju, bojanju fasadnom bojom, skidanju azbestno-cementnih ploča i stavljanju crijepa, demontaži stakala te novom ostakljenju žičanim staklom“.
Javni wc na KrešimircuWC na Krešimircu
Kako je inzistirano i na sanaciji i bojanju bravarije vrata, te ugradnji nove brave, skidanju te postavi novih podnih i zidnih keramičkih pločica te demontaži i ugradnji novog sanitarnog pribora, jasno je da se moralo raditi o jedinstvenom rješenju kojim se uistinu možemo dičiti i koje je, kad čovjek pročita sve te uvjetovane radnje, čak i premalo koštalo. Fotografije nas nedvojbeno dokraja u to uvjeravaju pa sa zadovoljstvom možemo zaključiti da smo sretni što ne živimo u Stockholmu i ne rabimo njihove, izvedbom neizmjerno jeftinije, javne zahode. Uostalom, mi volimo rabiti ruke i u štokholmskim bi nam zahodima naprosto bilo dosadno, no da nit nama mahanje ne bude u cijelosti uskraćeno pobrinuo se gradonačelnikov Holding, koji u suradnji sa zagrebačkim muhama doživljaju pražnjenja na Krešimircu osigurava mjesto u dugotrajnom sjećanju.
Unutrašnjost wc-a na Krešimircu STRAH OD SLOBODE/RADIO STUDENT
Drvoredi iz dviju ili više oprečnih vrsta
Uz slavni Krešimirac je i Bauerova ulica, koja dokazuje i da su naši drvoredi, dakako, posebniji od stockholmskih. Drvoredi, kao posebno bolna tema, donedavna su bili jednom od ljepših i važnijih prostornih odrednica našeg glavnog grada i, kako je autorica kolumne o tom već više puta pisala, definirali su njegove prometne žile kucavice i olakšavali živote ljetnim vrućinama uskuhanih građana. Istovjetnost stablašica posađenih usporedno s obiju strana prometnica ili pješačkih šetnica nužna je i logična jer se jedino istim vrstama postižu ujednačene visine i razgranatosti krošnji stopljenih u zaštitne ozelenjene tunele hladovina i sjajnih ambijenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, naša Bauerova ulica rezultanta je suludih halucinogenih ideja o sadnji drvoreda iz dviju ili čak i više oprečnih vrsta, primjerice kuglastog bagrema i srebrnolisnog javora, koji ne služe ničemu, osim izazivanju podsmjeha. Gradonačelniku omiljena gledičija, gleditsia Triacanthos ili Trnovac, visoko listopadno drvo, kolokvijalno nazivano i Lažnim rogačem, smijenila je povijesne gradske vrste platane, kestena, lipe, javora ili jasena pa po čitavom gradu krhka previsoka stabalaca lažnoga ploda i slabe krošnje građanima ne podaruju ni ono osnovno zašto su sađena, pružanje zaštite od sunca.
Ugrožavanje osjetljivih travnjaka
Nesmotreno korištenje ambijentalno najvrjednijih prostora grada, poput onih unutar Zelene potkove, koštat će nas njihova opstanka kao što nas i njihovo saniranje po izloženosti neprimjerenim namjenama košta milijune. Zrinjevac i Tomislavac najvažniji su zagrebački travnjaci, koji niti su osmišljeni, niti oblikovani kao Central Park, a površina na kojima se zabavni programi mogu održavati ima napretek. Travnjaci i cvjetnjaci su osjetljivi i u nekim situacijama, kao na Tomislavcu ugroženom golemom količinom upijenog klizališnog amonijaka, sanacijski neobnovljivi. Travi je, kao i ljudskom organizmu, za rast nužno osigurati zdravu podlogu te kvalitetno održavanje i njegu, a ne ovo što ju je uslijed alergije na sve zeleno posljednjih desetljeća zadesilo u Zagrebu.
Drvce u Vodnikovoj Vjekoslav Skledar
Za kraj ove kolumne spomenimo i jednu od najneodoljivijih zelenih točaka u Zagrebu, onu točkasto zasađene stablašice na križanju Vodnikove i Savske ceste, o kojoj bi se mogla povesti i jedna ozbiljnija znanstvena rasprava. To danas već staro stabalce zasigurno je bilo posađeno s namjerom osiguranja hlada dječici i građanima nižeg rasta, jer viši od 1.70 m, ukoliko ne iskazuju perverznu želju za granjem u kosi ili očima, pod njim, osim klečeći, nemaju što tražiti. No u redu je brinuti o najmanjima pa stabalce treba očuvati i iz tog razloga, a ne samo kao spomenik ludosti koja se povremeno javljala i prije trenutno vladajuće, po zelenilo i najvažnije gradske zelene površine, kobne i razarajuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drvce u Vodnikovoj Vjekoslav Skledar
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Dok Paladino uspoređuje Zagreb i Stockholm, njihove detalje, teško je ne žaliti za gradom kakav smo mogli imati
Zelene površine i javni wc-i detalji su koji čine jedan grad. Razlike koje izvlači Telegramova kolumnistica naprosto su tužne
Telegramova kolumnistica, arhitektica, konzervatorica, povjesničarka i teoretičarka arhitekture, Zrinka Paladino u još jednom gradskom tekstu uspoređuje dva glavna grada - Zagreb i Stockholm. Dok povlači paralele između švedskih modernih javnih zahoda i onih zagrebačkih od tri kvadrata koji koštaju 287 tisuća kuna, ili tamošnjih pažljivo uščuvanih zelenih površina i ovdašnjih koje se sustavno uništavaju, teško je ne žaliti za gradom koji smo mogli imati
Nakon podulje stvaralačke stanke, ovaj se ljetni članak posvećuje dvjema manjim temama, koje, međutim, itekako utječu na kvalitetu življenja u gradovima pa im se opravdano s vremena na vrijeme treba detaljnije posvetiti. Ovo proljeće, upravo nekako istodobno objavama članaka u našim tiskovinama posvećenih obnovi jednog od zagrebačkih javnih zahoda, onom na zaštićenom zagrebačkom Trgu kralja Petra Krešimira, autorica kolumne boravila je u švedskoj prijestolnici, Stockholmu.
Kratkotrajno napuštanje zaleđenog i kišnog Zagreba u smjeru ledene skandinavske zemlje rezultiralo je naposljetku osunčanim petodnevnim boravkom u jednom od najljepših, najsređenijih i najuljuđenijih gradova, koji svojim arhipelagom od nekoliko desetaka tisuća otoka uistinu predstavlja vrijednost dostojnu naziva „Venecija sjevera“. Čitava kolumna predstavljala bi premalo prostora za pokušaj opisivanja ljepota i vrijednosti tog grada dostojanstvenog kraljevskog držanja i njegovih ljubaznih stanovnika, na čijim se licima iščitava opuštenost življenja osigurana uređenim društvom u kojem su se imali sreće roditi i živjeti.
Bogata ozelenjenost grada
O stockholmskoj arhitekturi, povijesnoj, tradicionalnoj i suvremenoj, mogle bi se ispisati knjige, no ono što, uz, logično, vrijedan urbanizam, dodatno ističe njezin sjaj je i činjenica apsolutne dotjeranosti svih, pa i najsitnijih detalja urbane i komunalne opreme kojima se taj zapanjujući grad uistinu može dičiti. No, Šveđanima se taj, nama iz nekog nepoznatog višeg razloga oduzeti, luksuz življenja u organiziranom i uređenom društvu podrazumijeva na jednak način kako im se podrazumijeva i kulturno i ljubazno ophođenje pa se nekako i pridošlicama čini da tamo drugačije nit ne može biti.
Bogata ozelenjenost grada prostranim zelenim površinama, parkovima, perivojima i raskošnim drvoredima, popraćena je i promišljeno riješenim detaljima podnih ploha u raznolikim materijalima i teksturama te skladnom, a gotovo neprimjetnom komunalnom opremom, rasvjetnim tijelima, klupama, koševima za smeće i svim drugim što se, naravno, ovisno o prostoru i njegovoj namjeni, oblikovnošću redovito prilagođava zadanim situacijama. Ulično smeće kao da ni ne postoji, grafita nema, čak se i podna sipina, sitniji šljunak kojim su ispunjene određene podne plohe, nekim čudom svako jutro vrati u svoja ograničena polja. Ako tim gradom noću slučajno ne vladaju nevidljivi, vrijedni maleni patuljci iz priča naših djetinjstava, jedino logično tumačenje tog neizmjernog reda bi se kretalo u smjeru zaključka da sa Šveđanima, po našem poimanju, nešto ozbiljno nije u redu.
Javni zahodi su tema za sebe
Jednako tako, njihovi javni zahodi tema su za sebe. Zaobljene tunelaste presjeke s jednog kraja do polovice duljine ispunjaju muški, a s drugog ženski dijelovi, nadsvjetlom osigurana vratašca otvaraju se umetanjem bankovnih kartica, jer Šveđani gotovinu gotovo više niti da i ne poznaju. Kako je sve osmišljeno krajnje higijenski, korištenje tih prirodno i umjetno ugodno osvijetljenih prostora omogućeno je bez dodira, već se samo zamahom ruke ispire školjka, otvara voda na slavini ili suše ruke te otvaraju vrata za izlazak, a ne treba nit spominjati da je dimenzijama i funkcionalnošću sve prilagođeno i osobama s invaliditetom.
S vanjske pak strane tog prenosivog i laganog, metalnog tipskog elementa, tankom metaliziranom glazurom obloženog u tamnozeleno, nalaze se i utičnice za javno korištenje i neki, samo naoko suludi dodaci, poput pumpi za punjenje guma na biciklima ili nedovoljno tvrdih lopti djece koja trčkaraju po uređenim parkovima. Djeca, naravno, trče samo po dijelovima koja su za to predviđena i na kojima je trčanje dozvoljeno. Cvjetnjaci i gredice se ne diraju, nikome na pamet ne pada hodati ili izležavati se ni po najminimalnijim ozelenjenim rubnim površinama uz prometnice, a kamoli po brižno isplaniranim cvjetnim rondelama ili njegovanim travnjacima. Šveđanima nema ni potrebe štogod braniti jer njihov uređeni sustav ne poznaje svojevoljnost i proizvoljnost, bahatost i primitivluk, na kojima smo mi nacionalno doktorirali.
Zagrebački zahod za 287 312 kuna
Valjalo bi stoga da se netko, tko ne mora nužno biti niti školovan za to, pozabavi pitanjem koliko se pokretnih stockholmskih zahodića moglo Zagrebu pribaviti za cijenu nekih naših „zlatnih“ zahoda, poput i onog senzacionalno obnovljenog na Krešimircu. Nesumnjivo se njegova nevjerojatna cijena pravda raritetnom opremom, kakvom se ni Šveđani, da i žele, ne mogu pohvaliti, jer rijetko se još gdje mogu pronaći takva dva antikvitetna socrealistička vodokotlića nad školjkama. Rekonstrukcija te kućice od 3.86 kvadratnih metara sa sanitarnim čvorom na Trgu kralja Petra Krešimira IV, prema podacima zagrebačkog Holdinga, Zagrepčane je s PDV-om koštala 287 312 kuna i za sve je, navodno, kriv Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji je u tijeku te fantastične obnove inzistirao i na, citiramo: „uklanjanju žbuke i ponovnom žbukanju, bojanju fasadnom bojom, skidanju azbestno-cementnih ploča i stavljanju crijepa, demontaži stakala te novom ostakljenju žičanim staklom“.
Kako je inzistirano i na sanaciji i bojanju bravarije vrata, te ugradnji nove brave, skidanju te postavi novih podnih i zidnih keramičkih pločica te demontaži i ugradnji novog sanitarnog pribora, jasno je da se moralo raditi o jedinstvenom rješenju kojim se uistinu možemo dičiti i koje je, kad čovjek pročita sve te uvjetovane radnje, čak i premalo koštalo. Fotografije nas nedvojbeno dokraja u to uvjeravaju pa sa zadovoljstvom možemo zaključiti da smo sretni što ne živimo u Stockholmu i ne rabimo njihove, izvedbom neizmjerno jeftinije, javne zahode. Uostalom, mi volimo rabiti ruke i u štokholmskim bi nam zahodima naprosto bilo dosadno, no da nit nama mahanje ne bude u cijelosti uskraćeno pobrinuo se gradonačelnikov Holding, koji u suradnji sa zagrebačkim muhama doživljaju pražnjenja na Krešimircu osigurava mjesto u dugotrajnom sjećanju.
Drvoredi iz dviju ili više oprečnih vrsta
Uz slavni Krešimirac je i Bauerova ulica, koja dokazuje i da su naši drvoredi, dakako, posebniji od stockholmskih. Drvoredi, kao posebno bolna tema, donedavna su bili jednom od ljepših i važnijih prostornih odrednica našeg glavnog grada i, kako je autorica kolumne o tom već više puta pisala, definirali su njegove prometne žile kucavice i olakšavali živote ljetnim vrućinama uskuhanih građana. Istovjetnost stablašica posađenih usporedno s obiju strana prometnica ili pješačkih šetnica nužna je i logična jer se jedino istim vrstama postižu ujednačene visine i razgranatosti krošnji stopljenih u zaštitne ozelenjene tunele hladovina i sjajnih ambijenata.
No, naša Bauerova ulica rezultanta je suludih halucinogenih ideja o sadnji drvoreda iz dviju ili čak i više oprečnih vrsta, primjerice kuglastog bagrema i srebrnolisnog javora, koji ne služe ničemu, osim izazivanju podsmjeha. Gradonačelniku omiljena gledičija, gleditsia Triacanthos ili Trnovac, visoko listopadno drvo, kolokvijalno nazivano i Lažnim rogačem, smijenila je povijesne gradske vrste platane, kestena, lipe, javora ili jasena pa po čitavom gradu krhka previsoka stabalaca lažnoga ploda i slabe krošnje građanima ne podaruju ni ono osnovno zašto su sađena, pružanje zaštite od sunca.
Ugrožavanje osjetljivih travnjaka
Nesmotreno korištenje ambijentalno najvrjednijih prostora grada, poput onih unutar Zelene potkove, koštat će nas njihova opstanka kao što nas i njihovo saniranje po izloženosti neprimjerenim namjenama košta milijune. Zrinjevac i Tomislavac najvažniji su zagrebački travnjaci, koji niti su osmišljeni, niti oblikovani kao Central Park, a površina na kojima se zabavni programi mogu održavati ima napretek. Travnjaci i cvjetnjaci su osjetljivi i u nekim situacijama, kao na Tomislavcu ugroženom golemom količinom upijenog klizališnog amonijaka, sanacijski neobnovljivi. Travi je, kao i ljudskom organizmu, za rast nužno osigurati zdravu podlogu te kvalitetno održavanje i njegu, a ne ovo što ju je uslijed alergije na sve zeleno posljednjih desetljeća zadesilo u Zagrebu.
Za kraj ove kolumne spomenimo i jednu od najneodoljivijih zelenih točaka u Zagrebu, onu točkasto zasađene stablašice na križanju Vodnikove i Savske ceste, o kojoj bi se mogla povesti i jedna ozbiljnija znanstvena rasprava. To danas već staro stabalce zasigurno je bilo posađeno s namjerom osiguranja hlada dječici i građanima nižeg rasta, jer viši od 1.70 m, ukoliko ne iskazuju perverznu želju za granjem u kosi ili očima, pod njim, osim klečeći, nemaju što tražiti. No u redu je brinuti o najmanjima pa stabalce treba očuvati i iz tog razloga, a ne samo kao spomenik ludosti koja se povremeno javljala i prije trenutno vladajuće, po zelenilo i najvažnije gradske zelene površine, kobne i razarajuće.