Doktori su mi rekli da imam velike šanse da obolim od raka dojke. Nisam posve sigurna što da radim

Oduvijek sam mrzila brojeve, izračune i postotke. Zato nikada ne igram loto – hrpa brojeva koje treba pogoditi i koji bi mi trebali promjeniti život. Ipak, veliki dio mog života određen je brojevima. Danas više nego ikada. Liječnici mi kažu da je trostruko veća šansa da dobijem rak dojke u odnosu na druge žene. Mogućnost da sam od roditelja naslijedila mutirajuće, loše gene iznosi 50 posto. A ako sam ih zaista naslijedila, vjerojatnost da obolim povećava se na 80 posto. Osam-deset. Da je riječ o lotu, odmah bih uplatila listić. No, pošto je riječ o raku, možda bi bilo bolje da uplatim životno osiguranje.

Uglavnom smo ponosni na obiteljsko porijeklo, ali za neke od nas ono postane optrerećenje. Za mene je postalo. Većini žena u mojoj obitelji dijagnosticiran je rak dojke; s majčine strane – nona i majka, a s tatine – obje tete. Zbog toga mi većina liječnika preporuča da se podvrgnem genetskom testiranju na nasljedni rak dojke: BRCA 1 i BRCA 2.

Moram saznati istinu, kakva god bila

“Znate idealan ste kandidat, rekla mi je jedna liječnica, dok sam sjedila u njezinoj ordinaciji. Zadovoljavate sve kriterije”, oprezno je izgovorila dok je u kompjuter upisivala moju obiteljsku anamnezu.

“Barem sam u nečemu idealan kandidat”, pokušala sam se našaliti, meškoljeći se u neudobnom stolcu. Iako, nije mi bilo smiješno. Kao i uvijek u stresnim situacijama, imala sam potrebu biti cinična.

“Ako u obitelji postoji promijenjeni gen, nije bitno javlja li se on s očeve ili s majčine strane obitelji. Vjerojatnost da će ga dijete naslijediti je 50 posto, neovisno o spolu”, nastavila je.

Ali, ja je više nisam slušala. Gledala sam u njezine ruke; dugački tanki prsti bez laka na noktima koji su spretno i nježno udarali po tipkovnici. Jednostavno sam se isključila.

Što sam u tom trenutku pomislila? “Fućkaš brojke”

To je bilo prije pet godina. Do danas nisam otišla na taj test, iako bi mi on precizno otkrio koji je točan postotak mogućnosti da ću oboliti od raka. Što zbog cijene od 8.800 kuna (naravno to mi je najbolja lažna isprika), što zbog straha. Jednostavno, dugo nisam znala što bih s tom informacijom kad bih je dobila. Kako bih reagirala i koliko bih, zapravo, postala opterećena tim postotkom. Osim toga, jedan životni period mislila sam da liječnici pretjeruju. Danas mislim drugačije.

Sljedeće godine bi, prema posljednjim informacijama, taj test u Hrvatskoj trebao koštati samo tisuću kuna, a rezultati će se znati u roku 24 sata. Mislim da ću tada biti među prvima koja će otići na njega.

Situacija je, naime, danas malo drugačija; starija sam, a vjerojatno i mrvicu mudrija. No, ono što je važnije – imam dvoje malih klinaca i zbog njih si više ne mogu dopustiti tu dozu nonšalantnosti.

Moram saznati istinu, kakva god ona bila. Ali, i dalje vjerujem, valjda zato jer sam prokleti optimist, da će brojke ići meni u prilog.

Bila sam mala kada je nona oboljela od raka. Njezinu bolest nisam proživjela na pravi način, roditelji su me na sve moguće načine pokušali zaštiti od svega što se događalo. Uostalom, ja sam bila u Zagrebu, a ona u Rijeci, naprosto nisam vidjela kroz što sve prolazi. Nona je rak dojke pobijedila. Da, ostale su joj zdravstvene posljedice, ali živjela je još punih 18 godina nakon dijagnoze.

Zujanje u ušima

Vijesti o maminoj bolesti sjećam se kao da se dogodila maloprije, a ne prije osam godina. Sjedila sam na krevetu u spavaćoj sobi i nisam se mogla pomaknuti, kao da me je netko šakom nabio u trbuh. Nisam mogla udahnuti, a u ušima mi je odjednom počelo toliko zujati, da tjednima nisam čula ništa osim tog iritantnog zvuka.

Ne sjećam se prvih dana, prolazili su mi u magli. Odlazila sam na posao, pa kod roditelja, a zatim doma gdje sam sate i sate, često i do zore, sjedila za kompjuterom. Čitala sam forumska iskustva drugih oboljelih. Očajnički sam se nadala nekom spasonosnom lijeku – ispisala sam stranice i stranice čudotvornih preparata, navodnih ljekovitih kombinacija kućne radinosti. Isplakala sam litre i litre suza nad tragičnim sudbinama ljudi koje nisam poznavala, a koji su mi u tim trenucima postali tako nevjerojatno bliski.

Iako danas znam da je to bolest s kojom se u brojnim slučajevima može još dugo i ispunjeno živjeti, u tom trenutku za mene je mamina dijagnoza jednostavno bila smrtonosna.

Liječnici bi govorili (a čula sam to previše puta: mama, tete, svekar): “Tendencija u liječenju raka jest da napravimo da to postane kronična bolest”. Ali strašne sudbine drugih ljudi nisu mi ulijevale nadu u sretan ishod.

Ma koliko to možda čudno zvučalo, ali ne sjećam se mamine operacije. Ne sjećam se posjeta bolnici, nje, ičega što se događalo oko nas. Kao da mi je netko izbrisao te slike iz glave. Psiholozi kažu da možemo istrenirati mozak da izbriše ružna sjećanja. Ja sam tu metodu dovela do savršenstva.

Ali, zajednički odlasci na kemoterapiju još danas su mi pred očima. Sterilni hodnici bolnice, prostorija u kojoj smo čekali početak terapije te bezbroj mladih žena koje su čekale s nama. Šokantno mladih žena.

Sjećam se šišanja majčine kose nakon prvih kemoterapija. Uvijek je imala divnu gustu čvrstu kosu, taj gen nisam naslijedila. U tim trenucima moja tanka i rijetka kosa, kraj njezine, izgledala je bujno. Dok sam je šišala, pramenovi te nekad bujne kose padali su po kupaonskim pločicama.

Stalno odgađanje

Nije kosa važna, fućkas kosu! No, kada ona počne opadati, gubiš i taj zadnji, vanjski privid zdrave osobe. U isto vrijeme kada je mama saznala svoju dijagnozu i tatinoj sestri dijagnosticiran je rak dojke. Nakon mamine dijagnoze ženski dio obitelji otišao je kod liječnika provjeriti svoje zdravstveno stanje. Ja iz nekog razloga nisam.

Otišla sam tek godinu dana kasnije. Suprug je bio na putu, imala sam viška slobodnog vremena i odlučila sam napokon obaviti ono što sam stalno odgađala. Tada ne toliko zbog straha, koliko zbog lijenosti. Naručila sam se u jednu zagrebačku privatnu polikliniku, odabrala sam termin prije posla.

U devet ujutro sjedila sam u čekaonici vjerujeći da je riječ o formalnosti te da ću sat vremena kasnije bezbrižno piti kavu s curama s posla. Otvorila su se vrata liječničke ordinacije i niži proćelavi liječnik uveo me u u prostoriju za pregled.

“Uhuhu, znači velite baka, majka i tete” lupkao je po tipkovnici, zapisujući moje podatke i obiteljsku anamnezu dok sam ležala na leđima čekujući pregled.

Ubrzo sam osjetila hladan gel na grudima, no to je bilo ništa prema hladnom tušu koji sam ubrzo doživjela. U mračnoj sobici bez prozora prvi put postala sam svjesna činjenice da mi geni nisu naklonjeni. “Vidim nešto, nekakvu sjenu. S obzirom na vašu obiteljsku povijest morate na mamografiju”, rekao je.

Ja sam, poput razmaženog derišta, samo razmišljala kako bih ga opalila po toj ulaštenoj ćelavoj glavi i odjurila van iz ordinacije. Nije rekao ono što sam željela čuti i bila sam bijesna. Ljutito sam izašla iz ordinacije, sjela u automobil i par minuta u tišini sjedila ne znajući što bih trebala s tom glupavom informacijom.

Uzela sam mobitel i pokušala nekoliko puta nazvati supruga koji je bio na putu. Nisam ga uspjela dobiti. “Nikada ga nema kada ga trebam”, uvrijeđeno sam pomislila u sebi. U tom trenutku trebao mi je krivac. Oni najbliži najčešće u takvim trenucima kod mene prođu najgore. Upalila sam automobil i pojurila na posao. Taj dan odradila sam kao da se ništa dogodilo. Nisam željela pričati o tome, jer nisam znala što da mislim. No, u ušima se javio onaj poznati, iritantni šum.

Tu noć nisam dobro spavala. Mamografija prije tridesete i sjena na grudima ne zvuče obećavajuće. Na dogovoreni termin uranila sam pola sata.

“Vi idete na mamografiju?”, upitala me žena na recepciji nakon što sam joj predala papire. S usiljenim smiješkom kimnula sam glavom. Ubrzo je pozvala jednog doktora koji je preuzeo moje papire te su se kratko došaptavali. Oko mojih papira odjednom se skupio mali liječnički konzilij. Znala sam da pričaju o meni, jer u ranu zoru jedino sam ja od pacijenata bila u čekaonici. Ubrzo, s najvećim smiješkom na svijetu, prišao mi je jedan od liječnika.

“Voljeli bismo ponavno napraviti ultrazvuk. Mamografija u vašoj dobi nije od velike koristi, a ovog puta ćemo pregled napraviti na boljem aparatu”, objašnjavao mi je. Nisam znala trebam li se ovoj vijesti radovati ili me ona treba još više brinuti. Ubrzo me primila liječnica. Uzela je sve podatke i pregled je počeo. Hladan gel ponovno je bio na grudima.

“Ne vidim ništa zabrinjavajuće”, brzo je rekla. Prvi tren došlo mi je da je izljubim, ali sekundu kasnije javile su mi se sumnje.

“U čemu je stvar? Zašto je prvi liječnik posumnjao? Što to znači bolji ultrazvuk?”, imala sam za nju stotinu pitanja, na koja ona i nije imala baš korisne odgovore.

“Strašno je ako u privatnoj poliklinici, gdje se pregled plaća, postoje bolji i lošiji ultrazvuk”, prokomentirala sam. S kiselim osmijehom na licu rekla mi je da sam sve pogrešno shvatila te da su oba uređaja podjednako dobra, ali da je prvi liječnik poznat po oprezu i da često zna “puhati i na hladno”.

Što je istina, nikada nisam saznala. Možda sam trebala inzistirati. No nekako, po običaju, to loše iskustvo željela sam što prije zaboraviti. U tu kliniku više nikada nisam kročila nogom, a onaj dodatni pregled nisam platila.

Ostala sumnja

No, platila sam novi pregled kod trećeg liječnika, kod kojeg sam otišla po preporuci nekoliko prijateljica jer više nisam željela otići u ruke nekom neprovjerenom. Budući da mi je mrvica sumnje još uvijek ostala, bila sam odlučna razoriti je do kraja. Nakon one doktorice s kiselim smiješkom i ovaj mi je potvrdio da je sve u redu. Sad sam bila spremna cijelo iskustvo zaboraviti.

No opreznog, prvog, liječnika sjetila sam se pet godina kasnije. Bila sam trudna, četiri mjeseca, i nikad sretnija. Prilikom tuširanja, napipala sam je. Na lijevoj strani grudi, na kojoj je i onaj “ludi “doktor vidio nešto.

Stajala sam pod tušem, dok su kapljice vode padale po meni. Gledala sam u trbuh, a s obje ruke pipala sam kvržicu koja je već bila pristojne veličine. Nije je trebalo previše tražiti.

“I što sad da radim s tobom, ti mi definitivno nisi bila u planu za ovu godinu”, razmišljala sam grozničavo, odmicala ruke, pa ih ponovno vraćala u nadi da sam se zabunila i da sljedeći put, kad opet opipam grudi, neće biti ničeg. No, bilo je – svaki put. Ovog puta nije bila sjena, nego prava kvržica. Dugo vremena nisam bila na kontroli, a za ovakve poput mene preporučuju pregled dva puta godišnje. Nisam se sjetila, imala sam drugih “važnijih” poslova.

Samo sam pomislila – “baš si glupača”.

Izašla sam ispod tuša i odmah nazvala jednu polikliniku. Vjerojatno zbog panike u mojem glasu, pronašli su mi slobodan termin već za sljedeće jutro. I to mi se činilo prekasno. Tog dana imala sam zakazanu kontrolu kod ginekologa koji mi je potvrdio da moj dečkić odlično napreduje. U tom trenutku toliko sam bila sretna što je dečko, a ne curica. Barem neće prolaziti kroz ova obiteljska sranja, pomislila sam.

Ujutro sam se satima pripremala za pregled, htjela sam zaokupiti misli. Našminkala sam se kao da idem u večernji izlazak, a ne na pregled. Željela sam u tom trenutku barem nešto imati pod kontrolom.

Parkirala sam automobil ispred predivne poliklinike te cinično pomislila – posla, očito, imaju. Popela sam se stepenicama i ušla u predivno uređeno predvorje s recepcijom. Izuzetno ljubazne tete usmjerile su me u čekaonicu, gdje sam s nestrpljenjem iščekivala liječnicu. Ubrzo sam ušla u ordinaciju i sjela u onaj neudobni stolac s početka priče. Pogled joj je odmah pao na trbuščić, a potom me iskreno i ljudski pogledala u oči te rekla: “Sad ćemo mi to sve brzo provjeriti”.

“Riječ je o fibroadenomu, ako želite možemo napraviti i punkciju”, riječi su koje su prekinule napeto iščekivanje. Bio je to toliko olakšavajući, ugodan i dobar trenutak da ubod igle nisam ni osjetila. Iskreno ne bih osjetila ni da mi je opalila šamar. Bila sam u nekom oblaku sreće u kojem je ponovno sve bilo super i u kojem taj usrani tumor nije, po drugi put, bio namjenjen meni.

Odgovornost zbog sinova

Nedavno me netko upitao jesam li opterećena svojim obiteljskim naslijeđem. I dalje vjerujem da nisam, jer da jesam, vjerojatno bih redovito išla na preglede te se podvrgnula testiranju. Taj strah od raka dojke javi se s vremena na vrijeme, kada čujem ili pročitam da je netko obolio od te bolesti. Onda sama sebi obećam da ću, evo, baš ovaj tjedan obavezno otići na pregled. No, i dalje vjerujem da sam u godinama kada se još uvijek ne moram zamarati time.

Dobro, znam da to i nije posve točno, jer je nedavno preminula moja poznanica iz djetinjstva, bila je godinu dana starija od mene, no majka i nona oboljele su sa 59 godina. Nona je nakon dijagnoze živjela 18 godina, a prošlo je i osam godina otkako je mami i teti dijagnosticirana bolest.

Svjesna sam da danas zbog svojih sinova moram biti puno odgovornija prema sebi. Jedna poznata mama koja je oboljela od raka te se kasnije podvrgnula testiranju, a onda i mastektomiji svoju odluku najbolje je objasnila ovim riječima: “Moram skuhati još puno ručkova, oprati puno prljavog rublja i saslušati puno ljubavnih problema”. To je toliko istinito i iskreno, da sve ostalo u tom trenutku postaje nebitno.

Stoga da, podvrgnut ću se genetskom testiranju. Kakvi će biti rezultati i postotak – ne mogu znati. Bojim li se? Iskreno, užasavam se. Jer, kako sam već spomenula, mrzim brojeve. Vjerojatno je sada jasno i zašto.