Tko je pobijedio na njemačkim izborima? Ako ste jučer gledali televiziju, čitali novine ili portale na bilo kojem jeziku, uključujući i one na njemačkom ili engleskom, neizbježan zaključak je sljedeći: Angela Merkel provukla se kroz ušicu igle i sad joj slijedi mučno sastavljanje nepomirljive koalicije pro-biznis liberala i anti-biznis zelenih. Ako je i uspije sastaviti, e tek joj tad slijedi tarapana – umjesto da bude “vođa slobodnog svijeta”, što joj je dopalo nakon abdikacije Donalda Trumpa, Merkel će se toliko baviti unutarnjim njemačkim pitanjima, da se neće stići baviti ničim drugim. Ukratko, vodeća i stabilizirajuća uloga Njemačke na kontinentu je upropaštena, a Angela Merkel u iduće će se četiri godine baviti njemačkim verzijama kronično nerješivih problema poput kurikularne reforme i tabli na kojima piše … što li je već njemačka verzija starog hrvatskog pozdrava ‘Za dom spremni’?
Još važnije od ovoga, stekli ste dojam da se to dogodilo zato što je na njemačkim izborima u nedjelju “trijumfirala ekstremna desnica”, zato što je “njemačka politika krenula nezapamćenim smjerom” nakon kojeg “više ništa neće biti isto” jer je, ukratko, “Njemačka skrenula udesno”. Dopustite mi da vam pokušam objasniti da na njemačkim izborima u nedjelju nije “trijumfirala ekstremna desnica”, da njemačka politika nije “krenula nezapamćenim smjerom nakon kojeg više ništa neće biti isto”, i da zapravo Njemačka čak nije ni “skrenula udesno”.
Da, AfD je neprihvatljiva i sa sadržajnog i s političkog aspekta
Prvo, da se razumijemo: ni na koji način ne umanjujem razmjere užasa koji proizlaze iz činjenice da je Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD), dojučer vanparlamentarna stranka, prvi put osvojila mjesta u Bundestagu. I ne samo da ih je osvojila, nego je dobila zabrinjavajućih 12,6 posto i postala treća najbrojnija stranka u parlamentu. AfD je neprihvatljiva i sa sadržajnog i s političkog aspekta. Lideri te stranke pohvalno govore o “žrtvi boraca Wehrmachta na istočnom ratištu” misleći, u maniri Ivice Kostelića, na Hitlerov pohod na Rusiju i desetke milijuna života koje je on uništio. Ti ljudi bez srama zagovaraju “okončavanje kulta krivnje”, za koji tvrde da je Njemačkoj “nametnut nakon Drugog svjetskog rata”.
Ne kažu zašto joj je ta krivnja nametnuta, ne spominju da je Hitler dao zvjerski ubiti milijune nedužnih ljudi, razorio pola Europe i proveo Holokaust, najgori zločin u povijesti, organizirano ubojstvo šest milijuna europskih Židova. I to sve se događa u Njemačkoj, zemlji koja je bila najtemeljitije denacificirana. Što će onda biti u onima koje se svojom nacističkom prošlošću tek počinju ponositi? Lideri AfD-a sve to preskaču, ne spominju, a ako ih se prozove – relativiziraju. Pa ipak, ljudi koji govore o “tekovinama nacionalsocijalizma” i vjeruju u sve te grozote dobili su gotovo stotinu od sedamstotinjak mjesta u Bundestagu.
Misao je vrijedna trenutka, ali ne i panike koja nas je obuzela
Drugi problem je u tome što je AfD stranka koja odbija liberalno-demokratski politički poredak kakav su sve zapadnoeuropske demokratske stranke prihvatile nakon Drugog svjetskog rata, a istočnoeuropske nakon pada Berlinskog zida. To nije stranka koja vjeruje u prava građana i vladavinu zakona. Uzmimo domaći primjer: to je stranka koja vjeruje da je vaš susjed, Hrvat i katolik, više vrijedan od vas ako vi niste i Hrvat i katolik. To je stranka koja bi ljude protjerivala iz Njemačke na osnovu njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti. Prvi bi na meti bili sirijski izbjeglice koje je primila Merkel, a nakon njih Turci koji u Njemačkoj žive više od pola stoljeća. Logika “Ausländer raus!”, Stranci van!, brzo bi došla i do ostalih, poput Hrvata i ostalih “Jugo-Švaba”. Mislite da oni vide razliku između vašeg strica i njegovog susjeda Srbina u Bottropu?
Vrijedno je zato na trenutak stati, promisliti o svemu ovome, i zapitati se kako smo se doveli do toga da hitlerovska stranka uspije ući u njemački parlament. Ta je misao vrijedna trenutka, ali ne i panike koja nas je obuzela kad smo čuli rezultate izbora. Jer, sa svim rečenim na snazi, jedan važan detalj nije točan – na izborima za Bundestag nije trijumfirao AfD, nego je izbore uvjerljivo osvojila umjerena stranka Angele Merkel, koja je već 12 godina njemačka kancelarka, i bit će iduće četiri. Merkeličini kršćanski demokrati, koji se još uvijek tako zovu iako ih je ona ispraznila od konzervativnog i napunila neoliberalnim sadržajem, stranka je koja će sastaviti novu njemačku vladu. No, iz naslova u stranoj štampi, posebno u britanskim i američkim novinama, mogli ste zaključiti da nije pobijedila Frau Merkel, nego Frauke Petry, liderica radikalno desne ksenofobne stranke. Pa ste se s razlogom mogli zapitati: Je li AfD doista trijumfirala na njemačkim izborima?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za političku klimu je, od uspjeha AfD-a, gore ovo preuveličavanje
Obeshrabrujuće je da je AfD uopće ušala u Bundestag. Ali je za političku klimu u Europi još gore ono što rade zapanjeni domaći i strani promatrači – preuveličavanje izvan svih razmjera onoga što se u Njemačkoj doista dogodilo. Da, nikad nakon Drugog svjetskog rata u Bundestagu nije bilo takve stranke, ali ta stranka nije pobijedila. Iako je njezin relativni uspjeh atraktivan za naslove, ništa se zapravo u njemačkoj politici nije promijenilo. AfD je osvojila 12,6 posto glasova. To je 12,6 posto više od onoga što bi htio bilo tko kome je na srcu liberalna demokracija zapadnog tipa, jer je AfD potencijalno destruktivna i opasna stranka – njen cilj nije da ostane jedna od stranaka u sustavu, nego da razori sustav.
Ali svejedno, oni imaju samo 12,6 posto i zasad s tim ne mogu puno napraviti. Ta brojka je AfD-u dala treću poziciju u Bundestagu, ali je odluka socijaldemokrata da izađu iz velike koalicije osigurala da će glavni glas opozicije biti SPD, a ne AfD. To je važno politički, ali je još važnije u dojmu. Bitka za dojam, čini se, dijelom je ipak izgubljena jer su naslovnice zapadnog tiska već proglasile AfD-ovih 13 posto “trijumfom” na izborima. Neodgovornost medija tu samo pomaže u onome što ekstremna desnica nikad ne bi mogla sama postići. Mediji im daju legitimitet, kao što su zadnje dvije godine u Americi dali Trumpu, a u Britaniji Brexitu. Beskrajna opsesija rubnim političkim pojavama – zato jer je to dobro gledan TV program – proizvodi neumorno televizijsko praćenje i odabranom kandidatu daje besplatan medijski prostor. Pitajte Jeba Busha zašto je izgubio od Trumpa, kojega je CNN pratio u stopu.
Pored važnijih tema, mediji guraju one koje se prodaju
Njemački mediji pokleknuli su na tom testu. I ove godine je organizirano sučeljavanje glavnih kandidata za kancelara. Vodile su ga odgovorne snage ozbiljnih njemačkih medija. Pa iako ni Merkel ni njezin protukandidat iz SPD-a Martin Schulz nisu htjeli o tome toliko pričati, moderatori su gotovo sva svoja pitanja usmjerili na “atraktivne” teme – dolazak više od milijuna sirijskih, mahom muslimanskih izbjeglica gotovo dvije godine ranije, njihovu integraciju, odnose vlasti s velikom turskom manjinom u Njemačkoj koja je već u četvrtoj generaciji, pogoršane odnose Njemačke i Erdoganove Turske, borbu protiv terorizma itd.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Više od dvije trećine debate, kaže Yascha Mounk, njemački politolog koji predaje na Harvardu, potrošeno je na teme koje izravno ili neizravno imaju veze s islamom. “No, islam nije ni približno glavna tema danas u Njemačkoj. Postoji bezbroj važnijih tema, o kojima nismo čuli ništa.” Nismo čuli ništa jer su mediji odlučili da o njima ne treba razgovarati. U gotovo dva sata debate za kancelara države koja vodi EU i ovisi o njenom uspjehu, Brexit je spomenut – niti jednom. Zato se pričalo o islamističkom terorizmu, šerijatskom pravu, šijitima i sunitima kao da su izbori za sirijski, a ne njemački parlament. Nijedno od tih pitanja nije bilo ključno za Njemačku u iduće četiri godine. Mediji time nisu pogodovali ni Merkel ni Schulzu, jer ni jedno zapravo o tome nije htjelo toliko pričati. Nije to bio ni odgovor na potrebe javnosti, jer su sirijski izbjeglice već davno pristojno smješteni i počinju s integracijom. Ali su mediji tako indirektno pogodovali onima koji nisu sudjelovali u duelu, onima koji glavnu poruku fokusiraju oko straha od muslimanskih izbjeglica i od islama. Jedina stranka koja je to radila i koja je od toga profitirala je AfD.
AfD u kalkulaciji za vlast u Njemačkoj naprosto ne postoje
Kao što je 2015. i 2016. godine CNN bio fasciniran Trumpom, neprispodobivim političarem koji će javno reći ono što novinari ne govore čak ni kad se kamere isključe, tako su njemački i europski mediji fascinirani AfD-om. Dapače, ta se stranka dobro uklapa u njihov apokaliptični narativ – nakon Brexita i Trumpa, sad ispada da je i Njemačka pala žrtvom ekstremističke desnice. Naravno da je AfD ekstremistička desnica – problem je u tom narativu to što AfD nije postigao rezultat koji bi se mogao mjeriti s Brexitom ili Trumpom.
Trijumf ekstremne desnice, koji su u ponedjeljak na naslovnicu stavile mnoge europske i američke novine i portali, nije se dogodio. Angela Merkel donekle je oslabljena, ali do stabilizacije vlasti ima jedan siguran (tzv. koaliciju Jamajka s liberalima i zelenima), jedan teoretski moguć (opet velika koalicija, ako nema druge, sa socijaldemokratima) i jedan slabo izgledan, ali izvediv put (manjinska vlada). Koji od tih scenarija će se dogoditi ni najmanje ne ovisi o ekstremnim desničarima iz AfD-a. Oni u kalkulaciji za vlast u Njemačkoj ne postoje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mediji daju krila političkoj opciji koja prijeti uništenjem svih vrijednosti
Još gore je to što su mediji iz vida potpuno izgubili kontekst u kojem se sve ovo događa. U svibnju je, na francuskim predsjedničkim izborima, ekstremna desničarka Marine Le Pen izgubila od Emmanuela Macrona, ali je svejedno osvojila 11 milijuna glasova. Naslovi diljem svijeta govorili su o “pobjedi liberalne demokracije u Francuskoj”. Sad je AfD osvojio 5 milijuna glasova, i također izgubio kao i Le Pen, ali naslovi vrište o “trijumfu radikalne desnice” i “skretanju Njemačke udesno”. Ne bi to bio problem, da je samo do atraktivnog naslova. Dugo već živimo u vremenu u kojem se medijska roba prodaje po onome kako je se opremi, jer svi čitaju naslove, a samo rijetki tekstove. Ali je u ovom slučaju takav pristup opasan, jer ne daje krila zgodnoj priči koja će skupiti puno klikova ili prodati novine, nego daje krila političkoj opciji koja prijeti uništenjem svih vrijednosti koje je Zapad stvorio zadnjih sedam desetljeća, a mi ih u Hrvatskoj pokušavamo uhvatiti zadnja tri desetljeća.
I da, to ponekad može izgledati dosadno. Jer dosadno je čuti da Merkel nije “oslabljena kao Theresa May”, kao što su britanski mediji brzo javili, jer je Merkel na ovim izborima dobila oko 15,5 milijuna glasova i ima siguran put prema većini. To je skoro tri milijuna glasova manje nego što je Merkel dobila prije četiri godine, ali opet, ti su izbori bili anomalija jer tad liberali prvi put u povijesti nisu prešli prag, a gotovo tri milijuna njihovih glasova prelilo se Merkel. Što je tad dobila, to je Merkel sad izgubila, iako je dio CDU/CSU-ovih glasača, posebno bavarskih, prešao AfD-u. I to je zanimljivo – još jedna dosadna analiza – da je CSU u Bavarskoj toliko poražen jer je njihov vođa prethodno toliko otklizao udesno da su birači očito rekli – ako već biramo između neonacista i ovih koji glume da su skoro neonacisti, onda bolje izabrati prave.
Vjerujete li još uvijek da je Merkel ‘bolesnik na umoru’?
I da se vratimo na Merkeličine brojke, ona je prvi put, 2005. godine, pobijedila sa 17 milijuna glasova, pa je četiri godine kasnije pobijedila s 15 milijuna glasova. Samo je na prošlim izborima dobila 18 milijuna, kad je propao FDP. Sad se vratila na 15,5 milijuna. Kad to pogledate, vjerujete li da je ona doista “bolesnik na umoru” kao što hoće britanske novine? Zagrebite, da bude još dosadnije, malo dublje, pa ćete vidjeti da AfD nije dobio glasove samo od Merkeličinog CDU-a, nego i od razočaranih birača SPD-a i još zanimljivije, od ljudi koji su na prošlim izborima glasali za Ljevicu, stranku proizašlu iz bivše Komunističke partije Istočne Njemačke, a koja služi kao protestna stranka, bilo da vam se sviđaju komunisti ili neonacisti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je to puno manje zanimljivo od samog naslova, jer traži par minuta čitanja i koju sekundu razmišljanja, kao i sve u vezi ovih njemačkih izbora. Ali, to što je dosadno više vam govori o stvarnosti nego ono što ste ulovili na prvu loptu. I zato više vjerujte vijestima koje vam kažu koliko je milijuna glasova Merkel izgubila, kome su otišli i gdje je baza za novu koaliciju, nego vijestima o trojici sirijskih izbjeglica koji su se pijani potukli s dvojicom domaćih Nijemaca u Karlsruheu zato jer je jedan od Sirijaca, oslobođen društvenih stega, mislio da može Nijemca uštipnuti za dupe. To je zgodna priča, ali neće vam puno reći ni o Siriji, ni o Njemačkoj.
Dopustite da vam pokušam objasniti; suprotno većini analiza, ekstremisti nisu trijumfirali u Njemačkoj
Đivo Đurović objašnjava zašto treba prestati dizati paniku oko njemačkih izbora
Svi mediji, diljem svijeta, tvrde otprilike ovo: Merkel se provukla kroz ušicu igle i sad joj slijedi mučno sastavljanje nepomirljive koalicije. Ukratko, vodeća i stabilizirajuća uloga Njemačke na kontinentu je upropaštena. Razlozi su, svi pišu, jer je na njemačkim izborima u nedjelju 'trijumfirala ekstremna desnica', jer je 'njemačka politika krenula nezapamćenim smjerom', jer je, ukratko, 'Njemačka skrenula udesno'. Prvo, da se razumijemo: ni na koji način ne umanjujem razmjere užasa koji proizlaze iz činjenice da je AfD prvi put osvojila mjesta u Bundestagu. No, je li doista trijumfirala? Evo zašto mislim da nije i da je ovo dizanje panike daleko gore od samog uspjeha AfD-a
Tko je pobijedio na njemačkim izborima? Ako ste jučer gledali televiziju, čitali novine ili portale na bilo kojem jeziku, uključujući i one na njemačkom ili engleskom, neizbježan zaključak je sljedeći: Angela Merkel provukla se kroz ušicu igle i sad joj slijedi mučno sastavljanje nepomirljive koalicije pro-biznis liberala i anti-biznis zelenih. Ako je i uspije sastaviti, e tek joj tad slijedi tarapana – umjesto da bude “vođa slobodnog svijeta”, što joj je dopalo nakon abdikacije Donalda Trumpa, Merkel će se toliko baviti unutarnjim njemačkim pitanjima, da se neće stići baviti ničim drugim. Ukratko, vodeća i stabilizirajuća uloga Njemačke na kontinentu je upropaštena, a Angela Merkel u iduće će se četiri godine baviti njemačkim verzijama kronično nerješivih problema poput kurikularne reforme i tabli na kojima piše … što li je već njemačka verzija starog hrvatskog pozdrava ‘Za dom spremni’?
Još važnije od ovoga, stekli ste dojam da se to dogodilo zato što je na njemačkim izborima u nedjelju “trijumfirala ekstremna desnica”, zato što je “njemačka politika krenula nezapamćenim smjerom” nakon kojeg “više ništa neće biti isto” jer je, ukratko, “Njemačka skrenula udesno”. Dopustite mi da vam pokušam objasniti da na njemačkim izborima u nedjelju nije “trijumfirala ekstremna desnica”, da njemačka politika nije “krenula nezapamćenim smjerom nakon kojeg više ništa neće biti isto”, i da zapravo Njemačka čak nije ni “skrenula udesno”.
Da, AfD je neprihvatljiva i sa sadržajnog i s političkog aspekta
Prvo, da se razumijemo: ni na koji način ne umanjujem razmjere užasa koji proizlaze iz činjenice da je Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD), dojučer vanparlamentarna stranka, prvi put osvojila mjesta u Bundestagu. I ne samo da ih je osvojila, nego je dobila zabrinjavajućih 12,6 posto i postala treća najbrojnija stranka u parlamentu. AfD je neprihvatljiva i sa sadržajnog i s političkog aspekta. Lideri te stranke pohvalno govore o “žrtvi boraca Wehrmachta na istočnom ratištu” misleći, u maniri Ivice Kostelića, na Hitlerov pohod na Rusiju i desetke milijuna života koje je on uništio. Ti ljudi bez srama zagovaraju “okončavanje kulta krivnje”, za koji tvrde da je Njemačkoj “nametnut nakon Drugog svjetskog rata”.
Ne kažu zašto joj je ta krivnja nametnuta, ne spominju da je Hitler dao zvjerski ubiti milijune nedužnih ljudi, razorio pola Europe i proveo Holokaust, najgori zločin u povijesti, organizirano ubojstvo šest milijuna europskih Židova. I to sve se događa u Njemačkoj, zemlji koja je bila najtemeljitije denacificirana. Što će onda biti u onima koje se svojom nacističkom prošlošću tek počinju ponositi? Lideri AfD-a sve to preskaču, ne spominju, a ako ih se prozove – relativiziraju. Pa ipak, ljudi koji govore o “tekovinama nacionalsocijalizma” i vjeruju u sve te grozote dobili su gotovo stotinu od sedamstotinjak mjesta u Bundestagu.
Misao je vrijedna trenutka, ali ne i panike koja nas je obuzela
Drugi problem je u tome što je AfD stranka koja odbija liberalno-demokratski politički poredak kakav su sve zapadnoeuropske demokratske stranke prihvatile nakon Drugog svjetskog rata, a istočnoeuropske nakon pada Berlinskog zida. To nije stranka koja vjeruje u prava građana i vladavinu zakona. Uzmimo domaći primjer: to je stranka koja vjeruje da je vaš susjed, Hrvat i katolik, više vrijedan od vas ako vi niste i Hrvat i katolik. To je stranka koja bi ljude protjerivala iz Njemačke na osnovu njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti. Prvi bi na meti bili sirijski izbjeglice koje je primila Merkel, a nakon njih Turci koji u Njemačkoj žive više od pola stoljeća. Logika “Ausländer raus!”, Stranci van!, brzo bi došla i do ostalih, poput Hrvata i ostalih “Jugo-Švaba”. Mislite da oni vide razliku između vašeg strica i njegovog susjeda Srbina u Bottropu?
Vrijedno je zato na trenutak stati, promisliti o svemu ovome, i zapitati se kako smo se doveli do toga da hitlerovska stranka uspije ući u njemački parlament. Ta je misao vrijedna trenutka, ali ne i panike koja nas je obuzela kad smo čuli rezultate izbora. Jer, sa svim rečenim na snazi, jedan važan detalj nije točan – na izborima za Bundestag nije trijumfirao AfD, nego je izbore uvjerljivo osvojila umjerena stranka Angele Merkel, koja je već 12 godina njemačka kancelarka, i bit će iduće četiri. Merkeličini kršćanski demokrati, koji se još uvijek tako zovu iako ih je ona ispraznila od konzervativnog i napunila neoliberalnim sadržajem, stranka je koja će sastaviti novu njemačku vladu. No, iz naslova u stranoj štampi, posebno u britanskim i američkim novinama, mogli ste zaključiti da nije pobijedila Frau Merkel, nego Frauke Petry, liderica radikalno desne ksenofobne stranke. Pa ste se s razlogom mogli zapitati: Je li AfD doista trijumfirala na njemačkim izborima?
Za političku klimu je, od uspjeha AfD-a, gore ovo preuveličavanje
Obeshrabrujuće je da je AfD uopće ušala u Bundestag. Ali je za političku klimu u Europi još gore ono što rade zapanjeni domaći i strani promatrači – preuveličavanje izvan svih razmjera onoga što se u Njemačkoj doista dogodilo. Da, nikad nakon Drugog svjetskog rata u Bundestagu nije bilo takve stranke, ali ta stranka nije pobijedila. Iako je njezin relativni uspjeh atraktivan za naslove, ništa se zapravo u njemačkoj politici nije promijenilo. AfD je osvojila 12,6 posto glasova. To je 12,6 posto više od onoga što bi htio bilo tko kome je na srcu liberalna demokracija zapadnog tipa, jer je AfD potencijalno destruktivna i opasna stranka – njen cilj nije da ostane jedna od stranaka u sustavu, nego da razori sustav.
Ali svejedno, oni imaju samo 12,6 posto i zasad s tim ne mogu puno napraviti. Ta brojka je AfD-u dala treću poziciju u Bundestagu, ali je odluka socijaldemokrata da izađu iz velike koalicije osigurala da će glavni glas opozicije biti SPD, a ne AfD. To je važno politički, ali je još važnije u dojmu. Bitka za dojam, čini se, dijelom je ipak izgubljena jer su naslovnice zapadnog tiska već proglasile AfD-ovih 13 posto “trijumfom” na izborima. Neodgovornost medija tu samo pomaže u onome što ekstremna desnica nikad ne bi mogla sama postići. Mediji im daju legitimitet, kao što su zadnje dvije godine u Americi dali Trumpu, a u Britaniji Brexitu. Beskrajna opsesija rubnim političkim pojavama – zato jer je to dobro gledan TV program – proizvodi neumorno televizijsko praćenje i odabranom kandidatu daje besplatan medijski prostor. Pitajte Jeba Busha zašto je izgubio od Trumpa, kojega je CNN pratio u stopu.
Pored važnijih tema, mediji guraju one koje se prodaju
Njemački mediji pokleknuli su na tom testu. I ove godine je organizirano sučeljavanje glavnih kandidata za kancelara. Vodile su ga odgovorne snage ozbiljnih njemačkih medija. Pa iako ni Merkel ni njezin protukandidat iz SPD-a Martin Schulz nisu htjeli o tome toliko pričati, moderatori su gotovo sva svoja pitanja usmjerili na “atraktivne” teme – dolazak više od milijuna sirijskih, mahom muslimanskih izbjeglica gotovo dvije godine ranije, njihovu integraciju, odnose vlasti s velikom turskom manjinom u Njemačkoj koja je već u četvrtoj generaciji, pogoršane odnose Njemačke i Erdoganove Turske, borbu protiv terorizma itd.
Više od dvije trećine debate, kaže Yascha Mounk, njemački politolog koji predaje na Harvardu, potrošeno je na teme koje izravno ili neizravno imaju veze s islamom. “No, islam nije ni približno glavna tema danas u Njemačkoj. Postoji bezbroj važnijih tema, o kojima nismo čuli ništa.” Nismo čuli ništa jer su mediji odlučili da o njima ne treba razgovarati. U gotovo dva sata debate za kancelara države koja vodi EU i ovisi o njenom uspjehu, Brexit je spomenut – niti jednom. Zato se pričalo o islamističkom terorizmu, šerijatskom pravu, šijitima i sunitima kao da su izbori za sirijski, a ne njemački parlament. Nijedno od tih pitanja nije bilo ključno za Njemačku u iduće četiri godine. Mediji time nisu pogodovali ni Merkel ni Schulzu, jer ni jedno zapravo o tome nije htjelo toliko pričati. Nije to bio ni odgovor na potrebe javnosti, jer su sirijski izbjeglice već davno pristojno smješteni i počinju s integracijom. Ali su mediji tako indirektno pogodovali onima koji nisu sudjelovali u duelu, onima koji glavnu poruku fokusiraju oko straha od muslimanskih izbjeglica i od islama. Jedina stranka koja je to radila i koja je od toga profitirala je AfD.
AfD u kalkulaciji za vlast u Njemačkoj naprosto ne postoje
Kao što je 2015. i 2016. godine CNN bio fasciniran Trumpom, neprispodobivim političarem koji će javno reći ono što novinari ne govore čak ni kad se kamere isključe, tako su njemački i europski mediji fascinirani AfD-om. Dapače, ta se stranka dobro uklapa u njihov apokaliptični narativ – nakon Brexita i Trumpa, sad ispada da je i Njemačka pala žrtvom ekstremističke desnice. Naravno da je AfD ekstremistička desnica – problem je u tom narativu to što AfD nije postigao rezultat koji bi se mogao mjeriti s Brexitom ili Trumpom.
Trijumf ekstremne desnice, koji su u ponedjeljak na naslovnicu stavile mnoge europske i američke novine i portali, nije se dogodio. Angela Merkel donekle je oslabljena, ali do stabilizacije vlasti ima jedan siguran (tzv. koaliciju Jamajka s liberalima i zelenima), jedan teoretski moguć (opet velika koalicija, ako nema druge, sa socijaldemokratima) i jedan slabo izgledan, ali izvediv put (manjinska vlada). Koji od tih scenarija će se dogoditi ni najmanje ne ovisi o ekstremnim desničarima iz AfD-a. Oni u kalkulaciji za vlast u Njemačkoj ne postoje.
Mediji daju krila političkoj opciji koja prijeti uništenjem svih vrijednosti
Još gore je to što su mediji iz vida potpuno izgubili kontekst u kojem se sve ovo događa. U svibnju je, na francuskim predsjedničkim izborima, ekstremna desničarka Marine Le Pen izgubila od Emmanuela Macrona, ali je svejedno osvojila 11 milijuna glasova. Naslovi diljem svijeta govorili su o “pobjedi liberalne demokracije u Francuskoj”. Sad je AfD osvojio 5 milijuna glasova, i također izgubio kao i Le Pen, ali naslovi vrište o “trijumfu radikalne desnice” i “skretanju Njemačke udesno”. Ne bi to bio problem, da je samo do atraktivnog naslova. Dugo već živimo u vremenu u kojem se medijska roba prodaje po onome kako je se opremi, jer svi čitaju naslove, a samo rijetki tekstove. Ali je u ovom slučaju takav pristup opasan, jer ne daje krila zgodnoj priči koja će skupiti puno klikova ili prodati novine, nego daje krila političkoj opciji koja prijeti uništenjem svih vrijednosti koje je Zapad stvorio zadnjih sedam desetljeća, a mi ih u Hrvatskoj pokušavamo uhvatiti zadnja tri desetljeća.
I da, to ponekad može izgledati dosadno. Jer dosadno je čuti da Merkel nije “oslabljena kao Theresa May”, kao što su britanski mediji brzo javili, jer je Merkel na ovim izborima dobila oko 15,5 milijuna glasova i ima siguran put prema većini. To je skoro tri milijuna glasova manje nego što je Merkel dobila prije četiri godine, ali opet, ti su izbori bili anomalija jer tad liberali prvi put u povijesti nisu prešli prag, a gotovo tri milijuna njihovih glasova prelilo se Merkel. Što je tad dobila, to je Merkel sad izgubila, iako je dio CDU/CSU-ovih glasača, posebno bavarskih, prešao AfD-u. I to je zanimljivo – još jedna dosadna analiza – da je CSU u Bavarskoj toliko poražen jer je njihov vođa prethodno toliko otklizao udesno da su birači očito rekli – ako već biramo između neonacista i ovih koji glume da su skoro neonacisti, onda bolje izabrati prave.
Vjerujete li još uvijek da je Merkel ‘bolesnik na umoru’?
I da se vratimo na Merkeličine brojke, ona je prvi put, 2005. godine, pobijedila sa 17 milijuna glasova, pa je četiri godine kasnije pobijedila s 15 milijuna glasova. Samo je na prošlim izborima dobila 18 milijuna, kad je propao FDP. Sad se vratila na 15,5 milijuna. Kad to pogledate, vjerujete li da je ona doista “bolesnik na umoru” kao što hoće britanske novine? Zagrebite, da bude još dosadnije, malo dublje, pa ćete vidjeti da AfD nije dobio glasove samo od Merkeličinog CDU-a, nego i od razočaranih birača SPD-a i još zanimljivije, od ljudi koji su na prošlim izborima glasali za Ljevicu, stranku proizašlu iz bivše Komunističke partije Istočne Njemačke, a koja služi kao protestna stranka, bilo da vam se sviđaju komunisti ili neonacisti.
Sve je to puno manje zanimljivo od samog naslova, jer traži par minuta čitanja i koju sekundu razmišljanja, kao i sve u vezi ovih njemačkih izbora. Ali, to što je dosadno više vam govori o stvarnosti nego ono što ste ulovili na prvu loptu. I zato više vjerujte vijestima koje vam kažu koliko je milijuna glasova Merkel izgubila, kome su otišli i gdje je baza za novu koaliciju, nego vijestima o trojici sirijskih izbjeglica koji su se pijani potukli s dvojicom domaćih Nijemaca u Karlsruheu zato jer je jedan od Sirijaca, oslobođen društvenih stega, mislio da može Nijemca uštipnuti za dupe. To je zgodna priča, ali neće vam puno reći ni o Siriji, ni o Njemačkoj.