Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Dosta smo sigurni da je priča o Marku, dečku koji je iz dedine stare radione pokrenuo srednju.hr najbolja koju smo ovaj tjedan objavili

Marko Matijević bio je još duboko na faksu kada je odlučio napraviti redakciju u radioni iza obiteljske kuće na Ravnicama. Danas je Srednja.hr ozbiljan, i još uvijek jedini, nišni portal koji prati sustav obrazovanja i politike mladih, a o njima ovaj tjedan priča pola države, nakon što je Povjerenica za informiranje donijela službenu odluku da im predsjednica RH mora odgovoriti na pitanja koja izbjegava mjesecima. Novinar Telegrama, koji je i sam radio tamo, proveo je dan u svojoj staroj redakciji i donio priču o njihovih prilično uzbudljivih pet godina. Usput, Srednja.hr nikada nije dobila nikakav novac od države. Snima Vjekoslav Skledar

Dosta smo sigurni da je priča o Marku, dečku koji je iz dedine stare radione pokrenuo srednju.hr najbolja koju smo ovaj tjedan objavili

Marko Matijević bio je još duboko na faksu kada je odlučio napraviti redakciju u radioni iza obiteljske kuće na Ravnicama. Danas je Srednja.hr ozbiljan, i još uvijek jedini, nišni portal koji prati sustav obrazovanja i politike mladih, a o njima ovaj tjedan priča pola države, nakon što je Povjerenica za informiranje donijela službenu odluku da im predsjednica RH mora odgovoriti na pitanja koja izbjegava mjesecima. Novinar Telegrama, koji je i sam radio tamo, proveo je dan u svojoj staroj redakciji i donio priču o njihovih prilično uzbudljivih pet godina. Usput, Srednja.hr nikada nije dobila nikakav novac od države. Snima Vjekoslav Skledar

FOTO: Vjekoslav Skledar

Radni dan na portalu Srednja.hr počinje malo kasnije nego u drugim redakcijama. Nema zapravo nekakvog striktnog početka radnog vremena. U malu redakciju iza obiteljske kuće na zagrebačkim Ravnicama novinari stižu od devet, pa sve do pola jedanaest, a onda se dugo miješaju nesice i listaju novine. Nije to do lijenosti. Pisati ranije jednostavno nema smisla. Srednja.hr je portal za studente i srednjoškolce. U posljednjih pet godina sustavno prati sektor obrazovanja i politike mladih. Možda su mali, ali su u svojoj ciljnoj skupini, od 15 do 25 godina, najjači u državi. A studenti i srednjoškolci kasnije se bude.

Marko Matijević, još uvijek urednik, Srednju.hr pokrenuo je dok je studirao. Portal koji danas uporno pritišće ministarstva, sveučilišta, neki dan i predsjednicu, nastao je, kako priča Marko, zbog njegove želje da – vježba pisanje. Prije sedam godina, danas 27-godišnji Marko bio je student druge godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

U to je vrijeme jedino pravo mjesto na kojem su se studenti novinarstva mogli vježbati u praksi bio Radio Student. Studentska televizija bila je u začecima, a studentski mjesečnik Global još nije postojao. Marka ni televizija ni radio nisu pretjerano zanimali, premda je godinu dana čitao vijesti na Radio Studentu i “napravio jedan katastrofalan TV prilog”. Kaže da je znao da želi biti novinar još u šestom osnovne. Tada je doduše maštao da postane sportski komentator, ali ga je, u osnovi, zanimalo pisanje. To mu se činilo kao najbolji medij, ako želiš imati nekakav utjecaj na društvo.

Od faksa je tražio sobu i dva laptopa, nisu mu dali

Ako želiš raditi kao novinar, moraš nešto negdje napisati. Diploma ne dokazuje ništa. Moraš imati nekakav, bilo kakav pokušaj, a studenti novinarstva koji su željeli raditi u pisanim medijima te 2010. godine nisu imali sigurno mjesto gdje bi se mogli testirati. I to se znalo. O tome se pričalo po kafićima oko fakulteta. Studenti su se žalili, ali ništa nisu poduzimali. Na tim bi zadimljenim kavama malo kmečali, a onda se samozadovoljni vraćali dokolici. Marko kaže da mu se jednostavno više nije dalo pričati o tome.

srednja2
Redakcija portala na jutarnjem kolegiju. Ivan Božić, Klara Modrić, Martina Gelenčir, Anton Mezulić, Marko Matijević Vjekoslav Skledar

Profesoru Igoru Kanižaju, koji je predavao Osnove tiskanih medija, predložio je projekt otvaranja studentskog portala. Nije imao neku jasnu i smislenu ideju. Samo je htio mjesto gdje bi ponekad mogao nešto napisati. Kanižaju se ta ideja svidjela. Dogovorio mu je sastanak s upravom, na kojem je Marko jednom prodekanu ponudio da on sve organizira: da okupi ljude, napravi site, nađe i plati dizajn kada se dogovore oko imena. Od fakulteta je tražio samo da mu osigura nekakvu prostoriju koju bi mogao koristiti i dva laptopa.

Rečeno mu je da fakultet nema novca i da se jednostavno ne može naći prostor za to. Marko se nije zadovoljio tim odgovorom. Odlučio je krenuti sam. Upisao je tečaj web developmenta, na kojem je učio samostalno raditi web stranice. Trebala su mu tri mjeseca da nauči osnove programiranja. To mu je bilo dovoljno. Kupio je osnovni template za 20 dolara i još ga malo sam doradio. Na studomatu je poslao poruku u kojoj je tražio ljude koji bi htjeli pisati. Nije postavljao nikakve uvjete. Samo da žele nešto napisati. Tako je nastao Markov prvi portal, Drugačije.hr.

Prvi pokušaji bili su mu dosta katastrofalni

Na Drugačije.hr svi su bili jednaki. On je možda sve pokrenuo, ali nitko nije glumio nikakvog urednika. S obzirom da su mu gotovo svi koji su pisali bili kolege i vršnjaci, bilo mu je i malo neugodno nekome vratiti ili odbiti tekst. Postojao je okvirni koncept, ali nije bilo gotovo nikakve uređivačke politike. Bilo je svega. Od tada aktualne Libije i intervjua s Mirjanom Rakić, do sporta. I uglavnom je bilo katastrofalno loše, kaže Marko kroz smijeh, ali to ionako nije bilo bitno. Samim time što su studenti mogli nešto napisati, svrha je bila ispunjena. Šezdesetak ljudi na tom je portalu po prvi put vidjelo svoje ime iznad objavljenog teksta.

Portal Drugačije.hr postojao je dvije godine. Uglavnom bi objavio jedan tekst na dan koji bi pročitalo tristotinjak ljudi. Marko je u te dvije godine postao i demonstrator na kolegiju profesora Kanižaja. Dolazio bi na predavanja mlađih godina, skupljao potpise i dijelio materijale. Predavanja su obično bila u osam ujutro u najvećoj dvorani fakulteta koja bi u ta doba bila komično prazna. Na par stotina stolica ušuškalo bi se tek par desetaka pospanih studenata i u grupicama po dvoje ili troje kunjalo uz radijatore.

”Pa to treba napraviti. Treba nam medij za mlade. To nemamo u ovoj zemlji.’, pomislio je. Iste sekunde osjetio je strah. Svi su čuli što je profesor rekao i sada će svi dobiti tu istu ideju. Oprezno se okrenuo i pogledom prošao po dvorani. Studenti samo što nisu hrkali.

Na jednom je takvom predavanju profesor Kanižaj spomenuo istraživanje koje je pokazalo da su mladi isključeni iz svijeta medija. Čak i kad su tema neke priče, nisu sugovornici i ne sudjeluju aktivno u stvaranju narativa. Marko kaže da mu je u tom trenutku srce bilo u grlu. Bilo kao u nekom filmu kada ti se upali žarulja. Možda je malo klišej, ali stvarno je bilo tako. ”Pa to treba napraviti. Treba nam medij za mlade. To nemamo u ovoj zemlji’, mislio je. Iste sekunde osjetio je strah. Svi su to čuli i sada će svi dobiti tu istu ideju. Oprezno se okrenuo i pogledom prošao po dvorani. Studenti samo što nisu hrkali.

Jedne večeri prekinuo je roditelje u gledanju TV-a

Isti je dan krenuo raditi na konceptu. Trebalo mu je gotovo šest mjeseci. Svuda je sa sobom nosio papir i olovku i, kada bi mu nešto palo na pamet, zapisivao je ideje. Pisao je kod kuće, na faksu, na moru. Sjedio bi na plaži i dok bi svi oko njega tukli mlake pive i generičke čipseve, Marko bi u bloku razrađivao kako bi trebalo pristupiti školskim lektirama. Teme koje su mu padale na pamet ticale su se dobne skupine od 15 do 18 godina. Provjerio je je li domena ‘Srednja.hr’ dostupna, i kada je vidio da jest, odmah ju je zakupio.

srednja3
Martina Gelenčir i Klara Modrić Vjekoslav Skledar
Telegramov urednik fotografije redakciju srednje.hr snimao je ovu srijedu
Telegramov urednik fotografije redakciju srednje.hr snimao je ovu srijedu

Nikome nije ništa govorio dok nije imao jasan koncept. Već je tada slutio da bi Srednja.hr mogla biti puno drugačija od Drugačije.hr. Da to neće biti samo vježba, već nešto što bi mogao raditi, posao. Nakon šest mjeseci razrade, s idejom je došao roditeljima. Jedne ih je večeri prekinuo u gledanju televizije s tri isprintana A4 papira na koje je sažeo svoje ideje. Na tim je papirima razradio sve – i koje bi se teme obrađivale, i koliko bi mu ljudi trebalo, kako bi se portal financirao pa i koliko bi na kraju bile plaće novinara.

Marko kaže da je taj dokument bio loš i nerealan, ali on toga tada nije bio svjestan. Bio je pun hipotetskih situacija, odokativnih predviđanja i dječačkog entuzijazma. Jedino što je na tim papirima vrijedilo bila je ideja. Svejedno su ga odlučili podržati. Markovi su roditelji poduzetnici. Imali su jednu od prvih videoteka u Zagrebu, a danas vode firmu koja ugrađuje razvodne ormare. Znaju što znači nešto stvoriti sam i koliko je važno u životu biti neovisan, a to su željeli i za svog sina.

Mislio sam da ćemo odmah imati milijun klikova

Prvu redakciju portala Srednja.hr činila je ekipa s Drugačije.hr i studenti mlađih godina koje je Marko upoznao dok je bio demonstrator. Bilo je tu tridesetak ljudi koji su pristali povremeno volontirati, a roditelji su radionu iza obiteljske kuće odlučili preurediti u malu redakciju. Srednja.hr i danas radi iz te radione. Trebalo je kupiti stolove, stolce i par laptopa. Ništa od toga nije bilo pretjerano vrijedno. Marko je inzistirao da sve što kupuju bude jeftino. Bio je svjestan da je možda roditelje upravo zamolio da novac bace u vjetar.

Možda i najveći stres u pet godina postojanja portala bio mu je kada je noć prije nego što su prvi novinari trebali doći u redakciju, cijela obitelj čistila radionu. Tada mu je tek postalo jasno da njegova ideja postaje stvarnost. Radiona je bila puna alata, kosilica i starih dječjih bicikala. Cijela obitelj je pomagala. I djed i teta, Markova tri brata i mlađa sestra. Svi su raščišćavali radionu, a Marko se tresao. Što zbog uzbuđenja, što zbog svijesti da se možda prebrzo na glavu bacio u vodu bez da je siguran da će u njoj znati plivati. Na kraju je dobio pravu malu redakciju. Jedino što je iz stare radione preživjelo bio je stol za stolni tenis, dijelom zato što za njega drugdje nije bilo mjesta, dijelom zato što je nečime trebalo privući ljude da dođu na posao.

Studenti koji su pisali redakciju su doživljavali pomalo neozbiljno. Kao nešto između igraonice u kojoj su se na par sati tjedno dolazili igrati novinara i kafića s besplatnom kavom. Marko je bio malo razočaran.

Počelo se raditi tjedan dana prije nego što je portal bio gore. Trebalo je skupiti tekstove i buduće čitatelje. Marko je imao visoka očekivanja. Previsoka. Iskreno kaže da je mislio da će u prvih mjesec dana portal imati milijun klikova. Bio je uvjeren u to. U njegovoj glavi nije bilo šanse da projekt propadne. Jednostavno nije vidio nikakvu konkurenciju u domaćim medijima. Nitko se nije obraćao mladim ljudima na njihovoj razini. Nitko ih ništa nije pitao niti se bavio njihovim problemima.

Panično lupanje po tipkovnici na dan lansiranja

Prvi rezultati išli su mu u prilog. U tjedan dana kada je portal radio na hladni pogon, sa samo 100 dolara uloga uspio je dobiti šest tisuća pratitelja na Facebooku. To mu je pošlo za rukom pametnim ulaganjem i boostanjem anketa poput ‘Koji vam je najdraži predmet’. Srednjoškolci su stvarno odgovarali na njih i dodavali odgovore poput ‘Vuco’, ‘Veliki odmor’ i slično. Na jednu je takvu anketu odgovorilo više od 100.000 ljudi i Marko je znao da je nabasao na nešto potencijalno veliko.

Možda i malo preveliko. Na dan kada je portal postao javno vidljiv, Marko je potkovan s četiri godine MIOC-a i tri mjeseca tečaja programiranja radio zadnje informatičke preinake. Nešto je, naravno, zeznuo. U jednom se trenutku cijeli portal ispresijecao. Marko nije znao što je točno napravio, ali sve je odjednom bilo porazbacano i ništa se nije moglo vidjeti. Panično je lupao po tipkovnici u očajnim pokušajima da sve vrati na staro. Danas ni sam ne zna kako je uspio.

srednja8-1
Pokretač i urednik Marko Matijević Vjekoslav Skledar

Ništa im, osim besplatne filter kave, nije mogao dati

Redakcija se organizirala preko kalendara na Google Docsu. Novinari bi se zapisali za par sati na tjedan, došli do redakcije i napisali pokoji tekst. Bilo ih je puno i svi su volontirali. Zapravo su više dolazili popiti kavu i odigrati partiju stolnog tenisa. Marko je imao nekakav stari aparat za filter kavu koja se pila na litre. Ništa im drugo, zapravo, nije mogao ponuditi. Studenti koji su pisali redakciju su doživljavali pomalo neozbiljno.

Kao nešto između igraonice u kojoj su se na par sati tjedno dolazili igrati novinara i kafića s besplatnom kavom. Marko je s time bio pomalo razočaran. Svjestan je da je sve to bilo za očekivati, ali bilo mu je i krivo jer mu se činilo da nitko osim njega ne vidi koliki je pravi potencijal svega. On je u radioni bio praktički cijelo vrijeme. Te je godine upisao diplomski studij i predavanja više nisu bila obvezna. Na fakultetu se nije pojavljivao. Novinari su dolazili i odlazili iz redakcije, a on je sjedio za svojim stolom i radio sve, od uređivanja i pisanja tekstova, do informatike i marketinga.

Na tom je polju u početku bilo iznenađujućih uspjeha. Dan prije no što je portal pokrenut nazvala ga je kolegica koja je pisala za Drugačije.hr i u međuvremenu počela honorarno raditi za Večernjak. Napisala je nekakav kratki B šlager o novom portalu za mlade. Sljedeći dan priča je objavljena na radiju Antena, a treći dan Marka je nazvao čovjek iz Ine i pozvao na sastanak. Ini je tada za promotivne projekte trebao portal koji se obraća mladima i Marku su ponudili partnerstvo, koje se u različitim oblicima održalo do danas.

Kako je, nakon mjesec dana, odlučio ugasiti

S drugima nije bilo tako lako. Marko je cijeli marketing radio sam. Različitim firmama slao je otvorene ponude u kojima je objašnjavao svoj projekt i nudio oglasni prostor. Bilo je i sastanaka, ali sve je obično završavalo s praznim pohvalama i tapšanjem po leđima, bez konkretnih ponuda. Umjesto megalomanskih milijun klikova, prvi ih je mjesec bilo tek 50.000. Ta je brojka možda respektabilna za portal koji radi na bazi volonterstva u redakciji koja je prije samo mjesec dana bila dom kosilicama i karnisterima motornog ulja, ali Marku se to činilo strašno malo.

srednja5
Anton Mezulić, novinar srednje.hr Vjekoslav Skledar

Sve ga je to, u kombinaciji s pristupom novinara, obeshrabrilo. U projekt je ušao vođen dječačkim emocijama, a one su sada bile povrijeđene. Nakon samo mjesec dana, odlučio je odustati. Odluku je prvo rekao roditeljima. Osjećao se odgovornim zbog svega uloženog ali je iskreno mislio da nema smisla gurati dalje. Roditelji su ga saslušali i rekli mu da dobro razmisli. Da će mu možda biti žao nakon nekog vremena.

Nije ih poslušao. Okupio je novinare koji su se u tih mjesec dana isprofilirali kao najaktivniji i saopćio im da se portal gasi. Naišao je na ljutnju i razočarenje. Oni, koji su sve gledali s daljine, nisu ni očekivali nekakav astronomski uspjeh u samo mjesec dana. Nagovarali su ga da se predomisli, ali nije popuštao. Sastavio je kratak tekst u kojem čitatelje obavještava da portal više neće raditi i vjerovao da je ta priča gotova.

Genijalna ideja koja je dovela do preokreta

Sljedeće jutro zvao ga je Ivan Brezak Brkan s portala Netokracija. Brkan ga je pitao je li istina da gasi portal i u čemu je zapravo problem. Marko mu se požalio na za njega katastrofalnu posjećenost od 50.000 klikova, na što ga je Brkan pitao je li zainteresiran za prodaju, jer on zna ljude koji bi bili zainteresirani za kupnju portala za mlade koji ima toliku posjećenost. Marko kaže da mu tada nije bilo jasno na što Brkan misli. Mislio je da portal nema nikakvu vrijednost i uopće mu ta mogućnost nije padala na pamet. Brkan ga je uspio uvjeriti da bi gašenje bila greška i dogovorio mu sastanak u Algebri, još jednim ključnim partnerom portala danas.

Vijest se širila poput prerijskog požara. Čitanost je bila suluda. Do kraja tog dana vijest je pročitalo više od 100.000 ljudi. Marka su nazvali iz ministarstva i bijesno tražili da makne tekst. Telefoni su luđački zvonili. Zvali su ravnatelji, roditelji i učenici koji su htjeli znati je li sve istina.

Nakon deset dana pauze, nastavili su s radom. Konsolidirana je novinarska ekipa. Bilo ih je manje, ali su ostali samo ozbiljni. Kroz projekte s Inom, Algebrom i Effectusom zaradio je prvi novac. Marko kaže da je bilo skromno, ali dovoljno da se pokriju režije i kupe printer. Brzo je počelo kapati i od marketinga. Na prvi travnja 2012. godine Marku je sinula genijalna ideja. Gotovo svaki medij na taj dan ima neku foru s kojom se šali s čitateljima u duhu prvog aprila. Te je godine Marko imao najbolju.

Ljudi su napokon otkrili njegov portal

Na portalu je objavljena lažna vijest o tome kako zbog problema s grijanjem narednih 10 dana neće biti nastave u školama i fakultetima. Izmišljena je i lažna izjava bivšeg ministra obrazovanja Jovanovića. I svi su nasjeli. Vijest se širila poput prerijskog požara. Čitanost je bila suluda. Do kraja tog dana vijest je pročitalo više od 100.000 ljudi.

Marka su u jednom trenutku nazvali iz ministarstva i bijesno tražili da makne vijest. Telefoni su im od jutra zvonili kao ludi. Zvali su ravnatelji, roditelji i učenici koji su htjeli znati je li priča istinita. Marko im je odgovorio da će tek u ponoć objaviti da je sve šala za prvi april. Čitanost je jednostavno bila predobra. Prosječan broj klikova do tog dana na portalu vrtio se između 1000 i 1500. Nakon prvog aprila prosjek se podigao na 3.500. Srednja je napokon otkrivena.

srednja9
Ivan Božić, Klara Modrić i Martina Gelečir predlažu teme Vjekoslav Skledar

Nekako prirodno, i Marku i novinarima narasli su zubi

Prvog pravog zaposlenika srednja.hr dobila je prije ljeta 2012. godine. Još duboko na studiju, Marko je narednu godinu trebao provesti na razmjeni u Njemačkoj. Prije no što je otišao, trebao mu je netko tko će voditi računa o svemu. Ljeto je dočekao s jednim stalnim zaposlenim, i četiri novinara na studentskom ugovoru. Običnim studentima godina na Erasmusu možda služi za selfije, dvojezične statuse, možda i romansu s vršnjakom ili vršnjakinjom iz neke bivše sovjetske republike.

Marko u svojoj godini u Regensburgu i nije nešto izlazio. Za dana je studirao, a za noći preko Skypea vodio profesionalan portal u Hrvatskoj. U naredne četiri godine portal je rastao i razvijao se. Marko je naposljetku dočekao i svojih milijun klikova na mjesec. Trebalo mu je samo malo duže nego što je mislio. S portalom su sazrijevali i novinari. Na početku su svi bili studenti koji su pekli zanat. Pisalo se svašta, no kako je ekipa starila, portal je postajao sve ozbiljniji. Nije to nikakav zabavnik za srednjoškolce. Nekako prirodnim putem, i Marku i novinarima narasli su zubi.

Srednja.hr danas je portal koji detaljno i temeljito prati sustav obrazovanja i politike mladih, čije novinare po raznim hodnicima prepoznaju i izbjegavaju rektori, dekani i pomoćnici ministara. Marko kaže da se to dogodilo slučajno. Bavili su se svojim područjem i počeli primjećivati probleme u sustavu. Mladi i naivni, bez nekakvog starijeg ciničnog mentora, postavljali su pitanja i očekivali odgovore. I bili su uporni. Iz ministarstva su im jednom čak i rekli da ih prestanu zvati. ” U jednom te trenutku moraju shvatiti ozbiljno”, kaže Marko.

srednja1
Martina Gelenčir, Ivan Božić, Marko Matijević, Klara Modrić, Anton Mezulić Vjekoslav Skledar

Od države nikad nisu dobili nikakav novac

Kroz redakciju je prošlo na desetke mladih novinara. Dođu s faksa, tu ispeku zanat i odu. Marko je svjestan da ih ne može zadržati, ali svi su ostavili nekakav trag na portalu. Kaže da je radeći ovaj posao puno naučio o ljudima. Najbolje je svakoga pustiti da se razvija u smjeru u kojem želi i u kojem je najbolji. Kada nekome nešto namećeš, nikada ne završi dobro. Novinari koji s radili na srednjoj danas rade na svim nacionalnim televizijama i gotovo svim portalima i novinama. Neki su već i urednici.

Predstavljajući priču u Direktu, Zoran Šprajc ih je nazvao srednjoškolcima. Događalo se to i prije. Marku je to nekada smetalo, ali ovaj put mu je, kaže, čak bilo drago. ”Mi i pripadamo našim čitateljima”. Iako su specijalizirani nišni portal, nikada nisu dobili pomoć države ili neke institucije.

Priča o Odluci Povjerenice za informiranje samo je jedna od priča s nacionalnim odjekom koja je počela u bivšoj radioni na zagrebačkim Ravnicama. Marko je nakon nje gostovao na više televizija. Predstavljajući priču u RTL-ovom Direktu, Zoran Šprajc ih je nazvao srednjoškolcima. Događalo se to i prije. Marku je to nekada smetalo, ali ovaj put mu je, kaže, čak bilo i drago. ”Mi i pripadamo našim čitateljima”, objašnjava. Iako su specijalizirani nišni portal, nikada nisu dobili pomoć države ili neke institucije. Proračun je skroman, ali sve je zarađeno na tržištu.

Svjestan je da je takav put neizvjestan i da zbog AdBlockova možda neće još dugo moći živjeti od projekata i reklama. Uskoro planira još jedan luđački hrabar korak. Pokušat će pokrenuti crowdfunding kampanju i financirati se direktno od čitatelja.” To će biti veliki test, ali će nas natjerati da budemo još bolji”, kaže Marko.