No, iako se kretao u nemogućem, neprijateljskom okruženju, Hedl, koji se, zapravo, u cijeloj situaciji pokazao i dosta prkosnim, nikad nije otišao iz Osijeka. Tamo je godinama živio pod tiranijom većine, tihim ili javnim bojkotom i prezirom. Nije ga pokolebalo ni to što je, većinu vremena, zapravo bio usamljen u svojoj borbi, izložen neviđenom progonu. Pa ni onda kad je zbog toga morao imati policijsku zaštitu. U obrazloženju jedne od brojnih nagrada koje je primio tijekom karijere, američke Knight International Journalism Award, između ostalog stoji: “Drago Hedl pretrpio je prijetnje smrću, vladine prijetnje, prebijanja lokalnih političara i vojnika, među ostalim, i verbalne uvrede zbog svog izvještavanja o ratnim zločinima u Jugoslaviji devedesetih”.

Trenutak kad ga je napala Crkva

Doduše, ni kraj rata mu nije donio mir. Kad ga je 2011. predsjednik Ivo Josipović odlikovao Redom Stjepana Radića za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine, na njega se okomila cijela jedna institucija, najviše crkveno tijelo Komisija Iustitia et pax.

U obrazloženje koje je potpisao tadašnji predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax biskup Vlado Košić, stoji kako ta institucija “izražava nezadovoljstvo i duboku zabrinutost činjenicom da je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović povodom Međunarodnoga dana ljudskih prava Redom Stjepana Radića odlikovao novinara Dragu Hedla”. Navodno ih je smetalo kako je Hedl pisao o kardinalu Alojziju Stepincu i blaženom Ivanu Merzu. No, to je evidentno bio izgovor, prava meta su bili njegovi tekstovi o ratnim zločinima, ali i sam predsjednik Josipović.

Hedl ni tada nije ustuknuo. Cijelu stvar tada je komentirao ovako: “Dok je trajao sudski proces i cijela ta priča s Branimirom Glavašom, bio sam na potpuno suprotnoj strani od onoga što je činila Crkva. U vrijeme kad sam ja isticao činjenicu da je u Osijeku počinjen teški ratni zločin, njemu je u zatvor pohrlio biskup Marin Srakić. Istodobno, biskup Srakić nije, recimo, primio nijednu obitelj žrtava, čiji su muževi, sinovi ili očevi bili ubijeni u Osijeku u sklopu onoga za što se sudilo Glavašu. Dakle, bili smo tu na sasvim različitim pozicijama”.

Novinarska karijera i nagrade

Drago Hedl je, bez sumnje, jedan od najboljih hrvatskih novinara. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih novinarskih nagrada. Među ostalim, dobio je 2006. američku nagrada The Knight International Journalism Award ,nagradu Hrvatskog helsinškog odbora ‘Joško Kulušić’ za širenje medijskih sloboda, nagradu Srednjoeuropske inicijative za istraživačko novinarstvo, nagradu Srpskog narodnog vijeća Svetozar Pribičević za doprinos u borbi za ljudska prava, austrijsku nagradu Erhard Busek za izniman doprinos međuetničkoj komunikaciji i pomirenju, nagradu za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva…

Hedlovi tekstovi objavljivani su u najuglednijim svjetskim medijima poput britanskog The Guardiana i The Timesa ili züriškog Die Wochenzeitunga. Hedl je, doduše, novinar i kakvog si priželjkuju urednici: vrhunski stilist koji besprijekorno strukturira svoje tekstove, koji nikada nije kasnio s predajom teksta i koji nikada nije iznevjerio dogovore i obećanja.

Razlika između novinarstva i književnosti

No, iako je bio iznimno produktivan kao novinar, uspio je ostvariti i zaista ozbiljnu književnu karijeru. Još 1969. izdao je zbirku kratkih priča Smijeh na kiši, potom knjigu feljtona Osječka slikovnica, priče za djecu Žuti vrtuljak, knjigu eseja i polemika Naši obračuni s Krležom, knjigu eseja Žifci u škripcu, Ratne reportaže 1993., knjigu intervjua 37 s 2, zajedno s Ivanom Šubarić Hedl, biografiju Ive Josipovića Skriveno lice, knjigu Glavaš, kronika jedne destrukcije, knjigu Kako su spašavani putnici broda Titanic, roman Donjodravska obala, kriminalističke romane Izborna šutnja i Ispovjedna tajna te, sada najnoviji, roman Vrijeme seksa u doba nevinosti, zbog kojeg sam ovih dana sjeo s njim.

Dok sam se pripremao za razgovor, sjetio sam se jedne od njegovih izjava, kad je objasnio kako on vidi razliku između novinarstva i književnosti. “Novinski tekst je poput života leptira. Vine se visoko, izgleda lijepo, šareno i veslo poput leptira, ali brzo nestane. Kratak mu je život. Roman, knjiga, živi nešto duže. Svi mi, bar ponekad, sanjamo o besmrtnosti, pa oni, koji poput mene, ne vjeruju u zagrobni život, traže način da ga nekako ostvare. Ne znam koliko ću ostati zapamćen kao novinar, ali pustite me da bar živim u slatkoj iluziji kako ću, zahvaljujući svojim romanima, ”ostati na životu” još koju godinu nakon što me prekriju ružmarin, snjegovi i šaš.”

TELEGRAM: Nova knjiga Vrijeme seksa u doba nevinosti je, kako ste sami rekli, sentimentalno sjećanje “razočaranog i sjebanog pedesetogodišnjaka”. Što vas je motiviralo da napišete roman o svojim ljubavima?

HEDL: Beskrajno me zabavlja igra koju sam započeo u Donjodravskoj obali, a produžavam je u svojevrsnom nastavku, u romanu Vrijeme seksa u doba nevinosti. Da na kraju Donjodravske obale nisam objavio niz obiteljskih fotografija, možda bi samo najuži krug prijatelja i onih koji me bolje poznaju znali da taj roman ima snažno uporište u mom djetinjstvu. Tako je i s Vremenom seksa u doba nevinosti, gdje sam – kao svojevrsni predgovor i pogovor romana – objavio niz fotografija iz moje mladosti. I te fotografije, poput onih u Donjodravskoj obali, korespondiraju sa sadržajem romana.

No, u oba romana mnogo je fikcije, gotovo podjednako koliko i autobiografskog. Mene, dakle, zabavlja igra činjenica iz vlastitog života s fikcijom, miješanje stvarnosti i izmišljenog. Takav je i moj novi roman, Vrijeme seksa u doba nevinosti koji govori o mladenačkim ljubavima, vremenu nevinosti, maštanjima, nadanjima i razočaranjima, svemu čime vrvi svaka mladost. Nakon djetinjstva, mladost je, vjerujem, najljepše doba u životu. Zato sam, eto i napisao taj roman, hommage mladosti i svemu što se u njoj dešavalo.

TELEGRAM: Čak i za ljude koji vas dobro poznaju, sadržaj ove knjige predstavlja veliko iznenađenje. Gotovo nitko nije mogao pretpostaviti da ćete baš vi napisati takvu intimnu knjigu.

HEDL: Vrijeme seksa u doba nevinosti jest vrlo intimna priča, ali rekao sam, to je roman u kojem nastavljam igru, ispreplićući stvarnost i fikciju. Prepuštam svakom čitatelju da sam odredi gdje što pripada. Gledajući album fotografija iz moje mladosti, vidjevši da sam kao i glavni junak romana, jednu mladenačku godinu proveo u Americi, čitatelji mog novog romana možda će zaključiti: da, to je posve biografska knjiga.

Potvrdu će naći i u činjenicama da je autor, kao i njegov glavni junak, novinar i da obojica, i autor i glavni lik romana, iza sebe imaju dva braka. Pogotovo će tako misliti onaj tko je prije moje nove knjige pročitao raniju, Donjodravsku obalu. Mene ta igra zabavlja. Da nije tako ne bih ni pisao. Što se tiče novinarstva, želim nešto reći: književnost pruža ono o čemu u novinarstvu ne možete ni pomišljati. Oslobađa vas stroge stege činjenica. Učini li vam se da je u romanu radnja bolja i zanimljivija, dodate li nešto fikcije, nitko vam ne brani. U novinarstvu to možete učiniti samo jednom, nakon toga ste gotovi.

TELEGRAM: Jeste li imali dvojbe o tome da s javnosti podijelite neke od najintimnijih detalja iz svog života?

HEDL: Ne treba se stidjeti vlastite intime. A ono čega se ne stidite, nije problem podijeliti s drugima. S glavnim junakom romana Vrijeme seksa u doba nevinosti podijelio sam dio svoje intime, i to one najdublje. Tko u mladosti, da bi pokazao koliko je odrastao, nije lagao i hvalisao se ljubavnim avanturama kojih nije bilo? Tko nije poševio bar polovinu cura iz gimnazije, tko nije seksualni fijasko prikazivao kao trijumf muškosti, tko nije dizao vlastitu cijenu izmišljenim ljubavnim podvizima?

U jednom trenutku, pri kraju romana Vrijeme seksa u doba nevinosti, jedan od dvojice glavnih junaka, kad se sretnu s bremenom pedeset godina na leđima, priznat će drugom da nikada nisu toliko ševili kao u doba nevinosti. I tko ne žali za tim vremenom u kojima smo otkrivali sebe i druge, učili o ljubavi iz udžbenika koje smo sami pisali. Upravo je to vrijeme, vrijeme posebnosti u kojem smo se snalazili da bismo došli do onog što obično nazivamo iskustvom. A iskustvo, kad ga jednom steknete, svima je, manje-više isto.

TELEGRAM: Je li u vama nadvladala želja da napišete što iskrenije i kvalitetnije umjetničko djelo pa ste zbog toga zanemarili činjenicu da otkrivate stvari koje većina ljudi čuva u svojoj najdubljoj intimi?

HEDL: Točno, nadvladala je želja da roman bude iskren. Mada, naravno, Vrijeme seksa u doba nevinosti nisam pisao u dvije boje u kojima bi ono biografsko bilo tiskano crnim slovima, a fikcija, recimo, crvenim, čitatelji će, siguran sam, osjetiti što gdje pripada. Mada to, za roman, uopće nije važno. Svi mi, vjerujem, poput psića koji vrteći se u krug pokušava uhvatiti vlastiti rep, tragamo za odgovorom što bi i kako bi nam bilo da se neka ljubav u mladosti nije prekinula. Bi li nam s tom osobom, u odnosu na neke druge, one koje su došle kasnije, bilo bolje? Da li bismo bili sretniji? Bismo li imali više razumijevanja, ljubavi? Bismo li s njom i danas bili?

U romanu Vrijeme seksa u doba nevinosti ne nudim rješenje, jer ga ne znam, kao što ga nitko od nas ne zna. Glavni junak romana pokušavao je to saznati, tragajući, nakon mnogo godina za ljubavima iz mladosti. Našao ih je. Da budem precizan; osobe, ne ljubavi. I što je otkrio? Kada svi podvuku crtu pod svoj život (a najbolji dio je prošao) vide da su na gubitku. Emocionalnom. Ali nikada neće saznati kakav bi saldo bio da se neka ljubav u mladosti, koja se činila obećavajućom i velikom, nije prekinula.

TELEGRAM: Kako će reagirati junakinje vašeg romana ako se prepoznaju?

HEDL: Neke će se osobe, vjerujem, prepoznati, ali siguran sam da mi neće zamjeriti. Jer, dijelili smo zajedno tu nevinost. Kasnije krivnje bile su individualne. Kao i kasnija iskustva. Mogao sam naravno na početku romana napisati kako je svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama slučajna. Ali tko bi mi vjerovao. Junaci mog romana sigurno ne bi.

TELEGRAM: Vjerojatno je malo ljudi koji se u kasnijim godinama s tolikim intenzitetom prisjećaju ljubavi iz mladalačkih dana. Je li razlog tome što u životu više niste naišli na ženu kao što je bila Sara ili Hamilton?

HEDL: Ako išta u životu pamtimo dobro i s toliko detalja da se ponekad sjećamo i mirisa, zvukova, boja, to su ljubavi. Osobito onih zbog kojih su nam rasla krila. Ponekad, neka pjesma iz vremena Beatlesa, Rolling Stonesa, Boba Dylana…, govorim o generaciji koja je mladost proživljavala šezdesetih prošlog stoljeća, sjetit će vas sasvim određene situacije, toliko jasne i bistre, toliko stvarne, kao da se dogodila jučer.

Nije teško pamtiti ono što se veže uz ljubav. Kao da u mozgu postoji dio koji tu memoriju pohranjuje na poseban način i čini je vječno svježom. Svatko od nas u svom životu imao je neku Saru, ili Hamilton, kao i glavni junak mog romana Vrijeme seksa u doba nevinosti. Svatko ima neprežaljenih ljubavi, kao i onih promašenih. Što se mene osobno tiče, dijelim sudbinu glavnog lika mog novog romana: ovih drugih obojica smo imali više.

TELEGRAM: Je li pisanje takvog intimnog dnevnika na neki način bijeg od surove svakidašnjice i svakodnevnog napornog novinarskog posla?

HEDL: Na neki način to jest tako. Međutim književnost je oduvijek bila moja tiha patnja. Ne zna se baš previše, ali s 25 sam radio kao glavni urednik osječkog književnog časopisa Revija. Taj posao, bez stresa i adrenalina, tada mi se činio idealnim za vrijeme pred odlazak u mirovinu, vrijeme koje je tada izgledalo jako, jako daleko. Pa sam, nošen temperamentom mladosti, zagazio u hirovitu rijeku novinarstva. Nosila me, udarala o hridi, bacala na jednu i drugu obalu i sve to vrijeme nekako sam uspio održati glavu iznad vode. Sada je ta rijeka, čini mi se, pred ušćem. A ni jedna rijeka pred ušćem, osim ponekog vodopada, ne ulijeva se u more silovito, bučno, rušilački. U mojim godinama, kada se vrijeme zgušnjava, prija mi taj sporiji tok. Dokle ću i kako ću ne znam; odlučit će čitatelji, podjednako oni koje zanima književnost kao i oni bližih novinarstvu.

TELEGRAM: Jeste li vodili dnevnik s obzirom na to da se prisjećate i najsitnijih detalja iz daleke prošlosti?

HEDL: Dnevnik sam pisao kratko, u dobi kada ga vjerojatno svi pišu, zadnjih razreda osnovne i prvih srednje. Ostao mi je kod jedne od mladenačkih ljubavi kojoj sam toliko vjerovao i toliko otvorio srce da sam joj ga poklonio. A i da sam ga sačuvao i nastavio pisati, ne vjerujem da bih ga koristio. Sjećanja, ljubavna sjećanja, vrjednija su od dnevničkih zapisa. Jer, u danu u kojem ste nešto zapisali, vi ne znate što će se dogoditi sutra. Sada, kada znam što se događalo nakon svakog ”danas”, čini mi se da imam potpuniju sliku. Nisam siguran da bih je imao u vrijeme kada je nastajala, pa i neposredno nakon završetka.

TELEGRAM: Nakon što se pročita knjiga ostaje dojam da su žene i ljubav od najmlađe dobi za vas bile iznimno važne…

HEDL: Čovjek koji ne voli, koji ne osjeća ljubav, ili bar za njom ne čezne, nije više živ. Ljubav je imala i ima ogromnu važnost u mom životu. Kao i u životu glavnog junaka mog romana. Kao, vjerujem, i u životu svake osobe. Kao u pjesmi Love Is All Around, ljubav je svugdje oko nas. Ljubavni romani, filmovi, serije… Na sve stane, zaljubljeni. Ljube se na ulici, u tramvaju, na klupi u parku, stisnuti u kakvom haustoru: stari, mladi, bogati, siromašni, žuti, bijeli, crni. Otkad sam se prvi put zaljubio, negdje na kraju osnovne, svidio mi se i sviđa mi se taj osjećaj. I ne želim ga se lišiti ni sada. Što bih bez ljubavi?

TELEGRAM: Osim sreće, ljubavi i brakovi nose i nemala razočaranja, pa i nesreće. Koliko su teški prekidi i rastave? Psiholozi tvrde da je rastava jedna od većih trauma u životu.

HEDL: Da, rastava je jedna od većih trauma, pogotovo kad vam se dogodi, kao junaku mog novog romana i meni, dva puta. Iza one prve, najteže faze, dolazi dugo razdoblje preispitivanja. Ono je još teže i bolnije od prvotne traume, bez obzira bila ona izazvana spoznajom kako s partnerom imate više onoga što vas dijeli nego spaja, ili osjećajem povrijeđenosti, gorkim spoznajama, raspršenim iluzijama. Postavljate si tisuće pitanja a na ni jedno nemate pravi odgovor.

I može reći što god tko hoće, ali jedan dio vas, možda posve malen, sićušan poput atoma, na ovaj ili onaj način, ostaje živjeti u tim prekinutim vezama. Ali taj dio, kolikogod da se smanjuje, blijedi i iščezava, nikada se do kraja ne ugasi. Mislim da znam i zašto. Zato što ste i osobe od kojih ste se razveli nekad voljeli, što su vam bile važne, drage i posebne, što je bilo zajedničkih trenutaka sreće. Kako to biva u svakoj ljubavi. Zato ljubavi i pamtimo, bolje, preciznije i jasnije od svega što nam se u životu dogodilo.

TELEGRAM: U knjizi se ne stječe dojam da ste baš nesretni što ste nakon druge rastave ostali sami?

HEDL: Morate pričekati nastavak romana Vrijeme seksa u doba nevinosti da biste vidjeli kako glavni junak, valjda povodeći se za svojim autorom, ne ostaje sam. Živjeti bez ljubavi znači predati se, dobrovoljno i kukavički. Nitko ne traži predaju, a vi je nudite! Zašto? Zašto biste to učinili. Ljubav je potvrda vlastite vrijednosti, njeno ostvarenje dokaz da još vrijedite, živite, da vam život ima sadržaja i smisla. Kažu da nada umire posljednja, ja mislim da posljednja umire ljubav. Umire zajedno s čovjekom. Oni kojima se to ne dogodi, umrli su davno prije a da to nisu ni znali.

TELEGRAM: Koliko se razlikuje mladalačka zaljubljenost od ljubavi u kasnijim godinama?

HEDL: Kao što se razlikuje sve u mladosti i starijim godinama, tako se razlikuje i ljubav. Ljubav, u starijim godinama, nazovimo to tako, čaša je dobrog vina kojeg pijuckate, a ne istresete ga na eks, kao to obično činite u mladosti. Uživate u svakoj kapi jer vam je jasno ono što u mladim danima ne znate ili vas uopće ne zanima: da ta boca vina ne traje vječno. I da je šteta ne uživati u svakoj, baš svakoj kapljici. Na žalost, ljubav u kasnijim godinama zna zasjeniti bojazan stečena onim što se zove životnim iskustvom: strahom od razočaranja, strahom od emotivnog ranjavanja, strahom od patnji koju izaziva svaki raskid. To, međutim, nikako ne znači da se valja odreći te, slikovito rečeno, čaše vina. Alternativa je da umrete od žeđi. A to, sigurno, nije način na koji se itko želi oprostiti s ovim svijetom.

TELEGRAM: Okušali ste se u brojnim književnim žanrovima, koji vam je od njih najdraži? Pisanje krimića, intimna ispovijest ili pisanje o političkim temama?

HEDL: Poslužit ću se onim, već otrcanim, trivijalnim odgovorom: to je kao da pitate majku koje joj je dijete milije. Pisao sam o nebrojenim političkim temama, neke su postale nacionalne i važne, o njima se pričalo. Napisao sam dva krimića, upravo pišem treći, Kijevska piletina. Jedan je preveden i objavljen u Italiji, drugi se prevodi, također na talijanski. Po njima bi se trebala snimati i TVserija, ugovor o tome već sam potpisao s Drugim planom. Donjodravska obala sljedeće će godine biti igrana na daskama osječkog HNK, a Zlatko Sviben radi na dramatizaciji. Nadam se da će i režirati predstavu. Vidjet ćemo što će se dogoditi s Vremenom seksa u doba nevinosti. Nadam se da nisam neskroman kažem li da je sve što sam napisao imalo nekakav odjek. Možda zato što je u svemu bilo neke ljubavi.