TELEGRAM: Taj „neistraženi dio ansambla“, to vam onda dođe kao dodatni izazov?

ČUČEK: Uvijek! Kao i u životu, svaki novi kontakt je svojevrsni izazov, svojevrsna nada.

TELEGRAM: Što se tiče prvih kontakata, prvi put radite s Vinkom Brešanom?

ČUČEK: Ne. Radili smo već jednom zajedno, ali jako davno, na samom početku moje karijere. Gostovao sam u Kazalištu Trešnja u predstavi „Stani malo, Zvonimire“ Ive Brešana koju je Vinko režirao.

TELEGRAM: Kakva su vam iskustva? Kakve silnice ste pronašli u odnosu glumac-redatelj, onda i danas?

ČUČEK: Tada sam bio puno zaigraniji, mlađi i neiskusniji, pa zapravo ne mogu usporediti našu suradnju s ovom danas. I nedostaje mi podosta sjećanja na prošlo razdoblje. Tako da nam je ovo praktički druga suradnja, ali u svakom slučaju novi početak.

TELEGRAM: Drama Hriste Bojčeva prilično je nadrealna, a Brešan često i nadrealna stanja režira u ključu realnosti koja nas okružuje. Je li to i ovdje slučaj?

ČUČEK: Ne, upravo suprotno. Ovdje realizam mora postojati samo kao neka vrst asocijacije. U jednom trenutku jedan od likova kaže da je „vidio Kiru kako lebdi metar u zraku“. Kad se izgovaraju takve rečenice, znajući da se priča odvija u sanatoriju među psihičkim bolesnicima, to od nas ipak traži veliki otklon od realiteta. I trenutno mi je to, u ovoj fazi procesa, najveći problem. Jer mi je u realnost divno ući, a irealno ne znam dobiti. I sad se ja tu kreativno lomim, istražujem, nadahnjujem, udaljavam se od samoga sebe… Čudnovat proces. Nadam se da će ispasti dobro.

TELEGRAM: Kad govorimo o tim stvaralačkim mukama, dobar uvodni dio Fetisova morate oblikovati nijemo, pantomimom. Vraški teško je tako ga uvesti među nas?

ČUČEK: S obzirom na to da je naputak autora da Fetisov „gleda nepomično kroz prozor“, zapravo pantomime i nema. Radi se o svojevrsnom katatoničnom stanju koje u trenutku kad se Fetisov probudi, prelazi u veliki kontrast – iz te totalne neaktivnosti on se preobražava u pukovnika, u vođu.

TELEGRAM: Da, on se iz stuporoznog stanja budi tek iracionalnim povratkom u uniformu, ostajući i dalje žrtva. Militarizam kao sređivanje „ludila“, taj recept nam često nude?

ČUČEK: Ne želim ni imati takve asocijacije… Fetisov sam priča da je red u stroju, da je red u nama uslov da bi duh bio zdrav. Za djecu često govore da trebaju razviti unutarnju strukturu i da se te strukture trebaju držati, što je isto svojevrstan red. Očito je za dobru praktičnu socijalizaciju potrebno imati užasno puno vještina za koje ljudi nisu uvijek sposobni sve ih razviti, iz bilo kojeg razloga. Ili ih razviju u posve krivom smjeru. Ne osuđujem ih, naravno, ali gledam i procjenjujem. Srećom se nalazim u umjetničkom krugu koji nema tih problema. Živim okružen mikrosvijetom koji vibrira zdravo, ali izvan tog kruga bojim se da neću naći istu kvalitetu vibracije.

TELEGRAM: Osjećate se zaštićeno u tom mikrosvijetu?

ČUČEK: Osjećam se i zaštićeno i izloženo. I to je ljepota ovoga posla.

TELEGRAM: Ovaj proročanski tekst Bojčeva napisan je 1997. Jesu li europski stereotipi danas još više Balkan potjerali na rub?

ČUČEK: S obzirom na to kako se povijest ponavlja ne razumijem zašto ljudi srljaju u tu ljudsku kataklizmu? Ne govorim o prirodnoj kataklizmi, možda će za nekakvih milijun godina neki meteor jednostavno vratiti dinosaure, haha… To nas vraća i na vaše prethodno pitanje o militarizaciji. Mislim da se tu jednostavno radi o izostanku produhovljenosti rada na emotivnoj inteligenciji, stalnog rada na toleranciji. Balkan možda stoji kao mjesto koje je gurnulo Europu u Prvi svjetski rat, ništa manje dužan nije ostao ni u Drugom svjetskom ratu… Da, možda je ovdje kao neka geopolitička tektonska ploča starog kontinenta. Možda zato Bojčev i nakon toliko godina izlazi van dosta svježe i jasno. Rekao bih da živimo u predvidljivosti ljudske nepredvidljivosti. Pitanje je samo hoćemo li zakazati i dopustiti da nas netko opet gurne u novu kataklizmu. Na kraju krajeva, jačanje desnice širom Europe, i u puno boljim i starijim demokracijama, je dokaz toga.

TELEGRAM: Veliki austrijski i njemački glumac Klaus Maria Brandauer izjavio je svojedobno da se morao natjerati da pokuša razumjeti mrak Hitlerove paranoje, kako bi ga mogao igrati. Vi ste također igrali i Hitlera i njegov epigonski luđački prirepak Pavelića. Što ste kao glumac pronašli u tim šizoidnim glavama?

ČUČEK: Kolegu Brandauera i mene dijeli različito iskustvo. Ja sam igrao Hitlera u dramatizaciji romana „Opet on“ koji je satira sama po sebi. Tako da tog poniranja nisam morao tražiti jer Hitler dolazi u naše doba i shvaća u tom tehnološkom skoku da je doba idealno za manipulaciju u njegove svrhe. Vjerujem da je Brandauer imao sasvim drukčije iskustvo pa ne mogu komparirati. Ali i nekako sam umjetnički ipak prevelika kukavica da zaronim tako duboko.

TELEGRAM: Držite nogu na kočnici?

ČUČEK: Da, još uvijek se nekako bojim dotaknuti dno mora u kojem plivam. Mogu se prepustiti onom plavetnilu bezdana, ali volim vidjeti da mi je obala blizu. Različita su iskustva.

TELEGRAM: Zajebancija o „liepoj plavki“ nadripisca Poglavnika ipak je nekako lakša?

ČUČEK: Je, da, haha…

TELEGRAM: Kao ekspresivnu kontru fašizma ostvarili ste Meštra ceremonije u „Cabaretu“. Je li vam to bila jedna od najtežih uloga u dosadašnjoj karijeri?

ČUČEK: Meštar ceremonije je toliko raskošna uloga da ju je stvarno gušt uzeti u ruke. Ona ne ponire ali se ona razmišljanjem reflektira, ismijava, komentira, ironizira stvarnost. To je puno zahvalnija pozicija i izvođački, ali i misaono. U svakom slučaju, bio je to za mene veliki ispit znanja, vještine, spretnosti, u tom trenutku, kao što je godinama nakon to bio Hitler u predstavi „Opet on“. I ovaj pukovnik Fetisov je, čini mi se, slična prekretnica. Jer, on je jedan od likova u koje treba povjerovat, ali ne smije ga se igrati realno. I to je sad za mene novo iskustvo. Zapravo sam siguran da će se to sklopiti u mojoj glavi i mom tijelu, pogotovo tamo na zadnjim probama kad ćemo se svi stisnut i kad ćemo svi biti u stanju, pa će energija na sceni biti takva da to može izaći van u svoj svojoj punini i točnosti.

TELEGRAM: Mnogi glumci nerado igraju naličje umjetnosti, svoje ili redateljske ili spisateljske… Vi u Stoppardovoj „Pravoj stvari“ niste imali takvih inhibicija?

ČUČEK: Uh, to je bila takva divna privilegija igrati! Iako sam, osjećajući koji je to veliki zalogaj, isprva se strašno tresao i odbijao to nekako prihvatiti… Ta njegova ljubavna priča, drama kako ju nosi Henry je na neki način opća, tiče se svih nas. Igrati tako inteligentnog pisca je bila stvarno privilegija. Jer, to je tako inteligentno napisan tekst za koji bi svaki glumac koji ima tri čiste u glavi odmah skočio i grebao po tome. Tom Stoppard je ta vrijednost koja je upisana unutra i stvarno sam karijerno prebogat zbog tog iskustva.

TELEGRAM: Da li vam energetski više odgovara anglosaksonski ritam igranja predstave u bloku mjesec dana, svaki dan – kako je to 2014. bilo u produkciji Male scene, ili ovaj naš, rastegnut i s pauzama između izvedbi?

ČUČEK: Jako ovisi… Odgovor ne može biti jednoznačan. Na primjer, da sam „Opet on“ morao igrati svaki dan, mislim da ne bih izdržao mjesec dana u kontinuitetu. Ja sam postavio letvicu tako zahtjevno visoko da ne bih mogao izdržati. Iskustvo s „Pravom stvari“ bilo mi je jedino iskustvo takve prirode, igranja mjesec dana – iz večeri u večer. S tim da sam ja svega jednu predstavu otkazao, neposredno nakon premijere, jer sam zaradio upalu pluća. Sve ostale sam odigrao, liječeći se od iste, i prizdravio sam, došao u snagu i sam finiš odradio kako treba. To je zaista jedno nevjerojatno iskustvo. Toliko divno i toliko zdravo, jer vi predstavu kad se vratite doma ne spremite u ormar na vješalicu, nego je ostavite pored kreveta na stolcu, jer znate da ćete sutra opet to odijelo morati obući. Pritom, iz dana u dan mijenjaju se vremenske prilike, mijenja se publika, mi dolazimo svaki dan s novim iskustvima i podražajima, s novim problemima… Iako sam ja tada bio izuzetno zaljubljen, pa mi je bilo lakše. Nevjerojatno je promatrati što se zapravo glumcu događa iz dana u dan. Zadnje predstave vi imate osjećaj da lebdite iznad pozornice jer je materijal toliko jako u vama da ste vi materijal, taj predložak.

TELEGRAM: Lebdjeli ste već tada kao pukovnik Ptica.

ČUČEK: Je, haha… Moram se prisjetiti tog leta, to mi treba sad.

TELEGRAM: Čini mi se da volite istraživati tipove licemjernih gadova poput Tina Halužana u seriji „Počivali u miru“?

ČUČEK: Haha, ne znam… Meni se čini da nas u nekom trenutku stave u određenu ladicu. Evo, sjećam se kad su „Bitange i princeze“ bile na vrhuncu, onda su mi neprestance nudili uloge takvog tipa – homoseksualaca, feminiziranih tipova… Pa sam rekao: „Ali ljudi, ja sam to odradio.“ Mogu, naravno, ako dođe odlična ponuda, ne govorim financijski to mi nikad u životu nije bilo presudno, ali ako neko dođe s pravim predloškom u kojem moram biti feminiziran, naravno da se bacim na to i prihvatim… Iako to kod mene nikad ne izgleda kao prihvaćanje jer ja ću prvo izbaciti najmanje četri imena drugih glumaca koji će to bolje odigrati od mene, pa onda se na kraju nađem da to moram odraditi ja, haha… Ne znam, možda to jednostavno ide uz moj glas, moj fizikus, jednostavno postoje neke zadatosti od kojih ne možemo pobjeći.

TELEGRAM: Kad već govorimo o žanrovima, kao Zlatko Majdak instinktivno ste prepoznali da je serija „Pogrešan čovjek“ daleko dublja i kompleksnija ispod njezinog primarnog žanra sapunice.

ČUČEK: „Pogrešan čovjek“? „Pogrešan čovjek“? Bože moj, ne mogu sad u trenutku locirati…

TELEGRAM: Beograd, Beograd…

ČUČEK: Hvala, mogu reći samo hvala. Meni je doista to bilo zanimljivo iskustvo da sam mogao biti na setu u kontinuitetu šest mjeseci, da sam mogao biti pred kamerom, da sam mogao razbiti strah od kamere, shvatiti zadatosti kadra i glume pred kamerom… A sve što vi govorite to je stvar vaše subjektivne procjene i mogu vam samo reći hvala. U svakom slučaju, bilo mi je baš bogato iskustvo.

TELEGRAM: Relativno vas malo ima u filmskim i televizijskim produkcijama. Da li je to pitanje vašeg izbora ili vas redatelji i producenti premalo biraju?

ČUČEK: Ne znam. Moram priznati da nisam ja u svojoj glavi nešto baš prizivao filmove, pa se možda iz tog razloga i dogodilo da me malo ima u filmovima. I baš kad spominjemo „Pogrešnog čovjeka“, na tom iskustvu, s tim znanjem i novoprobuđenim samopouzdanjem… Ja to samopouzdanje do prije par godina doista nisam imao, ja bih se bacio i radio najbolje što mogu, ali sam sumnjao… Ali, sad s ovim iskustvom, da, baš bih volio snimati više. Moram priznati da imam mantru na to.

TELEGRAM: Da, pročitao sam negdje vašu izjavu: “Godine su mi trebale da prihvatim svoj talent i priznam si da sam u ovome dobar”. Zašto ste, pobogu, sumnjali da ste okej?

-Ne znam, tako sam nasađen, ha, ha… Nisam se pitao, možda je to i stvar ega ili stvar kompleksa, svega što se usadi u nas. Možda mi mama i tata nisu dovoljno govorili da me vole, da sam dobar, haha… Sad mi je stvarno okej. Nekako imam osjećaj da sam brijao na to da sam super da bi sam sebe zavarao. Doveo bi se na put na kojem danas ne bi volio biti. Ali to je samo teorija, haha