Jednog poslijepodneva kada nije uspio doći u dogovoreno vrijeme na probu, priča fascinirano Anočić, glumci su se organizirali i sami krenuli raditi na predstavi. ”Dakle, odradili su kompletnu probu bez mene. I mislim da se to još nikada nije dogodilo s tako velikim ansamblom. Zaista sam sretan da mogu raditi s takvim ljudima”.

Oduvijek je želio raditi Kiklopa

Kiklop se vraća u kazalište nakon više od 40 godina, a nakon režije Koste Spajića u zagrebačkom HNK i kasnijeg Vrdoljakovog filma, kao da se nitko nije usudio primiti taj komad ponovno u ruke. ”Mislim da je jedan od razloga, što se toliko dugo nije radio, opsežnost romana. Kiklop je zaista veliki komad i treba se upustiti u to. Svjestan sam da su ga se do sada uhvatila velika imena kazališnog svijeta, tako da se moja malenkost uspjela ovdje prikrpati na jedan slučajni način”, skromno će Anočić.

Slučajno je u prosincu doznao da Zlatko Sviben više ne radi na predstavi, pa se porukom javio ravnatelju Draženu Ferenčini da je na raspolaganju. Bio je spreman jer je s ovim ansamblom već imao dobra iskustva, a i Kiklop mu je, kaže, obilježio život. ” Ja sam 80-ih odgojen na Gospodi Glembayevima i na Kiklopu. Upisao sam akademiju zbog ta dva komada i oduvijek sam ih želio igrati ili režirati”.

Kao srednjoškolac nije iz Osijeka došao u Zagreb pogledati legendarnu Spajićevu predstavu, ali je čuo sve o njoj. Vrdoljakov film ga je, kaže, oduševio. ”Ali, nisam se usudio pogledati ga ponovno. Učinit ću to sljedeći tjedan kada premijera bude iza nas”, otkrio je.

Unatoč sličnostima Melkiora nije gradio po sebi

Sašu Anočića, tada mladog umjetnika, u predratnom Osijeku početkom devedesetih prati slična priča kao i glavnog lika, Melkiora Tresića koji je živio u predratnom Zagrebu početkom četrdesetih. Anočić je čak i neke dijelove Marinkovićeve knjige iskoristio u svojem životu.

”Mnogo toga sam proživio kao i Melkior. Kada sam otišao u JNA, završio sam u ludnici kao i on. Kada sam se vratio iz vojske došao je rat, pa me nisu htjeli primiti u gardu jer sam bio nesposoban. Morao sam potezati vezu kako bih ušao u 160. brigadu”, kaže Anočić, prisjećajući se kako je uzeo Kiklopa u ruke i u trenutku kada se htio osloboditi vojske. Prebirao je po stranicama i tražio dio u kojem Kurt objašnjava da se cigareta treba umočiti u ocat kada se ide na pregled srca.

Međutim, Anočić nije taj lik gradio prema sebi. Neka su iskustva, kaže, pomogla u određenim scenama i replikama, ali najveći dio prepustio je Franji Dijaku. ”Polazio sam isključivo od Franje koji glumi Melkiora, jer mislim da se taj lik treba tražiti unutar samog glumca. I divno mi je raditi s njim. Da nije tako dobrog odnosa i međusobnog razumijevanja teško bi nešto dobro polučili”.

Ništa bez ‘anočićevštine’

Anočićev redateljski potpis karakteriziraju montipajtonovski elementi, crni humor, apsurd i groteska. Na pitanje hoće li se njegov stil prepoznati i u uprizorenju ovog Kiklopa spremno odgovara kako to uvijek negdje na kraju izviri. ‘’Ima prostora gdje će taj moj stil ustvari biti katalizator ovoga što je u romanu. Znači, nisam na silu ništa svoje ubacivao. Jednostavno je u nekom trenutku preko glumaca i nekih scena ta anočićevština izašla van”.

Nada se da će predstavu uspjeti ugurati u tri sata s pauzom, a imao je i velikih problema sa štrihanjem izvornog teksta jer se radi, kako kaže, o izuzetno zanimljivom i slojevitom romanu koji nije bilo lako prilagoditi. ”Sam tekst je toliko briljantan i genijalan da ne znate što biste izbacili, ali mi smo se potrudili ispričati tu priču. Neke svoje dijelove dodao sam kod povezivanja cjelina kako ne bi došlo do pretjeranih iskakanja”, naglasio je redatelj.

Amar Bukvić i Franjo Dijak među publikom

Kako bi održao koncentraciju publike Anočić je doskočio i problemu dugih intelektualnih razgovora kojima vrvi ovaj komad. ”Kada doma čitate roman od pet stotina stranica i u dijelovima gdje likovi krenu intelektualizirati na pedeset stranica, mi se možemo dignuti, popiti kavu i napraviti odmor. Kada smo u kazalištu prisiljeni smo sjediti i slušati do kraja. Prvih nekoliko takvih razgovora možda će nam biti zanimljivi, ali nakon tri takva zaredom dolazi do zamora materijala. I tu smo odlučili ubaciti takozvane intelektualne akcije”, objašnjava Anočić.

Primjer jedne takve akcije prikazan je već na početku predstave. Ubrzo nakon što se publika smjesti, Amar Bukvić (don Fernando) i Franjo Dijak (Melkior) ulaze u gledalište i sjedaju u drugi red. Nose bubice, a njihov se razgovor prenosi na zvučnike. Nalaze se u kazalištu, ali ne čekaju predstavu Kiklopa kao svi u dvorani, već čekaju početak Hamleta. Čekajući tako ulaze u duži intelektualni razgovor zbog kojeg odustaju od predstave, dižu se i izlaze iz dvorane. Slijedi scena u kojoj Melkior izliječe iz kazališta i nađe se na ulici.

Manjak scenografije kompenziraju kostimi i gluma

Scene ulice i grada koje smo vidjeli na probi izgledaju vrlo živahno i upečatljivo, iako u njima nema scenografije. Grad su odlučili graditi kroz igru glumaca, zvučne efekte i šarene šljokaste kostime prostitutki. ”Kostimografkinja Marita Čopo napravila je genijalan posao. Ako vam se svidjela scena grada koju smo danas radili očito smo na dobrom putu. Doduše nismo pustili atmosferu grada koja je trebala biti ispod, pa je djelovalo možda malo ćosavo ” kaže redatelj.

Do premijere 22. veljače, dijeli ih svega nekoliko dana, a tremu osjeća već neko vrijeme. Mnogima je u sjećanju ostao Maestro kakvog je Ljuba Tadić odigrao u Vrdoljakovom filmu, a u predstavi ga sada glumi Dražen Khun. ”Bilo tko da igra tu rolu nakon Tadića bit će mu teško. Svjesni smo toga i Dražen i ja, ali nemamo se čega bojati”, ukratko je zaključio Anočić.

Kauboji su doveli nove ljude u kazalište

Kao redatelj, Saša Anočić je široj javnosti postao poznat nakon mega uspješnih Kauboja koji u teatru Exit igraju već desetu godinu za redom. Tom je predstavom Anočić doveo neke nove klince i neke nove ljude u kazalište. I danas ga znaju zaustaviti na ulici i to mu bude drago. ” Često kada me zaustave bude taj uvod ‘ja nikada prije nisam išao u kazalište, ali nakon Vaše predstave počeo sam ići...’ stvarno sam sretan što sam to uspio”.

Istoimeni film nažalost i nije polučio neki uspjeh, a njime nije bio zadovoljan ni on. Kratko i jasno, bez mogućnosti za daljnju diskusiju samo je rekao ”Apsolutno sam nezadovoljan. Film nije dobar”.

Uz Kauboje je spomenuo i druge dvije predstave iz ‘Trilogije gubitnika‘, a to su ‘Smisao gospodina Lojtrice’ i ‘Niko i Ništ’, postavljene u kazalištu Knapp. ”Ta tri komada uskoro planiram izdati kao dramsku trilogiju. Osim toga plan mi je i na jesen postaviti ‘Niko i Ništ ‘ na sceni Exita. Ta se predstava nažalost izgubila”.

Long long play predstava o njegovoj mladosti

Gotovo dvije godine Anočić nije režirao predstave, niti ga se moglo vidjeti u kazalištu. ”Idu mi na živce sva ta druženja koja su potrebna da bi dobili režiju. Morate se družiti, morate stalno negdje biti i povlačiti nekoga za rukav. Bio sam se distancirao od svega toga i odlučio se posvetiti obitelji i pisanju scenarija.”

U tom je periodu počeo i predavati na osječkoj akademiji, a česti posjeti Osijeku, prošle godine doveli su ga do režije za predstavu ‘Long long Play’ u tamošnjem HNK. Radnja predstave prati Osijek 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, dakle period koji je više manje Anočić proveo u tom gradu.

”Osijek je prije rata bio sasvim nešto drugo nego što je danas. Tako da je to zapravo jedna tužna predstava. Radio sam je po predlošku Branka Kostelnika, tadašnjeg frontmena rock benda Roderick. Vratio sam se u to doba i radio sam predstavu o svojim prijateljima. To su bili ljudi s kojima sam se družio u Valentinu. Ljudi koji su poginuli u ratu. Ljudi s kojima sam trenirao break dance. U jednom trenutku se i ja pojavljujem kao lik jer sam početkom 80-ih bio prvak break dancea u Jugoslaviji’.