Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Đurović: Je li bezumni trijumf Borisa Johnsona nagovještaj sličnog, za svijet puno opasnijeg scenarija u Americi?

Telegramov dopisnik iz Amerike analizira britanske izbore i što oni znače za američke

Je li ovo bilo upozorenje što skretanje ulijevo nosi u današnje doba, kad birači više mare za identitet nego za ekonomiju svog novčanika? Stvari izgledaju opasno kad ih postavite u formi pitanja; malo su manje zloguke kad pokušate doći s odgovorima

Trenutak objave izlaznih anketa nije donio samo pobjednika britanskih izbora, nego i novi val moje jedva uspavane paranoje: isto ovo dogodilo se 2016. godine! Tad je počelo s nevjerojatnim obratom u rano jutro, kad smo shvatili da su Britanci ipak donijeli katastrofalnu odluku o budućnosti svoje zemlje i ugrozili integraciju Europe. No, to smo tad otpisali kao ludoriju britanskog političkog sistema, koja se na kraju možda i neće provesti u djelo; ako se i dogodi – sve zlo s Britanijom, ostatak svijeta na čvrstom je tlu.

Iluzija je trajala jedva četiri mjeseca – onda je pobijedio Donald Trump. Dapače, mnogi smo vjerovali da je Trump pobijedio upravo zbog Brexita: populistička vrućica samo je čekala tko će odškrinuti vrata – kad je to napravio klaun Boris Johnson, vođa kampanje za Brexit, idući na vratima bio je narančasti američki klaun. Pobjeda bezumlja u jednoj državi Zapada pospješila je bezumlje drugdje.

Iznenađenje prošlog četvrtka nije bilo to što su britanski konzervativci, sad pod vodstvom spomenutog klauna, pobijedili – zapanjilo je s kakvom su većinom pobijedili. Pao je “crveni zid” na sjeveru Engleske, okruzi koji su u Parlament birali samo laburiste zadnjih sto godina. S jedne strane, postavilo se pitanje koliko je krivo katastrofalno laburističko vodstvo, koje je uspjelo izgubiti izbore nakon devet godina konzervativne vlasti – potpuno nesposobne gotovo u svakom pogledu.

Jesu li događaji u Britaniji nagovještaj sličnih u SAD-u?

S druge strane, ponovno se postavilo ono užasno pitanje: jesu li događaji u Britaniji nagovještaj skorih i sličnih događaja u Americi, koji bolnije utječu na svijet? Znači li trijumf Borisa da uskoro slijedi trijumf Trumpa? I u kojoj mjeri kataklizma socijalista Jeremyja Corbyna išta govori o izgledima američkih demokrata? Je li ovo bilo upozorenje što skretanje ulijevo nosi u današnje doba, kad birači više mare za identitet nego za ekonomiju svog novčanika? Stvari izgledaju opasno kad ih postavite u formi pitanja; malo su manje zloguke kad pokušate doći s odgovorima.

Američka politika registrirala je poraz Corbyna, ali nije do kraja jasno smatra li da se to nje previše tiče. Demokrati će o svom kandidatu za predsjednika početi odlučivati u veljači, ali je uvjerljivi lider Joe Biden, kojega je teško usporediti s Corbynom. Val upozorenja i “izvlačenja pouka” iz britanskih izbora, koji je ovog vikenda preplavio američke medije, očito ima drugu metu: Bernieja Sandersa i Elizabeth Warren, dvoje kandidata s čvrste ljevice, te novu zvijezdu Demokratske stranke Alexandriju Ocasio Cortez i njezin “Squad”, struju demokrata koji se identificiraju kao “demokratski socijalisti”. Oni su doista dojučer hvalili Corbyna, iako stvarne političke sličnosti nisu linearne kako bi se dalo zaključiti iz te etikete.

Boris bi u Americi bio više lijevo nego Sanders

Mnogi američki komentatori upozoravaju da bi Amerika mogla završiti kao Britanija jer bi Demokratska stranka otklizala previše lijevo, pa bi birači u studenom 2020. birali između Donalda Trumpa i socijalističkog kandidata demokrata te ponovno izabrali aktualnog predsjednika. Iako takve zloguke slutnje najčešće dolaze od komentatora s desnice koji ne podnose Trumpa, ali instinktivno ne vole ni ljevičare u Demokratskoj stranci, debata je preuzela dio pažnje nacije pa vrijedi malo dublje pogledati u potencijalne paralele britanske i američke političke situacije.

U apsolutnim vrijednostima, ta upozorenja su potpuno promašena jer se ideološki centar britanske politike nalazi značajno više lijevo nego što je i zamislivo u Americi. Kad to kažem, ne mislim na Corbyna, nego na Borisa Johnsona – da program njegove Konzervativne stranke transplantiramo u Sjedinjene Države, Boris bi u mnogim politikama bio više lijevo nego Warren, Sanders ili Ocasio Cortez. Najbolji primjer je zdravstvo, jedna od glavnih tema izbora u Americi i – uz Brexit – u Britaniji.

Johnsonova obećanja proglasili bi komunizmom

Razlike su ogromne. Boris Johnson je u kampanji obećao gradnju pet novih državnih bolnica i zapošljavanje dodatnih 15 tisuća medicinskih sestara. Takvo što u Americi bi proglasili komunizmom! Zdravstvena reforma “Medicare for All” koju predlažu Bernie i Warren značila bi uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja za sve. No, ni taj prijedlog – koji se ovdje smatra radikalnim – ne bi zdravstvene usluge stavio u ruke države: Sanders bi, po kanadskom modelu koji je uzeo za uzor, bolnice i liječnike ostavio u privatnom sektoru. Primjer iz Britanije, gdje vlada odlučuje o zapošljavanju medicinskih sestara – jer je sve medicinsko osoblje na državnoj plaći – bio bi nezamisliv čak i najradikalnijim američkim ljevičarima.

Drugim riječima, iz američke perspektive je relevantnost poraza laburista, koji su pod Corbynom skrenuli radikalno lijevo, moguće procijeniti samo u relativnim, a ne u apsolutnim pojmovima. Je li otklon od norme britanske politike koji je donio Corbyn usporediv s potencijalnim otklonom od norme američke politike koji bi donijeli Sanders ili Warren? To je puno kompliciranije pitanje i odgovor nije linearan. Za početak, trebalo bi razjasniti razloge Corbynova poraza, koji leže i u politikama koje je predlagao i u političkom profilu lidera laburista.

Corbyn je pokušao biti reinkarnacija ljevičara iz 1970-ih

Kao što sam već pisao, Corbyn je rijetka ptica na suvremenoj demokratskoj ljevici: on nije proizašao iz političkog razvoja lijeve političke ideje u zapadnim demokracijama posljednjih nekoliko desetljeća, nego iz izravne opozicije, čak negacije tih trendova. Corbyn je pokušao biti reinkarnacija ljevičara iz 1970-ih – po njegovu mišljenju “posljednjeg nezagađenog razdoblja” djelovanja “prave ljevice” čiji je smisao bila, u manjku boljeg izraza, klasna borba.

To znači da Corbyn politiku, i vlast kao njenu svrhu, doživljava kao priliku da “naši” dođu na vlast i pokažu “njima”, a ne da služe svim građanima – spadali oni u podobnu klasu ili ne, glasali za Corbyna ili ne. Takva vizija – koja huška “nas” protiv “njih”, ne samo u politici, nego u cijelom društvu – u suštini je definicija populizma. To je radio Corbyn, to zdesna radi Trump, a odjeci tog sentimenta čuju se u grmljenju Bernieja Sandersa protiv “jedan posto najbogatijih”, križarskom ratu Elizabeth Warren protiv milijardera kao izvora svih muka današnjice i u prenapuhavanju problema nejednakosti prihoda i nejednakosti bogatstva.

No, takav populistički ton nije ni izdaleka dominantan kod dvoje političara iz američke Demokratske stranke koliko je bio karakterističan za dojučerašnjeg vođu britanskih laburista. Sanders i Warren zagovaraju “temeljitu transformaciju društva i njegovih institucija”, ali to zamišljaju u okviru koji je – čak i u američkim prilikama – značajno manje radikalan nego ono što je u Britaniji htio provesti Jeremy Corbyn.

Populizam kakav danas u RH ponavljaju Kolakušić i Živi zid

Sandersova zdravstvena reforma, kakvu sam ugrubo opisao, i dalje funkcionira u okviru postojećeg sistema – zato liječnici ne bi bili državni zaposlenici; ona je radikalna jer traži da se preskoče dvije ili tri faze, ali u konačnici se više fokusira na (prebrzu) “reformu” nego na “revoluciju”. Corbyn je, s druge strane, nastupao kao “agent neodložne i radikalne promjene” koji u sistemu ne vidi ništa dobro što bi se dalo popraviti ili unaprijediti, nego traži dramatične rezove.

Nadalje, kao pravi predstavnik staromodne ljevice koji je prespavao četiri desetljeća povijesti, Corbyn i danas vjeruje da je država najbolji upravljač i najbolji gospodar. To je u velikoj suprotnosti s vrijednostima američke ljevice, ali i europske: korbinizam gotovo da nema dodira sa socijaldemokratskom opcijom u Europskoj uniji. To dijelom proizlazi iz okolnosti britanske političke povijesti: Corbyn se uspeo na vlast kao oponent umjerenoj politici Tonyja Blaira i njegovih nastavljača, iako je skretanje prema centru iz Trećeg puta u međuvremenu inficiralo sve socijaldemokratske stranke u EU.

Corbyn je idejama tog umjerenog puta suprotstavio svoju radikalnu viziju: telekom, elektroenergetske kompanije, opskrbu vodom, željeznicu – sve to treba nacionalizirati. Privatne škole za djecu onih koji mogu platiti – njih isto treba nacionalizirati, ili ih zatvoriti. Državno vlasništvo i političko upravljanje velikim dijelovima ekonomije i ključnim aspektima društva – to je put da u Britaniji bude bolje onima koji su glasali za Corbyna. Kad dođemo na vlast, pokazat ćemo “njima” – to je bila misao vodilja korbinizma. Šef laburista uporno je lažno predstavljao Britaniju kao “društvo sastavljeno od milijardera i ljudi u pučkim kuhinjama”; zaboravio je desetine milijuna između. Izbrišite “milijarderima” par nula i dobit ćete populističku platformu kakvu danas u Hrvatskoj ponavljaju Mislav Kolakušić ili članovi pokojnog Živog zida.

Warren je počela tonuti kad je postalo jasno da mulja

Ta Corbynova vizija doživjela je u četvrtak svoj drugi i vjerojatno konačni poraz. No, za našu analizu je važnije sljedeće: iako Bernie Sanders i Elizabeth Warren dijele s Corbynom brojne populističke elemente, važnost populizma i radikalizam značajno je manja u njihovim programima i nastupima. Dapače, nedavno smo i u Americi vidjeli da birači nerealna obećanja kažnjavaju slično onima u Britaniji. U exit-poll anketi na dan britanskih izbora, 45 posto birača je svoj glas objasnilo “nepovjerenjem u nerealna obećanja političara”; na pitanje tko daje nerealna obećanja, većina je navela Corbyna.

Amerika je posljednjih tjedana vidjela gotovo istovjetan trend: popularnost Elizabeth Warren strmoglavila se nakon što su je konkurenti i mediji prisilili da objasni kako bi platila uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja bez da podigne poreze (tu je Bernie bez okolišanja rekao da bi podigao poreze). Warren je smislila jako kompliciran i jako neuvjerljiv plan po kojem bi bilijune dolara priskrbila iz poreza na bogatstvo, tako da srednja klasa ne plaća ništa više nego što plaća dosad. U taj plan nitko nije povjerovao, kao što nije povjerovao ni u Corbynove socijalističke vizije; Warren je počela tonuti u očima demokratskih birača – pala je na treće mjesto, iza Sandersa, koji bar nije muljao oko toga da će podići poreze. Birači su često neupućeni i slabo obrazovani, ali nisu budale kojima se svašta može prodati – uvjerili su se i Warren i Corbyn.

Odgovor na probleme 21. stoljeća – socijalizam 20. stoljeća

Ako pogledate povijesne trendove, laburisti su morali pobijediti na prošlotjednim britanskim izborima. Konzervativci su na vlasti već devet godina, izmijenili su troje neuspješnih premijera, doveli zemlju u situaciju da donese katastrofalnu odluku o izlasku iz Europske unije i otvori pitanje budućnosti unije Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. Pritom su se sve troje – David Cameron, Theresa May i Boris Johnson – dokazali kao nesposobni lideri i loši upravljači: gotovo sve čega su se dotaknuli pošlo je naopako, u najvećoj mjeri njihovom krivnjom.

Nakon devet godina takve vlasti, konzervativci su raspisali izbore ne zato što su htjeli, nego zato što su morali – Boris je ostao bez većine u Parlamentu svojom odlukom, kad je izbacio pobunjene proeuropske konzervativne zastupnike. U normalnim okolnostima, to bi značilo da je laburistima u krilo isporučio izbornu pobjedu. No, ne i ako je s druge strane Corbyn. Odgovor šefa laburista na sve ove probleme 21. stoljeća bio je – socijalizam 20. stoljeća, snaga radnika s pokretne trake i borba sindikata; svi ti elementi su davno već umrli.

Anakronim ideološkim pristupom, Corbyn je uspio rastjerati demografsku koaliciju koja je laburiste prije dovodila na vlast: nije shvatio da birače iz radničke klase na sjeveru Engleske manje zanimaju ekonomska pitanja, a više identitetska pitanja imigracije, naseljavanja “drugih i drukčijih”, kao i pitanje “digniteta” neobrazovanog britanskog radnika, koji je sve manje potreban u suvremenoj ekonomiji jer njegov posao jedu globalizacija i automatizacija. Da je živio u neko drugo doba, Corbynov odgovor na problem elektrifikacije tramvaja bile bi državne subvencije za nove konje. Nije veliko čudo da su radnici dramatično glasali za Borisa.

Corbyn je izgubio i dobar dio druge sastavnice laburističke koalicije – birače iz srednje klase. To su oni koji su glasali protiv Brexita, a u vođi laburista nisu dobili uvjerljivog borca za svoj cilj. Opet se nažalost moramo vratiti u 1970-e, kad je Corbyn stvorio svoje temeljno uvjerenje da je Europska unija kapitalistički monstrum, neoliberalna zamka za radničku klasu. Desetljećima kasnije, kad je trebao postati vođa otpora izlasku Britanije iz EU, on to jednostavno nije mogao napraviti – ni u vrijeme referenduma ni do danas, Corbyn se nije jasno zauzeo za članstvo UK u EU.

Corbyn je u mnogim aspektima sličniji Trumpu

Ako se vratimo paraleli s ljevičarima iz američke Demokratske stranke, tu se vidi ogromna razlika. Sanders i Warren znaju povremeno dovesti u pitanje američko sudjelovanje u “vječnim ratovima”, što je skraćeno ime za angažman u Afganistanu kojemu se danas teško više vidi smisao, ili za intervencionistički nagon koji ima dio američke politike, čak i među demokratima. No, ni Sanders ni Warren ni u jednom trenutku nisu doveli u pitanje potrebu da Amerika nastavi sa svojom ključnom ulogom u održavanju međunarodnog liberalnog poretka – to bi, u slučaju Britanije, bio najbliži proxy Corbynovom skepticizmu oko Europske unije.

Dapače, u doba Trumpa, političari s američke ljevice još više zagovaraju sudjelovanje u multilateralnim institucijama koje aktualni predsjednik prezire – od Pariškog sporazuma o klimi do NATO-a. U zbroju, oklijevanje relevantnih glasova američke ljevice tu se broji u centimetrima; Corbynov zazor od međunarodnih “kapitalističkih” institucija mjeri se u kilometrima. Slično, uostalom, kao i Trumpov.

Tu dolazimo do možda najzanimljivije paralele poraženog britanskog političara i njegovih američkih parnjaka: Jeremy Corbyn u mnogim je aspektima sličniji Trumpu, nego političarima s ljevice američke Demokratske stranke. Obojica imaju stavove i uvjerenja utemeljena u vremenu od kojega je prošlo nekoliko desetljeća – Corbyn u ljevici 1970-ih, Trump u “zlatnom dobu” bijele Amerike, prije rasne integracije 1960-ih: tu njegovi birači prepoznaju pravo značenje slogana “Make America Great Again”.

Novo vodstvo laburista: derivacija neuspješnog Corbyna

Još zlogukija je sličnost koju su Trump i Corbyn izgradili oko kulta svoje ličnosti – i to ostaje neriješen problem, unatoč ishodu ovih izbora. Corbyn će ostati šef stranke da pokuša osigurati tranziciju stranke u ruke nekog svog podobnika. Novo vodstvo laburista neće biti novo, nego derivacija Corbyna, najneuspješnijeg lidera u povijesti. Laburistička stranka doista je svašta doživjela u posljednjem desetljeću jer je morala slijediti ideološke upute svog lidera. Jeremy Corbyn ima vrlo problematičnu političku povijest, koja je prisilnom osmozom postala problematična povijest laburista. Tu ne govorimo samo o Corbynovim trivijalnim ispadima, kao što je javno solidariziranje s venezuelanskom diktatorom Hugom Chávezom i njegovim nasljednikom, nego o puno većim sranjima koja je Corbyn radio, a laburisti na njih post-festum pristajali.

U vrijeme građanskog rata u Sjevernoj Irskoj, Corbyn je održavao bliske odnose s aktivistima IRA-e; znate što kažu – tko je nekome terorist, nekome drugome je borac za slobodu. Jeremy – kojeg laburistički pristaše iritantno oslovljavaju baš tako, osobnim imenom, kad o njemu javno govore na televiziji – bio je u bliskim odnosima i s “borcima” Hamasa, što je samo podboltalo sumnje u njegovo zdravo rasuđivanje i pogoršalo antisemitsku krizu, u kojoj se Laburistička stranka našla pod njegovim vodstvom. “Šokantni su i zaprepašćujući razmjeri u kojima se Laburistička stranka nije uspjela nositi s antisemitizmom”, rekao je nakon izbora – što mislite tko? Laburistički gradonačelnik Londona Sadiq Khan, musliman iz Pakistana.

Mora se priznati; Corbyn je zanimljiv primjer luzera

Kap koja je dokazala iz kakve čaše teče voda dogodila se, slučajno, tjedan dana prije izbora – na mostu u Londonu terorist Khan je nožem napao i ubio nekoliko ljudi. Gradonačelnik, koji slučajno nosi isto prezime kao terorist, bio je prvi na mjestu zločina i osudio ga kako to već biva u današnjem svijetu. No, šef njegove stranke Jeremy Corbyn, koji se u tom trenutku natjecao za premijera Velike Britanije, reagirao je na napad tako da je za napad optužio – britansku vanjsku politiku.

Čak i da u tome ima trunka istine – a nema, jer terorizam nema opravdanja ni u kakvim okolnostima – bio bi to suludi stav koji dovodi u pitanje politički razum osobe koja ga izgovara, dok nedužni ljudi leže mrtvi na londonskim ulicama. Bila je to sažeta slika Jeremyja Corbyna – čovjeka koji je spreman zanemariti stvarne probleme ne bi li ganjao svoju ideološku bitku. Treba li se čuditi da je izgubio?

Mora se priznati, s druge strane, da je Corbyn zanimljiv primjer luzera – do prije sedam-osam godina, nitko ne bi ni pomislio da taj laburistički marginalac ikad može doći u priliku utjecati na britansku politiku, kamoli da će se ozbiljno natjecati da postane premijer. I onda, kad se to slučajno dogodilo, krenuo je u bitku s istih pozicija s kojih je ušao u politiku pola stoljeća ranije. Je li Jeremy Corbyn zaboravio u međuvremenu čitati novine, ili su ga njegovi čvrsti stavovi uvjerili da se ne treba adaptirati – saznat ćemo možda iz memoara. Da je bio barem malo više u dosluhu sa stvarnošću, Corbyn je mogao dramatično promijeniti Britaniju i svijet. No, njegova zadrtost zatvorila mu je ta vrata. Kakav promašeni pokušaj.

Za Britaniju su, s druge strane, ovi izbori služili kao “drugi referendum”. Ideja da bi se na ponovnom ispitivanju o članstvu u EU probudila neka uspavana većina, raspršila se kad je stranka bivšeg lidera kampanje za izlazak iz Unije dobila milijune glasova za premoćnu većinu. Britanija ne želi ostati u Europskoj uniji – to je činjenica, ma koliko bila štetna za Britance. Treba se nadati da će Amerikanci biti pametniji u svom izboru.

Đivo Đurović
Analitičar
159 članaka Više o autoru
Više s weba