Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Đurović: Pad socijalističke diktature nužan je za goli život u Venezueli. Svaki građanin izgubio je 9 kila u 5 godina

Amerika, prema svemu sudeći, neće intervenirati, a Maduro je oslabio van svih očekivanja. Mogao bi pasti bez krvi

Guadió ima 35 godina i dolazi iz srednje klase – nema oca ni djeda ni pradjeda koji su trgovali naftom, ni zlatom, niti su bili brodari. Iza takvog lidera se lakše svrstavaju raznolike stranke opozicije, koje su često više ratovale jedna protiv druge nego protiv Cháveza ili Madura

Venezuela je prošlog tjedna postala zemlja s dva predsjednika – jedan ima legitimitet, a drugi oružje; sad se čeka tko će biti jači. Prvoga su priznali svi susjedi Venezuele, koji gledaju kataklizmu u koju je zemlju odveo Nicolás Maduro i boje se prelijevanja krize preko granica; drugoga podržavaju Rusija i Kina, koje su prethodnih desetljeća utrpale desetke milijardi dolara u propali venezuelanski socijalistički eksperiment – novac koji, čak i da Maduro opstane, nikad više neće vidjeti. Bolivarska socijalistička revolucija koju je pokrenuo Hugo Chávez bila je uspješan eksperiment dok je cijena nafte bila visoka. Kad je Chávez umro, a nafta pala na normalne razine, Venezuela se pretvorila u jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Je li s venezuelanskom ekonomijom propala i nada u venezuelansku demokraciju, ili se zemlja s najvećim zalihama nafte na svijetu može spasiti? Opozicija u Caracasu – dugo proganjana, ali i bezuba – konačno je našla lidera. Što će napraviti Trump – sprema li se Latinskoj Americi još jedna intervencija “gringosa” ili će se Venezuela uspjeti sama vratiti na svoje noge – sve to skrenulo je nakon dugo vremena pažnju svijeta na zapadnu hemisferu, “američko dvorište”, gdje je – s iznimkom Venezuele i Kube – učvršćenje demokracije ozbiljan trend već gotovo tri desetljeća. Hoće li ga prekinuti Trumpova intervencija, ili vojni udar u Caracasu?

Revolucionar i njegov vozač kamiona

Krenulo je prije dva tjedna, kad je Maduro odlučio drugi predsjednički mandat početi prisegom pred Vrhovnim sudom, a ne pred Nacionalnom skupštinom kako nalaže ustav. Logika jednostavna: suce Vrhovnog suda postavio je on, a većinu u Skupštini – zadnjoj preživjeloj demokratskoj instituciji u čavističkoj Venezueli – ima opozicija. U posljednja dva desetljeća socijalističke revolucije pod potpukovnikom Hugom Chávezom, a potom pod njegovim odabranikom, vozačem kamiona Nicolásom Madurom, Venezuela je pala na dno svijeta.

Životni standard u rangu je s onim u Somaliji i Zimbabveu. U šest godina ekonomija se prepolovila (dakle, BDP je pao za 50 posto!), nema ničega – hrane, lijekova ni medicinske opreme, a inflacija je milijun posto godišnje. To nije stilska figura, nego stvarna brojka – milijun posto godišnje. Venezuela je, po Transparency Internationalu, najkorumpiranija zemlja zapadne hemisfere, gdje je konkurencija ozbiljna. Izbjeglo je oko tri milijuna ljudi, 10 posto stanovništva. Usporedite to sa Sirijom, iz koje je izbjeglo šest milijuna ljudi – a tamo je rat.

Zemlja s najvećim naftnim zalihama, na dijeti

Kako je onda čovjek koji je zemlju odveo u taj ponor osvojio još jedan mandat? Venezuela već dugo nije demokratska država. Iako provodi izbore, oni nisu ni slobodni ni pošteni, policija i tajne službe progone vođe opozicije, a provladine bande haraju ulicama i biračkim mjestima. Glavni oporbeni lideri su u zatvoru, u kućnom pritvoru ili su pobjegli u susjedne zemlje.

I tako je na izborima “pobijedio” kandidat po kojemu je ime dobila “Madurova dijeta” – tako su Venezuelanci nazvali posljedice gladi, a zbog koje je prosječan građanin u pet godina izgubio 8,7 kilograma težine. Kad su mu spomenuli “Madurovu dijetu”, predsjednik se smijao. Bilo bi smiješno, da nije stvarno, jer je Venezuela i dalje zemlja s najvećim naftnim zalihama na svijetu. I unatoč tome, ljudi umiru od gladi jer njima vlada kleptokratska socijalistička vlast.

Potpora kubanske tajne policije

Venezuelanci se već dva desetljeća pokušavaju riješiti katastrofalnog režima koji je utemeljio Chávez – probali su s masovnim demonstracijama, štrajkovima, mobilizacijom na izbore, pregovorima s vlašću – ništa nije uspjelo. Režim se održava jer na svojoj strani ima ideološki pročišćenu vojsku, dobiva financijsku podršku iz Kine i Rusije te – još važnije – obavještajnu pomoć represivnih organa s Kube.

Pakt s komunističkom diktaturom u Karibima još su davno sklopili pokojni Chávez i Fidel Castro, a kubanska tajna policija zna kako ugušiti svaku opoziciju i otpor vlasti, koje proglašava “imperijalističkima” i “stranim plaćenicima”.

Proglasio se privremenim predsjednikom Venezuele

No, ovog tjedna dogodilo se nešto što konačno možda uspije. Organizirani su prvi doista masovni prosvjedi još od 2017. S njih je Maduro dobio pravi izazov. Zato što su predsjednički izbori bili namješteni i zato jer je Maduro preskočio Nacionalnu skupštinu pri polaganju zakletve, predsjednik Skupštine Juan Guaidó pozvao se na ustav, proglasio Madura uzurpatorom, ustanovio da Venezuela trenutačno nema predsjednika i, opet se pozivajući na ustav, proglasio se privremenim predsjednikom Venezuele do održavanja izbora.

To je bio čin luđačke hrabrosti, bar iz dva razloga – Maduro je do srijede imao gotovo apsolutnu moć u zemlji i ustanak protiv njega lako bi mogao značiti brzu smrt osobe koja se usudila pobuniti. Osim toga, 35-godišnji Guaidó neiskusan je političar i dojučer anonimac – za predsjednika Skupštine izabran je jer su svi drugi opozicijski lideri ili u zatvoru ili u emigraciji.

Domino efekt nakon priznanja Bijele kuće

Očekivano, brzo je došla objava iz Bijele kuće – Amerika je priznala Guadióa za legitimnog predsjednika. No, tad je uslijedio neočekivani niz događaja. Vlada Justina Trudeaua – lijevo-liberalnog “anti-Trumpa” – objavila je da i Kanada priznaje Guadióa. Onda se javila Kostarika, pa Peru, pa Argentina – krenuo je domino-efekt. Guadióa su priznale sve veće države Latinske Amerike: Argentina, Čile, Brazil, Kolumbija, Ekvador, Peru, Kostarika, Gvatemala, Honduras i Paragvaj, kao i Velika Britanija i Francuska. Meksiko i Urugvaj zauzeli su neutralnu poziciju i pozvali na pregovore, a na Madurovoj su strani u zapadnoj hemisferi ostali samo komunistička Kuba te Bolivija i Nikaragva, koje provode sličnu lijevo-populističku politiku.

Svi susjedi Venezuele, kao i većina zemalja u regiji kaže isto – Maduro mora otići. To je potvrdilo da Guaidó nije luđak koji se iz čista mira proglasio predsjednikom, nego da je riječ o koordiniranoj diplomatskoj akciji gotovo svih država Sjeverne i Južne Amerike – u njoj doduše sudjeluju i ekstremno desne vlade, poput Trumpove ili one fašista Jaira Bolsonara u Brazilu, ali i mnoge demokratske države, od Kanade preko Kolumbije do Čilea.

To je bilo dodatno iznenađenje jer, kako je u komentaru napisao Washington Post, pojmovi “Trumpova administracija” i “koordinirana diplomatska akcija” nikad se dosad nisu našli u istoj rečenici. Dapače, ideja da se neki problem rješava multilateralno, u dogovoru sa saveznicima, i to diplomatskim pritiskom, a ne vojnom silom – sve to je dosad bilo strano predsjedniku Amerike.

Čavizam pokopao demokraciju u Venezueli

Širina međunarodne podrške Guadióu čini smiješnima tvrdnje Moskve da je ovdje riječ o “imperijalističkoj intervenciji” u unutarnje poslove Venezuele (da ni ne spominjemo činjenicu kako optužba dolazi iz zemlje koja je okupirala i anektirala dio Ukrajine, a dijelove Ukrajine, Gruzije i Moldavije drži u stanju trajno zamrznutog sukoba). Ovaj čin jest, doduše, neobičan s aspekta međunarodnih odnosa – druge države u pravilu prihvaćaju stanje na terenu, a činjenica da su ovdje odabrale postupiti drukčije – i pritom priznati mladog i nepoznatog političara kao novog predsjednika – svjedoči o dva specifična aspekta venezuelanske drame.

Prvo, svjedoči o razornim učincima dva desetljeća čavizma – populizma nalik Trumpovom, samo s lijevim predznakom. Pritom je čavizam pogodio Venezuelu, zemlju čije su demokratske institucije značajno slabije od američkih i bilo ih je lakše potkopati i razoriti. Zato susjedi Venezuele ne mogu računati da će promjena doći redovnim demokratskim putem – jer je demokracija u Venezueli gotovo uništena, izbori koji se održavaju uvijek će biti namješteni i završiti pobjedom Madura. Institucije su toliko oslabljene da se na njih ne može osloniti.

Tri milijuna izbjeglica iz naftom bogate zemlje

Drugi razlog za priznanje Guadióa je ekonomsko-humanitarni – dva desetljeća socijalističke vlasti dovela su Venezuelu na dno i na rub općeg kaosa. Susjedne zemlje – koje bi načelno sve trebale biti siromašnije od naftom prebogate Venezuele – već su prihvatile tri milijuna izbjeglica. Sjetite se Sirije, iz koje je pred ratom izbjeglo šest milijuna ljudi, i svih političkih posljedica koje je to izazvalo u Europi, od Brexita do rasta ekstremne desnice.

Latinska Amerika ne želi sličan scenarij. Daljnje ekonomsko propadanje Venezuele neizbježno bi dovelo do masovnog egzodusa i još veće humanitarne katastrofe, u Kolumbiji i drugim susjednim zemljama. Države Amerike već dugo su očajne zbog tog izglednog scenarija – sad su konačno našle nekoga tko bi mogao Venezuelu oteti iz ruku diktatora i stabilizirati je.

Trgovina s glavnim neprijateljem

Ovo je najozbiljniji izazov Maduru od dolaska na vlast 2013., kad je umro njegov mentor Hugo Chávez, koji je položio temelje aktualne ekonomske i političke katastrofe. No, Chávez je – za razliku od Madura – imao sreće. Njegova katastrofalna ekonomska politika prolazila je kao relativno uspješna jer je cijena nafte na svjetskom tržištu bila najviša u novijoj povijesti. Oko 95 posto vanjskih prihoda venezuelanskog proračuna dolazi od trgovine naftom – i više od polovice te nafte Venezuela sve ove godine izvozi u Sjedinjene Države, zemlju koju su Chávez i Maduro uvijek proglašavali glavnim neprijateljem.

To znači da polovicu onoga što u Venezueli još kako-tako funkcionira – polovicu plaća vojsci, osnovnim državnim službama i slično – financira novac koji Amerikanci ostave na pumpi. Chávezov socijalistički ekonomski model – maloprodajne cijene koje određuje država, ograničenja uvoza i slično – Venezuela je preživjela jer je nafta bila skupa. No, taman negdje kad je on umro, cijena nafte se strmoglavila – zbog američke “fracking revolucije”, tj. vađenja nafte iz škriljevca, koje je preokrenulo odnose snaga na globalnom tržištu. Amerika je postala jedna od najvećih proizvođača, a onda i izvoznik nafte. Cijena je pala i nije se do danas pravo oporavila.

Proizvodnja pala za dvije trećine

Tome je doprinijela i promašena reakcija OPEC-a – čija je Venezuela jedna od utemeljiteljica – koji je vjerovao da može ugušiti američku fracking industriju. Nisu uspjeli, a posljedice su dvije: prihodi venezuelanskog proračuna pali su ispod svake održive razine, godine Chávezovih socijalističkih eksperimenata došle su na naplatu, ali više nije bilo novca kojima bi ih se platilo. Druga posljedica je da Venezuela više nema nikakvog utjecaja na svjetskom tržištu nafte.

Prvo, socijalizam u upravljanju državnom naftnom kompanijom (kojoj je Chávez priključio strane kompanije koje je nacionalizirao, bez naknade) rezultirao je neviđenom korupcijom i padom investicija. U zlatna doba Venezuela je proizvodila gotovo tri milijuna barela nafte dnevno. Danas proizvodi manje od milijuna. To je razina na kojoj je zadnji put bila 1947. Samo jedan bazen nafte iz škriljevca u Teksasu proizvodi dnevno tri puta više nafte od cijele Venezuele.

Venezuela ostala bez utjecaja na tržištu

Pad proizvodnje rezultat je socijalističkog gospodarenja i do njega je došlo unatoč masovnom ruskom i kineskom upumpavanju milijardi dolara u naftni sektor – investicija koje se neće vratiti. Još prije tri desetljeća, kad bi netko u Venezueli kihnuo, to bi se osjetilo na globalnoj cijeni nafte. U srijedu, kad je Venezuela ušla u ozbiljnu ustavnu krizu, cijena nafte ne da nije skočila, nego je pala iz drugih, nepovezanih razloga. Cijena nafte – poluga utjecaja koju je Caracas imao desetljećima – više ne postoji. To je loše i za Madura i za njegovog nasljednika.

No, Maduro ima i dodatnih razloga za brigu. Odmah po Guadióovoj objavi, preko državne televizije se obratio naciji: “Taj Guadió, tko je to? Opoziciju su preuzela neka djeca”. No, nakon koordinirane diplomatske akcije zemalja Amerike, osjetio je da je slab. Promijenio je ploču. Guadió više nije bio “dijete”, nego osoba s kojom želi razgovarati. “Doći ću gdje god on hoće, kad god on hoće. Ako se trebam popeti na planinu u 3 ujutro, i to ću napraviti da bismo razgovarali. Doći ću gol, ako to traži.” Potvrda je to da je pojava Guadióa ispunila prvi zadatak – venezuelanska opozicija konačno ima lidera i Maduro to mora priznati.

Netipična amnestija političkim protivnicima

No, Guadió je uspio i više od toga – tri njegova poteza ozbiljno su potresla poziciju predsjednika-kamiondžije i slute da bismo ovog puta u Venezueli konačno mogli vidjeti pad diktature. Prvo, Guadió je javno obećao amnestiju svim pripadnicima oružanih snaga i političarima koji se priključe opoziciji i odreknu Madura. To je nevjerojatno važan korak za bilo kakvu mirnu tranziciju. I vrlo je netipičan za Latinsku Ameriku, gdje bi se promjene vlasti događale s malo žrtava, ali bi uslijedile godine, i desetljeća, obračuna s političkim protivnicima. Ovdje je drukčije. Dapače, Guadió je obećao amnestiju i samome Maduru ako odstupi s vlasti.

Drugo, opozicija je konačno ujedinjena protiv Madura i ima mladog lidera neopterećenog političkom prošlošću niti vlastitim podrijetlom. Problem prethodnih vođa opozicije dijelom je proizlazio iz činjenice da su bili pripadnici bogatog patricijskog bivšeg establišmenta. Guadió ima 35 godina i dolazi iz srednje klase – nema oca ni djeda ni pradjeda koji su trgovali naftom, ni zlatom, niti su bili brodari.

Ljevičari i desničari ujedinjeni protiv diktatora

Iza takvog lidera se lakše svrstavaju raznolike stranke opozicije, koje su često više ratovale jedna protiv druge nego protiv Cháveza ili Madura (u tome se doduše pomagali agenti koje je Chávezu s Kube poslao Fidel Castro, specijalizirani za unošenje razdora u opozicijske grupe). Političke stranke u Venezueli propale su dolaskom Cháveza na vlast 1998., ali sustav tek sad poprima novi oblik – dvije stranke, čavistička i anti-čavistička. Maduro vodi prvu, Guadió drugu, u kojoj ima ljevičara i desničara, ujedinjenih protiv diktatora. To se iskristaliziralo tek kad je postalo jasno da će zemlja možda još šest godina biti pod Madurom.

Treće, ovotjedni masovni protesti svjedoče da je nezadovoljstvo javnosti s Madurom vrlo rašireno. Prvi put u prosvjedima sudjeluju i siromašni građani (ako je tu razliku uopće moguće više napraviti), a ne samo pripadnici srednjeg i bogatijeg sloja društva. To nagriza čavističku bazu i može ključno utjecati na ponašanje vojske. Provladine bande ubile su ovog tjedna 20 pripadnika opozicije, snage sigurnosti uhapsile 350 ljudi, stoji u izvještaju UN-ove povjerenice za Venezuelu, bivše predsjednice Čilea Michelle Bachelet. No, u suzbijanju prosvjeda, koji su masovni, nije sudjelovala vojska. To je signal koji bi mogao zapečatiti Madurovu sudbinu. Vojni establišment je na njegovoj strani, ali i oni su Guadióa osudili s 24 sata zakašnjenja.

O vlasti odlučuje sila oružja

Kao što je često slučaj u latinoameričkim državama koje plešu na rubu između demokracije i diktature, i ovu će priču na kraju odlučiti vojska. To je još jedna posljedica čavizma, koji je Venezuelu iz demokracije pretvorio u diktaturu. U ustavnoj demokraciji, što je Venezuela bila prije dolaska Cháveza 1998., moć je imaginarna i svodi se na pitanje jesu li ljudi spremni poštivati pisani ustav i zakon te nepisane norme.

No, kad se ustav raspadne jer ga je vlast toliko potkopala i nagrizla, što su u zadnja dva desetljeća napravili Chávez i Maduro, onda se pitanje tko je na vlasti svodi na pitanje – tko ima oružje. Tko može fizičkom silom provesti ono što bi u boljim okolnostima bila stvar političkog dogovora utemeljenog na zakonu i normama. To je najtragičnija posljedica čavizma i venezuelanskog eksperimenta sa socijalizmom – bogata država koja je bez potrebe propala, do te mjere da ljudi gladuju, a o vlasti odlučuje sila oružja.

Slaba točka vojske su niži oficiri

Za razliku od Cháveza, koji je bio potpukovnik, Maduro je vozač kamiona bez stvarnih veza u oružanim snagama. Da kupi njihovu lojalnost, najviši ešalon vojske nagradio je unosnim pozicijama u državnoj naftnoj kompaniji, a mnogim višim oficirima gledao kroz prste za njihovu ulogu u trgovini drogom. Ukratko, svi visoki časnici dobro žive pod Madurom. No, to se ne odnosi na one niže, a još manje na obične vojnike, koji s ostalim građanima dijele neimaštinu socijalističke revolucije.

Tu je slaba točka ovog režima. Niži oficiri vide jednim okom kako žive njihove obitelji, a drugim vide masovne proteste na ulicama i impresivnu međunarodnu podršku Guadióu. Mnogi se vjerojatno pitaju dokad će Maduro opstati i što će biti s njima kad jednog dana ode. Obećanje amnestije sigurno je ubrzalo njihov misaoni proces.

Vojska je igrala ključnu političku ulogu u venezuelanskoj povijesti od 19. stoljeća pa sve do 1950-ih, kad je u zemlji uvedena demokracija. Tad je dobila mjesto kakvo ima u uređenim demokracijama. No, od kraja 1990-ih Chávez je ponovno vratio vojsku u igru, ovog puta kao ideološku okosnicu svog socijalističkog projekta. Klasična desničarska, konzervativna vojska prošla je temeljiti preodgoj i pod njegovim vodstvom postala ideološka snaga ljevice koja pomaže nedemokratsko učvršćenje socijalističkog projekta. Korist od toga ima establišment, ali ne i obični vojnik. Kako on gleda na događaje ovog tjedna, vidjet ćemo vrlo brzo.

Diktatori stjerani u kut, najgori diktatori

Iako će glavnu riječ na kraju imati vojska, nemojte isključiti Ameriku, no po dobru ni po zlu. Dok je još mislio da nije ugrožen i Guadióa nazivao “dječakom”, Maduro je prekinuo diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama i protjerao američke diplomate iz Caracasa. Onda se Washington pozvao na Guadióa, koji je diplomatima rekao da ostanu, te objavio da neće zatvoriti ambasadu. Izgledalo je da slijedi opsada ambasade – ukidanje struje i vode – a u gorem scenariju Madurovo slanje naoružanih bandi da provale u veleposlanstvo, scenarij nalik Teheranu 1979.

U Caracasu je mala misija – niti 150 ljudi, uključujući obitelji – ali u Venezueli živi oko 50 tisuća Amerikanaca, što je veći problem. No, Madurov ultimatum od 72 sata nije ni istekao, a on je podvio rep – pitanje ambasade odgođeno je za 30 dana, dokad ćemo vjerojatno znati vlada li Venezuelom Maduro ili Guadió. Još jedan signal da je diktator svjestan svoje slabosti. To ne mora biti dobra vijest, jer diktatori stjerani u kut, najgori su diktatori.

Zvekanje oružjem samo kvari plan

Pitanje je što će, mimo ambasade, napraviti Amerika. Najbolji odgovor je: ništa više od ovoga što je napravila. Problem je što nitko ne zna hoće li se Trump toga pridržavati, ili će stvar nepotrebno zakomplicirati. Bijela kuća već je pretjerala kad je rekla da su “sve opcije na stolu”, što implicira i vojnu intervenciju. To ne samo da je najgora opcija; već sama prijetnja intervencijom najgora je opcija. Ako je najzdraviji put promjene u Venezueli mirni prelazak vojske s Madurove na Guadióovu stranu, zveckanje američkim oružjem samo kvari taj plan.

Chávezov i Madurov režim već desetljećima straše građane američkom intervencijom, koja nikad nije bila izgledna. Ali svaku neodmjerenu riječ iz Washingtona venezuelanska propaganda stostruko multiplicira. To može poljuljati ljude u oružanim snagama, koji s razlogom ne žele američku okupaciju, bez obzira koliko ta opcija bila nerealna. Maduro jaše upravo na tome: “Ne vjerujte gringosima! Oni nemaju prijatelja, samo svoje interese i želju da Venezueli otmu naftu, plin i zlato!”, rekao je.

Amerika treba predvoditi oporavak Venezuele

U SAD-u nema značajnijih razlika u pogledu Venezuele. Čak se i ekstremna ljevica slaže da Maduro mora otići. Potvrdio je to Bernie Sanders, koji samo apelira da Amerika ne intervenira vojno u Venezueli, što nikome nije u planu. Od realnih opcija, Trumpova administracija može pogurati Madurov pad tako da uvede naftni embargo. Državni proračun u Caracasu životno je ovisan o izvozu nafte u SAD, pa bi embargo ostavio Madurov režim bez ikakvih prihoda. Ali embargo bi još gore pogodilo obične građane, koji već žive u neimaštini. Zato je to loša opcija.

Najpametnije što Washington može napraviti je da surađuje s drugim državama Amerike i predvoditi projekt pomoći i obnove Venezuele – ne kao “imperijalistička sila”, nego kao najbogatija zemlja u regiji – i u suradnji s drugim zemljama olakša povratak demokracije u Venezuelu. To je jednostavan zadatak svakome, ali ne i slonu u staklani Donaldu Trumpu, koji lako može postati najbolji saveznik Madura. Gotovo je neizbježno da će Trump u idućim danima i tjednima reći nešto neprispodobivo što će samo zakomplicirati stvari u Venezueli. Jer to je Trumpov prirodni poriv. Bizarno, Maduro je jedini diktator na svijetu kojega Trump NE voli; sa svima ostalima je našao zajednički jezik, od Vladimira Putina do Kim Jong-una. Ako ima još netko razuman u Bijeloj kući, bilo bi dobro da Trumpu začepi usta na nekoliko tjedana.

Vojna intervencija nije ni u najdaljoj primisli

Ideja da bi Amerika vojno intervenirala u Venezueli je suluda i nerealna. Pogotovo nakon svih trauma američkih intervencija na Bliskom istoku posljednjih desetljeća, i u Latinskoj Americi u desetljećima koja su prethodila, gdje je često intervenirala na strani najgorih igrača i, najgore, protiv demokratski izabranih političara: Amerikanci su 1950-ih srušili demokratski izabranog predsjednika Jacoba Árbenza Guzmana u Gvatemali i 1973. doveli Augusta Pinocheta na vlast u Čileu. Ovdje su okolnosti doista drukčije, ali i dalje ne opravdavaju intervenciju.

Krajnje nepopularan i nesposoban predsjednik, koji je upropastio zemlju, odbija otići s vlasti, namješta izbore, proganja opoziciju i provodi institucionalni teror: Maduro nimalo nije nalik Salvadoru Allendeu; puno više podsjeća na Slobodana Miloševića. Bez obzira na neodmjerene riječi iz Bijele kuće, iz Pentagona potiho poručuju da intervencija u Venezueli nije ni u najdaljoj primisli – možda bi i ubrzala političko rješenje, ali bi pogoršala humanitarnu katastrofu u Venezueli i prelila je u susjedne zemlje – scenarij koji ne želi ni Amerika niti ijedna od njenih susjeda.

Prosječan građanin od gladi izgubio 9 kila

Ipak, mnogi protivnici Madura u Venezueli pitaju se zašto Amerika ne intervenira, ili zašto bar venezuelanska vojska ne promijeni stranu i ne odrekne se Madura. Nemalo je povijesne ironije u tom stavu. Upravo američke oružane intervencije i državni udari dio su mračne povijesti koje se Latinska Amerika ponosno riješila zadnja tri desetljeća. Zapadna hemisfera dugo već doživljava sporu, ali ustrajnu stabilizaciju svojih demokratskih institucija. Gotovo svugdje, osim u Venezueli, koja je s Chávezom i Madurom taj put prošla naopako pa se demokrati danas nadaju da će vojska silom oružja vratiti demokraciju.

Tragična je to posljedica čavizma i eksperimenta sa socijalističkom ekonomijom, koja je naftom najbogatiju državu na svijetu pretvorila u zemlju gdje je prosječan građanin toliko gladan da je u pet godina izgubio devet kila težine. Pad socijalističke diktature u Venezueli nije važan samo za opstanak demokracije u toj zemlji, nego i za fizički opstanak njenih ljudi. Gaudió se čini kao najbolja šansa. Susjedi su napravili što je trebalo, sad je na vojsci da se odrekne diktatora.

Đivo Đurović
Analitičar
136 članaka Više o autoru
Više s weba