Niti tri dana nije imao novi premijer da se snađe u novom uredu. U četvrtak je već bio u Bruxellesu. Taj summit Europske unije mnogi su proglasili presudnim, neki čak i povijesnim – na dnevnom redu je bilo glasanje o svemu što je dotad ispregovarano s Velikom Britanijom i o pokretanju druge faze Brexita. Prevažna tema za poljskog premijera – u Ujedinjenom Kraljevstvu živi milijun Poljaka (neslužbena brojka je veća). Osim toga, prva je to prilika da izgradi kontakte s ljudima koji vode Europu, a kojima od ponedjeljka i sam pripada.
Morawiecki se nalazi u četiri oka s irskim premijerom Leom Varadkarom. Irska je bratska katolička nacija, ali Varadkar nije dobar izbor – bruje iz Varšave. Zašto se premijer, tradicionalni katolik, našao baš s Varadkarom, koji je gay? Dolazi i objašnjenje – premijer Morawiecki dosad nije bio posebno politički istaknut (čitaj: nitko za njega nije čuo ni u Poljskoj), pa je Varadkar bio logičan izbor – Morawiecki je dojučer je bio počasni konzul Irske u Poznańu. Hajde, to je neko objašnjenje, iako bi bilo bolje da za njega nismo čuli.
Zbog čega je poljski premijer pobjegao iz Bruxellesa
Je li to bio strah od kritike, ili manjak interesa, ili jednostavno netalentiranost za taj posao, ali Morawiecki se kasnije tog četvrtka nacrtao na pozornici za grupnu fotografiju europskih lidera koji su upravo osnovali europsku vojsku, i onda sjeo u službeni auto, otišao na aerodrom i pobjegao sa europskog summita. Nikakvo minglanje, predstavljanje u dobrom svjetlu, izgradnja odnosa s kolegama tek par dana nakon izbora, pa čak ni obična ljudska fascinacija ljudima koji odlučuju o sudbini kontinenta – ništa nije bilo dovoljno da zadrži Mateusza Morawieckog u Bruxellesu.
Iako je tek počeo, pobjegao je sa summita prije njegova kraja. Poljski mediji pišu da se morao vratiti u Varšavu da osnaži političku poziciju na božićnom domjenku svoje stranke PiS. Još bizarnije, neku vrstu usmene punomoći za zastupanje poljskih interesa na summitu EU predao je mađarskom premijeru. Viktor Orbán je glasao u njegovo ime o sudbini Poljaka u Britaniji nakon Brexita. Takva se stvar može dogoditi samo u današnje doba – da je neki poljski lider u vrijeme Hladnog rata predao vlast Mađarima i vratio se u Poljsku, u Varšavi bi ga dočekali s vilama.
Ova epizoda ostala bi samo diplomatski kuriozitet da četiri dana nakon bijega Morawieckog iz Bruxellesa Europska unija nije Poljskoj uvela sankcije. To nije bila mala stvar, već i zato jer se dogodilo prvi put u povijesti Unije. No, kao što je Morawiecki mirmo pobjegao iz Bruxellesa, tako je i reakcija poljske političke elite na sankcije bila zbunjujuće mirna. Predsjednik Andrzej Duda obratio se naciji, ali kao da je Poljsku snašla poplava, a ne nešto za što je sama kriva. Poljska elita bila je mirna jer je znala da Orbán, kojemu je Morawiecki simbolično predao vlast, Varšavi čuva leđa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Populizam nije uništio EU, pa je ona odlučila uništiti njega
Odluka Europske komisije da nakon tolikog natezanja aktivira Članak 7. Lisabonskog ugovora, kolokvijalno nazvan “nuklearna opcija” govori, s druge strane, da ni Komisija nije veslo sisala. Nije dugo trebalo da se obznani potencijalni obrat u kojem bi Komisija izašla kao pobjednik. Dapače, Bruxelles na raspolaganju ima potez koji neće samo Poljsku staviti u neželjenu poziciju – nego još gore, njihovog glavnog pokrovitelja Viktora Orbána stavlja u dilemu poput one iz antičke drame: hoće li zaštititi Poljsku i izložiti Mađarsku istim sankcijama, ili izdati Poljake i zaštititi Mađarsku?
Za sve ovo važan je politički kontekst Europe krajem 2017. godine – on je gotovo dijametralno suprotan onome otprije godinu dana. Ne samo da nitko ne razmišlja o raspadu EU, nego europske institucije i države koje im daju snagu prvi put poduzimaju ozbiljne i hrabre korake, kakve nismo vidjeli od ukidanja granica i uvođenja eura. Europska unija konačno je počela stvarati svoju vojsku – to je još uvijek birokratska tvorevina smiješnog imena PESCO, ali je iskorak nezamisliv prethodnih pet-šest desetljeća.
Drugo, osnažena povjerenjem koje su birači velikih članica dali mainstream strankama u Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje, Unija je konačno krenula u otvoreni rat s protudemokratskim i protuliberalnim trendovima u istočnim članicama. Sankcije Poljskoj kasne godinu-dvije, sankcije Mađarskoj još nisu ni u planu. Ali lanjska “EU na umoru” danas je “EU u zaletu”. Kad je populizam u ovom naletu nije uništio, ona je odlučila uništiti populizam. Loša je to vijest za Jarosława Kaczyńskog i njegovu ultrakonzervativnu, protuliberalnu i protueuropsku kliku u Varšavi, koja je Poljsku pretvorila u crnu ovcu Europe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljska se sama svojim radikalizmom dovela u ovu poziciju
No, osim njihove ideološke zatucanosti i radikalizma, nema objektivnog razloga zašto bi se to dogodilo. Poljska je jedna od ekonomski najuspješnijih europskih država, standard i kvaliteta života tamo neprekinuto i brzo rastu. Uz Njemačku, Poljska je jedina europska država koja nije pala u recesiju u globalnoj ekonomskoj krizi 2008-2009. nego se, dapače, snažno razvija sve ove godine. Pritom Poljska nije samo jedna od članica Europske unije, nego spada u red najvećih i potencijalno najutjecajnijih.
Stavimo Poljsku u kontekst. Jezgra Europske unije sastoji se od četiri giganta – Njemačke, Francuske, Italije i (još godinu dana) Velike Britanije. Slijede dvije manje, ali i dalje velike države – Španjolska i Poljska. S izuzetkom Nizozemske (i možda jednog dana Rumunjske), sve ostalo su male i relativno slabo utjecajne države. Pritom je Poljska u puno boljoj situaciji nego Španjolska. Dio svoje političke težine Španjolska vuče iz činjenice da je bivša kolonijalna sila koja ima bliske odnose s hispanofonim državama Latinske Amerike, i nekima u Africi i Aziji.
No, to je od slabe koristi u europskim pitanjima. Pritom Španjolska u susjedstvu ima samo velike sile – na sjeveru Francusku, na istoku Italiju. Za strateško savezništvo u Bruxellesu tako joj ostaje samo Portugal. Poljska, s druge strane, ima puno povoljniju situaciju. Najveća i najmnogoljudnija slavenska država u Europskoj uniji, Poljska je zemlja nezanemarive kulturne i političke tradicije i potencijalnog utjecaja u vrlo širokom susjedstvu – od Tallinna do Sofije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Varšavi je na vlasti neupotrebljiva grupa luđaka
Sa zemljama bivšeg sovjetskog Lagera baštini zazor prema ruskom političkom diktatu. Sa Slovenijom i Hrvatskom – sutra i sa Srbijom i Crnom Gorom – ima slično tranzicijsko iskustvo i zajedničku slavensku kulturnu baštinu. Neke od inicijativa koje dolaze iz Poljske, poput one o energetskoj i prometnoj integraciji prostora srednjoistočne Europe u smjeru sjever-jug (kroz LNG terminale i plinovode koji bi konkurirali ruskom plinu koji ide istok-zapad) spadaju među najinovativnije političke projekte u današnjoj Europi.
Pritom Poljska ima zajedničku povijest, bliske odnose i jak politički ulaz u Ukrajinu, državu čija će sudbina definirati buduće granice Europe. Poljska je, dakle, jedna od najvažnijih država u Europi. Ali, sve je to uzalud kad je u Varšavi na vlasti neupotrebljiva grupa luđaka. Ultrakonzervativna nacionalistička sekta, koja se zove PiS i koja ne zna razmišljati u okvirima širima od vlastite nacije (sjetite se Hrvatske 1990-ih, ali puno konzervativnije i na većoj skali). U Poljskoj je na vlasti politička opcija koja – zato jer su “Rusi i Nijemci nanijeli povijesnu nepravdu poljskom narodu” – iz školske lektire izbacuje Dostojevskog i Goethea.
Zapanjujući razmjeri revizionizma
Razmjeri revizionizma u suvremenom poljskom društvu su zapanjujući. Zato i nije čudo da su privukli mnoge na hrvatskoj konzervativnoj desnici. No, aktualna poljska vlast ima samo jednu pravu usporedbu – to što radi vlada Kaczyńskog najsličnije je onome što radi vlada poljskog velikog neprijatelja – Vladimira Putina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljska vlast nastoji biti podjednako apsolutna i iliberalna kao što je vlast u Moskvi – s tim modelom Varšava nema nikakav problem, sve dok on nije ruski. I tu leži temeljni paradoks suvremene Poljske – njena demokratski izabrana vlast ne prihvaća ni vrijednosti liberalizma niti joj je stalo do demokracije, ali očekuje od liberalno-demokratskih saveznika na zapadu da je zaštite od antiliberalne i antidemokratske ugroze s istoka.
Shizofrena pozicija
Osim što upropaštava ogroman potencijal koji bi Poljska mogla imati, ta shizofrena pozicija čini Varšavu vrlo osjetljivom na zapadni utjecaj. Upravo zato jer je tako ovisna o sigurnosnim jamstvima NATO-a i o političkoj validaciji i ekonomskim šansama koje nosi Europska unija, i zato što općenito teži “pripadanju Zapadu”, Poljsku je lakše dovesti u red nego što je to slučaj s drugim istočnoeuropskim državama. I to je netko u Bruxellesu konačno shvatio.
Deluzija da se u isto vrijeme može biti dio Zapada i aktivno prkositi njegovim vrijednostima Poljsku bi mogla skupo koštati. Varšava je Europsku uniju već toliko isprovocirala da je Bruxelles – prvi put u povijesti – pokrenuo postupak uvođenja sankcija protiv neke članice. To poljsku vlast nije previše uzrujalo, jer računaju da će pokušaj uvođenja sankcija zaustaviti mađarski veto. I na prvi pogled imaju pravo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali kako je došlo do toga da je Europska unija samu sebe uškopila u tako važnom području kao što je pravna država? Kako je moguće da su se u Europi rodila dva iliberalna režima koji će zloupotrebiti europske zakone, pokrivati jedan drugog i narugati se temeljnim vrijednostima zbog kojih je Unija i osnovana? Jednostavni odgovor kaže: zato jer je Bruxelles predugo tolerirao Mađarsku. Barem su dva razloga zašto je do toga došlo – zbog inertnog podcjenjivanja opasnosti i zbog strančarenja na europskoj razini.
Povratak na jednopartijski model
U vrijeme kad je Fidesz Viktora Orbána (drugi put) došao na vlast 2010. godine, Europom je još vladala atraktivna ideja da je demokratska konsolidacija, inače preduvjet za članstvo u Europskoj uniji, ireverzibilan proces. Država koja je dokazala demokratsku “zrelost” kroz nekoliko ciklusa slobodnih višestranačkih izbora, poštivanje ljudskih i manjinskih prava te neometani rast i djelovanje civilnog društva, takva država se kvalificira za članstvo u klubu slobodnih društava. I ne samo da se kvalificira, nego se ti visoki standardi smatraju cementiranima.
Ljudima koji su jednom doživjeli slobodu, bila je osnovna postavka tog razmišljanja, više nitko ne može tu slobodu oduzeti (barem ne mimo njihova pristanka). Ta se pretpostavka pokazala pogrešnom. Bez ulaženja u dubinske razloge zašto je regresija bila moguća, znakovito je da je do nje došlo na prostoru koji je prije komunizma imao vrlo neuvjerljivu demokratsku tradiciju i na kojem je, zahvaljujući opresiji komunističke partije i prisutnosti Crvene armije, demokracija već jednom naivno stradala, nakon 1945. Također je zanimljivo da se takvo što dogodilo u Poljskoj i Mađarskoj, a nije u državama bivše Jugoslavije koje su, iako opterećene brojnim drugim problemima i pošašću nacionalizma, pola stoljeća provele u opresivnom, ali ipak slobodnijem režimu nego države sovjetskog Lagera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U suštini, ono što se dogodilo u Mađarskoj i što se događa u Poljskoj zapravo je povratak na jednopartijski i ideološki monistički model kakav se tamo ukorjenjivao pedeset godina. Komunizam, klasnu svijest i proletersku revolucija zamijenjeni su aktualnijim i probavljivijim pojmovima poput suverenosti, nacionalne svijesti i tradicije, ali se stari mind-set vratio u punoj snazi. U tome Mađarska i Poljska nisu jedinstvene, jer se sličan proces dogodio u Rusiji. Razlika je u tome što je rusko demokratsko iskustvo nakon 1991. bilo značajno krhkije i što su ove dvije države u međuvremenu postale članice liberalno-demokratske Europske unije, a Rusija nikad nije.
Dekonstrukcija liberalne države u Mađarskoj
Pritom je Poljska pokazala puno veću otpornost i pod navalom uspjela sačuvati integritet nekih institucija (među zadnjima je ostalo pravosuđe, oko kojeg se i vodi ova zadnja bitka). Dekonstrukcija liberalne države u Mađarskoj provedena je temeljitije, i skoro bez ispaljenog metka (ako ne računamo dobronamjerne ali uzaludne pokušaje Georgea Sorosa), među ostalima i zato što su se mađarske liberalno-demokratske stranke (osobito socijalistička ljevica) temeljito i katastrofalno diskreditirale te nesposobnošću i korupcijom utrle put Orbánu.
U razaranju liberalno-demokratske Mađarske, Orbán je iskoristio sve slabosti liberalno-demokratske Europe koje su mu se našle pri ruci. To je račun koji danas treba ispostaviti europskim liderima, posebno onima koji pripadaju Europskoj pučkoj stranci (EPP). Ta nadnacionalna stranačka grupa demokršćanskih i stranaka desnog centra, kojoj pripadaju i CDU i HDZ, sve je ove godine tolerirala i pokrivala Orbána, a pokriva ga i danas. “Mi demokršćani nismo stvorili Europsku uniju da bismo je prepustili socijalistima”, poticajne su riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla kojima su demokršćani opravdavali solidarnost sa strankama naizgled iste političke orijentacije.
No, pod plaštem demokršćanske i pučke ideologije, u Pešti je izrastao antieuropski, iliberalni i protudemokratski režim koji je nagrizao plod demokršćanskog političkog truda o kojem je govorio Kohl – samu Europsku uniju. Da ne bude zabune – sve što je radio, Orbánu se godinama toleriralo velikim dijelom zato jer je dio velike europske političke obitelji koja se zove EPP. Iako je zemlju pretvorio u autokratsku prćiju – ili, kako je govorio Predrag Matvejević, u “demokraturu” – Orbána ni danas nije snašla zaslužena sudbina, sve pod egidom rješavanja problema unutar demokršćanske obitelji, koja probleme onda nikad ne riješi.
Orbán u Sofijinom izboru
Paneuropska stranačka politika objašnjava i kako je došlo do sankcija Poljskoj. Tamošnja ekstremno desna stranka PiS, iako nije puno desnija od Orbánova Fidesza, na svoje prokletstvo nije članica EPP-a. U njihovoj poslaničkoj grupi u Europskom parlamentu su britanski konzervativci, kojima je “hard Brexit” Therese May već odrezao obje noge, te Ruža Tomašić (good luck with that). Europskom demokršćanskom establišmentu (Merkel, Rajoy, Plenković…) zato je bilo lako uvesti sankcije protiv Poljske, iako su takve sankcije davno prije trebali uvesti i Mađarskoj, a nisu.
I sad smo se našli u bizarnoj situaciju da Europska unija ne može kazniti Poljsku, zato jer za kažnjavanje Poljske treba jednoglasna odluka svih ostalih članica (osim Poljske). Orbán je već rekao da će glasati protiv. Dakle, puštajući da izraste jedan iliberalni autokrat, Europska unija je sama stvorila hranjivu podlogu za rast drugog. Da je protiv Orbána djelovala kad je bilo vrijeme, danas bi se lakše nosila s onim što se zbiva u Poljskoj.
Ok, i tome se može doskočiti. S malo pravne gimnastike, kaže Kim Lane Scheppele, profesorica europskih studija na Princetonu, Europska komisija može eliminirati i Mađarsku iz odlučivanja o sankcijama Poljskoj. Iako Scheppele to ne kaže, njena teorija (u koju pokušavam ne ulaziti predetaljno, a možete je pronaći ovdje) vodi sljedećem zaključku: Viktor Orbán mogao bi se naći u situaciji Sofijina izbora – morat će odlučiti hoće li podržati Poljsku i automatski istoj sudbini izložiti svoju zemlju, ili će izdati Poljsku i spasiti Mađarsku.
Tko bi, osim Mađarske, mogao biti protiv sanckija Poljskoj
Kako? Ukratko, sankcije iz Članka 7. Lisabonskog ugovora sastoje se od dva dijela – prvi paragraf (7.1.) predviđa da Europska komisija neku državu upozori zbog kršenja europskih vrijednosti i stavi je u režim Članka 7. To je postupak koji je Komisija, prvi put u povijesti, pokrenula ovog tjedna, protiv Poljske. Sad taj prijedlog ide na Europsko vijeće, dakle premijerima i predsjednicima država članica. Oni odluku ne donose jednoglasno, nego četiri-petinskom (4/5) većinom, pri čemu se ne računa država na koju se upozorenje odnosi. To znači da je za takvo upozorenje dovoljno 22 glasa. Drugim riječima, pet članica može biti protiv.
Tko bi bio protiv? Zasad znamo da bi protiv bila Mađarska. Potencijalno bi protiv mogla biti i Velika Britanija, čija se nesretna premijerka nakon ove odluke Komisije odlučila pojaviti u Varšavi. Ali na kraju to ipak nije izgledno – s jedne strane, poljski imigranti su bili jedan od glavnih razloga izlaska Britanije iz Europske unije. Važnije, Britanija mora s Europskom komisijom dogovoriti uvjete Brexita, a svoju pregovaračku poziciju sigurno ne želi oslabiti zauzimanjem za Poljsku. Slovačka je drugi potencijalni glas za Poljsku, jer države Višegradske grupe načelno drže jedna drugoj leđa.
No, Slovačka ima euro i vjerojatno neće htjeti oslabiti svoju poziciju u eurozoni zagovaranjem Poljske. Češka bi to lakše mogla, ali bi se time zamjerila Njemačkoj, u čiju je ekonomiju maltene integrirana. U svakom slučaju, teško da će Poljska naći šest glasova koji bi spriječili uvođenje sankcija iz Članka 7.1. Tek nakon toga, i pregovora i uvjeta koje bi Poljska trebala ispuniti, moglo bi doći do aktiviranja stvarnih sankcija, koje sjede u idućem paragrafu (7.2.) One predviđaju oduzimanje prava glasa Poljskoj u Europskoj uniji, a mogu – još bolnije – značiti i ukidanje europskog novca kojim se tamo financiraju razni projekti, posebno u infrastrukturi. Da bi se te sankcije uvele, potrebna je jednoglasna odluka Europskoj vijeća (bez Poljske) i tu bi Mađarska mogla staviti veto.
Kako će se ovo odraziti na Hrvatsku
No, Kim Lane Scheppele s Princetona tvrdi da bi to bilo lako zaobići. Europska unija je jedna velika nakupina zakonskih propisa koje se, s malo pravne gimnastike, može tumačiti kako god moćnijoj strani odgovara. A moćnija strana ovdje bi sigurno bila Europska komisija. Ono što Lane Scheppele predlaže je prvo prijetnja, a onda potencijalno i pokretanje iste procedure sankcija protiv Mađarske. Politički je stvar jasna – iako je to davno trebalo napraviti, ni sad nije kasno jer Orbánova vlada i dalje zadovoljava sve kriterije da joj se uvedu sankcije.
Stavljanje Mađarske u režim Članka 7. bi europskim institucijama omogućilo da Mađarsku isključe iz odlučivanja o drugima koje treba staviti u taj režim, tvrdi Lane Scheppele. Viktor Orbán tad bi morao odlučiti – ili će izdati Poljsku, glasati za sankcije Varšavi i tako spasiti svoju vladu od iste sudbine; ili će stati na stranu Poljske da bi na kraju i Mađarska doživjela istu sudbinu kao Poljska. Znajući kako je Orbán uspješno manevrirao godinama, koristeći EPP da zaštiti svoju vladu, vjerojatnije je da će nastradati Poljska, a ne i Mađarska.
Što ovo znači za Hrvatsku? Oko odgovora ne bi trebalo biti puno dvojbe: ovo je odlična prilika da se Hrvatska – iako je u Uniju ušla zadnja – pokaže kao stabilnija, demokratskija i europskim vrijednostima privrženija članica nego barem dvije velike države koje su primljene desetljeće ranije. Hrvatska ima problema, ali to ni izbliza nisu problemi kakve su režimi u Budimpešti i Varšavi sami stvorili. Dakle, vrlo jasan politički poen, bez puno truda: drugi su se svojom nenormalnošću potrudili pokazati koliko smo mi normalni. Bingo!
Zagreb ne bi trebao držati stranu luzerima
No, ne ako pitate Andreja Plenkovića. Iz nekog razloga, koji nije dao ni naslutiti, premijer je rekao da će oko ovog pitanja prvo provesti konzultacije, pa tek onda doći do zaključka. Gledajući putanju hrvatske vanjske politike zadnjih dva desetljeća, nema nikakve dvojbe kakav će to zaključak biti – Hrvatska će stati na stranu Europske komisije i to će napraviti iz bezbroj opravdanih unutarnjih i vanjskih razloga.
Zašto premijer propušta priliku poentirati na tako jasnoj i izglednoj stvari, jasno je samo njemu. Na razini čiste realpolitik, ne treba zaboraviti da je slučaj Poljske vezan sa slučajem Mađarske, s kojom Hrvatska politički i pravno ratuje oko INA-e – u tom bi smislu bilo ohrabrujuće da je Plenkovićevo oklijevanje povezano s pokušajem da se od Mađarske ishodi kakav ustupak. No, znajući kako su se te stvari dosad rješavale, bojim se da se toga u Vladi nitko nije ni sjetio.
Sankcije Poljskoj zbog kršenja temeljnih europskih vrijednosti veliki su korak naprijed za Europsku uniju – organizacija i državni savez kojemu je Hrvatska tek nedavno pristupila konačno je smogla snage i političke volje da oblikuje političke procese na kontinentu. Umjesto držanja strane luzerima, Hrvatskoj bi bilo pametnije da pronađe svoje mjesto među onima koji definiraju buduću europsku politiku. Da u Banskim dvorima samo gledaju Mateusza Morawieckog i rade sve suprotno od njega, puno bi napravili.
Radikali nisu uspjeli uništiti Europu, pa je EU odlučila zaustaviti njih. Loše vijesti za kliku u Varšavi
Telegramov dopisnik analizira aktiviranje Članka 7. Lisabonskog ugovora kojim bi se Poljskoj moglo oduzeti pravo glasa
Odluka Europske komisije da aktivira Članak 7. Lisabonskog ugovora, kolokvijalno nazvan "nuklearna opcija" govori da ni Komisija nije veslo sisala. Sankcije Poljskoj mogla bi zaustaviti Mađarska, ali niti tu EU nije bez opcija. Bruxelles može Viktora Orbana staviti u dilemu poput one iz antičke drame: hoće li zaštititi Poljsku i izložiti Mađarsku istim sankcijama, ili izdati Poljake i zaštititi Mađarsku? Loše vijesti za Jarosława Kaczyńskog i njegovu ultrakonzervativnu, protuliberalnu i protueuropsku kliku u Varšavi, koja je Poljsku pretvorila u crnu ovcu Europe.
Bio je sam početak tjedna, ponedjeljak ujutro, kad je Sejm izglasao Mateusza Morawieckog za poljskog premijera. Oko njegova izbora nitko se nije previše uzrujao – u državi čiji su predsjednici, premijeri i ministri svi lutke na koncu pozadinskog vladara, bivšeg premijera Jarosława Kaczyńskog, ništa se nije promijenilo odlaskom Beate Szydło, koja je dvije godine glumila da je na vlasti. Sad je Beata postala zamjenica premijera, a njezin dosadašnji zamjenik Mateusz postao je premijer. “Vrtimo se ko na ringišpilu”, rekla je svojedobno Jadranka Kosor u sličnoj situaciji. Tako vlast pada – s neba – u istočnoj Europi.
Niti tri dana nije imao novi premijer da se snađe u novom uredu. U četvrtak je već bio u Bruxellesu. Taj summit Europske unije mnogi su proglasili presudnim, neki čak i povijesnim – na dnevnom redu je bilo glasanje o svemu što je dotad ispregovarano s Velikom Britanijom i o pokretanju druge faze Brexita. Prevažna tema za poljskog premijera – u Ujedinjenom Kraljevstvu živi milijun Poljaka (neslužbena brojka je veća). Osim toga, prva je to prilika da izgradi kontakte s ljudima koji vode Europu, a kojima od ponedjeljka i sam pripada.
Morawiecki se nalazi u četiri oka s irskim premijerom Leom Varadkarom. Irska je bratska katolička nacija, ali Varadkar nije dobar izbor – bruje iz Varšave. Zašto se premijer, tradicionalni katolik, našao baš s Varadkarom, koji je gay? Dolazi i objašnjenje – premijer Morawiecki dosad nije bio posebno politički istaknut (čitaj: nitko za njega nije čuo ni u Poljskoj), pa je Varadkar bio logičan izbor – Morawiecki je dojučer je bio počasni konzul Irske u Poznańu. Hajde, to je neko objašnjenje, iako bi bilo bolje da za njega nismo čuli.
Zbog čega je poljski premijer pobjegao iz Bruxellesa
Je li to bio strah od kritike, ili manjak interesa, ili jednostavno netalentiranost za taj posao, ali Morawiecki se kasnije tog četvrtka nacrtao na pozornici za grupnu fotografiju europskih lidera koji su upravo osnovali europsku vojsku, i onda sjeo u službeni auto, otišao na aerodrom i pobjegao sa europskog summita. Nikakvo minglanje, predstavljanje u dobrom svjetlu, izgradnja odnosa s kolegama tek par dana nakon izbora, pa čak ni obična ljudska fascinacija ljudima koji odlučuju o sudbini kontinenta – ništa nije bilo dovoljno da zadrži Mateusza Morawieckog u Bruxellesu.
Iako je tek počeo, pobjegao je sa summita prije njegova kraja. Poljski mediji pišu da se morao vratiti u Varšavu da osnaži političku poziciju na božićnom domjenku svoje stranke PiS. Još bizarnije, neku vrstu usmene punomoći za zastupanje poljskih interesa na summitu EU predao je mađarskom premijeru. Viktor Orbán je glasao u njegovo ime o sudbini Poljaka u Britaniji nakon Brexita. Takva se stvar može dogoditi samo u današnje doba – da je neki poljski lider u vrijeme Hladnog rata predao vlast Mađarima i vratio se u Poljsku, u Varšavi bi ga dočekali s vilama.
Ova epizoda ostala bi samo diplomatski kuriozitet da četiri dana nakon bijega Morawieckog iz Bruxellesa Europska unija nije Poljskoj uvela sankcije. To nije bila mala stvar, već i zato jer se dogodilo prvi put u povijesti Unije. No, kao što je Morawiecki mirmo pobjegao iz Bruxellesa, tako je i reakcija poljske političke elite na sankcije bila zbunjujuće mirna. Predsjednik Andrzej Duda obratio se naciji, ali kao da je Poljsku snašla poplava, a ne nešto za što je sama kriva. Poljska elita bila je mirna jer je znala da Orbán, kojemu je Morawiecki simbolično predao vlast, Varšavi čuva leđa.
Populizam nije uništio EU, pa je ona odlučila uništiti njega
Odluka Europske komisije da nakon tolikog natezanja aktivira Članak 7. Lisabonskog ugovora, kolokvijalno nazvan “nuklearna opcija” govori, s druge strane, da ni Komisija nije veslo sisala. Nije dugo trebalo da se obznani potencijalni obrat u kojem bi Komisija izašla kao pobjednik. Dapače, Bruxelles na raspolaganju ima potez koji neće samo Poljsku staviti u neželjenu poziciju – nego još gore, njihovog glavnog pokrovitelja Viktora Orbána stavlja u dilemu poput one iz antičke drame: hoće li zaštititi Poljsku i izložiti Mađarsku istim sankcijama, ili izdati Poljake i zaštititi Mađarsku?
Za sve ovo važan je politički kontekst Europe krajem 2017. godine – on je gotovo dijametralno suprotan onome otprije godinu dana. Ne samo da nitko ne razmišlja o raspadu EU, nego europske institucije i države koje im daju snagu prvi put poduzimaju ozbiljne i hrabre korake, kakve nismo vidjeli od ukidanja granica i uvođenja eura. Europska unija konačno je počela stvarati svoju vojsku – to je još uvijek birokratska tvorevina smiješnog imena PESCO, ali je iskorak nezamisliv prethodnih pet-šest desetljeća.
Drugo, osnažena povjerenjem koje su birači velikih članica dali mainstream strankama u Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj i drugdje, Unija je konačno krenula u otvoreni rat s protudemokratskim i protuliberalnim trendovima u istočnim članicama. Sankcije Poljskoj kasne godinu-dvije, sankcije Mađarskoj još nisu ni u planu. Ali lanjska “EU na umoru” danas je “EU u zaletu”. Kad je populizam u ovom naletu nije uništio, ona je odlučila uništiti populizam. Loša je to vijest za Jarosława Kaczyńskog i njegovu ultrakonzervativnu, protuliberalnu i protueuropsku kliku u Varšavi, koja je Poljsku pretvorila u crnu ovcu Europe.
Poljska se sama svojim radikalizmom dovela u ovu poziciju
No, osim njihove ideološke zatucanosti i radikalizma, nema objektivnog razloga zašto bi se to dogodilo. Poljska je jedna od ekonomski najuspješnijih europskih država, standard i kvaliteta života tamo neprekinuto i brzo rastu. Uz Njemačku, Poljska je jedina europska država koja nije pala u recesiju u globalnoj ekonomskoj krizi 2008-2009. nego se, dapače, snažno razvija sve ove godine. Pritom Poljska nije samo jedna od članica Europske unije, nego spada u red najvećih i potencijalno najutjecajnijih.
Stavimo Poljsku u kontekst. Jezgra Europske unije sastoji se od četiri giganta – Njemačke, Francuske, Italije i (još godinu dana) Velike Britanije. Slijede dvije manje, ali i dalje velike države – Španjolska i Poljska. S izuzetkom Nizozemske (i možda jednog dana Rumunjske), sve ostalo su male i relativno slabo utjecajne države. Pritom je Poljska u puno boljoj situaciji nego Španjolska. Dio svoje političke težine Španjolska vuče iz činjenice da je bivša kolonijalna sila koja ima bliske odnose s hispanofonim državama Latinske Amerike, i nekima u Africi i Aziji.
No, to je od slabe koristi u europskim pitanjima. Pritom Španjolska u susjedstvu ima samo velike sile – na sjeveru Francusku, na istoku Italiju. Za strateško savezništvo u Bruxellesu tako joj ostaje samo Portugal. Poljska, s druge strane, ima puno povoljniju situaciju. Najveća i najmnogoljudnija slavenska država u Europskoj uniji, Poljska je zemlja nezanemarive kulturne i političke tradicije i potencijalnog utjecaja u vrlo širokom susjedstvu – od Tallinna do Sofije.
U Varšavi je na vlasti neupotrebljiva grupa luđaka
Sa zemljama bivšeg sovjetskog Lagera baštini zazor prema ruskom političkom diktatu. Sa Slovenijom i Hrvatskom – sutra i sa Srbijom i Crnom Gorom – ima slično tranzicijsko iskustvo i zajedničku slavensku kulturnu baštinu. Neke od inicijativa koje dolaze iz Poljske, poput one o energetskoj i prometnoj integraciji prostora srednjoistočne Europe u smjeru sjever-jug (kroz LNG terminale i plinovode koji bi konkurirali ruskom plinu koji ide istok-zapad) spadaju među najinovativnije političke projekte u današnjoj Europi.
Pritom Poljska ima zajedničku povijest, bliske odnose i jak politički ulaz u Ukrajinu, državu čija će sudbina definirati buduće granice Europe. Poljska je, dakle, jedna od najvažnijih država u Europi. Ali, sve je to uzalud kad je u Varšavi na vlasti neupotrebljiva grupa luđaka. Ultrakonzervativna nacionalistička sekta, koja se zove PiS i koja ne zna razmišljati u okvirima širima od vlastite nacije (sjetite se Hrvatske 1990-ih, ali puno konzervativnije i na većoj skali). U Poljskoj je na vlasti politička opcija koja – zato jer su “Rusi i Nijemci nanijeli povijesnu nepravdu poljskom narodu” – iz školske lektire izbacuje Dostojevskog i Goethea.
Zapanjujući razmjeri revizionizma
Razmjeri revizionizma u suvremenom poljskom društvu su zapanjujući. Zato i nije čudo da su privukli mnoge na hrvatskoj konzervativnoj desnici. No, aktualna poljska vlast ima samo jednu pravu usporedbu – to što radi vlada Kaczyńskog najsličnije je onome što radi vlada poljskog velikog neprijatelja – Vladimira Putina.
Poljska vlast nastoji biti podjednako apsolutna i iliberalna kao što je vlast u Moskvi – s tim modelom Varšava nema nikakav problem, sve dok on nije ruski. I tu leži temeljni paradoks suvremene Poljske – njena demokratski izabrana vlast ne prihvaća ni vrijednosti liberalizma niti joj je stalo do demokracije, ali očekuje od liberalno-demokratskih saveznika na zapadu da je zaštite od antiliberalne i antidemokratske ugroze s istoka.
Shizofrena pozicija
Osim što upropaštava ogroman potencijal koji bi Poljska mogla imati, ta shizofrena pozicija čini Varšavu vrlo osjetljivom na zapadni utjecaj. Upravo zato jer je tako ovisna o sigurnosnim jamstvima NATO-a i o političkoj validaciji i ekonomskim šansama koje nosi Europska unija, i zato što općenito teži “pripadanju Zapadu”, Poljsku je lakše dovesti u red nego što je to slučaj s drugim istočnoeuropskim državama. I to je netko u Bruxellesu konačno shvatio.
Deluzija da se u isto vrijeme može biti dio Zapada i aktivno prkositi njegovim vrijednostima Poljsku bi mogla skupo koštati. Varšava je Europsku uniju već toliko isprovocirala da je Bruxelles – prvi put u povijesti – pokrenuo postupak uvođenja sankcija protiv neke članice. To poljsku vlast nije previše uzrujalo, jer računaju da će pokušaj uvođenja sankcija zaustaviti mađarski veto. I na prvi pogled imaju pravo.
Ali kako je došlo do toga da je Europska unija samu sebe uškopila u tako važnom području kao što je pravna država? Kako je moguće da su se u Europi rodila dva iliberalna režima koji će zloupotrebiti europske zakone, pokrivati jedan drugog i narugati se temeljnim vrijednostima zbog kojih je Unija i osnovana? Jednostavni odgovor kaže: zato jer je Bruxelles predugo tolerirao Mađarsku. Barem su dva razloga zašto je do toga došlo – zbog inertnog podcjenjivanja opasnosti i zbog strančarenja na europskoj razini.
Povratak na jednopartijski model
U vrijeme kad je Fidesz Viktora Orbána (drugi put) došao na vlast 2010. godine, Europom je još vladala atraktivna ideja da je demokratska konsolidacija, inače preduvjet za članstvo u Europskoj uniji, ireverzibilan proces. Država koja je dokazala demokratsku “zrelost” kroz nekoliko ciklusa slobodnih višestranačkih izbora, poštivanje ljudskih i manjinskih prava te neometani rast i djelovanje civilnog društva, takva država se kvalificira za članstvo u klubu slobodnih društava. I ne samo da se kvalificira, nego se ti visoki standardi smatraju cementiranima.
Ljudima koji su jednom doživjeli slobodu, bila je osnovna postavka tog razmišljanja, više nitko ne može tu slobodu oduzeti (barem ne mimo njihova pristanka). Ta se pretpostavka pokazala pogrešnom. Bez ulaženja u dubinske razloge zašto je regresija bila moguća, znakovito je da je do nje došlo na prostoru koji je prije komunizma imao vrlo neuvjerljivu demokratsku tradiciju i na kojem je, zahvaljujući opresiji komunističke partije i prisutnosti Crvene armije, demokracija već jednom naivno stradala, nakon 1945. Također je zanimljivo da se takvo što dogodilo u Poljskoj i Mađarskoj, a nije u državama bivše Jugoslavije koje su, iako opterećene brojnim drugim problemima i pošašću nacionalizma, pola stoljeća provele u opresivnom, ali ipak slobodnijem režimu nego države sovjetskog Lagera.
U suštini, ono što se dogodilo u Mađarskoj i što se događa u Poljskoj zapravo je povratak na jednopartijski i ideološki monistički model kakav se tamo ukorjenjivao pedeset godina. Komunizam, klasnu svijest i proletersku revolucija zamijenjeni su aktualnijim i probavljivijim pojmovima poput suverenosti, nacionalne svijesti i tradicije, ali se stari mind-set vratio u punoj snazi. U tome Mađarska i Poljska nisu jedinstvene, jer se sličan proces dogodio u Rusiji. Razlika je u tome što je rusko demokratsko iskustvo nakon 1991. bilo značajno krhkije i što su ove dvije države u međuvremenu postale članice liberalno-demokratske Europske unije, a Rusija nikad nije.
Dekonstrukcija liberalne države u Mađarskoj
Pritom je Poljska pokazala puno veću otpornost i pod navalom uspjela sačuvati integritet nekih institucija (među zadnjima je ostalo pravosuđe, oko kojeg se i vodi ova zadnja bitka). Dekonstrukcija liberalne države u Mađarskoj provedena je temeljitije, i skoro bez ispaljenog metka (ako ne računamo dobronamjerne ali uzaludne pokušaje Georgea Sorosa), među ostalima i zato što su se mađarske liberalno-demokratske stranke (osobito socijalistička ljevica) temeljito i katastrofalno diskreditirale te nesposobnošću i korupcijom utrle put Orbánu.
U razaranju liberalno-demokratske Mađarske, Orbán je iskoristio sve slabosti liberalno-demokratske Europe koje su mu se našle pri ruci. To je račun koji danas treba ispostaviti europskim liderima, posebno onima koji pripadaju Europskoj pučkoj stranci (EPP). Ta nadnacionalna stranačka grupa demokršćanskih i stranaka desnog centra, kojoj pripadaju i CDU i HDZ, sve je ove godine tolerirala i pokrivala Orbána, a pokriva ga i danas. “Mi demokršćani nismo stvorili Europsku uniju da bismo je prepustili socijalistima”, poticajne su riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla kojima su demokršćani opravdavali solidarnost sa strankama naizgled iste političke orijentacije.
No, pod plaštem demokršćanske i pučke ideologije, u Pešti je izrastao antieuropski, iliberalni i protudemokratski režim koji je nagrizao plod demokršćanskog političkog truda o kojem je govorio Kohl – samu Europsku uniju. Da ne bude zabune – sve što je radio, Orbánu se godinama toleriralo velikim dijelom zato jer je dio velike europske političke obitelji koja se zove EPP. Iako je zemlju pretvorio u autokratsku prćiju – ili, kako je govorio Predrag Matvejević, u “demokraturu” – Orbána ni danas nije snašla zaslužena sudbina, sve pod egidom rješavanja problema unutar demokršćanske obitelji, koja probleme onda nikad ne riješi.
Orbán u Sofijinom izboru
Paneuropska stranačka politika objašnjava i kako je došlo do sankcija Poljskoj. Tamošnja ekstremno desna stranka PiS, iako nije puno desnija od Orbánova Fidesza, na svoje prokletstvo nije članica EPP-a. U njihovoj poslaničkoj grupi u Europskom parlamentu su britanski konzervativci, kojima je “hard Brexit” Therese May već odrezao obje noge, te Ruža Tomašić (good luck with that). Europskom demokršćanskom establišmentu (Merkel, Rajoy, Plenković…) zato je bilo lako uvesti sankcije protiv Poljske, iako su takve sankcije davno prije trebali uvesti i Mađarskoj, a nisu.
I sad smo se našli u bizarnoj situaciju da Europska unija ne može kazniti Poljsku, zato jer za kažnjavanje Poljske treba jednoglasna odluka svih ostalih članica (osim Poljske). Orbán je već rekao da će glasati protiv. Dakle, puštajući da izraste jedan iliberalni autokrat, Europska unija je sama stvorila hranjivu podlogu za rast drugog. Da je protiv Orbána djelovala kad je bilo vrijeme, danas bi se lakše nosila s onim što se zbiva u Poljskoj.
Ok, i tome se može doskočiti. S malo pravne gimnastike, kaže Kim Lane Scheppele, profesorica europskih studija na Princetonu, Europska komisija može eliminirati i Mađarsku iz odlučivanja o sankcijama Poljskoj. Iako Scheppele to ne kaže, njena teorija (u koju pokušavam ne ulaziti predetaljno, a možete je pronaći ovdje) vodi sljedećem zaključku: Viktor Orbán mogao bi se naći u situaciji Sofijina izbora – morat će odlučiti hoće li podržati Poljsku i automatski istoj sudbini izložiti svoju zemlju, ili će izdati Poljsku i spasiti Mađarsku.
Tko bi, osim Mađarske, mogao biti protiv sanckija Poljskoj
Kako? Ukratko, sankcije iz Članka 7. Lisabonskog ugovora sastoje se od dva dijela – prvi paragraf (7.1.) predviđa da Europska komisija neku državu upozori zbog kršenja europskih vrijednosti i stavi je u režim Članka 7. To je postupak koji je Komisija, prvi put u povijesti, pokrenula ovog tjedna, protiv Poljske. Sad taj prijedlog ide na Europsko vijeće, dakle premijerima i predsjednicima država članica. Oni odluku ne donose jednoglasno, nego četiri-petinskom (4/5) većinom, pri čemu se ne računa država na koju se upozorenje odnosi. To znači da je za takvo upozorenje dovoljno 22 glasa. Drugim riječima, pet članica može biti protiv.
Tko bi bio protiv? Zasad znamo da bi protiv bila Mađarska. Potencijalno bi protiv mogla biti i Velika Britanija, čija se nesretna premijerka nakon ove odluke Komisije odlučila pojaviti u Varšavi. Ali na kraju to ipak nije izgledno – s jedne strane, poljski imigranti su bili jedan od glavnih razloga izlaska Britanije iz Europske unije. Važnije, Britanija mora s Europskom komisijom dogovoriti uvjete Brexita, a svoju pregovaračku poziciju sigurno ne želi oslabiti zauzimanjem za Poljsku. Slovačka je drugi potencijalni glas za Poljsku, jer države Višegradske grupe načelno drže jedna drugoj leđa.
No, Slovačka ima euro i vjerojatno neće htjeti oslabiti svoju poziciju u eurozoni zagovaranjem Poljske. Češka bi to lakše mogla, ali bi se time zamjerila Njemačkoj, u čiju je ekonomiju maltene integrirana. U svakom slučaju, teško da će Poljska naći šest glasova koji bi spriječili uvođenje sankcija iz Članka 7.1. Tek nakon toga, i pregovora i uvjeta koje bi Poljska trebala ispuniti, moglo bi doći do aktiviranja stvarnih sankcija, koje sjede u idućem paragrafu (7.2.) One predviđaju oduzimanje prava glasa Poljskoj u Europskoj uniji, a mogu – još bolnije – značiti i ukidanje europskog novca kojim se tamo financiraju razni projekti, posebno u infrastrukturi. Da bi se te sankcije uvele, potrebna je jednoglasna odluka Europskoj vijeća (bez Poljske) i tu bi Mađarska mogla staviti veto.
Kako će se ovo odraziti na Hrvatsku
No, Kim Lane Scheppele s Princetona tvrdi da bi to bilo lako zaobići. Europska unija je jedna velika nakupina zakonskih propisa koje se, s malo pravne gimnastike, može tumačiti kako god moćnijoj strani odgovara. A moćnija strana ovdje bi sigurno bila Europska komisija. Ono što Lane Scheppele predlaže je prvo prijetnja, a onda potencijalno i pokretanje iste procedure sankcija protiv Mađarske. Politički je stvar jasna – iako je to davno trebalo napraviti, ni sad nije kasno jer Orbánova vlada i dalje zadovoljava sve kriterije da joj se uvedu sankcije.
Stavljanje Mađarske u režim Članka 7. bi europskim institucijama omogućilo da Mađarsku isključe iz odlučivanja o drugima koje treba staviti u taj režim, tvrdi Lane Scheppele. Viktor Orbán tad bi morao odlučiti – ili će izdati Poljsku, glasati za sankcije Varšavi i tako spasiti svoju vladu od iste sudbine; ili će stati na stranu Poljske da bi na kraju i Mađarska doživjela istu sudbinu kao Poljska. Znajući kako je Orbán uspješno manevrirao godinama, koristeći EPP da zaštiti svoju vladu, vjerojatnije je da će nastradati Poljska, a ne i Mađarska.
Što ovo znači za Hrvatsku? Oko odgovora ne bi trebalo biti puno dvojbe: ovo je odlična prilika da se Hrvatska – iako je u Uniju ušla zadnja – pokaže kao stabilnija, demokratskija i europskim vrijednostima privrženija članica nego barem dvije velike države koje su primljene desetljeće ranije. Hrvatska ima problema, ali to ni izbliza nisu problemi kakve su režimi u Budimpešti i Varšavi sami stvorili. Dakle, vrlo jasan politički poen, bez puno truda: drugi su se svojom nenormalnošću potrudili pokazati koliko smo mi normalni. Bingo!
Zagreb ne bi trebao držati stranu luzerima
No, ne ako pitate Andreja Plenkovića. Iz nekog razloga, koji nije dao ni naslutiti, premijer je rekao da će oko ovog pitanja prvo provesti konzultacije, pa tek onda doći do zaključka. Gledajući putanju hrvatske vanjske politike zadnjih dva desetljeća, nema nikakve dvojbe kakav će to zaključak biti – Hrvatska će stati na stranu Europske komisije i to će napraviti iz bezbroj opravdanih unutarnjih i vanjskih razloga.
Zašto premijer propušta priliku poentirati na tako jasnoj i izglednoj stvari, jasno je samo njemu. Na razini čiste realpolitik, ne treba zaboraviti da je slučaj Poljske vezan sa slučajem Mađarske, s kojom Hrvatska politički i pravno ratuje oko INA-e – u tom bi smislu bilo ohrabrujuće da je Plenkovićevo oklijevanje povezano s pokušajem da se od Mađarske ishodi kakav ustupak. No, znajući kako su se te stvari dosad rješavale, bojim se da se toga u Vladi nitko nije ni sjetio.
Sankcije Poljskoj zbog kršenja temeljnih europskih vrijednosti veliki su korak naprijed za Europsku uniju – organizacija i državni savez kojemu je Hrvatska tek nedavno pristupila konačno je smogla snage i političke volje da oblikuje političke procese na kontinentu. Umjesto držanja strane luzerima, Hrvatskoj bi bilo pametnije da pronađe svoje mjesto među onima koji definiraju buduću europsku politiku. Da u Banskim dvorima samo gledaju Mateusza Morawieckog i rade sve suprotno od njega, puno bi napravili.