Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Ivan Luzar | Snima: Borko Vukosav

Proteklih dana pokušavao sam testirati kako ljudi reagiraju kad ih zamoliš da se upoznate

Telegramov novinar izveo je mali društveni eksperiment

Novinar Telegrama u centru Zagreba izveo je mali društveni eksperiment. Šetao je s natpisom na kojem je pisalo 'Upoznaj me. Nećeš požaliti', i pratio reakcije prolaznika. Neki su mu se rugali, neki su ga izvrijeđali, no bilo je i gomilu onih koji su mu, posve neopterećeno, prišli i počeli pričati s njim. Kako stvarno ne bi požalili, svakome od njih (koji ga nisu izvrijeđali) poklonio je bocu hladnog piva Panonska

Redakcija me podlo prije nekoliko dana poslala u grad da izvedem društveni eksperiment. Doslovno su mi dali karton s natpisom ‘Upoznaj me. Nećeš požaliti’ i rekli mi da stanem negdje i vidim kako će ljudi reagirati. Hoće li mi prići, što će me pitati, hoće li razgovarati sa mnom ili će me samo divljački izvrijeđati? Gadovi su se vjerojatno nadali ovom zadnjem.

Dakle, potencijal za javno sramoćenje bio je golem. Jer, realno, natpis je svatko mogao shvatiti kako god je htio; kao simpa poziv na upoznavanje, kao ljubavni zov ili nešto treće, još perverznije. Jedino što me malo umirilo bila je činjenica da su mi dali hrpu hladnih boca piva i rekli mi da mogu nagraditi svaku osobu koja mi odluči (bez vrijeđanja) prići. Ipak, uz jedan uvjet. Pivo je moralo biti dobro skriveno, kako bi mi ljudi zaista prišli zbog znatiželje, a ne nagrade.

Trudio sam se izgledati što manje unezvjereno Borko Vukosav

Kako baš nisam mogao neprimjetno hodati gradom s paketima piva, sa mnom je morala ići Andrea, frendica iz redakcije. Njezin zadatak je bio da uvijek stoji tu negdje u blizini, prati situaciju i, ako vidi da ja više nemam nijednu u ruksaku, uskoči s bocom Panonske, novog piva koje se nedavno pojavilo na tržištu. Ponijeli smo sva tri nova okusa: APA,Wheat i Dark lager. S nama je išao i fotograf Borko, on se trebao smjestiti daleko od mene kako ga ljudi ne bi skužili, i dokumentirati cijeli eksperiment.

Vrlo klimavi početak

Odlučili smo početi lagano u nedjelju, oko podneva. Plan je bio lagana nedjelja i zatim udarni ponedjeljak. Počeli smo na Zrinjevcu, pripremili pivo, smjestili se na svoje pozicije, ja s natpisom u rukama, i krenuli.

Počeo sam u nedjelju na Zrinjevcu Borko Vukosav

Počelo je dosta očajno. Još dok sam prolazio Ilicom s natpisom, čuo sam jednog starijeg gospodina kako mi dobacuje “fuj”. Par sekundi kasnije neke dvije cure su komentirale “kakav kreten”, sve sam ih hrabro ignorirao. No, trenutak kad je jedan čovjek šokirano udaljio svog unuka od mene ipak me poljuljao. Hoće li mi itko prići?

Upoznavanje s Rusima na Zrinjevcu

A onda sam, odjednom, vidio neku nasmijanu obitelj kako ide prema meni. Mama, tata i kći polako su slovkali ‘‘Upo-znaj-me. Ne-ćeš po-ža-li-ti’. Mislio sam da su turisti, no onda smo počeli razgovarati. Par sekundi kasnije pričali smo kao stari prijatelji. Saznao sam da su Rusi te da žive u Zagrebu jer ga obožavaju.

Upoznao sam Mishu i Sashu, par iz Rusije koji živi u Zagrebu, te njihovu malu kćer Borko Vukosav

S Mishom, Sashom i njhovom curicom pričao sam dugo, a kad su zaključili da je Hrvatska jedna od najboljih zemalja za život, odlučio sam im to odmah potvrditi poklonivši im dvije boce piva. Otišli su sretni.

S Jelačića sam pobjegao na Cvjetni

Zadovoljan, polako sam krenuo prema Trgu bana Jelačića, gdje je upravo trajao Sajam zimnice. Montirao sam se sa svojim natpisom pored štandova, nadajući se da će me barem neka bakica koja prodaje pekmez nešto pitati, no nitko me nije fermao, pa sam produžio na Cvjetni trg.

Na Cvjetnom Borko Vukosav

Tamo sam se smjestio kod spomenika Petru Preradoviću, sjeo sam točno ispod. Hrabro sam se okrenuo prema kafićima kako bi me ljudi koji su sjedili na terasama skužili i možda došli do mene. No, oni su svi izvadili svoje mobitele i naprosto me počeli snimati.

Selfie s dečkima s Hvara

Ivan i Božo su me slikali za trećeg frenda, kako bi pokušao na sličan način naći prijatelje Borko Vukosav

No, onda su se preda mnom stvorili Božo i Ivan, dva dečka s Hvara koji su došli studirati u Zagreb. Htjeli su me fotkati za svog trećeg, sramežljivog prijatelja koji ima problema s upoznavanjem novih ljudi. Poslali su mu selfie sa mnom kako bi ga inspirirali da proba nešto slično.

Andrea je tu i tamo, kad bih ja ostao bez piva u ruksaku, uletavala ljudima s bocom Borko Vukosav

I onda su mi ljudi počeli polako sve više prilaziti.

Volonterka mi je pokušala pokazati kako je to biti slijepa osoba Borko Vukosav

Upoznao sam i dvije cure koje su par metara dalje, povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, demonstrirale prolaznicima kako je to biti slijep. Dale su mi štap u ruke, stavile naočale sa zaštitom na oči i provele me kroz Cvjetni, a ja sam im zahvalio pivom.

Potpuni fijasko s otvaračem za pivo

Kasnije sam se odlučio premjestiti ispred hotela Dubrovnik u Gajevoj. Naslonio sam se na Kožarićev Crveni znak i promatrao ljude. A onda sam vidio dvije cure, od kojih mi se jedna učinila zabrinjavajuće poznatom. Tada mi je sinulo; upucavao sam joj se. Prošlo je već neko vrijeme otkad sam joj pokušao hofirati, ali to je definitivno bila ona. Bilo je prekasno da se sakrijem, bacim na pod ili negdje zavitlam natpis jer su me već vidjele. A po reakciji dotične cure, bilo je sasvim jasno da me prepoznala. Šokantno, nije izgledala kao da želi obnoviti poznanstvo.

Pokušao sam otvoriti bocu… Borko Vukosav

A onda je uslijedio novi udarac za ego. U blizini, na klupi, sjedile su dvije cure. Jedna od njih, Ana, mi je prišla. Počeli smo pričati, zezati se, kad sam joj odlučio dati dva piva, za nju i frendicu. Čak sam se ponudio da ih odmah otvorim.

… i neviđeno se osramotio Borko Vukosav

Izvadio sam svoj švicarski nožić koji na sebi, ja sam barem tako mislio, ima i otvarač za pivske boce. Trajalo je dobru minutu dok sam, sve crveniji, pokušavao skinuti čep, sramotno neuspješno. Ana se na kraju smilovala i pitala me imam li upaljač. Dok sam joj ga pružao, molio sam se da ne uspije otvoriti bocu. Uspjela je. Bez imalo napora, iz prvog pokušaja. Samo se nasmiješila i vratila se s bocama frendici na klupu. To je bio znak da možda odustanem za taj dan i nastavim sutra, kad mi se malo vrati samopouzdanje.

Samo me ponedjeljak mogao spasiti

Naravno da mi je prvo naišao susjed Borko Vukosav

To je bila dobra odluka, jer je ponedjeljak krenuo super. Općenito, u gradu je bilo puno više ljudi. Bilo je podne kad sam se opet smjestio na Cvjetnom, uživajući na suncu. Stao sam, sad već kao profesionalac, i čekao. No, onda se preda mnom stvorio moj susjed Saša. Dosta me zabezeknuto pitao što to izvodim, nije pomoglo ni kad sam objasnio da radim. Otišao je s pivom smijući se, dosta sam siguran da je odmah zvao mog tatu.

Gospodin Zlatko

Zatim mi je prišao gospodin po imenu Zlatko. Nekad je bio velika faca, kaže, u svijetu transpersonalne psihologije i psihoterapije, a inače svira trubu, gitaru i bubnjeve te je često znao nastupati u zlatno doba zagrebačkog Saloona, stoga mi je ispričao par zabavnih anegdota iz tih dana.

Ugodan razgovor s gospodinom Ivicom

Nakon njega prišao mi je Ivica i čvrsto mi stisnuo ruku, široko se osmjehnuvši, sa simpatičnim komentarom da smo već puno napravili pruživši si ruke. Malo smo popričali o otuđenosti današnjih ljudi i o tome kako on, za razliku od mnogih, uvijek ima vremena stati i upoznati nekog novog.

Ivica mi je došao stisnuti ruku, pričali smo o otuđenosti ljudi Borko Vukosav

Nakon njega prišli su mi Ana i Dorijan, a baš kad sam razmišljao da bih se mogao premjestiti na neku drugu lokaciju, s terase kafića prišla mi je i jedna cura. Sve u svemu, dobar početak.

Gospođe Davorka i Nada mi traže curu

Odlučio sam se prebaciti na Splavnicu kod Dolca. Čim sam došao jedna baka mi je, uz topli smiješak, poručila da ipak postoje i bolji načini za upoznavanje cura. Ubrzo su mi prišle dvije vedre gospođe, Davorka i Nada, koje su išle na Dolac. Gospođa Nada mi je odmah rekla da je, nažalost, prestara da se upozna sa mnom onako kako bih ja to želio, implicirajući da sigurno tražim curu.

Davorka i Nada su me nudile curama na cesti Borko Vukosav

Kada sam im objasnio da mi je cilj samo upoznati što više ljudi, a ne novu curu, zaključile su da je to prava šteta, jer je, kažu, natpis presladak. Uz gomilu zračnih pusa koje su mi poslale zbog tamnih piva kojima sam ih počastio, Davorka i Nada ničim izazvane odmah su navabile dvije cure u prolazu s povikom “hajde cure, upoznajte se s njim, vidite kako je zgodan”.

Prišle su mi Dajana i Ivana, nakon što su ih nagovorile moje drage gospođe Davorka i Nada Borko Vukosav

Ozbiljno zarumenjen upoznao sam se s Dajanom i Ivom. Krenule su popiti kavu u Tkalči nakon predavanja na faksu. Lagale su da bi mi se ionako javile, bez navijanja Davorke i Nade.

Lucijanovo ohrabrivanje prolaznika

Nakon čavrljanja s curama krenuo sam na Kaptol i sjeo kod fontane. Nakon par minuta pored mene je sjeo jedan gospodin. Malo se ispružio, pročitao što piše, nasmiješio se i pitao što radim. Rekao sam mu da samo želim upoznati što više ljudi, nakon čega mi je, bez oklijevanja, pružio ruku. Došao je, kaže, iz Kanade, gdje je odselio još 1970. Svake godine dođe u Zagreb tijekom jeseni, gdje još ima kuću, a zime, veli, radije provodi na Karibima.

Kod Katedrale sam popričao s gospodinom iz Kanade Borko Vukosav

Malo kasnije spustio sam se preko Dolca i Skalinske na početak Tkalčićeve. Tamo me potpuno oduševio Lucijan, simpatičan konobar iz jednog od kafića koji mi je došao stisnuti ruku i ohrabriti me da samo tako nastavim. Nakon toga je počeo energično i veselo nagovarati ljude da mi priđu.

Nakon svega, vratio sam se kao pobjednik

Upalilo je, prišlo je još par konobarica iz drugih kafića, jedna samo da mi kaže da imam nešto na zubu. Odmah sam se zahvalio svojim kolegama koji su me satima pustili da tako hodam gradom.

Preko Krvavog mosta krenuo sam prema Radićevoj, gdje sam se podružio s još nekoliko ljudi, da bih na kraju shvatio da više nemam nijedno pivo.

Pobjednik

Iako je prvi dan krenuo malo sporije, mogu reći da je na kraju prošlo genijalno. Pričao sam s više od 40 ljudi, čuo njihove priče i oni moje i ništa manje važno – u redakciju se vratio kao pobjednik.

Kako je bilo možete vidjeti i u našem videu:


Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s partnerom Panonska pivom, po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.

Ivan Luzar
Telegram autor
1347 članaka Više o autoru
Više s weba