Javnosti nepoznata žena, inženjerka elektrotehnike iz Zagreba, dobila je ovih dana pravomoćno sudski spor protiv svoje bivše firme. Pokrenula ga je zbog otkaza. Obrazloženje uprave bilo je da je ”previše” na bolovanju i da im je zato neisplativa. Kući bi ostala kad bi joj se dijete razboljelo jer drugog rješenja nije imala. Gospođa se zove Vedrana Valčić, a tvrtka iz koje je morala otići Adacta. Poslije otkaza iselila se iz Hrvatske, sada lijepo živi i radi u Luksemburgu.
Iz privatnog doma za starije u općini Legrad u Koprivničko-križevačkoj županiji jučer i danas odvoze stanare u drugi smještaj jer se među njima pojavila korona. Zaražena su 23 korisnika i četiri člana osoblja.
Naravno da će se svatko zapitati zašto ove dvije trenutno aktualne priče spominjemo jednu za drugom jer među njima naizgled nema nikakve veze. Ali tako se samo čini. Jer na njima – a ne samo na aferi s Draganom Kovačevićem i stotinama drugih – jasno se vidi da Hrvatska doista funkcionira kao slučajna država. I to od zgusnutog vrha, do široko razlivenog dna.
Za jednostavni radni spor devet godina
Pogledajmo ovaj prvi slučaj, a takvih ima na bacanje samo se za njih ne zna jer je riječ o običnim ljudima i neatraktivnim imenima. Sud koji je Vedrana Valčić vodila protiv Adacte trajao je, naime, punih devet godina. Riječ je o krajnje jednostavnoj stvari, najobičnijem radnom sporu, a sudovima je svejedno trebalo devet godine da ga privedu kraju. Parnica je pokrenuta 2011. godine, prvostupanjska presuda donesena je 2018., a tek sad ju je potvrdio i Županijski sud. A da se ne zaboravi: radni sporovi po zakonu se moraju rješavati žurno.
No, preko stotinu mjeseci na sudu se vagalo i dokazivalo – što? Je li Vedrana Valčić uopće majka? Zašto se uopće drznula postati majka kad je bila zaposlena u Adacti? Je li njezino dijete stvarno bilo boležljivo? Zašto ga nije čuvao otac da majka može ići na posao? Postoji li uopće otac? Zar dijete nema baku? Aha, baka je teški srčani bolesnik, dobro, ali gdje je onda djed, pa mogao je on uskakati. Bi li dijete baš uvijek dobilo temperaturu? Koliko točno koji put? Iznad ili ispod 38 ili preko 39?
Kakva zemlja
Svatko vidi da je ovaj zaplet krajnje banalan, nikakva atomska fizika. Ona tvrdi da joj nisu smjeli dati otkaz, oni tvrde da jesu. I jedina sporna točka su njena bolovanja. Nema pronevjere novca. Zaposlenica nije upropastila tvrtki basnoslovni ugovor. Nije nokautirala direktora ni razbila šipkom ulazna vrata. Imamo radno zakonodavstvo. Imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije. Ali sudovi svejedno metiljaju oko nečega devet godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A što bi tek bilo da radni sporovi nemaju status hitnosti? Bi li Vedrana Valčić onda čekala još devet godina, do 2029.? Pa kakva je to zemlja u kojoj jednostavne parnice iz domene radnih odnosa traju zamalo cijelo desetljeće? Kakvu zaštitu građani i gospodarstvo mogu očekivati ako žive u takvoj zemlji?
Drugi slučaj govori nam potpuno isto o ovom jadnom, a pakleno skupom sustavu, samo na drugačijim okolnostima. Dom u Legradu, dakle, radi potpuno nezakonito barem sedam godina, i da se nije pojavila korona, mogao je tako dovijeka.
Dom koga nema u evidenciji
Odavno je neki nadzor Ministarstva socijale utvrdio da vlasnik, stanoviti Ladislav Sabo, radi na nezakonit način i od tada nije dobio licencu. Ali bez obzira na to, on godinama prima nove i nove stanare. Račune za smještaj korisnika ne izdaje, plaća mu se na ruke. Kuću u malom mjestu svi vide, za dom se, jasno, zna. Početkom 2016. godine otamo je odlutala korisnica od 73 godine koju su pet dana kasnije našli smrznutu na nekoj livadi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, načelnik općine Ivan Sabolić kaže kako nema pojma da vlasnik posluje bez dozvole. Neka gospođa iz državne inspekcije kaže sinoć na televiziji da ”nitko nije podnio prijavu” pa oni nisu išli u kontrolu. Ministarstvo nikad nije zapečatilo nelegalni objekt. Centar za socijalnu skrb u Koprivnici ne zna za problem ili se pravi da ne zna. Doma u Legradu nema u službenoj evidenciji domova za starije u Ministarstvu. Ali ima ga na službenim stranicama Općine Legrad, navode se i brojevi telefona. Ako netko ovo razumije, kapa dolje.
Nered, javašluk i sramota
No, nered, javašluk i sramota su zapravo svuda. Nedavno je osoba iz moje obitelji operirana u Zagrebu. A kirurg im je u sobu javne bolnice osobno donio prospekte privatne ambulante u kojoj radi u fušu da im ponudi postoperativne usluge.
Muž državne tužiteljice Mirele Alerić Puklin osumnjičen je da je kod kuće skrivao crni novac Dragana Kovačevića. U županijskoj bolnici u Čakovcu, gdje je pacijent preminuo jer su mu greškom ubrizgali nešto smrtonosno, fali navodno 60 medicinskih sestara. Za to nema novca, ali ima za borbene avione i za 6+6 plaća Josipi Rimac. Odgajatelj Branko Hrg postaje voljom Andreja Plenkovića državni tajnik ni manje ni više nego u Ministarstvu obrane. Ljudi su gladni i čekaju po 16 mjeseci da ih prime u bolnicu, a ovdje su top tema ”narikače”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ma nema smisla nikakvo nabrajanje jer ljudi imaju oči. Pa neka netko kaže da ovo nije slučajna država. A nego kako se zove ovo što imamo?
Dvije priče koje fantastično pokazuju da Hrvatska zbilja je slučajna država
Priče o gospođi koja je nakon 9 godina dokazala da je dobila nezakonit otkaz i ilegalnom domu u Legradu
Što je sud mjerio i provjeravao devet godine u sporu oko otkaza zbog bolovanja? Je li žena uopće majka? Zašto se uopće drznula postati majka? Je li njezino dijete stvarno bilo boležljivo kad je tražila bolovanja? Zašto ga nije čuvao otac da ona može ići na posao? Postoji li uopće otac? Zar dijete nema baku? Aha, baka je teški srčani bolesnik, dobro, ali gdje je onda djed, pa mogao je on uskakati. Bi li dijete baš uvijek dobilo temperaturu? Koliko točno koji put? Iznad ili ispod 38 ili preko 39?
Javnosti nepoznata žena, inženjerka elektrotehnike iz Zagreba, dobila je ovih dana pravomoćno sudski spor protiv svoje bivše firme. Pokrenula ga je zbog otkaza. Obrazloženje uprave bilo je da je ”previše” na bolovanju i da im je zato neisplativa. Kući bi ostala kad bi joj se dijete razboljelo jer drugog rješenja nije imala. Gospođa se zove Vedrana Valčić, a tvrtka iz koje je morala otići Adacta. Poslije otkaza iselila se iz Hrvatske, sada lijepo živi i radi u Luksemburgu.
Iz privatnog doma za starije u općini Legrad u Koprivničko-križevačkoj županiji jučer i danas odvoze stanare u drugi smještaj jer se među njima pojavila korona. Zaražena su 23 korisnika i četiri člana osoblja.
Naravno da će se svatko zapitati zašto ove dvije trenutno aktualne priče spominjemo jednu za drugom jer među njima naizgled nema nikakve veze. Ali tako se samo čini. Jer na njima – a ne samo na aferi s Draganom Kovačevićem i stotinama drugih – jasno se vidi da Hrvatska doista funkcionira kao slučajna država. I to od zgusnutog vrha, do široko razlivenog dna.
Za jednostavni radni spor devet godina
Pogledajmo ovaj prvi slučaj, a takvih ima na bacanje samo se za njih ne zna jer je riječ o običnim ljudima i neatraktivnim imenima. Sud koji je Vedrana Valčić vodila protiv Adacte trajao je, naime, punih devet godina. Riječ je o krajnje jednostavnoj stvari, najobičnijem radnom sporu, a sudovima je svejedno trebalo devet godine da ga privedu kraju. Parnica je pokrenuta 2011. godine, prvostupanjska presuda donesena je 2018., a tek sad ju je potvrdio i Županijski sud. A da se ne zaboravi: radni sporovi po zakonu se moraju rješavati žurno.
No, preko stotinu mjeseci na sudu se vagalo i dokazivalo – što? Je li Vedrana Valčić uopće majka? Zašto se uopće drznula postati majka kad je bila zaposlena u Adacti? Je li njezino dijete stvarno bilo boležljivo? Zašto ga nije čuvao otac da majka može ići na posao? Postoji li uopće otac? Zar dijete nema baku? Aha, baka je teški srčani bolesnik, dobro, ali gdje je onda djed, pa mogao je on uskakati. Bi li dijete baš uvijek dobilo temperaturu? Koliko točno koji put? Iznad ili ispod 38 ili preko 39?
Kakva zemlja
Svatko vidi da je ovaj zaplet krajnje banalan, nikakva atomska fizika. Ona tvrdi da joj nisu smjeli dati otkaz, oni tvrde da jesu. I jedina sporna točka su njena bolovanja. Nema pronevjere novca. Zaposlenica nije upropastila tvrtki basnoslovni ugovor. Nije nokautirala direktora ni razbila šipkom ulazna vrata. Imamo radno zakonodavstvo. Imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije. Ali sudovi svejedno metiljaju oko nečega devet godina.
A što bi tek bilo da radni sporovi nemaju status hitnosti? Bi li Vedrana Valčić onda čekala još devet godina, do 2029.? Pa kakva je to zemlja u kojoj jednostavne parnice iz domene radnih odnosa traju zamalo cijelo desetljeće? Kakvu zaštitu građani i gospodarstvo mogu očekivati ako žive u takvoj zemlji?
Drugi slučaj govori nam potpuno isto o ovom jadnom, a pakleno skupom sustavu, samo na drugačijim okolnostima. Dom u Legradu, dakle, radi potpuno nezakonito barem sedam godina, i da se nije pojavila korona, mogao je tako dovijeka.
Dom koga nema u evidenciji
Odavno je neki nadzor Ministarstva socijale utvrdio da vlasnik, stanoviti Ladislav Sabo, radi na nezakonit način i od tada nije dobio licencu. Ali bez obzira na to, on godinama prima nove i nove stanare. Račune za smještaj korisnika ne izdaje, plaća mu se na ruke. Kuću u malom mjestu svi vide, za dom se, jasno, zna. Početkom 2016. godine otamo je odlutala korisnica od 73 godine koju su pet dana kasnije našli smrznutu na nekoj livadi.
No, načelnik općine Ivan Sabolić kaže kako nema pojma da vlasnik posluje bez dozvole. Neka gospođa iz državne inspekcije kaže sinoć na televiziji da ”nitko nije podnio prijavu” pa oni nisu išli u kontrolu. Ministarstvo nikad nije zapečatilo nelegalni objekt. Centar za socijalnu skrb u Koprivnici ne zna za problem ili se pravi da ne zna. Doma u Legradu nema u službenoj evidenciji domova za starije u Ministarstvu. Ali ima ga na službenim stranicama Općine Legrad, navode se i brojevi telefona. Ako netko ovo razumije, kapa dolje.
Nered, javašluk i sramota
No, nered, javašluk i sramota su zapravo svuda. Nedavno je osoba iz moje obitelji operirana u Zagrebu. A kirurg im je u sobu javne bolnice osobno donio prospekte privatne ambulante u kojoj radi u fušu da im ponudi postoperativne usluge.
Muž državne tužiteljice Mirele Alerić Puklin osumnjičen je da je kod kuće skrivao crni novac Dragana Kovačevića. U županijskoj bolnici u Čakovcu, gdje je pacijent preminuo jer su mu greškom ubrizgali nešto smrtonosno, fali navodno 60 medicinskih sestara. Za to nema novca, ali ima za borbene avione i za 6+6 plaća Josipi Rimac. Odgajatelj Branko Hrg postaje voljom Andreja Plenkovića državni tajnik ni manje ni više nego u Ministarstvu obrane. Ljudi su gladni i čekaju po 16 mjeseci da ih prime u bolnicu, a ovdje su top tema ”narikače”.
Ma nema smisla nikakvo nabrajanje jer ljudi imaju oči. Pa neka netko kaže da ovo nije slučajna država. A nego kako se zove ovo što imamo?