Narativ o majci, djetinjstvu i odrastanju
Inače, narativ o majci, djetinjstvu i odrastanju u obiteljskom domu u Višnjevcu, Škoro će, već prema koristi koju mu donosi, evocirati često, pa će “Narod” imati prilike saznati kako je Škoro odrastao u oskudici, u pobožnoj obitelji, u kući sa zemljanim podom. U cijeloj toj priči nedostaje još jedino jedna kuhana svinjska glava pa da efekt bude potpun.
Drugi razlog koji je ovog osvjedočenog mnogoljuba ponukao na pisanje doktorske disertacije jest “pokušaj da na jednom mjestu skupim sve što sam o glazbi i glazbenoj industriji naučio i ponudim glazbenicima mogućnost da čitajući spoznaju i shvate ono što ih frustrira, da nađu odgovore ili izvore na kojima će produbljivati svoje znanje i, možebitno, poučeni time, ostvare bolje uvjete i osiguraju ljepši život sebi i svojim obiteljima.”
Skupljanje dionica simboličkog kapitala
Iako u motivima za pisanje ove disertacije leži, riječima Miroslava Škore, “ponajmanje (…) želja za probitkom bilo koje vrste”, to, po svemu sudeći, nije slučaj. Miroslav Škoro, danas je to posve jasno, cijelog je svog života skupljao dionice simboličkog kapitala, pri čemu mu svjetonazorska i ideološka pitanja nisu bila posve sporedna. Malo se tko za socijalizma, do dvadeset i treće godine, okitio znacima ideološke pravovjernosti postavši, poput Škore marni kolekcionar lukrativnog socijalističkog simboličkog kapitala: kao desetar JNA, sudionik omladinskih radnih akcija, te, konačno, predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine u Osijeku.
Kada je stvar propala, početkom devedesetih, okušat će se kao konferansje Koalicije narodnog sporazuma da bi, vrlo brzo, izvršio karijernu korekciju, prešavši u pobjednički HDZ. Zahvaljujući toj stranci ostvarit će diplomatsku karijeru u mađarskom Pečuhu, karijeru saborskog zastupnika, postati kandidat za gradonačelnika Osijeka, kao i predsjednik uprave tvrtke Croatia Records. Ali, simbolički kapital koji u najvećoj mjeri duguje HDZ-u, kao ni ona vrsta simboličkog kapitala koju je stekao kao poznati tamburaš nisu bili one vrste da ga pozicioniraju kao ozbiljnog političkog aktera na hrvatskom političkom tržištu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izvođenjem jeftinih pjesmuljaka prikladnih za izvođenje na Državnoj stočarskoj izložbi u Gudovcu i sličnim društvenim eventima po hrvatskim vukojebinama ne stječu se simboličke dionice poput onih kada se pred vlastito ime, napadno i u svakoj prilici, zakači titula dr. sc., pa se to pojača karijerom sveučilišnog predavača i autora knjige koju objavljuje renomirani nakladnik, a pogovor joj napiše poznati “javni intelektualac”.
Koliko je ozbiljno proveo majčin savjet u djelo?
Uvid u doktorsku disertaciju Miroslava Škore naslovljenu Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije, a onda i znanstvenu karijeru Miroslava Škore ostavlja sumnju u to koliko je ovaj tamburaš ozbiljno proveo u djelo savjet svoje majke, pa se na svom znanstvenom putu latio knjige.
Više od knjige, čini se, uložio je u prijateljstva, veze i poznanstva, tipično oruđe iz arsenala osiguravanja društvenog statusa na otužnoj (post)tranzicijskoj periferiji.
Krenimo redom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ignorirao je upute za citiranje referenci
Prvo, iako je Ekonomski fakultet u Osijeku izdao brošuru Upute za pisanje seminarskih, završnih, diplomskih radova i doktorskih disertacija, preporučujući harvardski stil citiranja, najveći dio referenci u popisu literature pisan je posve krivo. Ono što su studenti dužni usvojiti na prvim godinama studija, verzirajući se u tome i pisanjem seminarskih radova, a potvrditi diplomskim radom, Miroslav Škoro je elementarno neznanje ili nemar u navođenju literature i korištenju znanstvene aparature deklarirao u onome što bi trebala biti doktorska disertacija.
Nije riječ o nikavoj gesti pretjerivanja – stvar je odviše ozbiljna za takvo što – ustvrditi da autor ovog teksta, konzultirajući stotine diplomskih, magistarskih i doktorskih radova, nikada nije naišao na išta prispodobivo onome što je u doktorskoj disertaciji isporučio Miroslav Škoro.
Ovako, u popisu literature, izgledaju neke od navedenih referenci. Prva, izostavljajući temeljne podatke s prezimenom autora, naslovom članka, te godinom izdanja, jedna od stotina krivo pisanih referenci izgleda doslovce ovako: Jutarnji list – online portal, https://www.jutarnji.hr/domidizajn/interijeri/novaploca/3746664/ [pristupljeno: 05. rujna 2017.].
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga, bez navođenja izvora, tek uz navođenje autora, naslova teksta i godine izdanja: Okoli, C. i Zhang, W. (2014). From pests to pets: effects of open content licensing on the distribution of music. U slikovnom prilogu jedne od stranica popisa literature Škorine doktorske disertacije podvučene su one reference koje nisu adekvatno, logički koherentno i u skladu s pravilima napisane.
Ulazi u sferu plagijarizma?
Drugo, u radu postoje pasusi koji, podacima koje sadrže, nikako ne mogu biti Škorini, a kojima nije naveden izvor, čime se ulazi u sferu plagijarizma. Na primjer: “Kao i svaki drugi tehnološki napredak u povijesti i digitalizacija je u svim vidovima života i poslovanja, a osobito u glazbenoj industriji, donijela puno pozitivnih, ali i negativnih promjena.”
“Ako je pojava Nepstera označila trenutak početka masovne, uglavnom besplatne, digitalne distribucije glazbenog sadržaja putem interneta, onda pad komadne prodaje u razdoblju od 1999, do 2016. godine, koji iznosi 18,4 milijarde USD ili 77%, svakako treba dovesti u korelaciju s tim. Vrlo dinamičan suvremeni način distribucije glazbe i nove glazbene ekonomije, karakteriziran je velikim brojem povezivanja i sudjelovanja korisnika, To je dovelo do gubitka kontrole od strane nositelja prava i povećalo amatersku kreativnost u samoj industriji.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto poseže za knjigom na njemačkom jeziku?
Treće, u pasusu svoje disertacije Škoro parafrazira “jedno od poglavlja” glasovite knjige Maxa Horkheimera i Theodora Adorna Dijalektika prosvjetiteljstva. On se poziva na njemački izvor te knjige, ne navodeći pritom o kojem je poglavlju riječ, pa bi čitatelj, želi li provjeriti Škorinu interpretaciju, u potrazi za poglavljem, trebao krenuti čitati cijelu knjigu.
Prema dostupnim biografskim podacima na internetu Miroslav Škoro tečno govori engleski jezik. Poznavanje njemačkog se nigdje ne spominje. Kako je moguće da netko tko ne govori njemački čita knjigu na njemačkom, a onda čitavo njezino poglavlje interpretira uz navođenje njemačkog izvornika? Osim toga, glasovita knjiga Adorna i Horkheimera u prijevodu Nadežde Čačinović-Puhovski izdana je na hrvatskom jeziku 1974. i 1989. godine. Knjiga je široko dostupna u hrvatskim knjižnicama i posve je nelogično da bi netko čiji je materinji jezik hrvatski, a tečno govori engleski posegnuo za varijantom na njemačkom.
Ovaj detalj, ukoliko se potvrdi da Škoro ne vlada njemačkim, posebno ne u toj mjeri da suvereno čita filozofske klasike, upućuje na to da je Škoro, kršeći elementarne akademske etičke uzuse, izbjegao navođenje sekundarnog izvora, pa je trud nekog autora kojeg je izostavio, pripisao sebi. Što ako je isto činio i drugdje? Što ako je i dio literature na engleskom zlorabio na isti način?
Osim toga, navođenje podataka iz knjige Friedricha Blumea Epochen der Musikgeschichte in Einzeldarstellungen iz 1974. godine dodatno osnažuje indicije o akademskoj nečestitosti Miroslava Škore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema biografije autora, fusnote ne sadrže izvor, a izvori su zastarjeli
Četvrto, iako je u spomenutim Uputama jasno istaknuto da disertacija mora sadržavati biografiju autora (iz koje bi se eventualno moglo i utvrditi koje jezike Škoro govori) nju disertacija Miroslava Škore ne sadrži. Kako je moguće da nešto što predstavlja konstitutivni, nezaobilazni dio svake doktorske disertacije, u disertaciji Miroslava Škore ne postoji?
Peto, niz podataka koji su mahom enciklopedijske, biografske naravi, a nalaze se u desetinama fusnota disertacije ne sadrže izvor. Običaj je da se podaci opće poznatosti navode bez referenci. Na primjer, nije potrebno navesti izvor za podatak o godini Kolumbova otkrića Amerike ili kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, Škoro barata s podacima koji se mahom ne mogu svesti pod kategoriju opće poznatosti, pa jednim dijelom u fusnotama navodi izvor za podatke, dok drugdje, u fusnotama, pokazujući nedopustivu nekonzistentnost, to ne čini.
Šesto, valja zabilježiti i činjenicu da je Miroslav Škoro značajnom broju tekstova dostupnima na internetu koje je koristio za pisanje doktorske disertacije pristupao tijekom listopada 2017., a da je obranu disertacije imao 29. prosinca iste godine, posebno u svjetlu činjenice da proces od prihvaćanja doktorske disertacije do njezine obrane traje najmanje tri mjeseca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miješa zaključak i sažetak
Sedmo, jedna od češćih grešaka u studentskim se radovima jest miješanje zaključka sa sažetkom. Stoga se u nekim uputama za pisanje diplomskih ili doktorskih radova naglašava kako to dvoje valja razlikovati. U slučaju Miroslava Škore Zaključak se najvećim dijelom svodi na sažeto prepričavanje poglavlja.
Na primjer: “U disertaciji je sustavno analiziran i prikazan razvoj glazbene industrije u svijetu s posebnim naglaskom na osobitosti i važnosti formata na kojima se glazba konzumira. Isto tako, predstavljen je položaj glazbene industrije u RH sukladno Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD 2007) u kojoj se pojedini segmenti te industrije nalaze disperzivno na različitim pozicijama. Takav način onemogućava kvalitetno praćenje i obradu podataka što ukazuje na potrebu kvalitetnije klasifikacije industrije.”
“Nadalje, definirani su dionici glazbene industrije u RH koji su podijeljeni na primarne i sekundarne. Prvoj skupini pripadaju autori, izvođači i diskografi, a potonjoj strukovna udruženje, društva za prikupljanje naknada od sekundarnog korištenja glazbe, digitalni servisi i pružatelji usluga, korisnici te mediji. Posebice je objašnjen ustroj strukovnih udruženja kao i udruga za prikupljanje naknada od sekundarnog korištenja glazbe jer je njihova važnost velika, a postat će još i veća.”
Disertacija ne zadovoljava elementarne tehničke uvjete
S obzirom na izneseno, nesumnjivo jest da Škoro nikako nije mogao steći pravo na obranu doktorske disertacije predavši pred mentore i članove komisije rad u ovakvom obliku. Ne ulazeći dublje u sadržaj same disertacije, bez ikakve se dvojbe može ustvrditi da ovaj rad ne zadovoljava elementarne tehničke uvjete da bi, u ovakvom obliku, bio prihvaćen za obranu. Uz to, pojedini elementi doktorata pružaju indicije u plagijarizam.
Tko su glavni ljudi koji su, uz Škoru, izravno odgovorni za sve ovo? Dr. sc. Željko Požega, profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, mentor je disertacije Miroslava Škore. Tijekom prošle predsjedničke kampanje Željko Požega, u slučaju da Miroslav Škoro pobjedi na izborima, najavljen je kao predstojnik ureda predsjednika Republike Miroslava Škore. Za predsjedničke kampanje Željko Požega izjavljuje: “Miroslav Škoro je najbolji kandidat za predsjednika Republike koji nudi toliko potrebne sustavne i društvene promjene. Ali prije svega on je moj prijatelj kojem ću pomagati do kraja bez obzira na cijenu”.
Komentorica Škorine disertacije je dr. sc. Anita Freimann. “Doživljavam ga kao člana obitelji”, tako je, uz napomenu da nije mogla odbiti Škorin poziv u Domovinski pokret, sumentorica i članica komisije opisala odnos s Miroslavom Škorom. Na osnivačkoj skupini Domovinskog pokreta ona je postala članica odbora, odmah iza Miroslava Škore. Nedavno je najavila osnivanje tijela koje bi se bavilo srećom: “Konkretno, jedna od glavnih značajki tog tijela, bilo da se ono zvalo ministarstvo sreće ili zadovoljstva, bilo da to na kraju bude agencija, jest da onemogućuje odluke koje smanjuju kvalitetu života.”
Biti doktor znanosti i predavač na sveučilištu nije isto
Nakon što je 29. prosinca 2017. postao doktor znanosti, Miroslav Škoro u ožujku 2019., baš negdje u vrijeme kad se u javnosti počelo šuškati o mogućnosti njegove predsjedničke kandidature, postaje predavač na kolegiju Uvod u ekonomiju na diplomskom studiju ekonomije Sveučilišta Sjever u Varaždinu.
Biti dr. sc. nije isto kao i biti, uz to, i predavač na sveučilištu. Potonje, na primjer, omogućava jezični iskaz Miroslava Škore usred nedavne debate s Gordanom Jandrokovićem u Večernjem listu: “Moramo prije definirati neke pojmove. Ja to volim raditi sa svojim studentima.” (Uz “Vi ne razumijete ekonomiju.”)
U takvoj se vrsti jezičnih iskaza reproduciraju simboličke dionice koje imaju biti oplođene na političkom tržištu (iako je u rečenoj debati Gordan Jandroković demonstrirao kako se vodi relativno pristojna i ozbiljna politička debata, dok je Škoro, a to je jedan od njegovih temeljnih problema, ispremiješavši tamburaško-zabavljački, političko i pseudo-znanstveni diskurs pokazao svu prazninu svoje političke pojave).
Kako Škoro može imati takvu strelovitu znanstvenu karijeru?
Kako to da je Škoro, s pedeset i sedam godina postao predavač na sveučilištu? Od svjetske financijske krize 2008. desecima, vjerojatno i stotinama vanjskih suradnika na hrvatskim fakultetima je otkazana suradnja, godinama su u sektoru znanosti zamrznuta otvaranja novih radnih mjesta i primanja u radni odnos. Što je dr. sc. Ante Rončević, pročelnik Odjela za ekonomiju Sveučilišta Sjever u Varaždinu, par mjeseci prije nego će dr.sc. Miroslav Škoro u službeno najaviti ulazak u kampanju za predsjednika Hrvatske, prepoznao u svježem doktoru znanosti koji nije ovladao elementarnim korištenjem znanstvene aparature, pa ga, u pedeset i sedmoj godini života uveo u sveučilišnu karijeru? Postoji li ijedan primjer takvog strelovitog, ujedno i poznog uzleta znanstvene i sveučilišne karijere?
Dr. sc. Ante Rončević, s danom osnivanja Škorina Domovinskog pokreta, 29. ožujka, postaje članom odbora te stranke. Danas je šesti na listi kandidata za ulazak u hrvatski parlament u trećoj izbornoj jedinici. Uz to, autor je, uz sestru Miroslava Škore, gospodarskog programa Domovinskog pokreta. Uspije li Domovinskom pokretu ući u vladajuću koaliciju, Rončević može pretendirati, tako to obično biva s autorima gospodarskih programa, na ministarsko mjesto u resoru gospodarstva ili financija.
S doktorskom titulom i karijerom sveučilišnog predavača, Škoro, u jeku predsjedničke kampanje, minimalno prepravljeni doktorat izdaje kao knjigu i to u renomiranog nakladnika za ovu vrstu dizanja simboličkih dionica, Školske knjige.
Pogovor izraubanog rent-a-intelektualac za široku upotrebu
Pogovor za knjigu piše dr. sc. Slaven Letica, izraubani rent-a-intelektualac za široku upotrebu koji će, nakon Škorina poraza na predsjedničkim izborima, u Bujici okriviti “volumentu” (misleći, valjda, na bulumentu) za “difaniranje” (misleći na difamiranje) Škore (ima nečeg ganutljivog kada “javni intelektualac” na pragu osamdesetih javno demonstrira vlastitu, adolescentski skromnu opismenjenost).
Usporedivši Škorin odnos prema muzici s onim Ray Charlesa, Letica piše kako “knjiga pokazuje da je njezin autor napravio ogledan primjerak disertacije koja pripada skupini najboljih izvornih kvalifikacijskih radova te vrste u Hrvatskoj”. Takva tvrdnja moguća je jedino pod uvjetom da Letica aktivno prati produkciju stotina doktorskih disertacija na godišnjoj razini i da je brzinski prelistao Škorin uradak. Razložnije ju je shvatiti kao jednu u nizu besramnih, baš kako je to cijeli život činio, kvaziintelektualnih usluga koje je obavljao u nastojanjima da zaposjedne mjesto (sad već olinjale) dvorske pudlice, bez obzira na to tko se na dvoru nalazio.
Manum manus lavat
Samo ovaj sitni, izdvojeni uzorak razotkriva modus preplitanja privatnog i javnog, funkcioniranje ortačko-burazerske ekonomije koja se ostvaruje putem koruptivnih transakcija simboličkog kapitala pri čemu se, na taj način, kapital u svih aktera uvećava. Bez Škorina posezanja za doktorskom titulom, a onda i sveučilišnom karijerom, činima kojima je povećao vrijednost vlastitih dionica na političkom tržištu, u čemu su mu, kršeći neka od elementarnih etičkih pravila akademskog postupanja, pomogli spomenuti predavači na osječkom i varaždinskom sveučilištu, Škoro bi danas bio tamburaš, a ovi predavači na provincijskim fakultetima.
Umjesto toga, danas pred nama defilira pretendent na mjesto premijera, budući ministri, državni tajnici i (zamalo) predstojnici predsjedničkog ureda. Manum manus lavat: slijedeći latinsku maksimu o ruci koja ruku mije oni su vulgarne, osobne ambicije, prepakirali u celofan zalaganja za javno dobro, pa ih, u obliku Domovinskog pokreta, kao kokošarsku dosjetku, podvalili Hrvatskoj. Pođe li im za rukom, već za tjedan dana, oni će doći u poziciju daljnjeg metastaziranja simboličkog kapitala. Uz trag tih simboličkih razmjena koje poprimaju koruptivne dimenzije moći će se pratiti i trag, s njima povezanog, financijskog kapitala u što se simbolički kapital ima tendenciju pretočiti.
Ima li boljeg nastavka Raosovih Prosjaka i sinova?
Odnos dijela skupine okupljene oko Škore koja zlorabi akademske pozicije dovedena je do paroksizma u jednom on najbizarnijih medijsko-kokošarskih dramoleta od osamostaljenja Hrvatske do danas. Nekadašnji član SDP-a, HHO-a, donedavno blizak HDZ-u, a danas član Domovinskog pokreta Igor Peternel, poznat po tvrdnji “SDP, HDZ, HHO, sve su to brendovi. A ja sam u brendu”, u jeku pandemije Covida-19 gostuje u Bujici, pa nakon priloga o Krunoslavu Capaku, corona virusu i turizmu, biva predstavljen: “E sad, nas večerašnji gost je apsolutno relevantan komentirati ove stvari jer doktor Igor Peternel je doktorirao na kemijskom inženjerstvu dezinfekciju i dekontaminaciju voda i to BAŠ na Corona reaktorima.”
Emisija posvećena pandemiji corona virusa nesumnjivo je zavela znatan dio gledatelja u uvjerenju da je dr. sc. Igor Peternel stručnjak za temu i da corona virus ima ikakve veze s corona reaktorom. Lažno predstavljanje popraćeno je diletantskim dezinformiranjem javnosti u kojem je stručnjak za otpadne vode i kanalizaciju, u intelektualnoj pozi, očito ne razlikujući virusna od bakterijskih oboljenja, španjolsku gripu prozvao španjolskom kugom. Domovinski pokret sa svojim mlikotama i pervanima, penavama i požegama: ima li boljeg nastavka Raosovih Prosjaka i sinova?
Ekskluziv. Prvi dubinski uvid u Škorinu disertaciju: kako je uz sve ove greške uspio dobiti doktorat?
Analiza pokazuje da Škoro nije zadovoljio ni osnovne kriterije. No mentor i komentatorica sad su mu u stranci
Mentor disertacije, dr. sc. Željko Požega, tijekom predsjedničke kampanje najavljen je kao novi predstojnik ureda predsjednika RH, u slučaju da Škoro pobijedi. Komentatorica disertacije, uz napomenu da joj je Škoro kao član obitelji, ušla je u Domovinski pokret kao članica odbora. A dr. sc. Ante Rončević, koji je Škoru zaposlio na Sveučilištu Sjever, sada je na listi za Sabor
Nositelj Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi, najpoznatiji po izvođenju stihova Milo moje, milo mame svoje/Više moje, nego mame svoje odlučio je svoj domoljubni doprinos priložiti i, kako se to voli reći, znanosti u Hrvata, pa je, u petom desetljeću života stekao diplomu iz ekonomskih znanosti, a onda, u šestom, i onu doktora istih.
Miroslav Škoro objasnit će taj pozni akademski entuzijazam nikad zaboravljenim majčinim savjetom da zbog tamburice ne valja zapostaviti knjigu. Time je slučaj stjecanja doktorata u šestom desetljeću života prebačen u toplu ljudsku priču, epizodu u kojoj sin ispunjava savjet neuke, ali mudre majke o nužnosti obrazovanja u predvečerje četvrte industrijske revolucije. Stoga, teško da ćemo, u izvođenju Miroslava Škore, slušati poznati hit Kiće Slabinca “Da sam tvoje riječi slušao majko” (koji se u potonjeg, doduše, prije odnosi na obiteljske prijepore oko izbora nijanse boje kose nego na edukacijska pitanja, ali to ovdje i nije bitno).
Narativ o majci, djetinjstvu i odrastanju
Inače, narativ o majci, djetinjstvu i odrastanju u obiteljskom domu u Višnjevcu, Škoro će, već prema koristi koju mu donosi, evocirati često, pa će “Narod” imati prilike saznati kako je Škoro odrastao u oskudici, u pobožnoj obitelji, u kući sa zemljanim podom. U cijeloj toj priči nedostaje još jedino jedna kuhana svinjska glava pa da efekt bude potpun.
Drugi razlog koji je ovog osvjedočenog mnogoljuba ponukao na pisanje doktorske disertacije jest “pokušaj da na jednom mjestu skupim sve što sam o glazbi i glazbenoj industriji naučio i ponudim glazbenicima mogućnost da čitajući spoznaju i shvate ono što ih frustrira, da nađu odgovore ili izvore na kojima će produbljivati svoje znanje i, možebitno, poučeni time, ostvare bolje uvjete i osiguraju ljepši život sebi i svojim obiteljima.”
Skupljanje dionica simboličkog kapitala
Iako u motivima za pisanje ove disertacije leži, riječima Miroslava Škore, “ponajmanje (…) želja za probitkom bilo koje vrste”, to, po svemu sudeći, nije slučaj. Miroslav Škoro, danas je to posve jasno, cijelog je svog života skupljao dionice simboličkog kapitala, pri čemu mu svjetonazorska i ideološka pitanja nisu bila posve sporedna. Malo se tko za socijalizma, do dvadeset i treće godine, okitio znacima ideološke pravovjernosti postavši, poput Škore marni kolekcionar lukrativnog socijalističkog simboličkog kapitala: kao desetar JNA, sudionik omladinskih radnih akcija, te, konačno, predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine u Osijeku.
Kada je stvar propala, početkom devedesetih, okušat će se kao konferansje Koalicije narodnog sporazuma da bi, vrlo brzo, izvršio karijernu korekciju, prešavši u pobjednički HDZ. Zahvaljujući toj stranci ostvarit će diplomatsku karijeru u mađarskom Pečuhu, karijeru saborskog zastupnika, postati kandidat za gradonačelnika Osijeka, kao i predsjednik uprave tvrtke Croatia Records. Ali, simbolički kapital koji u najvećoj mjeri duguje HDZ-u, kao ni ona vrsta simboličkog kapitala koju je stekao kao poznati tamburaš nisu bili one vrste da ga pozicioniraju kao ozbiljnog političkog aktera na hrvatskom političkom tržištu.
Izvođenjem jeftinih pjesmuljaka prikladnih za izvođenje na Državnoj stočarskoj izložbi u Gudovcu i sličnim društvenim eventima po hrvatskim vukojebinama ne stječu se simboličke dionice poput onih kada se pred vlastito ime, napadno i u svakoj prilici, zakači titula dr. sc., pa se to pojača karijerom sveučilišnog predavača i autora knjige koju objavljuje renomirani nakladnik, a pogovor joj napiše poznati “javni intelektualac”.
Koliko je ozbiljno proveo majčin savjet u djelo?
Uvid u doktorsku disertaciju Miroslava Škore naslovljenu Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije, a onda i znanstvenu karijeru Miroslava Škore ostavlja sumnju u to koliko je ovaj tamburaš ozbiljno proveo u djelo savjet svoje majke, pa se na svom znanstvenom putu latio knjige.
Više od knjige, čini se, uložio je u prijateljstva, veze i poznanstva, tipično oruđe iz arsenala osiguravanja društvenog statusa na otužnoj (post)tranzicijskoj periferiji.
Krenimo redom.
Ignorirao je upute za citiranje referenci
Prvo, iako je Ekonomski fakultet u Osijeku izdao brošuru Upute za pisanje seminarskih, završnih, diplomskih radova i doktorskih disertacija, preporučujući harvardski stil citiranja, najveći dio referenci u popisu literature pisan je posve krivo. Ono što su studenti dužni usvojiti na prvim godinama studija, verzirajući se u tome i pisanjem seminarskih radova, a potvrditi diplomskim radom, Miroslav Škoro je elementarno neznanje ili nemar u navođenju literature i korištenju znanstvene aparature deklarirao u onome što bi trebala biti doktorska disertacija.
Nije riječ o nikavoj gesti pretjerivanja – stvar je odviše ozbiljna za takvo što – ustvrditi da autor ovog teksta, konzultirajući stotine diplomskih, magistarskih i doktorskih radova, nikada nije naišao na išta prispodobivo onome što je u doktorskoj disertaciji isporučio Miroslav Škoro.
Ovako, u popisu literature, izgledaju neke od navedenih referenci. Prva, izostavljajući temeljne podatke s prezimenom autora, naslovom članka, te godinom izdanja, jedna od stotina krivo pisanih referenci izgleda doslovce ovako: Jutarnji list – online portal, https://www.jutarnji.hr/domidizajn/interijeri/novaploca/3746664/ [pristupljeno: 05. rujna 2017.].
Druga, bez navođenja izvora, tek uz navođenje autora, naslova teksta i godine izdanja: Okoli, C. i Zhang, W. (2014). From pests to pets: effects of open content licensing on the distribution of music. U slikovnom prilogu jedne od stranica popisa literature Škorine doktorske disertacije podvučene su one reference koje nisu adekvatno, logički koherentno i u skladu s pravilima napisane.
Ulazi u sferu plagijarizma?
Drugo, u radu postoje pasusi koji, podacima koje sadrže, nikako ne mogu biti Škorini, a kojima nije naveden izvor, čime se ulazi u sferu plagijarizma. Na primjer: “Kao i svaki drugi tehnološki napredak u povijesti i digitalizacija je u svim vidovima života i poslovanja, a osobito u glazbenoj industriji, donijela puno pozitivnih, ali i negativnih promjena.”
“Ako je pojava Nepstera označila trenutak početka masovne, uglavnom besplatne, digitalne distribucije glazbenog sadržaja putem interneta, onda pad komadne prodaje u razdoblju od 1999, do 2016. godine, koji iznosi 18,4 milijarde USD ili 77%, svakako treba dovesti u korelaciju s tim. Vrlo dinamičan suvremeni način distribucije glazbe i nove glazbene ekonomije, karakteriziran je velikim brojem povezivanja i sudjelovanja korisnika, To je dovelo do gubitka kontrole od strane nositelja prava i povećalo amatersku kreativnost u samoj industriji.”
Zašto poseže za knjigom na njemačkom jeziku?
Treće, u pasusu svoje disertacije Škoro parafrazira “jedno od poglavlja” glasovite knjige Maxa Horkheimera i Theodora Adorna Dijalektika prosvjetiteljstva. On se poziva na njemački izvor te knjige, ne navodeći pritom o kojem je poglavlju riječ, pa bi čitatelj, želi li provjeriti Škorinu interpretaciju, u potrazi za poglavljem, trebao krenuti čitati cijelu knjigu.
Prema dostupnim biografskim podacima na internetu Miroslav Škoro tečno govori engleski jezik. Poznavanje njemačkog se nigdje ne spominje. Kako je moguće da netko tko ne govori njemački čita knjigu na njemačkom, a onda čitavo njezino poglavlje interpretira uz navođenje njemačkog izvornika? Osim toga, glasovita knjiga Adorna i Horkheimera u prijevodu Nadežde Čačinović-Puhovski izdana je na hrvatskom jeziku 1974. i 1989. godine. Knjiga je široko dostupna u hrvatskim knjižnicama i posve je nelogično da bi netko čiji je materinji jezik hrvatski, a tečno govori engleski posegnuo za varijantom na njemačkom.
Ovaj detalj, ukoliko se potvrdi da Škoro ne vlada njemačkim, posebno ne u toj mjeri da suvereno čita filozofske klasike, upućuje na to da je Škoro, kršeći elementarne akademske etičke uzuse, izbjegao navođenje sekundarnog izvora, pa je trud nekog autora kojeg je izostavio, pripisao sebi. Što ako je isto činio i drugdje? Što ako je i dio literature na engleskom zlorabio na isti način?
Osim toga, navođenje podataka iz knjige Friedricha Blumea Epochen der Musikgeschichte in Einzeldarstellungen iz 1974. godine dodatno osnažuje indicije o akademskoj nečestitosti Miroslava Škore.
Nema biografije autora, fusnote ne sadrže izvor, a izvori su zastarjeli
Četvrto, iako je u spomenutim Uputama jasno istaknuto da disertacija mora sadržavati biografiju autora (iz koje bi se eventualno moglo i utvrditi koje jezike Škoro govori) nju disertacija Miroslava Škore ne sadrži. Kako je moguće da nešto što predstavlja konstitutivni, nezaobilazni dio svake doktorske disertacije, u disertaciji Miroslava Škore ne postoji?
Peto, niz podataka koji su mahom enciklopedijske, biografske naravi, a nalaze se u desetinama fusnota disertacije ne sadrže izvor. Običaj je da se podaci opće poznatosti navode bez referenci. Na primjer, nije potrebno navesti izvor za podatak o godini Kolumbova otkrića Amerike ili kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, Škoro barata s podacima koji se mahom ne mogu svesti pod kategoriju opće poznatosti, pa jednim dijelom u fusnotama navodi izvor za podatke, dok drugdje, u fusnotama, pokazujući nedopustivu nekonzistentnost, to ne čini.
Šesto, valja zabilježiti i činjenicu da je Miroslav Škoro značajnom broju tekstova dostupnima na internetu koje je koristio za pisanje doktorske disertacije pristupao tijekom listopada 2017., a da je obranu disertacije imao 29. prosinca iste godine, posebno u svjetlu činjenice da proces od prihvaćanja doktorske disertacije do njezine obrane traje najmanje tri mjeseca.
Miješa zaključak i sažetak
Sedmo, jedna od češćih grešaka u studentskim se radovima jest miješanje zaključka sa sažetkom. Stoga se u nekim uputama za pisanje diplomskih ili doktorskih radova naglašava kako to dvoje valja razlikovati. U slučaju Miroslava Škore Zaključak se najvećim dijelom svodi na sažeto prepričavanje poglavlja.
Na primjer: “U disertaciji je sustavno analiziran i prikazan razvoj glazbene industrije u svijetu s posebnim naglaskom na osobitosti i važnosti formata na kojima se glazba konzumira. Isto tako, predstavljen je položaj glazbene industrije u RH sukladno Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD 2007) u kojoj se pojedini segmenti te industrije nalaze disperzivno na različitim pozicijama. Takav način onemogućava kvalitetno praćenje i obradu podataka što ukazuje na potrebu kvalitetnije klasifikacije industrije.”
“Nadalje, definirani su dionici glazbene industrije u RH koji su podijeljeni na primarne i sekundarne. Prvoj skupini pripadaju autori, izvođači i diskografi, a potonjoj strukovna udruženje, društva za prikupljanje naknada od sekundarnog korištenja glazbe, digitalni servisi i pružatelji usluga, korisnici te mediji. Posebice je objašnjen ustroj strukovnih udruženja kao i udruga za prikupljanje naknada od sekundarnog korištenja glazbe jer je njihova važnost velika, a postat će još i veća.”
Disertacija ne zadovoljava elementarne tehničke uvjete
S obzirom na izneseno, nesumnjivo jest da Škoro nikako nije mogao steći pravo na obranu doktorske disertacije predavši pred mentore i članove komisije rad u ovakvom obliku. Ne ulazeći dublje u sadržaj same disertacije, bez ikakve se dvojbe može ustvrditi da ovaj rad ne zadovoljava elementarne tehničke uvjete da bi, u ovakvom obliku, bio prihvaćen za obranu. Uz to, pojedini elementi doktorata pružaju indicije u plagijarizam.
Tko su glavni ljudi koji su, uz Škoru, izravno odgovorni za sve ovo? Dr. sc. Željko Požega, profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, mentor je disertacije Miroslava Škore. Tijekom prošle predsjedničke kampanje Željko Požega, u slučaju da Miroslav Škoro pobjedi na izborima, najavljen je kao predstojnik ureda predsjednika Republike Miroslava Škore. Za predsjedničke kampanje Željko Požega izjavljuje: “Miroslav Škoro je najbolji kandidat za predsjednika Republike koji nudi toliko potrebne sustavne i društvene promjene. Ali prije svega on je moj prijatelj kojem ću pomagati do kraja bez obzira na cijenu”.
Komentorica Škorine disertacije je dr. sc. Anita Freimann. “Doživljavam ga kao člana obitelji”, tako je, uz napomenu da nije mogla odbiti Škorin poziv u Domovinski pokret, sumentorica i članica komisije opisala odnos s Miroslavom Škorom. Na osnivačkoj skupini Domovinskog pokreta ona je postala članica odbora, odmah iza Miroslava Škore. Nedavno je najavila osnivanje tijela koje bi se bavilo srećom: “Konkretno, jedna od glavnih značajki tog tijela, bilo da se ono zvalo ministarstvo sreće ili zadovoljstva, bilo da to na kraju bude agencija, jest da onemogućuje odluke koje smanjuju kvalitetu života.”
Biti doktor znanosti i predavač na sveučilištu nije isto
Nakon što je 29. prosinca 2017. postao doktor znanosti, Miroslav Škoro u ožujku 2019., baš negdje u vrijeme kad se u javnosti počelo šuškati o mogućnosti njegove predsjedničke kandidature, postaje predavač na kolegiju Uvod u ekonomiju na diplomskom studiju ekonomije Sveučilišta Sjever u Varaždinu.
Biti dr. sc. nije isto kao i biti, uz to, i predavač na sveučilištu. Potonje, na primjer, omogućava jezični iskaz Miroslava Škore usred nedavne debate s Gordanom Jandrokovićem u Večernjem listu: “Moramo prije definirati neke pojmove. Ja to volim raditi sa svojim studentima.” (Uz “Vi ne razumijete ekonomiju.”)
U takvoj se vrsti jezičnih iskaza reproduciraju simboličke dionice koje imaju biti oplođene na političkom tržištu (iako je u rečenoj debati Gordan Jandroković demonstrirao kako se vodi relativno pristojna i ozbiljna politička debata, dok je Škoro, a to je jedan od njegovih temeljnih problema, ispremiješavši tamburaško-zabavljački, političko i pseudo-znanstveni diskurs pokazao svu prazninu svoje političke pojave).
Kako Škoro može imati takvu strelovitu znanstvenu karijeru?
Kako to da je Škoro, s pedeset i sedam godina postao predavač na sveučilištu? Od svjetske financijske krize 2008. desecima, vjerojatno i stotinama vanjskih suradnika na hrvatskim fakultetima je otkazana suradnja, godinama su u sektoru znanosti zamrznuta otvaranja novih radnih mjesta i primanja u radni odnos. Što je dr. sc. Ante Rončević, pročelnik Odjela za ekonomiju Sveučilišta Sjever u Varaždinu, par mjeseci prije nego će dr.sc. Miroslav Škoro u službeno najaviti ulazak u kampanju za predsjednika Hrvatske, prepoznao u svježem doktoru znanosti koji nije ovladao elementarnim korištenjem znanstvene aparature, pa ga, u pedeset i sedmoj godini života uveo u sveučilišnu karijeru? Postoji li ijedan primjer takvog strelovitog, ujedno i poznog uzleta znanstvene i sveučilišne karijere?
Dr. sc. Ante Rončević, s danom osnivanja Škorina Domovinskog pokreta, 29. ožujka, postaje članom odbora te stranke. Danas je šesti na listi kandidata za ulazak u hrvatski parlament u trećoj izbornoj jedinici. Uz to, autor je, uz sestru Miroslava Škore, gospodarskog programa Domovinskog pokreta. Uspije li Domovinskom pokretu ući u vladajuću koaliciju, Rončević može pretendirati, tako to obično biva s autorima gospodarskih programa, na ministarsko mjesto u resoru gospodarstva ili financija.
S doktorskom titulom i karijerom sveučilišnog predavača, Škoro, u jeku predsjedničke kampanje, minimalno prepravljeni doktorat izdaje kao knjigu i to u renomiranog nakladnika za ovu vrstu dizanja simboličkih dionica, Školske knjige.
Pogovor izraubanog rent-a-intelektualac za široku upotrebu
Pogovor za knjigu piše dr. sc. Slaven Letica, izraubani rent-a-intelektualac za široku upotrebu koji će, nakon Škorina poraza na predsjedničkim izborima, u Bujici okriviti “volumentu” (misleći, valjda, na bulumentu) za “difaniranje” (misleći na difamiranje) Škore (ima nečeg ganutljivog kada “javni intelektualac” na pragu osamdesetih javno demonstrira vlastitu, adolescentski skromnu opismenjenost).
Usporedivši Škorin odnos prema muzici s onim Ray Charlesa, Letica piše kako “knjiga pokazuje da je njezin autor napravio ogledan primjerak disertacije koja pripada skupini najboljih izvornih kvalifikacijskih radova te vrste u Hrvatskoj”. Takva tvrdnja moguća je jedino pod uvjetom da Letica aktivno prati produkciju stotina doktorskih disertacija na godišnjoj razini i da je brzinski prelistao Škorin uradak. Razložnije ju je shvatiti kao jednu u nizu besramnih, baš kako je to cijeli život činio, kvaziintelektualnih usluga koje je obavljao u nastojanjima da zaposjedne mjesto (sad već olinjale) dvorske pudlice, bez obzira na to tko se na dvoru nalazio.
Manum manus lavat
Samo ovaj sitni, izdvojeni uzorak razotkriva modus preplitanja privatnog i javnog, funkcioniranje ortačko-burazerske ekonomije koja se ostvaruje putem koruptivnih transakcija simboličkog kapitala pri čemu se, na taj način, kapital u svih aktera uvećava. Bez Škorina posezanja za doktorskom titulom, a onda i sveučilišnom karijerom, činima kojima je povećao vrijednost vlastitih dionica na političkom tržištu, u čemu su mu, kršeći neka od elementarnih etičkih pravila akademskog postupanja, pomogli spomenuti predavači na osječkom i varaždinskom sveučilištu, Škoro bi danas bio tamburaš, a ovi predavači na provincijskim fakultetima.
Umjesto toga, danas pred nama defilira pretendent na mjesto premijera, budući ministri, državni tajnici i (zamalo) predstojnici predsjedničkog ureda. Manum manus lavat: slijedeći latinsku maksimu o ruci koja ruku mije oni su vulgarne, osobne ambicije, prepakirali u celofan zalaganja za javno dobro, pa ih, u obliku Domovinskog pokreta, kao kokošarsku dosjetku, podvalili Hrvatskoj. Pođe li im za rukom, već za tjedan dana, oni će doći u poziciju daljnjeg metastaziranja simboličkog kapitala. Uz trag tih simboličkih razmjena koje poprimaju koruptivne dimenzije moći će se pratiti i trag, s njima povezanog, financijskog kapitala u što se simbolički kapital ima tendenciju pretočiti.
Ima li boljeg nastavka Raosovih Prosjaka i sinova?
Odnos dijela skupine okupljene oko Škore koja zlorabi akademske pozicije dovedena je do paroksizma u jednom on najbizarnijih medijsko-kokošarskih dramoleta od osamostaljenja Hrvatske do danas. Nekadašnji član SDP-a, HHO-a, donedavno blizak HDZ-u, a danas član Domovinskog pokreta Igor Peternel, poznat po tvrdnji “SDP, HDZ, HHO, sve su to brendovi. A ja sam u brendu”, u jeku pandemije Covida-19 gostuje u Bujici, pa nakon priloga o Krunoslavu Capaku, corona virusu i turizmu, biva predstavljen: “E sad, nas večerašnji gost je apsolutno relevantan komentirati ove stvari jer doktor Igor Peternel je doktorirao na kemijskom inženjerstvu dezinfekciju i dekontaminaciju voda i to BAŠ na Corona reaktorima.”
Emisija posvećena pandemiji corona virusa nesumnjivo je zavela znatan dio gledatelja u uvjerenju da je dr. sc. Igor Peternel stručnjak za temu i da corona virus ima ikakve veze s corona reaktorom. Lažno predstavljanje popraćeno je diletantskim dezinformiranjem javnosti u kojem je stručnjak za otpadne vode i kanalizaciju, u intelektualnoj pozi, očito ne razlikujući virusna od bakterijskih oboljenja, španjolsku gripu prozvao španjolskom kugom. Domovinski pokret sa svojim mlikotama i pervanima, penavama i požegama: ima li boljeg nastavka Raosovih Prosjaka i sinova?