Nekad je nužno odabrati stranu

Erdogan se posvađao s Trumpom i posljednjih je dana u golemoj drami; a ona bi se sad mogla preliti i na Europu

Za slučaj da vam nije posve jasno što se događa s Turskom, Đivo Đurović donosi analizu

US President Donald Trump and President of Turkey Recep Tayyip Erdogan pictured during the opening ceremony of the summit of the NATO (North Atlantic Treaty Organization) military alliance, Wednesday July 11, 2018, in Brussels, Belgium., Image: 377583544, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Abaca
FOTO: Profimedia, Abaca

Kad se tržišta u ponedjeljak otvore, turski problemi mogu postati europski, a u utorak globalni i pokrenuti novu krizu, možda čak i recesiju. Ključna razlika je u tome da je najslabiji dio turske ekonomije njeno financijsko tržište, a u financijskim tržištima sve je međusobno povezano – dakle što krene u Turskoj brzo završi na Islandu ili u Brazilu. A pravu krizu financijskog sektora koji nema tko spasiti dugo nismo vidjeli. Brojke ne kažu da će se to dogoditi. Ali brojke nisu dobre.

Ima u nogometu situacija gdje ljudi koji stvarno vole taj sport gledaju utakmicu i mrze oba tima koji igraju. Ok, možda ih baš ne mrze, ali ih jako ne vole. Ako navijača Atlética posjednete da gleda utakmicu Reala i Barcelone, on će vjerojatno uživati u sportu, ali će navijati da – oba izgube. Mračniji dio njegove ličnosti navijat će da se, po mogućnosti, ozlijedi barem jedan, ako ne i dvojica-trojica ključnih igrača.

Slične situacije ponekad se događaju i u domaćoj politici i u međunarodnim odnosima, samo bez ozljeda. Želja da oba tima izgube tu je često poriv promatrača kojemu je puna kapa. Rijetko, ali zabilježeno, timovi koji se natječu sami žele izgubiti u natjecanju u koje su se upustili. Ovo je priča o jednom takvom čudnom slučaju, gdje su obje strane mislile da je ona druga pametnija, a kad su shvatile da nije, onda su digle ruke od svega.

Govorim o drami između Amerike i Turske koja se zaplela u zadnja dva-tri dana i koju nije očekivao nitko. Sukob je iznenada eskalirao oko sudbine Andrewa Brunsona, evangeličkog pastora zatočenog u Turskoj već dvije godine pod namještenim optužbama da je imao veze s pučistima koji su 2016. pokušali svrgnuti predsjednika Recepa Erdoğana. Optuženi već 23 godine živi u Turskoj, u Smirni je vodio malu protestantsku zajednicu, a sad mu prijeti ostatak života u zatvoru.

Još prošlog mjeseca odnos Turske i Amerike bio je idiličan

No, još prošlog mjeseca u Bruxellesu sve je izgledalo idilično – bez ijednog pravog saveznika na summitu NATO-a, Trump je na sva usta hvalio Erdoğana, tapšao ga i pred kamerama s njim izvodio fist-bump (američki pozdrav stisnutim šakama). Dogovor je bio postignut: Turska će pustiti Brunsona, a Amerika će zauzvrat osloboditi Hakana Atillu, direktora turske državne banke Halkbank osuđenog zbog kršenja međunarodnih sankcija prema Iranu.

Kao bonus, Erdoğan je od slavnog pregovarača Trumpa izvukao još jedan ustupak – Izrael će u istom dealu osloboditi Turkinju uhapšenu zbog pomaganja Hamasu. Provedba plana, međutim, nije išla po dogovoru. Jedini koji ga je proveo bio je Izrael – dan nakon što je Trump nazvao Benjamina Netanjahua, Turkinja je bila kod kuće.

Izručenje bankara je pokrenuto, iako se rastegnulo na nekoliko tjedana. No, umjesto da pastora stavi na let za Ameriku, Erdoğan je smislio dodatne uvjete – da Washington potpuno obustavi istragu Halkbanka i ukine mu kaznu od nekoliko milijardi dolara za kršenje sankcija. Brunson je dotad prebačen u kućni pritvor.

Kako je eskalirao sukob američkog i ruskog predsjednika

Trump ne podnosi kad ga se prikaže onakvim kakav jest – ovdje: očajnim pregovaračem – pa je Washington uzvratio žestoko. Erdoğanove ministre unutarnjih poslova i pravosuđa stavio je pod sankcije skrojene za ruske oligarhe i najavio sankcije protiv Turske ako Brunson ne bude oslobođen. Turska je uzvratila sankcijama protiv Trumpove administracije. Pa iako sve ovo nije normalno, jer je riječ o dugogodišnjim saveznicama, članicama NATO-a, tad je još izgledalo da je kriza pod kontrolom, da će nadmudrivanje Ankare i Washingtona završiti kompromisom.

No, tržište nije tako mislilo. Zbog nagomilanih strukturnih problema turske ekonomije, posebno financijskog sektora, lira je ozbiljno pala. Vrtoglavi skok prinosa na državne obveznice i pad valute prema dolaru zaprijetili su da će Tursku baciti u krizu koja se možda prelije preko njenih granica.

Trump je svojim tweetovima dodatno gurno tursku liru u propast

Prvi od Trumpova dva “turska tweeta” krizu je učinio još izglednijom: “SAD će nametnuti široke sankcije Turskoj zbog dugotrajnog zatočeništva pastora Andrewa Brunsona, sjajnog kršćanina, obiteljskog čovjeka i divnog ljudskog bića. On teško pati. Taj nedužni čovjek vjere treba smjesta biti oslobođen!” Nakon ove objave, lira je počela još gore padati.

Kao tipičan bully koji je namirisao slabost protivnika, Trump je, s neskrivenim zadovoljstvom, novim tweetom zario nož još dublje: “Upravo sam naložio da se udvostruče carine na čelik i aluminij iz Turske, dok njihova valuta rapidno propada prema našem vrlo snažnom dolaru! Naši odnosi s Turskom nisu dobri!” Nakon ovoga tweeta u petak, lira je potonula na najniže razine u nekoliko desetljeća.

Nitko ne zna što donosi ponedjeljak, kad se tržišta ponovno otvore. Ne zna se ni što su konkretno “široke sankcije”, osim carina na čelik i aluminij. Trump bi mogao potpisati zakon da se Turskoj zapriječi zaduživanje kod Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, čiji je Amerika glavni financijer i u kojima praktički ima veto. No, prije ekonomije, za razumijevanje ove žalosne priče treba prvo probaviti malo ideologije koja je njen pokretač.

Trump se ne uzrujava oko drugih zatočenika u turskim zatvorima

U godinu i pola dana na vlasti, Trumpova se administracija nije puno uzrujavala oko ostalih američkih zatočenika u turskim zatvorima koji su navodno imali veze s pučistima. Iako su sve te optužbe vjerojatno namještene, jedini oko kojeg se Trump uzrujava je pastor Brunson. A među zatočenima je i Serkan Gölge, 38-godišnji fizičar koji radi za NASA-u. On je uhapšen na godišnjem odmoru u Turskoj i osuđen na sedam godina zatvora za terorizam.

Kao dokaz krivnje na sudu je navedeno da je imao račun u krivoj banci – onoj navodno poveznoj s pučistima. Gölge je Amerikanac, ali je podrijetlom Turčin (i vjerojatno musliman). Oko njega se Bijela kuća ne brine kao što se brine oko evangeličkog pastora (zapravo, ne brine se uopće).

Evangelički kršćani glavni su dio baze koja je Donalda Trumpa dovela na vlast. Dapače, još otkad je preselio u Bijelu kuću, Trump se ne ponaša kao predsjednik Amerike, nego isključivo kao predsjednik onog dijela Amerike koja ga je izabrala. Jer zašto bi inače bilo važno je li Brunson “sjajan kršćanin” što Trump naglašava u svojim tweetovima? Ako je Amerikanac u nevolji, predsjednik bi mu valjda pomogao, i da je loš kršćanin – ili da uopće nije kršćanin. Ili možda ipak ne bi?

Erdoğan i Trump se savršeno nadopunjuju u svojoj ludosti

U narativ američkih evangelika – uvjerljivo najkonzervativnijeg dijela ovog društva – savršeno se uklapa ideja da “nedužnog kršćanina” u zatočeništvu drži “muslimanska država”. Reći ćete da je Turska sekularna, a ne muslimanska država, ali je Erdoğan u ovih 15 godina napravio puno da vas razuvjeri. U tom je pogledu Trump našao Erdoğana kao lonac poklopac.

Čak i u osjetljivim ekonomskim pitanjima pokazalo se da se njih dvojica savršeno nadopunjuju. Erdoğanova reakcija na Trumpove teške riječi o Turskoj svela se na govor o “ekonomskim ubojicama” i njihovoj “zavjeri kamatnih stopa” kojima se “Turska neće predati”, jer to što oni rade zapravo se “ne razlikuje od pokušaja puča”. I što onda kaže Trump? Svojim tweetom o udvostručenju carina i zluradim spominjanjem pada lire potvrđuje sumanute tvrdnje Erdoğana.

Ova priča ima i naizgled bizaran detalj. U Americi postoji gotovo milijun i pol odvjetnika. Od svih njih milijun i pol, pastora Brunsona zastupa Jay Sekulow. To je isti odvjetnik koji u istrazi ruskog uplitanja u američke izbore, koje je pomoglo pobjedi Donalda Trumpa, zastupa – Donalda Trumpa.

Zašto Erdoğan u zatočeništvu drži tog posve nevažnog čovjeka?

No, nije ni Erdoğan glup – sve ove stvari o Trumpu i pastoru i evangelicima i Sekulowu on je znao puno prije nego što smo ih vi i ja saznali. Zašto onda drži u zatočeništvu nevažnog čovjeka koji sigurno ne vrijedi sve ove diplomatske muke i potencijalne ekonomske krize koja bi ga mogla koštati vlasti? Čini se da je Erdoğanovo čitanje Trumpa strateški bilo pametno, ali taktički potpuno promašeno.

Moglo bi se čak reći da je Erdoğan, uvjeren da Trump uopće ima neke strateške ciljeve osim vlastite guzice, precijenio američkog predsjednika. Turski predsjednik je očito zadržao izručenje pastora Brunsona misleći da mu je on koristan pijun u igri “velike nagodbe” s Trumpom, u kojoj bi Ankara na kraju dobila što najviše želi – izručenje Fethullaha Gulena. Zaboravio je da Trump nema strpljenja za igre na duge staze i da ga jedino zanimaju mali kratkoročni uspjesi.

Fethullah Gulen i daje ima golemi utjecaj u Turskoj

Umjereni islamist Gulen već godinama živi u samonametnutom egzilu u Pennsylvaniji, gdje ga američke vlasti štite od izručenja Turskoj. Taj “čovjek vjere” nesvakidašnja je biljka među političkim islamistima – zagovara tolerantnu verziju (sunitskog) islama i smatra da je on lako pomirljiv s modernošću.

Neviđeni utjecaj u Turskoj stvorio je oštrom kritikom korupcije i sekularizma, koji je u Turskoj bio na snazi od osnutka republike pod Kemalom Atatürkom 1920-ih do Erdoğana. Gulen je duhovni autoritet političke opcije koja ne zagovara samo poštenje u politici, nego i državu oblikovanu u skladu s islamskim vrijednostima (nešto što je kod nas svojedobno možda htio biti Ivica Relković).

Iako desetljećima izvan zemlje, ima ogromnu i utjecajnu mrežu sljedbenika, pripadnika srednjeg sloja – državnih službenika, učitelja, sudaca, poduzetnika – kojima sekularizam nikad nije sjeo. Gulenova podrška na izborima 2003. bila je ključna za Erdoğanov dolazak na vlast.

No, savez je brzo puknuo jer se pokazalo da je Erdoğan – iako islamist – stvorio koruptivnu piramidu goru od one koju su desetljećima gradili sekularisti. Ljubav je završila brutalnim raskidom i Erdoğanovom nepotkrijepljenom optužbom da Gulen stoji iza pokušaja puča otprije dva ljeta. Jednako bez dokaza, Erdoğan tvrdi da je pokušaj puča pomogla i administracija Baracka Obame.

Bivši Trumpov savjetnik je planirao Gulenovu otmicu

Da ste me u noći s 8. na 9. studenog 2016. godine, dok je Donald Trump slavio pobjedu na izborima, pitali što bih napravio da sam Fethullah Gulen, rekao bih vam vrlo jasno – spakirao kufere i iz Pennsylvanije preselio u Kanadu. Gulen to nije napravio, vjerojatno zato što nije znao prave razmjere opasnosti koja mu je prijetila. Pokazat će se da problem nije bio toliko u samom Trumpu – koji je notorni islamofob – nego u ljudima iz njegova najužeg kruga.

Bivši general Michael Flynn, kojega je Trump imenovao za savjetnika za nacionalnu sigurnost, bio je neregistrirani agent turske vlade – optužba koju je priznao u istrazi specijalnog istražitelja Boba Muellera. Flynn je, kao savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika, planirao akciju u kojoj bi Gulen bio otet i mimo zakona avionom prebačen u Tursku. Za sam taj plan Flynn je od Erdoğana dobio pola milijuna dolara. Za provedbu je bila zajamčena još veća nagrada. Gulena je spasilo to što je Flynn smijenjen nakon 20 dana jer se otkrilo da je slične dilove radio i s Rusima.

Epizoda s Flynnom nije omela romansu između Trumpa i Erdoğana – predsjednik voli autoritarne lidere i u turskom kolegi našao je jednog od najomiljenijih. Kao i inače, Trumpov odnos prema nekoj državi određuje njegov privatni interes – mnoge zgrade u Turskoj nose na sebi Trumpov logo, pa se Turska nikad nije našla na listi zemalja iz zloglasne “zabrane ulaska muslimanima”. Niti jedna od zemalja na toj listi nema na svom teritoriju Trumpove nekretnine.

Erdoğan je iz vjerskih razloga uvjeren da su kamate zlo

Kad građane moraš zamoliti da iz madraca izvuku devize i zlato te ih zamijene za domaću valutu – to vjerojatno nije najbolja ekonomska strategija u povijesti. Ako je pritom valuta, koju dobiju za svoje devize i zlato, u zadnjih pola godine izgubila 40 posto vrijednosti, to je ravno ekonomskom samoubojstvu. Prvo, za te nesretnike koji te poslušaju. A onda i za tu valutu, koju sigurno neće spasiti prodaja obiteljskog srebra. Upravo to napravio je predsjednik Erdoğan, stisnut financijskom krizom koja proždire Tursku. “Vi koji u madracu imate dolare, eure, zlato – pođite u naše banke i zamijenite ih za tursku liru”, apelirao je Erdoğan. “Ovo je bitka cijele nacije!”

I ne samo nacije. U financijskoj krizi Erdoğan vidi i višu prisutnost. “Oni mogu imati svoje dolare, ali mi imamo svoga Alaha!” No, upravo u Erdoğanovoj predanosti Alahu mnogi investitori vide problem. Turski je predsjednik iz vjerskih razloga uvjeren – potpuno krivo, ali tko će ga sad ispravljati – da su kamate zlo. Zato sprečava centralnu banku da podigne kamate, iako je inflacija u Turskoj s lanjskih osam skočila na gotovo 16 posto.

Erdoğan misli da bi povećanje kamate centralne banke rezultiralo još većom inflacijom. To je stav koji je u suvremenoj makroekonomiji, kako piše Economist, ravan uvjerenju da je Zemlja ravna ploča. Ali Erdoğan se ne da. Sad je stanje takvo da je inflacija 16 posto, kamatna stopa 18 posto, što znači da je realna kamatna stopa oko dva posto – nedovoljno da amortizira rast cijena, koji je triput brži od predviđenog.

Investitori ne vole tržišta gdje pravila ovise o volji vladara

Turska ekonomija, kojoj su dojučer zavidjeli svi u široj regiji, u teškim je problemima. S jeftinim stranim zaduživanjem došli su ogromni fiskalni rashodi, koji su kupovali podršku Erdoğanu, što je na kraju dovelo do ozbiljne inflacije. Novca je donedavno bilo u izobilju. Svi su investirali u Tursku, uspješnu zemlju na tako specifičnom položaju koja je bila i veliko tržište i potencijalna članica Europske unije i ključna zemlja-most prema Bliskom istoku.

No onda je Turskom počela vladati drukčija ideologija – Erdoğanovo uvjerenje da je Turska primarno muslimanska – dakle bliskoistočna – a tek onda europska država; da je demokracija važna samo u formi, a ne u sadržaju – izbori se moraju provoditi, bez obzira bili slobodni i pravedni ili ne, samo da su izbori; a ustav se može promijeniti tako da vlast dođe u ruke jednog čovjeka; on može ključno utjecati na tržište svojim političkim, netržišnim motivima. I što se dogodilo nakon te pseudoustavne papazjanije? Investitori su se povukli, jer investicije ne vole nesigurna tržišta gdje pravila ovise o volji vladara.

Od Erdoğanovog dolaska na vlast 2003. lira potonula 70 posto

Kad su se počeli povlačiti, počela su i pitanja o temeljima Erdoğanova ekonomskog modela, a odgovori na ta pitanja nisu bili dobri. Nezajažljive investicije u građevinski sektor, koje vode bogaćenju kruga političkih poslušnika, nisu dobar signal investitorima o tome kakav je poslovni model tu na snazi. Zato nije čudno da je, unatoč realnom rastu turske ekonomije, od Erdoğanovog dolaska na vlast 2003. godine, lira potonula za gotovo 70 posto.

Nema goreg primjera uplitanja politike u ekonomiju i biznis u Turskoj od nedavnog imenovanja Berata Albayraka za ministra financija. Svatko tko je htio sumnjati u zdravu financijsku osnovu turske ekonomije dobio je razlog – novi ministar financija Erdoğanov je zet! Čak i da je kvalificiran – a nije! – bio bi to razlog za uzbunu. Koga čudi da Albayrak nije umirio međunarodna tržišta.

Lira je izgubila 40 posto vrijednosti ove godine. Nesretni 40-godišnji ministar financija, kojega za tu funkciju ništa nije pripremilo osim braka s Erdoğanovom kćeri, bespomoćno gleda kako se topi sve što je jednom ministru financija važno. Lira je najneuspješnija važna valuta na svijetu. Prije mjesec dana za jedan se dolar dobilo 4,7 lira. Danas je puno bezvrednija – dolar kupuje 6,4 lire.

Moglo bi se dogoditi da Turska ne može vratiti svoje dugove

Suvremena turska ekonomija nastala je na jeftinim stranim kreditima, denominiranim u dolarima. Kako će turske kompanije vraćati dug u sve skupljoj valuti? Logičan odgovor bio bi da će tražiti pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Ali, sjećate se što smo rekli o Erdoğanu i Trumpu na početku teksta? Trumpova administracija napenalila se na Erdoğana.

Turska je ovog ljeta isporučila “kolovoško iznenađenje”. Priča nije za šalu – turska država i firme moraju vratiti 40 milijardi dolara u raznim oblicima obveznica i pozajmica koje dolaze na naplatu u iduće dvije godine. Što lira više tone, to je dug skuplji, a njihova sposobnost da ga vrate upitnija. Prve žrtve mogle bi biti strane banke, koje su prema Turskoj izložene s oko 224 milijarde dolara – tko ne bi davao zajmove takvoj državi dok je sve išlo dobro? No, ako Trump ostvari prijetnju i uvede sankcije Turskoj, praktički blokirajući njen pristup međunarodnim tržištima kapitala, te će banke morati otpisati veliki dio svojih investicija u Turskoj.

Turski problemi u ponedjeljak bi mogli postati europski

Što će to značiti za europska i globalna tržišta? Turska je, taman poput susjedne Grčke 2010. godine, srednje velika ekonomija koja ni po čemu ne bi trebala ozbiljno ugroziti opća ekonomska kretanja – dovoljno je velika da je se primijeti, ali dovoljno mala da je se nitko ne boji. Zajednički im je poriv za uzimanje jeftinih kredita koji nisu pokriveni u ekonomskoj stvarnosti, ali je Turska tu opet u prednosti jer je za europske pojmove ipak ogromno tržište od 80 milijuna ljudi.

Bez obzira na to, kad se tržišta sutra otvore, turski problemi mogu postati europski, a u utorak globalni i pokrenuti novu krizu, možda čak i recesiju. Ključna razlika je u tome da je najslabiji dio turske ekonomije njeno financijsko tržište, a u financijskim tržištima sve je međusobno povezano – dakle što krene u Turskoj brzo završi na Islandu ili u Brazilu. A pravu krizu financijskog sektora koji nema tko spasiti dugo nismo vidjeli. Brojke ne kažu da će se to dogoditi. Ali brojke nisu dobre.

Trump sigurno nije imao pojma što radi kad je napao Tursku

Loš znak je to što su u petak na europskim burzama vrijednosti dionica banaka, glavnih financijera turskih banaka, dramatično pale jer se investitori boje da bi val bankrota u Turskoj – jer ne mogu otplaćivati kredite u dolarima koji su postali preskupi – mogao dovesti do masovne nacionalne bankovne krize. Taj je strah već pogodio valute srodnih rastućih tržišta, Brazila, Kine i Meksika. Svi su oni pali.

Sad je pitanje koliko daleko će se proširiti ovaj požar. Ako krene nizbrdo, ovo su adrese koje će biti pogođene: četvrtinu svih turskih državnih obveznica i gotovo polovicu svih dionica turskih firmi drže američki investitori – dakle, ako do toga dođe, pokucajte Donaldu Trumpu na vrata i pitajte ga je li znao što radi kad je napao Tursku. [Nećete doći do Trumpa, ali ja vam mogu odgovoriti umjesto njega – nije imao pojma, kao ni o mnogim drugim stvarima.]

Kako su europse banke postale izložene drami u Turskoj

Europska centralna banka smatra da situacija “nije kritična”, ali je svjesna da su neke njene banke izložene drami u Turskoj gdje imaju podružnice. Operacije u Turskoj čine sedam posto poslovanja talijanske megagrupe UniCredit (u vrijednosti od oko 25 milijardi eura) i 18 posto španjolskog BBVA (63 milijarde eura). Zbog mogućnosti da Turci više neće otplaćivati dug, dionice BBVA pale su u petak za pet posto, koliko i one UniCredita. Yapi Kredi, u vlasništvu UniCredita, po kapitalizaciji je najslabija od svih velikih turskih banaka, procjenjuje Goldman Sachs.

Dodatni problem je to što je brzi izlazak s turskog tržišta težak ili gotovo nemoguć – za banku koja se prodaje, tamo uglavnom nema kupaca. Ovaj pad od petka inače ne bi bio problem; ali zato što su europske banke još uvijek niskoprofitabilne, a eurozona je minimalno otporna na šokove, to su ipak zabrinjavajuće brojke. A kao što znamo, kad je bankama loše – loše je svima nama.

Sve ovo izazvao je diplomatski sukob Amerike i Turske, koji može završiti na dva načina: kompromisom koji bi pokušao spasiti što je ostalo od dobrih odnosa, ili potpunim raskidom koji bi imao porazne dugoročne posljedice i po tursku ekonomiju i po američke strateške interese u regiji. Svaki od ta dva ishoda znači da je povratak na prethodno stanje neupitno dobrih odnosa zapravo nemoguć.

Država koja se naziva demokracijom samo zato što održava izbore

Turska je desetljećima bila primjer velike zemlje s većinski muslimanskim stanovništvom koja je demokratska – sa svim boljkama i manjcima. Otkad ju je preuzeo Erdoğan, vidjeli smo da može biti puno gore – država koja se naziva demokracijom samo zato što redovito održava izbore, poput Rusije. Takvi izbori nisu pošteni iako su slobodni, unatoč tome što je vladar države prethodno zagospodario njenim medijskim prostorom i scenu nategnuo u svoju korist.

Vjerovali smo da je anomalija “izbornih demokracija” koje nisu “liberalne demokracije” ograničena na srednjoazijske bivše sovjetske republike. No, ona je ušla u europski mainstream zahvaljujući Erdoğanu, Viktoru Orbánu i braći Kaczyński. Razumijevanje načina na koji su oni demokratska društva uspjeli vratiti na protodemokratska važno je ako se toj tendenciji želi pružiti prava demokratska alternativa. Priča možda izgleda kao utakmica Madrida i Barcelone gledana iz perspektive navijača Atlética, ali je zapravo puno više od toga. Ne želimo da se u svakom od naših sokaka rodi po jedan mali Erdoğan, a još manje jedan mali Trump.