Nekad je nužno odabrati stranu

Esej Aleksandra Holige: Što je antinogomet i je li pošteno tako prozivati igru El Cholova Atletica?

Diega Simeonea je u podmlatku Velez Sarsfielda trenirao Victorio Spinetto, otac antinogometa. On mu je dao i nadimak El Cholo, jer ga je po stilu podsjećao na žestokog braniča Carmela Simeonea, kojeg je trenirao 1950-ih. Prvi trenerski uspjeh imao je s nekoć Zubledijinim i Bilardovim Estudiantesom. El Cholo dolazi iz tradicije antinogometa i duboko je uronjen u nju. Znači li to, međutim, da njegov Atletico igra antinogomet?

March 6, 2016 - Valencia, Spain - VALENCIA, SPAIN, MARCH 06, 2016:  Head coach  of Atletico de Madrid Diego Pablo Simeone   during the La Liga match between Valencia CF and Atletico de Madrid  at Mestalla stadium in Valencia, Spain., Image: 276441853, License: Rights-managed, Restrictions: * France Rights OUT *, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press - News
FOTO: Profimedia, Zuma Press - News

Kad se Atletico Madrid pod vodstvom Diega Simeonea prije dvije godine uspeo do španjolskog naslova i finala Lige prvaka, svi su pričali o „muškom“ nogometu i onom „s mudima“. Požrtvovnost, čvrstoća, žestina bila su oružja kojima se drugi madridski klub suprotstavio samoj europskoj kremi – klubovima s većim proračunima, većim zvijezdama i umjetnicima lopte.

No, svakog je gosta tri godine dosta. Danas se Simeone i njegovi momci sve češće gotovo rutinski spominju u kontekstu „antinogometa“, što implicira neatraktivan stil i opstrukciju suparnika. I nije to čudno, uzevši u obzir da je Atletico na putu do finala u Milanu izbacio i Barcelonu i Bayern – dvije izrazito proaktivne momčadi koje, kako se to kaže, „žele igrati nogomet“. A osnova Simeoneva reaktivnog pristupa je da im to ne dopusti.

Fajterski i autsajderski pristup

Nije se zapravo puno toga promijenilo u njegovu pristupu niti taktičkim postavkama od sezone 2013./14., ali sada je Atletico prihvaćen kao dio elite i procjenjivan iz drugačije perspektive: ono što je većini nogometnih opinion-makera ranije bilo simpatično kao ‘fajterski’ i ‘autsajderski’ pristup sada se opasno nagnulo prema destrukciji, premda je riječ o, u osnovi, istom stilu. Čak je ove sezone primjetna i tendencija da momčad češće nego ranije pritišće suparnika poviše na terenu i barem na taj način preuzima inicijativu, iako je obrana u svojoj polovici terena, opstrukcija i munjevita tranzicija i dalje njen glavni forte.

Je li, međutim, pošteno trpati Simeoneov Atletico u koš „antinogometa“ i što to zapravo znači?

Iako je zasigurno korišten i ranije te na drugim zemljopisnih širinama i dužinama, termin se prvi put uvriježio 1960-ih godina u Argentini. Za njegovo razumijevanje potrebno je malo povijesnog konteksta.

40401097. Barcelona.- Barcelona rescatĂł el empate 1-1 en el Camp Nou, ante el AtlĂtico de Madrid en el juego de "ida" de los cuartos de final de la Champions League. En la imagen el entrenador del AtlĂtico de Madrid, Diego Simeone. NOTIMEX/FOTO/ALBERT SALAMÉ/FRE/SPO/, Image: 189196098, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Newscom
40401097. Barcelona.- Barcelona rescatĂł el empate 1-1 en el Camp Nou, ante el AtlĂtico de Madrid en el juego de "ida" de los cuartos de final de la Champions League. En la imagen el entrenador del AtlĂtico de Madrid, Diego Simeone. NOTIMEX/FOTO/ALBERT SALAMÉ/FRE/SPO/, Image: 189196098, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Newscom
Profimedia, Newscom

Argentinska reprezentacija punih je 20 godina izbivala sa svjetske scene. Od Svjetskog prvenstva 1934., kad je u Italiji odigrala samo jednu utakmicu (poraz 3-2 od Švedske), pa do SP-a 1958. nije je bilo na Mundijalima. Bila je to stvar izbora: savez je odbio sudjelovati 1938., 1950. i 1954., što je bio rezultat raznih konflikata među federacijama u ono doba, ali još više politike neutralnosti u Drugom svjetskom ratu i zatim Peronove izolacionističke politike koja je trajala sve do sredine 1950-ih i njegova silaska s vlasti.

Ulični stil pun imaginacije, driblinga i trikova

U međuvremenu, nogomet je u Argentini cvjetao: bilo je to era glasovite la nuestre, autentičnog stila koji je favorizirao izrazito napadački nogomet i ‘umiranje’ u ljepoti. Nogomet je uživao velike državne potpore i reprezentacija je u tih 20 godina osvojila čak sedam kontinentalnih naslova. No, susreti s europskim momčadima bili su iznimno rijetki: jedan od slavnih izuzetaka bio je onaj prijateljski s Engleskom u Buenos Airesu 1953., kad su domaći ostvarili prvu pobjedu (3-1) neke južnoameričke reprezentacije nad „izumiteljima nogometa“.

Klupski predsjednik spustio se u svlačionicu i rekao igračima da u nastavak krenu polako i čuvaju noge. Čim je izašao, Spinetto se obratio igračima: „Ne budite pederčine! Moramo dobiti ovu utakmicu!“. I jesu je dobili, ali morali su čekati nekoliko sati da napuste stadion jer ih je ispred čekala bijesna masa domaćih navijača zbog agresije i prljavštine koje su pokazali.

Copa America 1957. vidjela je jednu od najboljih argentinskih momčadi u povijesti, s tada mladim Omarom Sivorijem, koja je redom deklasirala Kolumbiju (8-2), Ekvador (3-0), Urugvaj (4-0), Čile (6-2) i Brazil (3-0). Zvali su ih Los Carasucias (Prljava lica), što je bila referenca na djecu koja igraju nogomet na ulici – jer njihov stil bio je baš ulični, pun imaginacije, trikova, atraktivnih driblinga i uživancije u igri. Gotovo sve argentinske momčadi tada su još igrale s klasičnom peteročlanom ‘navalom’ i bile prepune tehnički briljantnih pojedinaca.

Sukob tradicionalnista i onih sklonijih pragmatičnosti

Međutim, nedostatak kontakta s europskim nogometom (pogotovo onim kontinentalnim), koji je dotad već dosta taktički napredovao, obio im se o glavu. Za razliku od Brazila, koji je već tad pratio neke globalne trendove, ali u nekima bio i predvodnik (naravno, imao je i genijalnog tinejdžerea Pelea, Garrinchu i sve ostale…), u Argentini se taktika uglavnom svodila na odabir najboljih 11 igrača. Na povratničkom SP-u u Švedskoj 1958. reprezentacija je izgubila od Zapadne Njemačke i pobijedila Sjevernu Irsku, a u posljednjem susretu skupine stradala je 6-1 od Čehoslovačke, koja ju je taktički potpuno uništila.

Foto Archivio storico Juventus/LaPresse Anni '60 Torino, Italia storico Il calciatore della Juventus Omar Sivori Nella foto: Omar Sivori con il pallone Sivori
Foto Archivio storico Juventus/LaPresse Anni '60 Torino, Italia storico Il calciatore della Juventus Omar Sivori Nella foto: Omar Sivori con il pallone Sivori
Archivio storico Juventus/LaPres

10.000 ljudi skupilo se na dočeku reprezentacije u Buenos Airesu samo kako bi svoje dojučerašnje heroje propisno izvrijeđalo i gađalo čime god stignu. Taj je epski neuspjeh otvorio vrata usponu onoga što je nazvano anti-futbol te sukobu tradicionalista i onih koji smatrali da argentinski nogomet mora postati pragmatičniji – sukobu koji je obilježio sva kasnija desetljeća, a u nekom svojem obliku traje i danas, s trenerima svjetske slave poput Marcela Bielse i Diega Simeonea koji zastupaju sasvim različite, ako ne i posve oprečne filozofije.

Otac tog antinogometa bio je Victorio Spinetto, od 1960. izbornik nakon vladavine Guillerma Stabilea, koji je prethodno držao tu poziciju više od 20 godina (od 1939.) Spinetto je bio prvi, još kao strateg Velez Sarsfielda, koji je od igrača prije svega tražio požrtvovnost, posvećenost obrani i ono što je zvao fibra (čvrstoća, odlučnost). No, prije svega, pobjedu po svaku cijenu. Prezirao je umiranje u ljepotu la nuestre i ‘pimplanje’ kroz sredinu terena, a zagovarao igru na kontre preko krila te čvrsto i žestoko pokrivanje suparničkih igrača.

‘Ne budite pederčine! Moramo dobiti!’

Kakav je trener bio možda najbolje govori anegdota o jednoj gostovanju kod Lanusa kad je Velez vodio 2-0 na poluvremenu. Klupski predsjednik spustio se u svlačionicu i rekao igračima da u nastavak krenu polako i „čuvaju noge“, ne ulaze u nepotrebne duele. Čim je izašao, Spinetto se obratio igračima: „Ne budite pederčine! Moramo dobiti ovu utakmicu!“. I jesu je dobili, ali morali su čekati nekoliko sati da napuste stadion jer ih je ispred čekala bijesna masa domaćih navijača koji su im željeli uzvratiti za agresiju i prljavštinu koje su pokazali na terenu.

Spinettov najpoznatiji učenik bio je jedan od njegovih najpouzdanijih igrača, Osvaldo Zubeldia. On je takav pristup doveo do ekstrema i inicirao širenje ‘antinogometne’ filozofije za vrijeme „Zlatne ere“ malog Estudiantesa, čiji je trener bio.

zubeldia_p
Osvaldo Zubeldia

Zubeldia je bio poznat po tome što je daleko više vremena trošio na proučavanje suparničkih slabosti nego na pripremu svoje ekipe u dotad tradicionalnom smislu. Detaljno je planirao taktičke prekršaje i izvođenje prekida, ofsajd-zamke i ‘flastere’ na najjače suparničke igrače, uvijek nastojeći opstruirati suparnika tamo gdje je najjači, a krvoločno ga napasti ondje gdje je slab.

Suparnički igrači često su napuštali teren iritirani, ako ne i slomljeni, fizičkim napadima i verbalnim provokacijama igrača Estudiantesa – znali su došapnuti napadačima kako znaju da ih žena vara sa suigračem ili nešto slično. Najgori od svih bio je Carlos Bilardo – ponekad je sa sobom imao pribadaču kojom bi u ključnom trenutku ubo ili ogrebao suparničkog igrača

Današnjim rječnikom, nazvali bismo ga fundamentalistički reaktivnim trenerom, ali to nije bilo sve: njegov Estudiantes, koji je osvojio tri južnonamerička naslova (Copa Libertadores) zaredom od 1968. do 1970., ostao je poznat kao najprljavija ekipa u povijesti nogometa. „Oni ciljaju da unište, uprljaju, provociraju i onemoguće, da iskoriste sva ilegalna izvrdavanja nogometa kako bi pobijedili“, pisao je najutjecajniji argentinski nogometni magazin El Grafico.

Fizički napadi i pripremljene verbalne provokacije

Pisalo se i o tome kako su mnogi njihovi prekršaji i drugi incidenti bili za zatvor, a ne samo za kartone i suspenzije – zapravo, trojica igrača i jesu završila u zatvoru poslije osobito brutalnog finala Interkontinentalnog kupa protiv AC Milana 1969. Ime kluba zauvijek je uprljano tim razdobljem i još danas je uvelike omražen u Argentini.

Suparnički igrači, pogotovo oni najbolji i pogotovo oni u najvažnijim utakmicama, često su napuštali teren iritirani, ako ne i slomljeni, fizičkim napadima i verbalnim provokacijama igrača Estudiantesa, koji su se temeljito pripremali za te susrete – pa su, primjerice, čuvari znali došapnuti napadačima kako znaju da ih žena vara sa suigračem ili nešto slično. Njihov jedini cilj bio je pobjeda, po svaku cijenu.

Najgori od svih, barem po pričama, bio je Carlos Bilardo – koji je kasnije bio argentinski izbornik od 1983. do 1990. Legenda kaže da je ponekad sa sobom imao pribadaču kojom bi u ključnom trenutku ubo ili ogrebao suparničkog igrača, a u Argentini je bio posebno poznat po svojim verbalnim provokacijama.

Carlos-BILARDO-Diego-MARADONA
Carlos Bilardo i Diego Maradona

‘Igra kao s nožem u ustima’

Ti ljudi: Spinetto, Zubeldia i Bilardo, postali su sinonim za antinogomet.

A sad pazite ovo: Diega Simeonea je u podmlatku Velez Sarsfielda trenirao Victorio Spinetto, otac antinogometa. Štoviše, on mu je dao i nadimak El Cholo, jer ga je po stilu podsjećao na žestokog braniča Carmela Simeonea, kojeg je trenirao krajem 1950-ih. Simeone je svoj prvi trenerski uspjeh imao baš s (nekoć Zubledijinim i Bilardovim) Estudiantesom, s kojim je 2006. osvojio naslov. Trener koji je defenzivnom veznjaku Simeoneu, koji je za sebe govorio da igra „kao s nožem u ustima“, pružio reprezentativni debi bio je, pogađate, Carlos Bilardo.

Duboko uronjen u tradiciju antinogometa

El Cholo dolazi iz tradicije antinogometa i duboko je uronjen u nju. Znači li to, međutim, da njegov Atletico igra antinogomet?

Sam Simeone kao trener vjerojatno je drugačiji: možda se njegovi govori u svlačionici ne razlikuju bitno od onih Spinettovih, a sasvim je izvjesno da opsesivno analizira igru suparničkih ekipa i na tome gradi svoj taktički pristup. Ove sezone svjedočili smo i njegovim dosta ružnim ispadima tijekom utakmica, čime je pokazao da je pobjeda jedino do čega mu je stalo.

Lazio's Argentine midfielder Diego Simeone celebrates after scoring the first goal for his team during Italian major league soccer match against Chievo at the Olympic stadium in Rome Sunday, Sept. 15, 2002. Chievo won 3-2. (AP Photo/Giuseppe Calzuola)
Lazio's Argentine midfielder Diego Simeone celebrates after scoring the first goal for his team during Italian major league soccer match against Chievo at the Olympic stadium in Rome Sunday, Sept. 15, 2002. Chievo won 3-2. (AP Photo/Giuseppe Calzuola)
AP

No – nažalost ili nasreću – to nije stav koji je u potpunosti uspio ili mogao uspjeti prebaciti na igrače. Atletico nije momčad koja negira samu bit nogometa i vodi se isključivo destrukcijom, kao što je to bio slučaj s navedenim povijesnim primjerima.

Atletico igra iznimno čvrsto, ali ne i prljavo

Iako su po prosječnom broju startova u utakmici (24,6) prvi od svih u europskih top 5 liga, nisu ni blizu vrha po broju prekršaja – to izgleda kao sasvim konkluzivni dokaz da je riječ o ekipi koja igra iznimno čvrsto, ali ne i prljavo. Drugo je i vrijeme: danas su igrači bolje zaštićeni i klasični antinogomet argentinske škole ne bi imao šanse.

Ipak – Spinettove, Zubeldijine i Bilardove ekipe najžešće su i najprljavije bile u najvećim i najvažnijim utakmicama. Vidjet ćemo što je El Cholo pripremio za finale Lige prvaka protiv Real Madrida…