Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Eto nas dakle i ovdje. Novine su danas objavile žalopojku tipa, tužnog što ga se sputava u ustaškom vikanju

Čovjek je bio tjeskoban, možda i anksiozan, nakon što njegov omiljeni pozdrav nije naišao na unisono divljenje

U jednim od najčitanijih dnevnih novina izašao je intervju s Matom Bubašom, čelnikom Odbora za branitelje Virovitičko-podravske županije koji je svoj govor na svečanoj sjednici za Dan općine Voćin u subotu okončao sa Za dom spremni. Intervju započinje opisom kako je ‘nesretan jer mu je sve to izazvalo napetost u kući, a morao je i u policijsku postaju’

Evo nas dakle i ovdje. Na 7. stranici dnevnih novina izlazi potresna ispovijest i prava istina čovjeka koji, doduše, nema rijetku vrstu raka čiji tretman nije u mogućnosti platiti, niti je doživio istaknuto gadnu rundu poniženja u raljama hrvatskog činovništva, niti, ne znam, ima užasnih problema sa susjedom na trećem katu koji u crnim žoharima vidi uzorite kućne ljubimce.

Gospodin se dakle na 7. stranici novina, u mainstream primetimeu, odlučio požaliti na nesvakidašnje tešku sudbinu: bio je tjeskoban, možda i anksiozan, ali svakako napet, nakon što njegov omiljeni pozdrav nije naišao na unisono divljenje, na svečanoj sjednici Dana općine Voćin. Neki su se Srbi, veli, nakon njegovog govora čak i ustali, a zatim je morao u postaju. Sve to izazvalo je napetosti u kući.

Duhovita inverzija legendarne Kuščevićeve rečenice

Možda se istakne neka dobronamjerna duša, pa da čovjeku u pitanju pojasni kako upravo u tome i jest problem.
Za razliku od nekih starih pozdrava kojima se mogao poslužiti, kad već ustrajno preferira klasiku nad modernom – “ljubim ruke”, recimo – ovaj koji je odabrao za svečanu sjednicu Dana općine dizajniran je da izaziva kućne napetosti i izljeve tjeskobe, da su se nakon njega prisutni Srbi tiho ustajali i da se zatim odlazilo u postaju, ne policijsku nego željezničku.

Iznesena obrana pritom je ingeniozna. Osim što je u pitanju stari pozdrav s isključivo pozitivnim, domoljubnim konotacijama, kaže gospodin: “ja ne govorim puno”, duhovita inverzija legendarne Kuščevićeve, “ja imam puno, pa ne znam što imam”. Ja ne govorim puno, pa ne znam što govorim, mora ući negdje na vrh hrvatske ljestvice, odmah uz jamljenje i ličko rukovanje.

A možda bi najjednostavnije bilo ukinuti cijenjenu općinu, tu i svaku drugu, i dane općina i svečane sjednice i svečane govore, jer, objektivno, o čemu da na takvoj grandioznoj prigodi mlatiš, osim o Srbima? Dok je stvar u okvirima birtije, neugodna je i grozna, ali barem nije službena – ovako, kad zoveš da govore oni koji ne govore, kad pečat republike udariš na udomljeni Sieg heil, imaš problem. I kućne napetosti.

Miran Pavić
Novinar i urednik
32 članka Više o autoru
Više s weba