Nekad je nužno odabrati stranu

EU je stvarno blizu da donese zakon koji bi cenzurirao internet i uništio memeove; to je van pameti

I izdavači najvećih europskih novina snažno lobiraju za polemične propise o kojima će se glasati 12. rujna

Dosadašnji pokušaji zakonske borbe protiv digitalnih platformi uvjerljivo su propadali, uglavnom jer su sami predlagatelji uvidjeli da od prijedloga neće imati korist kakvu su zamislili. Skupina belgijskih izdavača 2006. godine tužila je Google radi, kako su kazali, neovlaštenog izlistavanja njihovih članaka na Googleovoj tražilici (od čega su ti isti izdavači dobivali klikove i posjetitelje, odnosno prihod). Nema problema, kazao im je Google i poslušno uklonio članke. Micanje s tražilice odmah je rezultiralo osjetnim padom posjećenosti i prihoda portala koji su to tražili; poniženi, belgijski izdavači bili su prisiljeni zamoliti Google da ih ipak vrati

Mi na Telegramu sustavno podržavamo, i oko toga nismo baš sramežljivi, temeljne vrijednosti suvremene Europe, odnosno one vrijednosti, na kojima se post-ratna Europa okupljala, integrirala i razvijala: liberalna demokracija i zaštita ljudskih prava, slobodna razmjena ljudi, proizvoda, usluga i kapitala, dinamično i konkurentno tržište. U svojim najboljim odlukama, direktivama i politikama, Europska unija, duboko smatramo, ne predstavlja euroskeptičnu fantaziju o neupućenim i polukorumpiranim birokratima koji ciljano otkidaju stupove suverenih nacionalnih identiteta, granica i vlada.

Europska unija, u svojem najboljem izdanju, osigurava dinamičnost zajedničkog tržišta; brojnim mehanizmima nacionalne vlade usmjeruje na suradnju, otvorenost i vladavinu prava, a sprječava ih u njihovim najgorim instinktima, strahovima i potezima (barem u teoriji: neliberalno divljanje Mađarske i Poljske ukazuju na limitiranost europskih institucija).

Prosperitetna Njemačka ne znači krađu resursa ostalima

Genijalnost usađena u temelje suvremenih europskih integracija očituje se u naizgled jednostavnoj ideji – napredak jedne članice ne ugrožava opstojnost ostalih, što je suštinska promjena od predratnog i imperijalnog razdoblja. Dapače, u zajedničkom tržištu i slobodnoj razmjeni napredak jedne članice znači napredak svih ostalih – prosperitetna Njemačka ne znači krađu resursa ostalima, već nekoliko desetaka milijuna potencijalnih potrošača, kojima ostale članice mogu nuditi svoje usluge i proizvode. I tako u krug.

Treba biti iskren i priznati da je višestoljetna povijest Europe ustvari višestoljetna povijest jezivih ratova, teških pokolja, tektonskih prevrata i bratoubilačkih sukoba, sve do relativno nedavne pojave europskih integracija. Integrativnim procesima uspostavljeni su zdravi tržišni odnosi između članica, koje, sve dok poštuju osnovna pravila i temeljne vrijednosti, imaju sve više i više koristi jedna od druge.

Sjećate se kad smo slušali da će Tim Orešković biti super?

Ipak, svako malo pojavi se neka paneuropska inicijativa, toliko promašena, nazadna i sukobljena s europskih postulatima, da nam barem djelomično uzdrma vjeru u ujedinjenu Europu i Europsku uniju. Od 2016. godine njene institucije, zastupnici, birokrati, diplomati i lobisti aktivno rade na takozvanoj Direktivi o autorski pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, u javnosti poznatijoj kao direktivi kojom se želi zabraniti memeove i oporezivati linkanje na članke. Iako to nije sasvim točno, moguće posljedice nove europske direktive o kojoj se glasa 12. rujna ozbiljno su zabrinjavajuće. Dodatnu zaštitu autorskih prava na digitalnim platformama Europska unija planira ostvariti kroz dvije ključne točke.

Prvo, tražilicama i društvenim mrežama želi uvesti naplatu linkanja na članke, ako prilikom linkanja citiraju na što linkaju, makar se radilo o sažetku od nekoliko riječi kakve vidimo kad god nešto guglamo. Drugo, platforme i servisi bili bi zakonski obvezni kontrolirati što stotine milijuna njihovih korisnika objavljuju prije same objave, a ne kao dosad, nakon objave. Iako predstavnici velikih medijskih kompanija i dio eurozastupnika pokušavaju nametnuti tezu kako se radi o zaštiti potrošača i umjetnika, dublje proučavanje sadržaja direktive ukazuje da to baš i nije točno.

Ustvari, riječ je o populizmu, interesnom pogodovanju i protekcionizmu, podjednako blesavom i nemuštom poput Trumpovog, uz jednu bitnu razliku. Trump je blefer, žicar i nasilnik, pa vjeruje da prijetnjama može ostvariti sve ciljeve: ako Meksiku ili Kini najavi teške carine i visoke zidove, oni će, pretpostavlja Trump, odmah pristati na bilo što samo da izbjegnu najgore (nije Trump prvi koji brka političke i poslovne procese; pa mi u Hrvatskoj tjednima smo slušali niz uglednika, influencera i ulagivača, koji su siroti najavljivali da će Tihomir Orešković biti fenomenalno efikasan premijer).

Poniženi belgijski izdavači pokunjili su se pred Googleom

Za razliku od pretpubertetskih trikova američkog predsjednika, europska inicijativa o zaštiti digitalnih autorskih prava doima se kao promišljen i ambiciozan pokušaj da se osakati snaga američkih internetskih divova; točnije, da se dio njihovih prihoda redistribuira lokalnim izdavačima i medijskim kompanijama. Tim više radi se o dubinski promašenom prijedlogu, iz nekolikog razloga.

Prvo, dosadašnji pokušaji zakonske borbe protiv digitalnih platformi poput Googlea, YouTubea, Twittera ili Facebooka uvjerljivo su propadali, uglavnom jer su sami predlagatelji uvidjeli da od prijedloga neće imati korist kakvu su zamislili. Skupina belgijskih izdavača 2006. godine tužila je Google radi, kako su kazali, neovlaštenog izlistavanja njihovih članaka na Googleovoj tražilici (od čega su ti isti izdavači dobivali klikove i posjetitelje, odnosno prihod).

Nema problema, kazao im je Google i poslušno uklonio članke. To su, usput, mogli napraviti i sami izdavači, pošto Google nudi jasne upute kako to napraviti. Micanje s tražilice odmah je rezultiralo osjetnim padom posjećenosti i prihoda portala koji su to tražili; poniženi, belgijski izdavači bili su prisiljeni zamoliti Google da ih ipak vrati.

Pobjednik zakonodavne borbe protiv Googlea bio je Google

Drugo, drakonska regulacija u državama poput Njemačke i Španjolske imala je, čest slučaj s drakonskim regulacijama, neočekivane posljedice ne sasvim u skladu s inicijalnim očekivanjima zakonodavaca. Njemački i španjolski zakonski tražilicama poput Googlea uvjetuju plaćanje naknade izdavačima čije članke ili dijelove članaka koriste na bilo koji način, poput jednorečenični sažetaka u popularnom informativnom servisu Google News.

Google je odmah ukinuo korištenje sažetaka u njemačkom Google Newsu, a u Španjolskoj je isključio kompletan servis – na Google Newsu, naime, Google uopće ne prikazuje oglase i ne ostvaruje prihode, pa im je ta odluka bila sasvim jednostavna i poslovno trivijalna. Osim krajnjih korisnika, koji su ostali uskraćeni za dobre funkcionalnosti tražilice, najveću štetu pretrpjeli su manji španjolski izdavači i startupovi – njima je to bio jedan od kanala distribucije u kojem su mogli konkurirati etabliranim medijskim kućama.

Pogašene su i brojne lokalne news aplikacije i agregatori koji su barem djelomično konkurirali Googleovim uslugama na španjolskom tržištu, a kojima su prihodi uistinu ovisili o agregiranju članaka; ukratko, uvjerljivi pobjednik široke zakonodavne borbe protiv Googlea bio je Google.

Europska Komisija ima ingeniozan odgovor na prigovore

Treće, platformama poput Twittera, Instagrama, TripAdvisora, GitHuba, Facebooka i YouTubea direktiva nameće apsolutnu kontrolu sadržaja koje korisnici na njima objavljuju, prije nego ih korisnici objave, a ne, kao dosad, naknadnom prijavom radi kršenja zakona ili pravila korištenja (iako neke od njih poput YouTubea već koriste hrpe filtera kako bi prepoznali zaštićeni sadržaj).

Osim što možemo očekivati eksploziju zabavnih primjera pogrešne cenzure – američku Deklaraciju o nezavisnosti Facebookov sustav nedavno je proglasio govorom mržnje – same platforme postat će znatno rigidnije i sklonije autocenzuri, kako se ne bi zakonski izlagale. Bit će primorane razvijati naprednije sustave za filtriranje sadržaja odmah kod uploada, koji bi korištenjem umjetne inteligencije i strojnog učenja prepoznavali nedopušteni sadržaj.

Jasno, sredstva i znanja za sustave filtriranja koji neće osakatiti korisničko iskustvo imat će najveći i najbogatiji, što znači da će njihova tržišna pozicija dodatno ojačati. Koji će entuzijast ići smišljati novi Yelp, ako zna da odmah mora investirati u takav sustav filtriranja, ili se pripremiti za isplatu znatnih sudskih troškova radi mogućeg kršenja direktive. A ako vam revni novi filteri obrišu parodiju u formatu gifa na kojoj ste radili, a koja koristi kadar iz Star Treka, što ne predstavlja kršenje autorskih prava? Europska Komisija ima ingeniozan odgovor: možete se žaliti i čekati da vam Facebook odgovori.

Zašto, dakle, tradicionalni izdavači i agencije nisu u pravu

I na kraju, na ideološkoj-vrijednosnoj razini prijedlog europske direktive predstavlja retrogradnu politiku kojoj je cilj vratiti sat unazad, u vrijeme prije interneta. Ovotjednim proglasom u korist izglasavanja direktive, šefovi europskih informativnih agencija jasno su komunicirali njenu pravu agendu. “Kako pada prodaja novina”, kazali su, “jedina nada je uvođenje internetskog prihoda”. U istoj objavi digitalne platforme i tražilice nazvali su “lopovima”, “potpunim lažovima” i “prijetnjom demokraciji”.

Europska direktiva o autorskim pravima na internetu, barem u ovoj formi u kojoj trenutno jest, ne pokušava unaprijediti konkurentnost digitalnog tržišta (megakonsolidacija u rukama četiri-pet giganta dugoročno jest problematična) niti adresira bilo koji realni korisnički problem, niti promovira demokraciju, niti se uopće bavi autorskim pravima; njen pravi cilj je povećanje prihoda i zaštita velikih europskih medijskih kompanija od pojave interneta, koje to isto tužbama i nacionalnim zakonima pokušavaju ostvariti od 2006.

Zašto, dakle, tradicionalni izdavači i novinske agencije nisu u pravu kad digitalne servise nazivaju lopovskim, a očuvanje vlastite tržišnu poziciju poistovjećuju s očuvanjem demokracije? Osim što se u bilo kojem trenutku mogu samoinicijativno ukloniti s tražilica, pa time riješiti dio problema – a to ne žele, jer od tražilica imaju ogromne koristi – riječ je o interesnom sukobu nekadašnjih i trenutnih poslovnih modela.

New York je na kraju 19. stoljeća imao 40 važnih dnevnih novina

Tržišnu poziciju izdavača prije interneta određivala je distribucija, a distribuciju je određivala geografija. Ako ste izdavali novine u Splitu, Frankfurtu, Madridu ili New Yorku, to geografsko područje bilo je primarno područje vašeg komercijalnog interesa, naprosto jer ne bi bilo isplativo tiskati toliko primjeraka novinara, unajmiti toliko kamiona, osigurati toliko kioska i zaposliti toliko dostavljača, a da možete pokriti cijeli svijet. Ako ste bili uspješni, na svom geografskom području raspolagali ste ključnim resursom – čitateljskom pažnjom – što je značilo da je možete ustupiti oglašivačima.

Visoka kapitalna ulaganja koje takva djelatnost zahtijeva – tiskara, redakcijski sustavi, avansna nabava papira – i visoki fiksni troškovi rezultirali su, u gotovo svim svjetskim gradovima, eliminacijom manjih izdanja i isticanjem dva do tri dominantna igrača (na prijelazu iz 19. stoljeća grad New York imao je četrdesetak relevantnih dnevnih izdanja; na prijelazu iz 20. stoljeća imao je dva tabloida i dva dnevnika).

U takvim uvjetima, na zaštićenom tržištu, s apsolutnom kontrolom odnosa čitatelja i oglašivača, izdavači su ostvarivali visoke marže. A onda je došao internet. The New York Times odjednom se, u sekundi, distribuirao po cijelom svijetu. No, to je značilo da se po cijelom svijetu u sekundi ne distribuira samo Times, nego i beskonačni milijuni blogera, twitteraša i portala: Ovo je, recimo, pregled gradova u kojima se proteklih mjeseci čitao Telegram:

Pada posjećenosti i pad prostora za sve ostale medije

Resurs koji je novine poput Timesa ili Bilda ili El Paisa činio toliko vrijednima – pažnja čitatelja – odjednom se raspršio na stotine tisuća drugih izvora informacija. Kako je to još 2014. artikulirao utjecajni analitičar Ben Thompson, prava vrijednost sada je prešla u ruke onih koji tu gomilu članaka mogu na neki koristan način objediniti, kategorizirati, vrednovati i prikazivati, dakle tražilice i društvene mreže. Pažnja čitatelja sada je tamo, što nas dovodi do temeljnog cinizma u europskom ratu za zaštitu tradicionalnih medija, koji su brendirali kao rat za zaštitu autorskih prava.

Kada bi se s tražilice uistinu povukle sve vodeće svjetske novine, to Googleu ne bi značajno narušilo poslovni model; micanjem s tražilica poslovni model svjetskih novina itekako bi se narušio radi pada posjećenosti s jedne strane, i prostora za sve ostale medije s druge. Upravo zato ovo se ne adresira normalnim poslovnim dogovorom servisa i izdavača, već se traži intervencija sudova, država i paneuropskih udruženja.

Zakonodavci se nalaze pred nerješivo kompleksnim problemom

Usput, još jedna mala nelogičnost: autorska prava nisu nešto za što se morate prijaviti; čim na fejsu objavite originalnu ilustraciju ili meme ili fotografiju, na nju ostvarujete autorska prava, ista onakva kakva ostvaruju profesionalne medijske organizacije – stoga je nejasno zašto se borba za zaštitu samo određenih grupa autora naziva borbom za zaštitu svih autora.

Europski zakonodavci nalaze se pred nerješivo kompleksnim problemom: da, konsolidacija moći američkih internetskih giganta otvara niz problema i pitanja koja je sve teže ignorirati. S druge strane, te iste platforme omogućavaju milijune novih poslovnih modela, kompanija i inicijativa, kao i drastično povećanje demokratskog izričaja (koliko god se nekom ne dopadalo što pojedine interesne grupacije i aktivisti sada lakše dolaze do auditorija).

Dojma smo da predložena direktiva o autorskim pravima predstavlja korak u sasvim krivom smjeru, od koju najveću štetu mogu imati upravo oni koje, barem deklarativno, Europa pokušava zaštititi: obični korisnici i lokalni startupovi.