Nekad je nužno odabrati stranu

Evo jedne sjajne idejice kako da se premijer riješi Kuščevića: možda da ga uvali za europskog povjerenika?

Doduše, i u tom lagodnom rješenju postoji sitni problem: Kuščevićeve afere koje prolaze ovdje malo bi teže prošle u EU

Premijer Plenković očito je uvjeren da bi mu smjena donedavnog seoskog načelnika i šefa stranačkog odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo donijela više nevolja nego pozitivnih bodova. U takvim okolnostima realno je za očekivati da će Lovro Kuščević i dalje hijerarhijski i karijerno napredovati. U budućem sastavu Europske komisije Hrvatska bi trebala, sukladno svome primarnom nacionalnom interesu, zatražiti mjesto povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ako bi premijer Plenković objavio da na tu odgovornu dužnost Hrvatska šalje Lovru Kuščevića sva goruća pitanja o funkcioniranju vladajuće koalicije bila bi riješena...

U utorak su napokon okončani maratonski pregovori europskih čelnika o raspodjeli vodećih pozicija u Europskoj komisiji, Europskome vijeću i Europskoj središnjoj banci. Prema postignutom dogovoru njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen postat će, ako je potvrdi Europski parlament, predsjednica Europske komisije, belgijski premijer Charles Michel naslijedit će Donalda Tuska na mjestu predsjednika Europskoga vijeća, a vođenje Europske središnje banke treba preuzeti nekadašnja francuska ministrica financija i sadašnja direktorica MMF-a Christine Lagarde.

Budući da gospođe von der Leyen i Lagarde dolaze iz Europske pučke stranke, a belgijski premijer iz „Renew Europe“, grupacije liberalnih stranaka, mjesto šefa europske diplomacije pripalo je socijalistima koji su za tu poziciju predložili španjolskog ministra vanjskih poslova Josepa Borella. U istome dogovorenom paketu u srijedu je za novog predsjednika Europskog parlamenta izabran kandidat Progresivnoga saveza socijalista i demokrata, talijanski zastupnik David Sassoli. Nakon dvije i pol godine mandata zamijenit će ga kandidat Europske pučke stranke (EPP).

Na ključnim pozicijama nitko iz Istočne Europe

Znači, pet najvažnijih europskih funkcija međusobno su podijelile Njemačka, Francuska, Belgija, Španjolska i Italija. Pučanima i socijalistima pripala su po dva mjesta, a jedno su dobili liberali. Za dva ključna mjesta predložene su žene. Kako će socijalistima pripasti i mjesto prvog potpredsjednika Komisije, najvjerojatnije i dosadašnjem prvom potpredsjedniku Komisije Fransu Timmermansu, nizozemskom političaru i diplomatu, teško da se može naći zamjerka ravnomjernoj zastupljenosti tri političke grupacije, pučana, socijalista i liberala. Ali u toj raspodjeli ključnih pozicija nema nikoga iz istočne Europe.

I zbog toga zvuče blesavo hvalospjevi pojedinih medija u pojedinim istočnoeuropskim državama uključivši i Hrvatsku, kako je zahvaljujući snažnom protivljenju država višegradske skupine, a za ovu prigodu ojačane i Hrvatskom, propao „dogovor iz Osake“, a prema kojemu je Frans Timmermans trebao postati šef Komisije. Mađarska i Poljska usprotivile su se izboru sadašnjeg prvog potpredsjednika Komisije ponajviše zbog njegove kritičnosti prema urušavanju demokracije i vladavine prava u te dvije države, a Hrvatska navodno zbog njegovoga stava o potrebi poštivanja arbitražnih odluka u slovensko-hrvatskome graničnom sporu.

Dogovor Merkel i Macrona, bez znanja Plenkovića

Frans Timmermans bio je i vodeći kandidat socijalista na izborima za Europski parlament pa bi njegov izbor značio poštovanje instituta „spitzekandidata“. Pučani bi zauzvrat dobili pravo da njihov kandidat Manfred Weber, inače član bavarskog CSU-a, postane predsjednik Europskog parlamenta u cijelome mandatu. Mađarski „iliberalni“ demokrat i premijer Viktor Orban i njegovi poljski pajde žestoko su navijali za Webera zbog njegove benevolentnosti prema njihovim nepodopštinama, a zašto su se u tom društvu pobunjenika unutar EPP-a našli još i irski premijer Leo Varadkar i Andrej Plenković nismo do sada imali prilike saznati.

Činjenica je da su taj dogovor utanačili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron bez znanja sitne europske boranije, pa tako i bez znanja glavnih pregovarača europskih pučana, Andreja Plenkovića i latvijskog premijera Krišjanisa Karinša. Tako su glavni pregovarači europskih pučana branili pravo Manfreda Webera na šefovsko mjesto u Komisiji i nakon što je i sam Weber od toga odustao.

Odluka motivirana unutrašnjim političkim odnosima

Nakon propaloga „dogovora iz Osake“ Macron i Merkel napravili su novu raspodjelu pozicija u kojoj je europska istočna periferija ostala bez ičega. Iako je slovački karijerni diplomat i potpredsjednik Komisije za energetiku Maroš Šefčovič slovio kao izgledni kandidat za mjesto šefa europske diplomacije na kraju je to mjesto pripalo španjolskom ministru vanjskih poslova Josepu Borellu. Bit će zanimljivo gledati nasljednika Federice Mogherini kako rješava srpsko-kosovski sukob jer dolazi iz države koja zbog secesionističkih težnji u Kataloniji i Baskiji još uvijek ne priznaje nezavisnost Kosova.

Kako to obično biva, većina odluka bila je motivirana razlozima koji nemaju neke naročite veze s europskom politikom, već je daleko više rezultat unutrašnjih političkih odnosa u pojedinim državama. Nije sporno da je Ursula von der Leyen uvjereni europski federalist i da kao takva zaslužuje podršku i ostalih političkih grupacija sklonih jačanju Europske unije, a ne samo pučana. Ali njen izbor remeti odnose unutar vladajuće koalicije Angele Merkel i dovodi u pitanje čak i njenu opstojnost.

Hrvate događanja u Bruxellesu ne zanimaju previše

Hrvatska javnost nije pokazala preveliki interes za raspodjelu europskih fotelja nakon što su iz mogućih kombinacija ispali premijer i predsjednica Republike. Koliko su te kombinacije bile ozbiljne najbolje pokazuje konačni odabir kandidata za najvažnije funkcije. Istina, predsjednica Republike dodatno je razočarala svoje fanove izjavom kako u svijetu ima i drugih poslova vrijednih njenog napora, ali ih je i utješila obećanjem da će zaslužene umirovljeničke dane i godine provesti u zemlji koju trenutno vodi i neizmjerno voli. Premijer Plenković nije bio tako lirski raspoložen već je otklonio mogućnost da bude izabran konstatacijom da „ne možemo mi (Hrvati, op.a.) pobrati sve vrhnje ovoga svijeta“ referirajući se na izbor potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe.

Budući da u Hrvatskoj samo neznatni broj građana razlikuje Vijeće Europe od Europske komisije ili Europskog vijeća i da pažnju javnosti privlače samo plaće onih koji tamo rade nije bilo ni za očekivati da će izbor Ursule von der Leyen i Christine Lagarde pobuditi naročitu pažnju. Istovremeno, povelik broj građana ne želi predsjednika Republike, nego vođu nacije koji bi ognjem i mačem riješio sve probleme ove zemlje, tako barem sugeriraju recentna ispitivanja javnog mnijenja.

Kuščević – novi povjerenik za poljoprivredu i ruralni razvoj

Zbog takvog duševnog stanja nacije premijer Andrej Plenković nije se osjetio pozvanim detaljnije pojasniti svoju poziciju i namjere u briselskim pregovorima. Iz istih razloga nema namjeru ni zahvaliti se na dobrim uslugama ministru uprave i partijskom ideologu Lovri Kuščeviću. Premijer Plenković očito je uvjeren da bi mu smjena donedavnog seoskog načelnika i šefa stranačkog odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo donijela više nevolja nego pozitivnih bodova. U takvim okolnostima realno je za očekivati da će Lovro Kuščević i dalje hijerarhijski i karijerno napredovati.

U budućem sastavu Europske komisije Hrvatska bi trebala, sukladno svome primarnom nacionalnom interesu, zatražiti mjesto povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ako bi premijer Plenković objavio da na tu odgovornu dužnost Hrvatska šalje Lovru Kuščevića sva goruća pitanja o funkcioniranju vladajuće koalicije bila bi riješena. Ministar Kuščević mogao bi odmah dati ostavku, HNS bi ostao u Vladi, premijer ne bi popustio ucjenama koalicijskih partnera, a Sabor ne bi raspravljao o smjeni ministra.

Ipak, i u tom lagodnom rješenju postoje dvije nepoznanice. Prva je da Hrvatska možda neće dobiti mjesto povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj te je pitanje bi li Lovro Kuščević prihvatio neki manje atraktivni i zahtjevni resor. I druga, kandidati za povjerenike moraju dobiti odobrenje odgovarajućeg odbora Europskoga parlamenta. E sad, ako Lovro Kuščević ne može proći proceduru u Europskome parlamentu i postati povjerenik, onda ne može biti ni ministar u hrvatskoj vladi. Ili ipak može?