Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Nikolina Rendić | Snima: Vjekoslav Skledar

Farma blizu Zagreba postala je dom za životinje koje nitko ne želi. Proveli smo tamo nevjerojatan dan

Agneza i Jelena na svom imanju udomljuju domaće životinje od kojih je većina trebala umrijeti ili su imale teške živote

Telegramovi reporteri otišli su na farmu blizu Vrbovca. Na njoj živi nekoliko svinja, ovaca, jedan jarac, hrpa pasa i mačaka te krava Milica. O svima njima neumorno brinu dvije dame, Agneza Lesdedaj i Jelena Šerić

Stojimo u blatu, na farmi smo, blizu Vrbovca. Prati nas, vrlo predano, jedan jarac. Prati pozorno svaki naš korak. Na prvu izgleda malo zastrašujuće, ali zapravo nije loše volje. Taman je završio s ručkom. Što je teško ne primijetiti od mrvica kojima mu je čitava njuška zamusana. Ne treba mu dugo da se počne brisati u mene. Uporno i energično. Kako se pomaknem, on napravi korak za mnom, pa lice fino obriše o neki dio moje odjeće. Pa mi malo pokuša žvakati jaknu. Pa se opet briše. Cijelo vrijeme budno držeći jedno oko na nama. Da ne bi bilo iznenađenja, ipak smo mi u njegovoj kući.

Nalazimo se na farmi udruge Plavi križ, a ovaj jarac koji nas prati je Hrčak. Hrvoje zapravo, ali zovu ga Hrčak. Stigao je nedavno i vrlo brzo se solidno uklopio u ekipu. A ostatak ekipe čine redom: krava Milica, ona ima 11 godina i tamo je posljednjih godinu dana, ovce Odin, Janja, Pickles i Eva, domaće svinje Sausage i Vivi, mala Rozika, vijetnamska svinja Duda, nekoliko mačaka te psi Boo (najdulje je na farmi), Bakica, Nino, Zola, Esma… i dvije dame, Agneza Lesdedaj i Jelena Šerić. One se o svima njima brinu na Agnezinom golemom imanju, na kojem obje žive. Veliki dio životinja spasile su jer su iz nekog razloga trebale završiti na klanju ili ih je netko, naprosto, odbacio.

Prvi put kad smo čuli za neko imanje blizu Zagreba na kojem hrpa spašenih životinja živi zajedno u savršenoj idili bilo je ljetos. Na Facebooku je postao viralan preslatki video u kojem su se nježno, u kući, zajedno mazili dva psa, mačka i jedna svinja. Prošlog tjedna napokon smo otišli do farme. Isprva ju je bilo dosta teško naći, kvalitetno je sakrivena, no spasio nas je gospodin iz sela čim je čuo da tražimo “mjesto na kojem dvije žene spašavaju životinje”.

Agneza je ovu farmu kupila prije pet godina, s njom i Jelenom ovdje žive svinje, jedna krava, ovce, jarac, psi, mačke… Vjekoslav Skledar

Svi zajedno spavaju na sofi

Na ulazu nas je dočekala glasna grupica. Nekoliko pasa je jurilo i lajalo, krava Milica u ograđenom dijelu promatrala nas je ne pretjerano zainteresirano, tek je malo zainteresiranija bila ovca koju su smjestili s Milicom jer, kako su nam kasnije objasnili, ovca Eva baš ne voli biti sama. Malo dalje su se ležerno prešetavale i ostale ovce, prasad i pokoja mačka. Dvorište se spušta niz veliku nizbrdicu, a u sredini se nalazi jednostavna kuća. Životinje u nju ulaze posve slobodno; psi, mačke, svinje… Dobro, ne sve svinje. Nezgodno bi bilo, recimo, da Sausage, koji ima 300 kila, odjednom počne rondati okolo. Ali zato u svakom trenutku možete očekivati da ćete unutra zateći kako se odmaraju barem pet pasa, tri mačke i jedna mala prasica.

Jelena i Agneza posljednjih 20 godina bave se udomljavanjem napuštenih životinja. S njima u dnevnom boravku je pseći dio ekipe Vjekoslav Skledar

Donji kat kuće, koju je Agneza kupila prije pet godina, posve je otvoren, svijetao je zbog golemih prozora. Na sredini boravka nalazi se velika sofa. Nakon sumanutog lajanja, svi psi se vraćaju na mjesta. Uglavnom na sofu, naravno. Neki se međusobno maze, neki već spavaju. Jedna čupava pesica zavlači se pod deku, doslovno se pokriva. Kaže Agneza da to radi stalno, i ljeti i zimi. Dvije žene se odmah ispričavaju za nered. “Čistimo kao lude, to je prva stvar koju radimo ujutro i zadnja navečer, ali nije lako pored svih njih”, objašnjavaju. Nepotrebno. Iznenađujuće je uredno i čisto, s obzirom na situaciju.

Pse udomljuju izvan Hrvatske

Dok pričamo u dnevnom boravku, jedan od pasa još uvijek ne miruje. Neko veselo štene nedavno pristiglo iz Bosne. Užasno ga privlače žniranci na mojim tenisicama. Uporno ih navlači, pa ih ja guram unutra i skrivam, ali on opet kreće… Jako se zabavlja. Agneza i Jelena dugo su volonterke. Upoznale su se preko Prijatelja životinja i nevezano uz udruge, kažu, spašavale životinje. Prije godinu dana ih je jedna gospođa iz Zagreba, koja je vodila Plavi križ, pitala žele li preuzeti udrugu. “Ma, pitala nas je i ranije, ali trebalo je vremena da nam odluka stvarno sjedne. U nekom trenutku smo shvatile da ćemo preko udruge ipak lakše pronaći donatore i izvor financiranja za sve životinje. Pa smo na kraju prihvatile”, priča Agneza.

Životinje vrlo brzo ovdje postanu ekstremno bliske. Psi, mačke, svinje… svi često spavaju zajedno Vjekoslav Skledar

Većinu pasa, a do sada ih je bilo preko dvije i pol tisuće, udomile su izvan Hrvatske. Jelena, 35-godišnja veterinarska tehničarka po struci, kaže kako im pronalaženje doma životinjama u Hrvatskoj nikad nije baš išlo. “Vani je najvažnije kakvog su karaktera. Kod nas još uvijek ljudi uglavnom gledaju izgled. Mnogi, recimo, žele da im pas izgleda kao da je čistokrvan. Naprosto smo shvatile da ćemo im puno lakše naći obitelji ako ih šaljemo van. Oglašavamo ih sami, a budući da Agneza povremeno radi u Njemačkoj, naprosto ih usput odveze i odmah napravi provjeru udomitelja”, priča Jelena. Dosad, kažu, nisu imale problema sa stranim udomiteljima, za svakog psa prate napredak.

Agneza s mačkama u kuhinji koje jedine nisu bile nimalo zainteresirane za naš dolazak Vjekoslav Skledar

U trenutku kad sjedamo na sofu, svi psi se bacaju na Agnezu. Kaže Jelena, to je uvijek tako. “Agneza je malo blaža, dopušta im da jašu po njoj. A kad ih treba dovesti u red, onda kaže: Jelena, hajde ti”, smije se. I dok psi oko nas opet luduju, mačke su posve cool. Jedan crni mačak ležerno šeće po stropnoj gredi koja se od stepenica pruža preko dnevne sobe, praktički nas ni ne gleda, a tri mačke leže u kuhinji, griju se na perilici za suđe i drijemaju. To je jedina grupa koja se doslovno nije pomaknula tijekom našeg posjeta.

Kako su se djedica Nino i bakica Cuka zaljubili

Puno životinja koje su prošle kroz farmu imaju tešku priču. Esma recimo; kujici je trebalo dosta vremena da uopće dozvoli nekome da joj priđe i mazi je. “Auto ju je udario u Sarajevu i oštetio joj noge. Unatoč predviđanjima, uspjela je ponovno prohodati. Ima četiri godine, a s nama je posljednje tri. Šepa i nitko je takvu nije htio”, pričaju. One je obožavaju točno takvu kakva jest, i ostat će s njima na farmi, kažu nježno, do kraja.

Krava Milica i Hrvoje, zvani Hrčak, jarac koji je nedavno stigao na farmu, nakon što je prodan za hranu Vjekoslav Skledar

Imaju i jedan ljubavni par, što je, s obzirom da sve pse i mačke kastriraju, kod njih prilična rijetkost. Zapravo, radi se o dvoje seniora. Mješanac Nino ima 13 godina i jako voli Cuku, 14-godišnju ženku shih tzua koju zovu i Bakica. Nje su se vlasnici odrekli jer je bila prestara, a on je siroti nađen kako luta kod Dubrave pa je završio u zagrebačkom azilu. Od tamo su ga uzele prošle godine i njihova ljubav, ona prava pravcata, od tada traje. “Nju ne možemo sterilizirati jer je jako stara, a njega kastrirati zbog srca. Ponekad skače po njoj, ali ne može ništa. Glava bi, ali tijelo ne može”, smiju se obje. Cijelo vrijeme dok pričamo, gleda nas Boo, leži ispod jednog od ogromnih prozora. Ona je, priča Agneza, najduže s njom. Stigla je prije 12 godina, kada je bila stara samo dva mjeseca, iz varaždinskog azila.

Milicu zovu kraljicom imanja, ovdje je došla s Veterinarskog fakulteta gdje je provela 10 godina Vjekoslav Skledar

Kroz kuću se svako malo čuje neko ime, nekoga od pasa pokušavaju smiriti. Doduše, teško im je, kažu, stalno smišljati nova imena. “U početku sam davala svima ista imena, imala sam nekoliko koje sam rotirala. Ionako kad odu kod udomitelja često dobiju novo. Ali Agneza mi više to ne da”, smije se Jelena, a Agneza se pravda: “Ne možeš tako, onda ne možeš pratiti put nekog psa. Ovako kada im daš različita imena, znaš kad su otišli, možeš pratiti što se s njima zbiva. Kad imaš pet Rikija, pogubiš se”. Stvar su riješile simpatično: sad imena uzimaju sa stranica s popisima imena za bebe.

U posebno izgrađenim dijelu zajedno žive Milica, ovca Eva i jarac Hrvoje Vjekoslav Skledar

Sausage ima 300 kila, malo je zeznuto kad vas gurne

Agneza u jednom trenutku nestaje, odlazi van Telegramovom fotografu pokazati Sausage, onu 300 kilograma tešku svinju. A onda se vraća za nekoliko minuta, posve uprljana. Sausage, inače mužjak, valjda nije bio baš najbolje volje pa ju je naglo odgurnuo. Odletjela je, sirota, nekoliko metara u zrak. “On je takav, poseban, prgav. Kad mu se neće, onda zna biti i malo grublji. Kad ga smetam, onda me gurne, samo što ima 300 kila pa to nije baš zezancija. No, jako je pametan. I proždrljiv! Jednom sam nosila pseću hranu kroz dvorište, čim je skužio zaletio se do mene i ukrao jedan paket. Otišao je u drugi kut dvorišta i sve proždro”, opisuje Agneza. Njega su, recimo, spasili nakon poplave u Gunji preko jedne osječke udruge. On je tu od prasaca najduže, a uz njega su i tri prasice. Jedne od njih, Rozike, vlasnici su se riješili kad su shvatili da ih je prodavatelj prevario i da će, umjesto pet-šest kila, imati četrdesetak kila kad naraste.

Jarac Hrvoje Vjekoslav Skledar

A tu je i krava Milica ili, kako je zovu, kraljica njihova imanja. Zbog nje su morale otvoriti i OPG, kako bi sve bilo po zakonu. Nju su, pričaju nam, preuzeli nakon što je 10 godina provela na Veterinarskom fakultetu, gdje su studenti radili s njom u sklopu nastave. Kad je već bila zrela za mirovinu, jedna studentica pitala je na fakultetu može li joj pronaći smještaj. Zamolila je Agnezu i Jelenu koje su se odmah sažalile, uzele je k sebi i izgradile joj, od donacija, štalu. Ne znaju koliko će još dugo živjeti, u posljednje vrijeme već je malo slaba i sve manje jede, ali sretne su. “Pružile smo joj lijepi život i to nam je najvažnije”, kaže Agneza dok mazi kravu i hrani je jabukama. Dok odlazimo od Milice, ona počinje tuliti. Onako tužno, za stvarno. “Nije joj dosta maženja. Inače se uvijek ostanemo dulje družiti pa sad želi još”, objašnjava Agneza koja će se svojoj kraljici vratiti kad nas isprati.

Sausage i Vivi, domaće svinje. Vivi će biti nešto manja, narast će do 200 kilograma, dok Sausage ima oko 300 Vjekoslav Skledar

Na odlasku ih pitamo zašto sve ovo rade. “Naprosto osjećaj krivice. Nismo ga nikad naučile ignorirati. Kad znamo da nekoj životinji možemo pomoći, ne znamo se isključiti. Što možda nije dobro. Užasno iscrpljuje. Psihički, fizički, financijski… Ovo je, zapravo, naš život posljednjih 20 godina, koji se vrti oko toga koja je svinja spašena, koji je pas bolestan, koji je ozdravio… Zato, iskreno, sve teže radimo ovo. Trudimo se ne uzimati nove životinje i kvalitetno se brinuti o ovima koje sada imamo”, kaže Agneza. Pitamo je znači li to da više uopće neće spašavati životinje? “Dobro, ako baš ne bude bilo druge opcije, onda ćemo nekako”. To je, valjda, taj osjećaj krivnje, naprosto ga ne mogu ignorirati.

Nikolina Rendić
Telegram autor
259 članaka Više o autoru