Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Fascinantni život Jurja Križanića koji bi zemlja s malo više kulture pretvorila u filmski scenarij

Ove se godine obilježava 400. godišnjica njegova rođenja

Ni četiri stotine godina poslije Križanićeva rođenja i tristo trideset pet godina nakon njegove smrti mnoga pitanja o njegovu životu nisu razjašnjena. Zbog toga njegov gotovo pustolovni niz uspona i padova, velikih ambicija i gorkih razočaranja može potaknuti romanopisce i filmske scenariste da se pozabave Križanićevim životom kao što se, osobito u Rusiji, pravnici, filolozi, ekonomisti, politolozi, sociolozi, vojni stratezi i povjesničari bave Križanićevim djelom

Ove 2018. godine obilježava se pedeseta obljetnica studentskog bunta 1968. te stota obljetnica svršetka Prvog svjetskog rata i osnivanja Jugoslavije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Nešto manje je poznato da se ove godine obilježava i 400. godišnjica rođenja Jurja Križanića.

Rodio se, najvjerojatnije, 1618. godine u Obrhu, današnja Općina Ribnik, a humanističke nauke studirao u Ljubljani, filozofiju u Grazu, a teologiju u Bolonji i Rimu. Briljantni student dobio je od svojih učitelja najbolje preporuke temeljem kojih mu je ponuđeno nekoliko prestižnih položaja nakon završetka studija. Jedna od tih ponuda bila je da bude rektor Ilirsko-ugarskog zavoda u Bolonji gdje je donedavno studirao.

Pravoslavce je smatrao kršćanima u zabludi

No, Križanić je sve nade polagao u Kongregaciju za širenje vjere kojoj je 1641. godine, dakle kao dvadesettrogodišnjak, predložio svoju predstavku o misiji u Rusiji. Križanić je, naime, zaokupljen idejom da ruskog cara, jedinog narodnog vladara među Slavenima, nagovori da oslobodi sve Slavene tuđinske vlasti – turske, njemačke, mađarske i talijanske – da ih ujedini u jednu državu pod svojom vlašću i da s pravoslavlja prijeđe na katoličanstvo. Naravno, u predstavci crkvenim autoritetima naglasak je stavio na ujedinjenje pravoslavnih i katolika, odnosno na pripojenje Ruske pravoslavne crkve Katoličkoj crkvi.

Temeljem dopuštenja Kongregacija za širenje vjere Križanić 1646. godine kreće na svoje prvo putovanje u Moskvu. Onamo je stigao tek u listopadu 1647. i ostao ondje do sredine prosinca iste godine. Taj kratki boravak bio je dovoljan da stekne dojam o tek ustoličenom mladom caru Alekseju Mihajloviću Romanovu kao vladaru kod kojega bi njegove zamisli mogle naići na razumijevanje. No, prošlo je mnogo vremena prije negoli će se Križanić doista zaposliti u carskoj službi, a ta služba ni iz daleka neće biti onakva kakvom ju je on zamišljao.

Nakon što je odradio jednu diplomatsku misiju u Istanbulu, Križanić se vratio u Rim gdje obavlja svećeničku službu i druži se s nekolicinom ljudi iz najužeg kruga papinih prijatelja i poznanika. Kako je u Moskvi nabavio knjigu ruskog pravoslavnog mislioca Kirila, u kojoj je ovaj žestoko kritizirao katoličanstvo, Križanić odlučuje napisati obimno teološko djelo u kojem će – po uzoru na kardinala Bellarmina koji je napisao teološku raspravu protiv protestantizma – razotkriti zablude pravoslavlja. No, Križanić pravoslavce nije smatrao hereticima i raskolnicima nego kršćanima koji su u zabludu dovedeni iz neznanja.

Otišao u Moskvu bez dozvole pape i kongregacije

Svojom zadaćom u Rusiji Križanić smatra “poticati ih na vrline, na znanost, na slobodna umijeća. Kad ovo bude uvedeno, bit će poslije lako pokazati im njihovu lažnost i prijevaru, što će biti djelo drugih, punih kreposti i duha”. Dakle, dok su katolici i protestanti međusobno ratovali – i tridesetogodišnji rat zaključili 1648. godine Vestfalskim mirom kojim je Europa podijeljena na katoličku i protestantsku – Križanić za pravoslavnu Rusiju predviđa prosvjetiteljski rad u duhu katoličke protureformacije, ali ne predviđa rat protiv pravoslavlja. Osim pisanjem opsežnog teološkog djela, koje neće završiti, Križanić je zabavljen i teorijom glazbe pa o tome objavljuje kraću raspravu.

No, nestrpljiv je i od Kongregacije za širenje vjere pokušava ishoditi dopuštenje za ponovni odlazak u Moskvu. Novo rukovodstvo Kongregacije u Križaniću ne prepoznaje pravog misionara i ocjenjuje ga kao smušenjaka i osobenjaka. Takvoj ocjeni su, nedvojbeno, pridonijeli Križanićevi sukobi sa sunarodnjacima u Rimu koji su ga optužili za lažno svjedočenje u jednom crkvenom sporu o tome može li Slovenac biti kanonik crkve Svetog Jeronima ako su taj posao po tradiciji radili svećenici porijeklom iz Ilirske zemlje, dakle Hrvati. Križanić je u privatnom krugu zastupao tvrdnju da su i Slovenci Iliri, a na crkvenom sudu je tvrdio suprotno.

Možda je nepovoljnoj ocjeni o Križaniću pridonijela i činjenica da je od svog utjecajnog prijatelja tražio da mu omogući objavljivanje njegove nedovršene rasprave o pravoslavlju, ali je istodobno odbijao dati rukopis na uvid Kongregaciji za širenje vjere bez čijeg dopuštenja knjiga ionako ne bi mogla biti objavljena. 26. siječnja 1658. godine Kongregacija za širenje vjere, u nazočnosti pape Aleksandra VII, raspravlja o Križanićevoj molbi da bude poslan u Rusiju. Njegova je molba odbijena. No, Križanić tijekom te godine ipak kreće u Moskvu bez dopuštenja pape i Kongregacije.

Stalno su ga pratili, a zatim i prognali u Sibir

Od 1659. do 1661. Križanić doista radi na carskom dvoru, ali ne kao savjetnik za ključna politička i crkvena pitanja niti kao službeni povjesničar Ruskoga carstva, nego je zadužen za pisanje gramatike staroslavenskog jezika i za sastavljanje latinsko-ruskog rječnika. No, uvjeren u svoju misiju, Križanić se nije suzdržavao od razgovora o mnogim gorućim pitanjima ruskog političkog i vjerskog života. Zbog toga je bio podvrgnut stalnom praćenju i u ožujku 1661. godine je, po carevu nalogu, prognan u prijestolnicu Sibira Tobolsk. Ondje će ostati do 1676. godine.

Nakon smrti cara Alekseja Mihajlovića, njegov nasljednik Fjodor Aleksejević dopušta Križaniću da se vrati u Moskvu, a 1677. dopušta mu da napusti Rusiju. Ne zna se točno zbog čega je Križanić prognan u Sibir kao što se ne zna zašto se prilikom svog drugog dolaska u Moskvu 1659. godine lažno predstavio kao Jurij Biliš Srbin. Budući da se službenicima Pasolskog prikaza – onodobnog ministarstva vanjskih poslova – prilikom prvog boravka ondje predstavio pravim imenom i da su ga se neki od njih sjećali, takav je potez bio nerazuman i rizičan.

I u Tobolsku Križanić je primao carsku apanažu. Napisao je gramatiku ne ruskog jezika, nego nekog sveslavenskog zajedničkog jezika utemeljenog na kombinaciji kajkavskog, čakavskog i štokavskog dijalekta njegovog rodnog žumberačkog kraja. Napisao je u Tobolsku i svoje najpoznatije djelo Politika koje je, kako pišu neki ruski povjesničari, stajalo na radnom stolu Petra Velikog. Komentirao je i tadašnji spor unutar Ruske pravoslavne crkve između pristalica starog obreda i sljedbenika patrijarha Nikona koji je unio liturgijske promjene i uspostavio središnju crkvenu hijerarhiju po uzoru na Katoličku crkvu.

Križanić se smatra utemeljiteljem panslavizma

Križanić se opredijelio za reformatore jer su oni priznavali katoličke sakramente, a fundamentalisti nisu. Međusobno priznavanje sakramenata bilo je u skladu s Križanićevom zamisli o ujedinjenju dviju kršćanskih crkava. I nakon odlaska iz Rusije Križanić upada u niz peripetija kakve su ga pratile cijeli život. Na koncu se našao u vojsci poljskog kralja Jana Sobieskog koja je pobijedila tursku vojsku kod Beča 1683. godine. Križanić je umro za vrijeme te bitke, ne zna se točno kako. Križanić se smatra utemeljiteljem panslavizma. Ideje o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju južnih Slavena u 19. stoljeću oslanjaju se na njegove davne zamisli.

Tijekom 20. stoljeća Križanića je više kao literarizirani lik nego kao povijesnu ličnost afirmirao Miroslav Krleža. Najuporniji istraživač Križanićeva života i djela je akademik Ivan Golub. Mnoga pitanja u vezi s Križanićem nemaju jasan i nedvojbeno utvrđen odgovor. Ne zna se točno zbog čega je bio prognan u Sibir kao što se ne zna zašto se lažno predstavio prilikom drugog dolaska u Moskvu. Nejasni su i njegovi motivi da se 1658. godine uputi u Rusiju unatoč protivljenju pape i Kongregacije za širenje vjere. Što se tiče ove posljednje nejasnoće, mislim da je temeljem poznatih činjenica o okolnostima Križanićeva života razumno pretpostaviti da je on, zapravo, pobjegao iz Rima.

Premda se pozivao na Bellarmina kao na crkveni autoritet u pitanjima teološkog obračuna s protestantizmom, Križanić je u svom djelu odlučio primijeniti drukčiju metodu. Umjesto istrgnutih citata i tvrdnji iz djela druge strane, Križanić je odlučio u prvoj knjizi objaviti integralne tekstove pravoslavnih teologa, a u drugoj svoje komentare. Bellarmin je služio i kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, a u prvom procesu protiv Galilea presudio je da kopernikanski heliocentrični sustav predstavlja herezu. Dvanaest godina nakon Bellarminove smrti, 1633. godine, postupak protiv Galilea je obnovljen i on je osuđen kao heretik.

Knjigu nije htio dati na uvid crkvenim autoritetima

Pozivati se na velikog Bellarmina i riskirati da napravi namjerni ili nenamjerni odmak ili propust u odnosu na njega moglo je dovesti do toga da se Križanićem pozabavi inkvizicija. Činjenica da je Križanić pokušavao isposlovati objavljivanje svoje knjige, ali da je nije htio dati na uvid crkvenim autoritetima, može se protumačiti kao još jedan znak straha od inkvizicijskog progona. Pa i sukob sa sunarodnjacima oko ilirskog pitanja mogao je biti opasan jer su neki od njih kao prevodioci sudjelovali u inkvizicijskim procesima protiv nepismenih dalmatinskih seljaka. Križaniću nije bio nepoznat ni slučaj drugog znamenitog Hrvata, Markantuna de Dominisa.

Njegova knjiga De respublica ecclesiastica stavljena je na indeks zabranjenih knjiga i on je osuđen kao heretik. Kako je umro prije donošenja presude, njegovo je tijelo izvađeno iz groba i spaljeno, a pepeo je bačen u Tiber. De Dominis je zagovarao ujedinjenje kršćanskih crkava, ono što se danas naziva ekumenizmom. Kako je i Križanić zastupao slična stajališta u odnosu prema pravoslavlju, ne bi bilo čudno da je – nakon što je proglašen smušenjakom i osobenjakom – pomislio da bi i njega mogla zadesiti sudbina kakva je zadesila de Dominisa.

Križanićev život bi mogao biti ideja za knjigu ili film

I konačno, Križanić je u Hrvatskoj pripadao ozaljskom književnom krugu čiji su pokrovitelji bili Zrinski i Frankopani. Poznavao je pojedine pripadnike tih velikaških obitelji. Kako je poznato, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan smaknuti su 1671. godine pod optužbom za veleizdaju. No, ti su velikaši bili najpoznatiji zaštitnici protestantizma u Hrvatskoj pa je ta drastična kazna mogla biti motivirana i protureformacijskim nastojanjima Habsburgovaca. U protureformacijskom Rimu sredine 17. stoljeća biti povezan s vodećim zaštitnicima protestanata u Hrvatskoj moglo je biti veoma opasno. I u tome bi bilo moguće naći razloge za Križanićev bijeg iz Rima u Rusiju.

Ni četiri stotine godina poslije Križanićeva rođenja i tristo trideset pet godina nakon njegove smrti mnoga pitanja o njegovu životu nisu razjašnjena. Na neka od tih pitanja povijesna znanost vjerojatno neće moći dati konačne odgovore. Zbog toga taj gotovo pustolovni niz uspona i padova, velikih ambicija i gorkih razočaranja može potaknuti romanopisce i filmske scenariste da se pozabave Križanićevim životom kao što se, osobito u Rusiji, pravnici, filolozi, ekonomisti, politolozi, sociolozi, vojni stratezi i povjesničari bave Križanićevim djelom.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
22 članka Više o autoru