Djedice su imale plan. Iako je hrvatska policija kroz jutro spriječila namjeru da s tri mala aviona dođu u zemlju , u toku dana su unajmili dva druga Pipera (tko li im je bio pilot…) i odletjeli za Krk.
U prtljazi su nosili suvenire koji su podsjećali na to da je hrvatska Rijeka zapravo talijanski grad, a u srcima namjeru da svečano obilježe stotu godišnjicu okupacije. U ekipici, među petoricom odabranih, bilo je mudrosti i iskustva koliko srce želi. Osim “klinje” od 23 godine kojeg su poveli sa sobom, vjerojatno da se nauči kojem triku starih mačaka, ostatak društva imao je zajedno impozantne 263 godine.
Možemo samo pretpostaviti da su glavnu riječ vodila dva seniora u osmom desetljeću (70 i 74 godine) života, dok su još nedovoljno iskusni 56 i 63-godišnjak vjerojatno bili zaduženi za brigu o “materijalu” – majicama, razglednicama i sličnim memorabilijama na talijansku veličinu i književnika Gabriela D’Annunzia koji je sa svojim crnokošuljašima 1919. godine umarširao u Rijeku.
Bez obzira na sve iskustvo i na ime skupine od koje se neprijateljima ledi krv u žilama (Vodoinstalateri), akcija im je naletjela na jednu teško predvidivu prepreku. Naime, na aerodromima postoje granične kontrole.
Koordinirani iz Peckhama
Tako je pala mudra i iskusna petorka. Nekoliko članova Vodoinstalatera se ipak u toku dana uspjelo probiti do Rijeke i razviti talijansku zastavu ispred Guvernerove palače iz koje je vladao D’Annunzio. Iako su se pohvalili uspjehom na društvenim mrežama, tijekom dana su iz grada stizale vijesti kako ih policija lovi jednog po jednog. Da, kad se stvari ovako postave cijela akcija “desanta na Rijeku” djeluje kao da su je direktnom satelitskom vezom iz Peckhama, za manju naknadu, koordinirala braća Trotter.
Priča bi vjerojatno djelovala jednako smiješno da je u Trst, tegleći ruksake pune majica s natpisima “Trst je naš” i najboljih flaša rakije Titovače, nakon malo burnije noći pokušala upasti delegacija seniora Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. Prethodnica od nekoliko klinaca iz podmlatka vjerojatno bi uspjela na Ponte Rossu razviti na tren zastavu SR Hrvatske (ili, daleko bilo, SFRJ), no taman dok bi birali filtere za Instagram karabinjeri bi ih, gunđajući jer su morali prekinuti jutarnju kavu, odveli na kraće hlađenje.
Invazija
Uglavnom, akcija Vodoinstalatera je, za razliku od toksičnog postavljanja spomenika D’Annunziu u Trstu u organizaciji gradske uprave, bila živa komedija. Osim ako pitate domaće medije. “Dvadeset fašista pokušalo doći u Rijeku s tri aviona”, vrišti jedan naslov na crnoj podlozi, kao da je Hrvatska u zadnji tren izbjegla bombardiranje i invaziju trupa sa zapada, drugi upozoravaju na “neofašistički udar”, a portali u lajvu izvještavaju o uspješnim akcijama domaćih snaga reda.
I tako, umjesto da bude, zapravo, uglavnom smiješno, udar Vodoinstalatera na Rijeku je ispao tužna farsa. Naravno da su nesretnici koji sanjaju za veličinom koju im može dati presizanje na teritorij susjedne države i koji se u trenucima euforije nabrijavaju stihovima koji bi mogli zvučati poput “Kvarner e Istria, cuore orgoglioso” (Kvarneru i Istro, srce ponosno), otužni taman toliko koliko su i smiješni. Ali, u zemlji u kojoj su politika i mediji prije samo nekoliko dana pokušaj dolaska 11 vojnih pitomaca iz Srbije u Jasenovac prikazali skoro kao velikosrpsku agresiju part 2 smijeh očito nije na cijeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Fašisti koji su pokušali upasti u Hrvatsku, pa to su neki djedice. Zašto nam, pobogu, nisu smiješni?
Problem je nastao na granici. Mudra i iskusna delegacija nije računala na - graničnu kontrolu
Priča bi vjerojatno djelovala jednako smiješno da je u Trst, tegleći ruksake pune majica s natpisima 'Trst je naš' i najboljih flaša rakije Titovače, nakon malo burnije noći pokušala upasti delegacija seniora Saveza antifašističkih boraca Hrvatske
Djedice su imale plan. Iako je hrvatska policija kroz jutro spriječila namjeru da s tri mala aviona dođu u zemlju , u toku dana su unajmili dva druga Pipera (tko li im je bio pilot…) i odletjeli za Krk.
U prtljazi su nosili suvenire koji su podsjećali na to da je hrvatska Rijeka zapravo talijanski grad, a u srcima namjeru da svečano obilježe stotu godišnjicu okupacije. U ekipici, među petoricom odabranih, bilo je mudrosti i iskustva koliko srce želi. Osim “klinje” od 23 godine kojeg su poveli sa sobom, vjerojatno da se nauči kojem triku starih mačaka, ostatak društva imao je zajedno impozantne 263 godine.
Krv se ledi u žilama
Možemo samo pretpostaviti da su glavnu riječ vodila dva seniora u osmom desetljeću (70 i 74 godine) života, dok su još nedovoljno iskusni 56 i 63-godišnjak vjerojatno bili zaduženi za brigu o “materijalu” – majicama, razglednicama i sličnim memorabilijama na talijansku veličinu i književnika Gabriela D’Annunzia koji je sa svojim crnokošuljašima 1919. godine umarširao u Rijeku.
Bez obzira na sve iskustvo i na ime skupine od koje se neprijateljima ledi krv u žilama (Vodoinstalateri), akcija im je naletjela na jednu teško predvidivu prepreku. Naime, na aerodromima postoje granične kontrole.
Koordinirani iz Peckhama
Tako je pala mudra i iskusna petorka. Nekoliko članova Vodoinstalatera se ipak u toku dana uspjelo probiti do Rijeke i razviti talijansku zastavu ispred Guvernerove palače iz koje je vladao D’Annunzio. Iako su se pohvalili uspjehom na društvenim mrežama, tijekom dana su iz grada stizale vijesti kako ih policija lovi jednog po jednog. Da, kad se stvari ovako postave cijela akcija “desanta na Rijeku” djeluje kao da su je direktnom satelitskom vezom iz Peckhama, za manju naknadu, koordinirala braća Trotter.
Priča bi vjerojatno djelovala jednako smiješno da je u Trst, tegleći ruksake pune majica s natpisima “Trst je naš” i najboljih flaša rakije Titovače, nakon malo burnije noći pokušala upasti delegacija seniora Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. Prethodnica od nekoliko klinaca iz podmlatka vjerojatno bi uspjela na Ponte Rossu razviti na tren zastavu SR Hrvatske (ili, daleko bilo, SFRJ), no taman dok bi birali filtere za Instagram karabinjeri bi ih, gunđajući jer su morali prekinuti jutarnju kavu, odveli na kraće hlađenje.
Invazija
Uglavnom, akcija Vodoinstalatera je, za razliku od toksičnog postavljanja spomenika D’Annunziu u Trstu u organizaciji gradske uprave, bila živa komedija. Osim ako pitate domaće medije. “Dvadeset fašista pokušalo doći u Rijeku s tri aviona”, vrišti jedan naslov na crnoj podlozi, kao da je Hrvatska u zadnji tren izbjegla bombardiranje i invaziju trupa sa zapada, drugi upozoravaju na “neofašistički udar”, a portali u lajvu izvještavaju o uspješnim akcijama domaćih snaga reda.
I tako, umjesto da bude, zapravo, uglavnom smiješno, udar Vodoinstalatera na Rijeku je ispao tužna farsa. Naravno da su nesretnici koji sanjaju za veličinom koju im može dati presizanje na teritorij susjedne države i koji se u trenucima euforije nabrijavaju stihovima koji bi mogli zvučati poput “Kvarner e Istria, cuore orgoglioso” (Kvarneru i Istro, srce ponosno), otužni taman toliko koliko su i smiješni. Ali, u zemlji u kojoj su politika i mediji prije samo nekoliko dana pokušaj dolaska 11 vojnih pitomaca iz Srbije u Jasenovac prikazali skoro kao velikosrpsku agresiju part 2 smijeh očito nije na cijeni.