Kako su u tome uspjeli kad su i Tovarnik i Gunja u krugu od 50-ak kilometara, sam bog će znati. Kasni i putnički iz Novske, 14 minuta. Od sedam vlakova najavljenih na kolodvorskom displeju, koji trebaju stići u sat vremena, četiri kasne. U vlaku koji čeka polazak u Zagreb (ista kompozicija u dolasku je kasnila osam minuta), ukupno su tri putnika. Napokon, stiže vlak iz Gunje i pet-šest putnika trči kolodvorom prema vagonima zagrebačkog vlaka. Brzi vlak, dakle, čekao je putnički, pa umjesto u 11:45, polazi u Zagreb devet minuta kasnije.

Priča bi dakle, mogla početi ovako: jednom davno, prije puno puno godina, kad su u Hrvatskoj krenuli prvi vlakovi, iz nekih razloga jedan je zakasnio. Njega je čekao drugi, koji je zbog kašnjenja prvog također zakasnio i priča se nastavlja sve do današnjih dana: ono prvo zakašnjenje nikako da se nadoknadi, kroz silna desetljeća. Najgore željeznice u Europskoj uniji, hrvatske porezne obveznike (samo kad je u pitanju putnički prijevoz) u 2017. koštale su 517 milijuna kuna. Toliko im je, da bi kako-tako mogle funkcionirati, ubrizgano iz državnog proračuna.

Brzina vlakova u Hrvatskoj slična od 1933.

Sjedimo u posve praznoj čekaonici u Vinkovcima, gdje je nekoć, prije rata, sve vrvjelo od putnika i čekamo vlak koji u 12:06 polazi u Osijek. Dnevno je ovuda, kroz vinkovački kolodvor, krajem osamdesetih, prolazilo oko 360 vlakova i u njima 50-ak tisuća putnika. Restoran, frizerski salon, turistička agencija, mjenjačnica u zgradi vinkovačkog kolodvora zatvoreni su, radi tek mala trgovina s najosnovnijim artiklima.

U nekadašnjoj čekaonici drugog razreda, koju su, kako kaže Pavo Božičević, zvali ”bosanski konzulat”, jer su se ondje čekajući svoje vlakove, najradije tiskali putnici iz Bosne i Hercegovine, danas je zgodan mali muzej. To vrijeme ovjekovječili su kratkim dokumentarcima Rudolf Sremec (Mali grad, 1960.) i Krsto Papić (Čvor, 1969.), a voditelj malog muzeja, Božičević, prisjeća se kako je zimi omiljeno mjesto u čekaonici bilo ono uz radijatore. U ”bosanskom konzulatu”, vječno zadimljenom i memljivom, nije manjkalo ni pilića, ni praščića, ni janjadi, ni vrećâ s brašnom ili kukuruzom.

Božićević, koji je do umirovljenja 1994. cijeli radni vijek proveo u HŽ-u, bio bi sjajan sugovornik Britancu Michaelu Portillou, autoru uzbudljive dokumentarne serije o željeznicama, Great Continental Railway Journeys, jer je prava enciklopedija povijesti domaćih željeznica. No, Portillo bi, na svojim putovanjima željeznicom diljem Europe i svijeta, vjerojatno ostao silno iznenađen činjenicom da se brzine vlakova u Hrvatskoj, nisu uopće ili bitno primijenile u odnosu na 1913., vrijeme kada je izdan željeznički Bradshaw vodič, kojeg Portillo koristi na svojim putovanjima, uspoređujući vrijeme prije Prvog svjetskog rada sa sadašnjim.

Davne 1933., u vrijeme između dva svjetska rata, iz Vinkovaca do Zagreba vlakom se putovalo oko pet sati. U redu vožnje iz te godine vidimo da vlak koji je s vinkovačke željezničke stanice polazio u 11:38 minuta u Zagreb stizao u 16:45. Trebalo mu je dakle pet sati i šest minuta. Ali ne smije se zaboraviti da je to bilo vrijeme parnih lokomotiva, koje su do Zagreba morale stati bar dva puta po 15-ak minuta (u Slavonskom Brodu i Novskoj) da se opskrbe vodom.

Danas, na relaciji od Vinkovaca do Zagreba, brzi vlakovi, koje vuku dizel ili električne lokomotive, voze oko 3:15 sati (odnosno, bez zaustavljanja, razlika je oko sat vremena). Da netko ne bi pljesnuo rukama, sretan što 86 godina od vremena željezničkog reda vožnje kojeg čuva Božićević, iz Vinkovaca u Zagreb putujemo sat i po brže, valja podsjetiti kako se ne tako davno, u vrijeme dok je prometovao vlak Matoš (nazvan po književniku Antunu Gustavu Matošu) na toj relaciji putovalo tek 2:15 sati.

Bicikl u vlak? Ako se dogovorite s kondukterom

U Vinkovcima, kamo smo doputovali iz Zagreba, sjedamo u vlak koji u 12:06 polazi u Osijek. Putovanje će trajati 42 minute, a razdaljina je 34 kilometra. Putujemo dakle brzinom od 50-ak kilometara na sat, na pruzi obnovljenoj 2008. godine. Vlak je uredan, u WC-u ima toaletnog papira i ubrusa, čak i sapuna, ali voda iz slavine jedva kaplje. No, buka stare dizelske motorne garniture, proizvedene u Njemačkoj 1980., a renovirane 2003. u Tvornici željezničkih vagona Janko Gredelj, zaglušujuća je. Brzina vlaka i buka koju proizvodi, podsjetila me na putovanje vijetnamskom željeznicom, kada sam se iz Hanoja vozio u Lao Cai, na putu za Sapu i truckao nekih 270 kilometara cijelih osam sati, u rasklimanom vagonu spavaćih kola.

Usputne stanice, a od Vinkovaca do Osijeka ih je sedam, obične su platforme, bez skloništa od kiše, snijega ili vjetra. Mora da je uživanje putnicima, kad zimi ili po kiši čekaju vlak. Jedna jedina zgrada željezničke stanice na cijeloj toj pruzi, u Gabošu, devastirana je, prozori su polupani i zakovani daskama. U vlaku je dvadesetak mladih ljudi, studenata i srednjoškolaca. Poneki novi putnik uđe i na usputnim stanicama u Ostrovu, Antinu, Laslovu… Pitamo konduktera može li se u vlak unijeti bicikl. ”Može, ako se dogovorite s kondukterom”, veli, smijuljeći se. Ne znamo što to znači pa pitamo postoji li neko pravilo koje to regulira.

“Sve ovisi o kondukteru”, pojašnjava. “Ako vam on dopusti, možete unijeti bicikl. No, problem je kada dođe kontrolor”. Dalje o tome ne priča. Očito, sve je stvar dogovora. Sjećam se svog putovanja iz Amsterdama u Den Haag. Postoje vagoni u koje ne samo što možete unijeti bicikl: na vagonima je bicikl i nacrtan. Dobrodošao. Slično sam doživio i putujući norveškim željeznicama od Osla do Bergena. Za prijevoz bicikla platite pola putničke karte. Međutim, na Hrvatskim željeznicama bicikl u vlaku stvar je dogovora. Zašto bi u HŽ-u brinuli o povećanju prihoda koji bi tako mogli zaraditi: tu je država, odnosno porezni obveznici, da nadoknade gubitak.

Zapuštenost kolodvora u Osijeku

Do Osijeka nas dijeli još 15-ak minuta monotone slavonske ravnice. Vlak se zaustavlja, ali ne vidimo koja je stanica. Istežemo vratove, jer kao i na drugim usputnim stanicama samo je jedna tabla na kojoj piše naziv mjesta. Ernestinovo. Drugdje u svijetu, gdje sam putovao željeznicom, od Njemačke, Belgije, Francuske, Austrije, Mađarske, Češke, sve do SAD-a, uvijek je više tabli s oznakama mjesta, tako da se lako mogu uočiti iz svakog vagona. Ne morate istezati vratove kao kad vas prevoze Hrvatske željeznice. Naravno, nepotrebno je reći da u vlaku nema displeja koji najavljuje stanice.

Nema ni zvučne obavijesti. Ako ne znate gdje ste, a kondukter je u drugom vagonu, jedino što vam preostaje je otvoriti prozor i izviriti. Na bočnim stjenkama vagona nema ni grafičkog prikaza puta s ucrtanom polaznim kolodvorom, usputnim stanicama i krajnjim odredištem. Nešto što je svugdje u svijetu uobičajeno i normalno, HŽ-u je nedostižno.

Stižemo u Osijek, na depresivnu željezničku stanicu, koja očajnički vapi za krečenjem. Nismo naravno očekivali blještavilo njujorškog Grand Centrala ili londonske Victoria Station, ali zapuštenost kolodvora je zastrašujuća. Restoran koji je nekoć bio u sastavu kolodvorske zgrade, zatvoren je. Ne radi ni nekadašnja turistička agencija. Radi doduše WC, ali se upotreba plaća. Zgrada nema ni video nadzor, osim ako nije toliko diskretan i sofisticiran da je oku putnika neprimjetan. Vlak za Strizivojnu-Vrpolje, odakle ćemo se vratiti u Zagreb, polazi tek za sat vremena. Želite li popiti kavu ili čaj, a ne piju vam se oni iz automata, morate izvan zgrade željezničkog kolodvora. Ako poželite sendvič (o nečem zahtjevnijem da i ne govorimo), nema vam druge nego potražiti ga negdje u pekarnici ili restoranu u blizini.

Morate lijepo zamoliti ključeve od WC-a

Od Osijeka do Strizivojne-Vrpolja, gdje ćemo presjesti na brzi za Zagreb, ima 48 kilometara i HŽ će vas, zaustavljajući se na osam usputnih stanica, voziti 52 minute. Brzinom sličnoj onom kojom smo iz Vinkovaca putovali u Osijek. Sporije se nisam vozio ni peruanskim željeznicama, putujući iz Aguas Calientesa do Ollantaytamboa. Samo što je taj turistički vlak, kojim se dolazi ili odlazi do Machu Picchua bio neusporedivo komforniji. Doduše i prilično skuplji od 33,60 kuna, koliko smo platili kartu drugog razreda, jer prvog ni nema. Vozi nas ista ona prastara dizelska motorna garnitura.

Iz Osijeka, uz Telegramove reportere, u vlaku je još 15-ak putnika, no do Đakova vlak se gotovo ispraznio pa u Strizivojni-Vrpolju, uz nas izlaze još preostala dva putnika. Računamo koliko su na toj vožnji zaradile Hrvatske željeznice i ne ispada više od tristotinjak kuna. Vrpolje, kako se nekoć bez kasnije dodane Strizivojne, zvala ta željeznička postaja, bilo je do rata također važno čvorište, jer su ovuda stizali vlakovi iz Bosne i Hercegovine ili onamo odlazili. Danas više nema putničkog prometa između Hrvatske i BiH, pa je stanica pusta i mahom služi putnicima koji dolaze iz Zagreba ili Vinkovaca (Beograda) da mogu vlakom do Osijeka.

A u kakvom je zgrada stanju, putnik će se uvjeriti potjera li ga nužda, pa kad dođe do vrata WC-a, desetak metara izvan kolodvorske zgrade, zateći će ga natpis: ”Ključeve od WC-a možete dobiti u prometnom uredu”. Pa tko stigne, stigne. Naravno, ni zgrada željezničkog kolodvora u Vrpolju nema video nadzor pa se vlasnik automata za kavu, postavljenog u čekaonici, nekako morao dovinuti ne bi li obuzdao vandale. Automat, koji je očito bio meta brojnih pljački, okovao je kavezom čeličnih rešetki, na kojem je samo otvor da bi se mogle ubaciti kovanice i uzeti napitak. Jedinstvena turistička atrakcija s uzbudljivog putovanja Hrvatskim željeznicama.

Naše željeznice na zadnjem mjestu u EU

Naš vlak iz Strizivojne-Vrpolja stiže gotovo na vrijeme; nismo u Švicarskoj i nećemo grintati zbog nekoliko minuta. Mjesta je napretek, možete udobno leći i spavati, sami samcati u kupeu predviđenom za šest osoba. Naravno, internetske veze nema, ali bar možete priključiti računalo u utičnicu, jer eto HŽ vam to omogućuje u brzim vlakovima. A koliko su brzi, uvjerili smo se: umjesto 3 sata i 9 minuta, koliko je predviđeno redom vožnje, putovali smo 28 minuta duže. I umjesto u 18:12, u Zagreb stigli u 18:40.

Po učinkovitosti, željezničkih usluga u zemljama Europske unije, svrstani smo na posljednje mjesto. Europska komisija ocjenjivala je, među ostalim, učestalost željezničkih linija, točnost, brzinu i cijenu. A mi smo, pripremajući se na malu turneju vlakovima HŽ-a, poslali upit svim ministarstvima, Vladi i Hrvatskom saboru, zamolivši ih da nam odgovore koliko su ministri, državni tajnici, premijer i saborski zastupnici potrošili na službena putovanja vlakovima HŽ-a. Iz većine ministarstva nisu nam uopće odgovorili, misleći, valjda kako s njima zbijamo šalu. Jer tko će se pored udobnih Mercedesa, Audija ili BMW-ova truckati vlakovima HŽ-a. Pa njima se ne vozi ni običan svijet!

Iz Vlade, jasno, izbjegavaju vožnju vlakovima

Ipak, iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva uprave i Ministarstva državne imovine pristojno su nas obavijestili kako njihovi dužnosnicu u posljednjih godinu dana nisu koristili usluge Hrvatskih željeznica. Iz Ministarstva obrane, bili su malo lukaviji pa su nam napisali kako ”koriste usluge prijevoza Hrvatskih željeznica u skladu s ugovorom koji je Ministarstvo obrane potpisalo sa tvrtkom HŽ Putnički prijevoz, te kako djelatnici MORH-a imaju odobreni popust od 30 posto u odnosu na redovite cijene”. Dodali su i kako ”Ministarstvo obrane i Oružane snage koriste usluge Hrvatskih željeznica za transport sredstava i opreme za potrebe međunarodnih mirovnih misija, vojnih vježbi i sl”. No, o tome je li vlakom putovao i ministar Damir Krstičević, ni slova.

Priznajući da ”ministar kao ni državni tajnici u Ministarstvu hrvatskih branitelja unatrag godinu dana nisu koristili usluge prijevoza Hrvatskih željeznica”, iz ministarstva Tome Medveda mudro su dodali kako je ”povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 23. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja 5. kolovoza 2018. god. Ministarstvo hrvatskih branitelja u suradnji s poduzećem HŽ Putnički prijevoz sufinanciralo organizaciju dva posebna prigodna vlaka na relacijama Zagreb-Knin-Zagreb i Split-Knin-Split”, te kako je ”povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Ministarstvo hrvatskih branitelja organiziralo vlak koji je prevezao hrvatske branitelje iz Domovinskog rata i članove njihovih obitelji na relaciji Split-Zagreb-Vukovar-Split”.

Za ono što nas je najviše zanimalo, koristi li usluge HŽ-a ministar mora, prometa i infrastrukture, Oleg Butković, kao i njegovi državni tajnici, odgovor nismo dobili. Valjda im je bilo neugodno. No, zato je iznenađenje stiglo iz Hrvatskog sabora. Prošle godine čak troje zastupnika na saborskoj je blagajni za prijevoz željeznicom naplatilo ukupno 1.036,20 kuna.

I to Dragana Jeckov (SDSS) 129, Božica Makar (HNS) 503,20, te Arsen Bauk (SDP) 404 kune. Te su troškove obračunali za dolazak ili odlazak na sjednice Sabora, dok za službena putovanja, kada zastupnici obilaze svoju izbornu bazu, ni jedan od njih, na putovanja vlakovima Hrvatskih željeznica, nije potrošio ni lipu. Šteta, da jesu, zajedno s ministrima i državnim tajnicima, uključujući naravno i premijera Andreja Plenkovića, možda bi nam vlakovi bili bar malo bolji.