Nekad je nužno odabrati stranu

Frano je prošli mjesec, s 12 godina, osvojio stipendiju za kompozitore mlađe od 30. Otišli smo do njega

Kad je imao dvije godine i nekoliko mjeseci, Frano Živković zalijepio se za staru dedinu gitaru koja je stajala u kutu dnevne sobe obiteljskog stana u Rijeci. U međuvremenu je održao više od 200 koncerata po Europi, a krajem veljače Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo mu je stipendiju fonda Rudolf i Margita Matz. Pričali smo s njim i njegovim roditeljima, a snimio ga je naš urednik fotografije Vjekoslav Skledar

FOTO: Vjekoslav Skledar

U travnju 2013. Frano Živković imao je osam godina. Prije nastupa u istarskom Novigradu odradio je intervju za lokalnu televiziju. Dječak je bio ispred kamere, a njegova mama Sandra Polić Živković stajala je u blizini. U jednom trenutku novinar ga je pitao osjeća li ponekad tremu prije nastupa. Frano se okrenuo i pitao: “Mama, a što je to trema?”. Svi su, očekivano, prasnuli u smijeh. Od tada su prošle gotovo četiri godine. Frano je u međuvremenu napunio 12 i saznao je što je trema. Svejedno, prošli tjedan postao je najmlađi dobitnik stipendije koju Hrvatsko društvo skladatelja dodjeljuje umjetnicima do 30 godina.

Dosad je održao preko 200 koncerata u Hrvatskoj i vani, objavio je album sa svojim skladbama. Nedavno je odradio turneju s legendarnim gitaristom Tommy Emannnuelom. Trenutno ide u šesti razred osnovne škole, ove obične, i drugi razred srednje glazbene. “Frano je uvijek bio živahan, radoznao. I napredan. Kada je imao godinu i pol, mogao je prepoznati slova i brojke na automobilskim registracijama. Njegovo proučavanje registracija znalo je potrajati pa sam izbjegavala velika parkirališta”, priča njegova mama. Kao beba, uz uobičajene igračke, često se igrao s malim drvenim ksilofonom i improviziranim bubnjevima. I gledao je puno koncerata na TV-u.

S dvije godine zalijepio se za dedinu staru gitaru

Frano Živković snimljen ovoga tjedna u Rijeci

Kada je napunio dvije godine, njegova mama upisala je studij predškolskog odgoja u Rijeci. Za jedan ispit trebala je naučiti svirati dječje pjesmice. Hodala je po stanu, pjevušila i svirala na sintisajzeru. Dvogodišnji Frano bio je fasciniran, trčkarao je za mamom i ponavljao melodije. Ubrzo nakon toga otkrio je staru gitaru djeda Žarka, jedinog glazbenika u obitelji, koja je stajala na stalku u kutu dnevne sobe. Bila mu je prevelika, no snašao se tako da ju je obgrlio poput kontrabasa i na njoj počeo svirati prve taktove.

“U jednom trenutku smo skužili da je Frano gitaru najprije raštimao, a onda ju je za nekoliko minuta ponovno naštimao”, prisjeća se njegov tata. Za treći rođendan dobio je malu dječju gitaru. Bio je presretan, ali roditelji su mislili da će, kao svaki drugi klinac, vrlo brzo otkriti neku novu strast i zaboraviti gitaru. To se nije dogodilo. Do četvrte godine Frano je naučio čitati i pisati note, a zatim je počeo i skladati. Njegova prva kompozicija zvala se Kad gitara pjeva. Tekst je napisala mama, a aranžman Olja Dešić.

Kako je napokon pronašao učitelja glazbe

“Mama, kako ide fis mol?”, bilo je jedno od njegovih tipičnih pitanja. Mama Sandra kaže da je oduvijek bio onaj tip djeteta koji inzistira na odgovoru. Nikako mu nije mogla preusmjeriti pažnju da zaboravi na pitanje. Sve češće joj je dolazio s temama o kojima ona nije imala pojma. Neko su si vrijeme uspjevali pomagati guglanjem, ali onda su roditelji, koji nisu glazbenici, shvatili da moraju potražiti pomoć stručnjaka.

Kao trogodišnjak sa svojom prvom gitarom

“On nas je jednostavno prerastao. Više ga nismo mogli pratiti”, objašnjava tata. Iako su uglavnom bili impresionirani njegovim talentom, glazbeni pedagozi na početku su ih često odbijali jer im se dječak učinio previše mlad i nemiran. Prva osoba koja je s Franom počela raditi bila je Suzana Štefanić, tadašnja voditeljica riječkog zbora Male tratinčice. U petoj godini učitelj gitare postao mu je Domagoj Pauković, student Muzičke akademije, a solfeggio mu je predavala legendarna riječka profesorica Maša Legac.

Na prvom razgovoru profesorica im je otvoreno priznala da je jako zauzeta svojom unučadi i vjerojatno neće moći raditi s Franom. Ipak ga je pristala poslušati. Najprije ga je testirala, a onda je popričala s njegovim roditeljima. Zaključila je da je Frano zaista posebno nadaren dječak i bilo joj je prilično neugodno što ga mora odbiti. “Sljedeće jutro, oko 7, zazvonio je telefon. Zvala je profesorica Legac. Rekla mi je da cijelu noć nije spavala, nikada nije vidjela tako talentirano dijete. Ipak je pristala raditi s Franom”, prepričava mama.

Erupcija sreće zbog publike koja ga je osjetila

Prvi samostalni koncert imao je s pet godina. Nakon što je odsvirao prvu kompoziciju, publika je počela pljeskati. Frano je zastao, nije znao kako reagirati, a onda se počeo smijati. Nije se mogao zaustaviti. Ljudi u publici možda su bili zbunjeni, ali njegovi roditelji shvatili su što se zapravo dogodilo. “Frano je imao erupciju sreće; publika je osjetila njegovu muziku”.

Kada je napunio šest godina, upisao je prvi razred glazbene. U redovnu školu krenuo je tek 12 mjeseci kasnije. Tijekom upisa, ravnateljica mu je predložila da kao osnovni instrument uzme violinu. U sljedeće tri godine, prije devetog rođendana, završio je svih šest razreda. Roditeljima su tada svi govorili da je premlad za upis u srednju pa se nastavio samostalno školovati kod profesorice Legac i učitelja gitare Paukovića.

Frano Živković ima 12 godina i ide u drugi razred srednje muzičke škole

“S 11 je upisao srednju glazbenu školu. Bio je u prosjeku četiri godine mlađi od ostalih učenika”, objašnjava mama. Nešto ranije, kada je imao osam godina, postao je najmlađi glazbenik koji je odsvirao Vivaldijev koncert u D-duru RV 93. To se inače svira tek u srednjoj. S deset je objavio svoj prvi samostalni album. Zove se It’s a Secret i ima sedam njegovih kompozicija. U međuvremenu je osvojio brojne nagrade i priznanja, a prije dvije godine nastupio je s čuvenim Los Angeles Guitar Quartetom u Njemačkoj.

Prvi susret s Tommyjem Emmanuelom u Opatiji

“Od klasičnih, najviše volim Mozarta, Bacha i Vivaldija, od suvremenih skladatelja Ennia Morriconnea, Johna Williamsa i Hansa Zimmera“, priča Frano. I obožava Tommyja Emmanuela, on mu je uzor. Kaže da ga je zavolio još kao beba. Prvi put ga je upoznao kada je imao tri godine, nekoliko sati prije Emannuelovog koncerta u Opatiji. Roditelji su Franu odveli na Meet and greet. “Dok smo čekali termin, šetali smo Opatijom i Frano se uspio uvaliti u nekakav pijesak. Na kraju se pred svojim idolom pojavio zamazan i očiju punih pijeska”, prisjeća se tata Branimir.

Frano s mamom Sandrom i tatom Branimirom

Slavni gitarist zamolio je dječaka da mu nešto odsvira i tako je počelo. Kasnije se Frano često pojavljivao na Emannuelovim koncertima u regiji. “Tommy je jako dobar i zabavan čovjek. U privatnom životu ponaša se kao i na pozornici. Stalno se šali. On je moja velika inspiracija. Motivirao me da postanem glazbenik”, kaže Frano. Emannuel mu je 2013. godine predložio da mu se pridruži na koncertu u Lisinskom.

Frano je, naravno, bio oduševljen. Kada ga je tijekom nastupa gitarist pozvao na pozornicu, doslovce je skočio sa stolca, odjurio i zgrabio gitaru u ruke. Njih dvojica nedavno su odradili turneju po Njemačkoj, Švicarskoj i Luxemburgu. Nakon nekoliko nastupa, Emmanuel se naglo razbolio i nije se mogao pojaviti na koncertu u Ravensburgu. Organizator je publici objasnio kako je glavna zvijezda bolesna i ponudio dvije opcije. Mogu nastaviti slušati Franu ili napustiti dvoranu i dobiti povrat novca za ulaznicu. Svi su ostali u dvorani, a koncert je završio s dva bisa.

Frano se svako jutro diže oko sedam. Odlazi na nastavu u riječku Osnovnu školu Vladimira Gortana, a poslijepodneva provodi u glazbenoj. Nikada se nije potužio na naporan ritam. “Sva djeca iz moje škole misle kako sviram bez prestanka. Ali, iskreno, ja ustvari sviram puno manje nego što bih htio”.