Nekad je nužno odabrati stranu

Gdje je Srbija danas, na 20. godišnjicu Miloševićevog pada?

Najbitnija posljedica demokratskog prevrata jest to što ga je Vučić detaljno analizirao da mu se sličan scenarij ne ponovi

Srbija je krenula dalje prema današnjoj stvarnosti koju obilježavaju apsolutna vlast jednog čovjeka, činjenica da kompletno državno i političko vodstvo, od Aleksandra Vučića, preko Ivice Dačića do Aleksandra Vulina čine stupovi Miloševićeve vlasti koji su tada poraženi, kao i činjenica da Vučić u odnosu prema Europi održava iluziju da je preuzeo Đinđićevu proeuropsku politiku, zbog čega ionako razbijena opozicija ne uspijeva dobiti nikakvu međunarodnu podršku.

Petog listopada 2000. godine Slobodan Milošević je, nakon snažnog pritiska opozicije, stotina tisuća demonstranata na ulicama i međunarodne zajednice te jasnih signala Rusije kako se neće miješati i službi koje su održavale režim kako su spremne na tranziciju vlasti koja ih neće zapravo ugroziti, priznao poraz u prvom krugu predsjedničkih izbora i prepustio vlast.

Na mjestu predsjednika zamijenio ga je konzervativni nacionalist Vojislav Koštunica, a vladu koju je vodio liberalni premijer Zoran Đinđić je sačinjavala raznorodna koalicija DOS (Demokratska opozicija Srbije). U njoj je bio zastupljen čitav niz stranaka, u rasponu od Koraćevog SDU-a na ljevici, preko Đinđićeve liberalne Demokratske stranke do Koštuničinog DSS-a, koje je u ideološkom pa i personalnom smislu malo što povezivalo, izuzev želje da konačno sruše Miloševićev režim.

Što je ostalo od ‘5. oktobra’?

Kad je Milošević konačno otišao s vlasti postavilo se pitanje kako sada organizirati državu i vlast, u čemu se uglavnom nije uspjelo, budući da moć tajnih službi i represivnog aparata nije zapravo razgrađena. Stoga danas, kada na 20. godišnjicu tog događaja, praktično kompletna medijska i javna scena u Srbiji analizira povijesne okolnosti i posljedice ‘5. oktobra’, evidentno je da se u analizi razlikuju ovisno o ideološkim pogledima na devedesete, period demokratske vlasti dvijetisućitih i na razdoblje aktualne apsolutne Vučićeve vlasti.

Pojednostavljeno govoreći, jedni misle da se nikad zapravo nije dogodio ‘6. oktobar’ odnosno dan nakon, drugi potpuno negiraju ikakvu vrijednost tog razdoblja, dok treći zaključuju kako su vrijednosti tog razdoblja preživjele u političkom smislu, što se ne bi moglo reći za aktere demokratskog prevrata.

Zoran Đinđić je, štoviše kao ključno lice tog preokreta, likvidiran, a da politička pozadina njegovog ubojstva nikada nije zapravo razjašnjena, uslijed čega je i postalo moguće da mu se ostavština nekritički glorificira, prisvaja ili falsificira, opet ovisno o današnjoj poziciji onih koji to rade. Tim pitanjem bavile su se tek dvije predstave, jedna Olivera Frljića i druga Zlatka Pakovića, dodatno su se javno angažirali pokojni odvjetnik Srđa Popović i nekolicina novinara i to je bilo sve.

Današnji stupovi Miloševićeve vlasti

Srbija je krenula dalje prema današnjoj stvarnosti koju obilježavaju apsolutna vlast jednog čovjeka, činjenica da kompletno državno i političko vodstvo, od Aleksandra Vučića, preko Ivice Dačića do Aleksandra Vulina čine stupovi Miloševićeve vlasti koji su tada poraženi, kao i činjenica da Vučić u odnosu prema Europi održava iluziju da je preuzeo Đinđićevu proeuropsku politiku, zbog čega ionako razbijena opozicija ne uspijeva dobiti nikakvu međunarodnu podršku.

Drugi razlog izostanka međunarodne podrške opoziciji je naivnost očekivanja da će Vučić normalizirati odnose s Kosovom i na neki način ga priznati. Ono sto predstavlja možda i najbitniju posljedicu demokratskog prevrata jeste to što ga je Aleksandar Vučić vrlo detaljno analizirao i uradio sve da mu se sličan scenarij ne ponovi, o čemu je u odličnom tekstu u Vremenu pisao Vukašin Obradović.

Ljekoviti prekid s nacionalizmom 90-ih

Zahvaljujući takvoj posvećenosti uspio je gotovo u potpunosti razbiti organizacijsku infrastrukturu svih oporbenih stranaka i nevladinih organizacija, s naglaskom na Demokratsku stranku te je preuzeo vlast u skoro svim lokalnim sredinama i ugušio male nezavisne medije. To ga je dovelo u situaciju da naizgled nema nikakvu stvarnu konkurenciju na političkoj sceni, da na medijskoj sceni otpor pruža tek par tjednika i slabo čitanih portala i da od TV kanala jedino ne kontrolira N1.

Imajući u vidu sve navedeno, lako bi se moglo učiniti kako je njegova vlast nesmjenjiva i da neće završiti kao Miloševićeva. No, s druge strane, počele su se s margine pojavljivati građanske i lijeve inicijative kojima podrška lagano raste, a društveni potencijal za masovne prosvjede i dalje je prisutan, zbog čega mislim da ćemo uskoro gledati kraj još jedne vlasti ovog tipa.

Istina je da bi bilo ljekovito, kako za društvo u Srbiji, tako i za odnose na čitavom ovom prostoru, da se konačno temeljito raskrsti s nacionalizmom iz devedesetih godina, no to izgleda znatno manje izvjesno od Vučićevog pada. Jednako u Srbiji, kao i svugdje u regiji.